Jovanovo jevanđelje i obožavanje Isusa, 2. deo

U ovom postu (https://www.samshmnthelogy.net/post/john-s-gospel-the-worship-of-jesus-pt-1) pokazaću da Jovanovo jevanđelje potvrđuje da Isusa treba obožavati kao Boga u telu. Dokazaću da Jovan prikazuje Isusa kao ljudsko ovaploćenje jedinorodnog Sina Božjeg koji je dostojan potpuno istog obožavanja koje prima Otac.

Odavanje časti Sinu

Sam Gospod je jasno izjavio da je izričita volja Oca da svi odaju Sinu potpuno istu čast koja se odaje Ocu:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Ranije je naš Gospod objavio da je vrsta časti koju Otac treba da primi obožavanje koje se vrši u Duhu i u skladu sa istinom, odnosno ispravnim načinom obožavanja, koji je Duh otkrio u Reči:

„Ali dolazi čas, i već je tu, kada će se istinski bogomoljci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac traži da takvi budu oni koji mu se klanjaju. Bog je duh; i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.“ Jovan 4:23-24 Contemporary English Version (CEV)

Budući da Sin treba da primi potpuno istu tu čast, to znači da se i Sin mora obožavati u Duhu i istini.

Obratite pažnju na logiku iza toga:

A. Sinu treba odati istu čast koju prima Otac.

B. Pravi vernici treba da obožavaju Oca u Duhu i istini, to jest preporoditeljskim delom i osnažujućom milošću Svetog Duha, u skladu sa otkrivenjem Duha.

C. Pošto Sin treba da primi potpuno istu čast, to znači da i njega vernici treba da obožavaju u Duhu i istini.

Ovo pokazuje da su Otac i Sin suštinski jednaki, što dodatno potvrđuje njihovo uzajamno proslavljanje jednog drugim:

„Isus odgovori: U meni demona nema, nego poštujem Oca svojega; a vi me sramotite. A ja ne tražim slave svoje; postoji Onaj koji traži i sudi. Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek. Tada mu rekoše Judejci: Sada znamo da je demon u tebi. Avraam umrije i proroci, a ti govoriš: ko održi riječ moju neće okusiti smrti vavijek. Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umrije? I proroci pomriješe. Ko se ti sam praviš?“

„A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš, I ne poznajete ga, a ja ga znam. I ako rečem da ga ne znam, biću laža kao i vi. Nego ga znam, i riječ njegovu držim. Avraam, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj; i vidje i obradova se.“

„A Judejci mu rekoše: Još nemaš ni pedeset godina, a Avraama si vidio? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam. Tada uzeše kamenje da bace na njega; a Isus se sakri, i iziđe iz hrama pa prođe između njih i tako otide.“ Jovan 8:49-59

„Kad on iziđe, Isus reče: Sada se proslavi Sin Čovječiji, i Bog se proslavi u njemu. Ako se Bog proslavi u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti.“ Jovan 13:31-32

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“… „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:1-2, 5

Onaj koji čuje molitve

Još jedan način na koji Jovan prikazuje Isusa kako prima obožavanje koje pripada Bogu jeste to što Hrista predstavlja kao Predmet molitava:

„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14

Hristos objašnjava da će njegovi sledbenici izvršiti veći broj dela nego što ih je on sam učinio dok je bio na zemlji zato što će, kada ode Ocu na nebo, učenici moći da mu se mole i da prizivaju njegovu vlast, a on će biti Onaj koji će lično činiti čuda za njih.

Isus tvrdi da čini ono što, prema jevrejskoj Bibliji, JHVH čini sa neba:

„U tebi je uzdanje, Bože, tebi pripada hvala na Sionu, i tebi se izvršuju zavjeti. Ti slušaš molitvu; k tebi dolazi svako tijelo. Bezakonja me pritiskuju, ti ćeš očistiti grijehe naše.“ Psalam 65:1-3

Zanimljivo je da Isus ne samo da uslišava molitve sa neba, nego i daruje spasenje od greha, baš kao što to čini JHVH, i daje večni život svima koji veruju u njegovo ime:

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:16-18

„Te ženi govorahu: Sad ne vjerujemo više zbog tvoga kazivanja, jer sami smo čuli i znamo da je ovo zaista Spasitelj svijeta, Hristos.“ Jovan 4:42

„I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.“ Jovan 12:47

„A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao? A Isus im odgovori i reče: Ne gunđajte među sobom. Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:35-44

„Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta. Judejci se pak prepirahu među sobom govoreći: Kako može ovaj dati nama tijelo svoje da jedemo? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće. Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, i onaj koji jede mene i on će živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji siđe s neba: ne kao što oci vaši jedoše manu, i pomriješe; koji jede hljeb ovaj živjeće vavijek.“ Jovan 6:50-58

Božanski Sin Čovečji

Sa obožavanjem Isusa povezano je i to što on sebe naziva Sinom Čovečjim:

„Isus odgovori i reče mu: Ti si učitelj Izrailjev, a to li ne znaš? Zaista, zaista ti kažem da ono što znamo govorimo i što smo vidjeli svjedočimo, i svjedočanstvo naše ne primate. Kad vam kazah ono što je zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati ako vam kažem ono što je nebesko? I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji koji je na nebu. I kao što Mojsej podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovječiji. Da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni“ Jovan 3:10-15

„A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio?“ Jovan 6:62

„A Isus im odgovori govoreći: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječiji.“… „I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi. A ovo govoraše ukazujući kakvom će smrću umrijeti. Narod mu odgovori: Mi čusmo iz Zakona da Hristos ostaje vavijek; i kako ti govoriš da se Sinu Čovječijemu valja podignuti? Ko je taj Sin Čovječiji?“ Jovan 12:23, 32-34

Isus nije tvrdio da je puka smrtna ličnost, već je govorio o sebi kao o upravo onom Božanskom Biću koje je prorok Danilo video kako se pojavljuje kao Čovek:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Ono što Danilov lik čini tako slavnim jeste to što jaše na nebeskim oblacima kao što to čini Bog,

„Pojte Bogu, popijevajte imenu njegovu; ravnite put onome što ide preko pustinje; Gospod mu je ime, radujte mu se.“…„Koji sjedi na nebesima nebesa iskonskih. Evo, grmi glasom jakim. Dajte slavu Bogu; veličanstvo je njegovo nad Izrailjem i sila njegova na oblacima.“ Psalam 68:4, 33-34

„Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake načinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetra.“ Psalam 104:3

„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3

I prima potpuno isto obožavanje koje prima Bog, i to od svih naroda na svakom jeziku, dok vlada nad njima u sve vekove vekova!

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27

„A imaju ljudi Judejci koje si postavio nad poslovima zemlje vavilonske Sedrah, Misah i Avdenago; ti ljudi ne poslušaše, care, naredbu tvoju, ne služe bogovima tvojim, niti se poklanjaju zlatnom liku koji si postavio.“… „I odgovori Navuhodonosor i reče im: Je li istina, Sedraše, Misaše i Avdenago, da vi ne služite bogovima mojim i zlatnom liku koji postavih, da se ne poklanjate?“… „Jer ima Bog, kome mi služimo, koji je moćan da nas izbavi iz peći ognjene, i iz ruku tvojih, care, on će nas izbaviti. A i kad ne bi, znaj, care, da bogovima tvojim nećemo služiti, niti ćemo se zlatnom liku, koji si postavio, poklanjati.“… „I sudbe istinske učinio si za sve, što si naveo na nas i na grad Tvoj sveti otaca naših Jerusalim, jer istinom i sudom učinio si sve ovo zbog grijeha naših,“ Danilo 3:12, 14, 17-18, 28

„Tada oni ljudi rekoše caru: Znaj, care, da je zakon kod Miđana i Persijanaca da se nijedna naredba i odluka, koju car odluči, ne može mijenjati.“… „Potom car ustade ujutro u svitanje i žurno dođe na jamu lavovsku.“... „Tada Darije car napisa svima narodima, plemenima i jezicima, koji življahu po zemlji: Mir da vam se umnoži;“ Danilo 6:16, 20, 26

Najupečatljivije je to što grčki prevod Danila prikazuje kako narodi ovom božanskom Sinu Čovečjem odaju latreuo, a to je upravo ono obožavanje za koje Isus kaže da se sme odati jedino Bogu JHVH!

„I odgovarajući Isus reče mu: Idi od mene, Satano, jer je pisano: Gospodu Bogu svojemu klanjaj se, i njemu jedinome služi.“ Luka 4:8 – Up. Matej 4:10

Uporedite sada ovo sa sledećim citatom Danila 7:9-28 preuzetim iz spisa hrišćanskog apologete iz 2. veka, Justina Mučenika:

“Ali ako se pokazuje da je tolika sila pratila i da još uvek prati domostroj njegovog stradanja, kolika će tek biti ona koja će uslediti nakon njegovog slavnog dolaska! Jer on će doći na oblacima kao Sin čovečji, kako je Danilo prorekao, i njegovi anđeli će doći s njim. Ovo su te reči: ‘Gledah dok se ne postaviše prestoli; i Starac danima sede, čija odeća beše bela kao sneg, a kosa na glavi njegovoj kao čista vuna. Presto njegov beše kao plamen ognjeni, točkovi njegovi kao oganj koji gori. Reka ognjena izlažaše i isticaše ispred njega. Hiljade hiljada služahu mu, i deset hiljada puta deset hiljada stajaše pred njim. Knjige se otvoriše, i sud sede. Gledah zatim glas velikih reči koje govori rog: i zver bi oborena, a telo njeno uništeno i predato plamenu koji gori. A ostalim zverima oduze se vlast, i dade im se razdoblje života do vremena i časa. Videh u noćnom viđenju, i gle, jedan kao Sin čovečji dolažaše s oblacima nebeskim; i dođe do Starca danima, i stade pred njega. I oni koji stajahu pokraj privedoše ga; i data mu bi sila i carska čast, i svi narodi zemlje po svojim porodicama, i sva slava, služe mu (latreuousa). I vlast je njegova vlast večna, koja se neće oduzeti; i carstvo se njegovo neće razoriti. I duh moj se sledi u telu mom, i viđenja glave moje uznemiriše me. Približih se jednome od onih koji stajahu pokraj, i raspitah se o tačnom značenju svega toga. Odgovarajući, on mi govori i pokaza mi sud o tim stvarima: Ove velike zveri su četiri carstva, koja će nestati sa zemlje, i neće primiti vlast doveka, ni u vekove vekova.

“Zatim sam želeo da tačno saznam o četvrtoj zveri, koja je uništila sve [ostale] i beše veoma strašna, sa zubima od gvožđa i kandžama od bronze; koja je proždirala, pustošila i ostatak gazila nogama: takođe i o deset rogova na njenoj glavi, i o onome koji se podiže, i pred kojim padoše tri prethodna. A taj rog imaše oči i usta koja govorahu velike stvari; i lice njegovo beše veće od ostalih. I gledah taj rog kako ratuje protiv svetih i kako ih nadvladava, dok ne dođe Starac danima; i on izreče sud u korist svetih Svevišnjega. I dođe vreme, i sveti Svevišnjega zadobiše carstvo. I bi mi rečeno o četvrtoj zveri: Biće četvrto carstvo na zemlji, koje će nadvladati sva ova carstva, i proždreće svu zemlju, i razoriće je i sasvim opustošiti. A deset rogova jesu deset careva koji će se podići; i jedan će se podići posle njih; i nadmašiće prve u zlim delima, i pokoriće tri cara, i govoriće reči protiv Svevišnjega, i oboriće ostale svete Svevišnjega, i pomišljaće da promeni vremena i doba. I biće predato u njegove ruke za vreme, i vremena, i po vremena. I sud sede, i oduzeće mu vlast, da se sasvim uništi i razori do kraja. A carstvo, i sila, i veličina carstava pod nebesima, dadoše se svetom narodu Svevišnjega, da caruje u večnom carstvu: i sve sile će mu se pokoravati i slušaće ga. Dovde je kraj stvari. Ja, Danilo, bejah obuzet veoma velikim čuđenjem, i govor moj se izmeni u meni; ipak sam tu stvar sačuvao u svom srcu.’ (Dijalog sa Trifonom, Poglavlje 31. Ako je Hristova sila sada tolika, kolika će tek biti pri drugom dolasku!; naglašavanje moje)

Budući da Isus kao Sin Čovečji prima pelach/latreuo, to samo dodatno potvrđuje činjenicu da se Hristu u Jovanovom jevanđelju zaista odaje obožavanje kao Svemogućem Bogu.

Bog koga je Isaija video

Kao da sve to nije dovoljan dokaz da Jovan prikazuje Isusa kao predmet božanskih počasti, jevanđelist ide toliko daleko da poistovećuje Hrista sa upravo onim slavnim Božanskim Bićem koje je Isaija video u svom viđenju:

„A Isus im reče: Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide. Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih.“

„Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri?“

„Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.“

„Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju.“

„A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao. Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.“ Jovan 12:35-46 New International Version (NIV)

Jevanđelist citira Isaiju da bi pokazao da je prorok već prorekao jevrejsko protivljenje Isusu, i objašnjava da je to učinio zato što je unapred zaista video Isusovu slavu.

Tekst koji Jovan navodi da bi to dokazao jeste Isaija 6:10, gde je u kontekstu prorok gledao Boga JHVH u vidljivom obliku kako sedi na vidljivom prestolu:

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima.“

„I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima. A jedan od serafima doletje k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima, I dotače se usta mojih i reče: Evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj očisti se.“

„Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: Koga ću poslati? I ko će nam ići? A ja rekoh: Evo mene, pošlji mene. A on reče: Idi, i reci tome narodu: Slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati. Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojim da ne čuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.“ Isaija 6:1-10

Prema Jovanu, to je bio trenutak kada je Isaija zaista video slavu predovaploćenog Isusa!

Drugim rečima, Isus je upravo onaj Bog koga je prorok gledao sopstvenim telesnim očima!

Nije nikakvo čudo što je Hristos mogao da kaže da videti njega znači videti Onoga koji ga je poslao, budući da su i Otac i on suštinski jedno po prirodi i slavi.

Gledanje JHVH-ove slave

Niti je ovo jedini odlomak iz Isaije koji Jovan povezuje sa Hristom.

Jevanđelist prikazuje Jovana Krstitelja kako sebe poistovećuje sa izaslanikom za koga je Isaija najavio da će biti poslat pred JHVH da bi pripremio Izrailj za njegov dolazak:

„I ovo je svjedočanstvo Jovanovo kad poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i Levite da ga zapitaju: Ko si ti? I priznade i ne poreče; i priznade: Ja nisam Hristos. I upitaše ga: Šta dakle? Jesi li ti Ilija? I reče: Nisam. Jesi li ti prorok? I odgovori: Ne. A oni mu rekoše: Ko si? Da odgovor damo onima koji nas poslaše: Šta kažeš o sebi samom? Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji, kao što kaza Isaija prorok. A izaslanici bijahu od fariseja. I zapitaše ga i rekoše mu: Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos, ni Ilija, ni prorok? Odgovori im Jovan govoreći: Ja krštavam vodom, a među vama stoji koga vi ne znate. To je Onaj što dolazi za mnom, koji preda mnom bi, kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj. Ovo se dogodi u Vitaniji s one strane Jordana gdje Jovan krštavaše.“ Jovan 1:19-28

Evo tog proročanstva:

„Glas je nekoga koji viče: Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše.“ Isaija 40:3-5

Pažljivo primetite da glas za koji se kaže da je Krstitelj nije poslat da najavi dolazak nekog drugog izaslanika ili stvorenja. Naprotiv, za posrednika u Isaiji izričito se kaže da priprema Izrailj za pojavu JHVH, njihovog Boga. A ipak, što je izuzetno značajno, sam Jovan izričito svedoči da je bio poslat pred Isusa Hrista da bi ga obznanio narodu Izrailja!

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe.“ Jovan 1:14-15

„A sutradan vidje Jovan Isusa gdje dolazi k njemu, i reče: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta! Ovo je Onaj za koga ja rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji preda mnom bi, jer prije mene bješe. I ja ga ne znadoh, ali da se javi Izrailju, zato dođoh ja da krštavam vodom. I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. I ja sam vidio i zasvjedočio da je on Sin Božiji. Sutradan opet stajaše Jovan i dvojica od učenika njegovih. I ugledavši Isusa gdje ide, reče: Gle, Jagnje Božije!“ Jovan 1:29-36

Drugim rečima, Isus je JHVH, Svemogući Bog, koji je postao ljudsko biće od krvi i mesa!

Ovo me sada dovodi do moje poslednje tačke.

Gospod Bog vernika

Imajući sve navedeno u vidu, ne bi trebalo da čudi što je vrhunac Jovanovog jevanđelja ispovest nevernog Tome kada ugleda vaskrslog Hrista otprilike osam dana nakon njegovog fizičkog, telesnog vaskrsenja:

„A Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama njegovim rane od klinova, i ne metnem prst svoj u rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici njegovi i Toma s njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:24-29 NIV

Grčki tekst nedvosmisleno jasno pokazuje da apostol upućuje svoju ispovest Isusu, a ne Ocu.

Tomina izjava vere gotovo je istovetna Davidovom slavljenju JHVH:

„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.“ Psalam 35:23 NIV

To je naročito očigledno kada razmotrimo grčki prevod ovog stiha:

„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.“ Psalam 34:23 LXX

Isus je Tomi, a time i svim pravim vernicima, ono što je JHVH Davidu i Izrailju. To jest, vaskrsli Hristos je Gospod Bog svih hrišćana, štaviše celokupnog stvorenja:

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“… „Jer će vam se tako izobilno dati ulazak u vječno Carstvo Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista.“ 2. Petrova 1:1. 11 – Up. 2:20; 3:2, 18

Takvu ispovest monoteistički Jevrejin nikada ne bi mogao izreći za puko stvoreno biće, ma koliko ono bilo uzvišeno. To što Isus prihvata i blagosilja sve koji izriču istu takvu izjavu vere jeste izričito svedočanstvo da Hristos nije puko stvorenje. Naprotiv, on je jedinorodni Sin Božji koji je jedno sa Ocem i Svetim Duhom po suštini, slavi, veličanstvu i časti.

Otuda Tomina izjava predstavlja vrhunac i oličenje onoga što znači odati čast Sinu na isti način na koji se odaje čast Ocu. Budući da vernici treba da odaju čast Ocu zato što je on istinski Bog po suštini, kao što je i sam naš Gospod izjavio,

„A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“ Jovan 17:3

„Reče joj Isus: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao Ocu svojemu; nego idi braći mojoj i kaži im: Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu.“ Jovan 20:17

Sinu se, isto tako, treba odati čast zato što je Bog koji je ušao u ljudsko telo da bi spasao svet od greha:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“… „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1-4, 8-14, 18 New Revised Standard Version Updated Edition (NRSVUE)

Ukoliko nije drugačije naznačeno, biblijski citati preuzeti su iz World English Bible (WEB).

DODATAK

Tumači

Ovaj post zaključujem navodeći komentare nekolicine odabranih biblijskih tumača, naučnika i/ili teologa u vezi sa ključnim jovanovskim tekstovima koji se bave obožavanjem Isusa kao Boga.

Jovan 5:23

U ovim stihovima otkriva se Isusova jednakost sa Bogom, i to sa posledicom (st. 23, hina) „Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca.“ Ovde je njihova potpuna jednakost izražena kroz ispravan stav ljudi prema Isusu: ista ona čast koja se daje Ocu treba da se da i Sinu. Ponovo se jevrejska ideja o izaslaniku koristi i nadilazi (vidi napomenu uz 5:21). Izaslanika je trebalo primiti onako kako bi bio primljen onaj ko ga je poslao. Ali ovde je Bog taj koji šalje, a niko koga je Bog poslao u Starom zavetu nikada nije polagao pravo na čast jednaku Božjoj! Ukoliko Isus nije potpuno i u celosti Bog, ovaj stih promoviše bogohuljenje. Zaista, poslednji deo stiha iznosi tu tvrdnju još snažnije: ne poštovati Sina znači ne poštovati Oca. Za poštovanje Boga, koje je bilo u samom srcu jevrejske religije, kaže se da zavisi od poštovanja Isusa kao Sina Božjeg.

Ovaj ključni odeljak jasno iznosi sablazan partikularnosti, koja je nekim hrišćanima danas neprijatna. Složen jezik ovih stihova pokazuje napor da se sačuva istina monoteizma uz istovremenu tvrdnju da je Isus Bog. Zabrinutost monoteista poput Jevreja i muslimana je legitimna, a ovo jevanđelje otkriva da je Bog zaista Jedan, mada ne na način na koji to razumeju te druge religije. Ovo jevanđelje podstiče monoteiste da svoju istinu razumeju u svetlu onoga što je Sin Božji sada otkrio o sebi i o Svetom Duhu. Ovo jevanđelje, međutim, ne pruža nikakvo ohrabrenje hrišćanima koji žele da kažu da Isus nije jedinstveni Sin Božji sa isključivim i konačnim autoritetom nad svakim čovekom na zemlji. Sav sud mu je predat, i svi treba da poštuju Sina kao što poštuju Oca. Jovan ne ostavlja mesta nikakvom sinkretizmu, jer bi to poricalo Isusovu jedinstvenost i isključivost. (Rodney A. Whitacre, John, tom 4, The IVP New Testament Commentary Series [Westmont, IL: IVP Academic, 1999], str. 129–130; naglasak moj)

5:23. Razlog zbog kojeg je Otac poverio sav sud Sinu sada se otkriva: to je zato „Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca.“. Kakva god funkcionalna podređenost bila naglašena u ovom odeljku, ona jemči, kao što smo videli, da Sin čini sve što čini Otac (up. napomene uz st. 19–20); a sada Isus izjavljuje da je njena svrha to da Sin bude jedno sa Ocem ne samo u delovanju nego i u časti. Ovo daleko prevazilazi to da se od Isusa načini puki ambasador koji dela u ime vladara koji ga je poslao, opunomoćeni izaslanik čiji je izvedeni autoritet ekvivalentan autoritetu njegovog gospodara. Ta analogija se raspada upravo ovde, jer čast koja se daje izaslaniku nikada nije ona koja se daje poglavaru države. Jevreji su bili u pravu kada su primetili da Isus „gradeći se jednak Bogu“ (st. 17–18). Ali to ne umanjuje Boga. Zaista, proslavljanje Sina je upravo ono što proslavlja Oca (up. napomene uz 12:28), baš kao i u Filipljanima 2:9–11, gde se na ime Isusovo savija svako koleno i svaki jezik ispoveda da je Isus Hristos Gospod, i sve to na slavu Boga Oca. Zbog jedinstvenog odnosa između Oca i Sina, Bog koji objavljuje „Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome“ (Isaija 42:8; up. Isaija 48:11) nije ugrožen niti umanjen kada božanske počasti ovenčaju glavu Sina.

Pod pretpostavkom da je Očeva namera da svi poštuju Sina, samo je mali korak do Isusovog zaključka: „Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ U teističkom svemiru, takva izjava pripada nekome ko i sam treba da bude oslovljavan kao Bog (****up. 20:28), ili čistom ludilu. Onaj ko izgovara takve stvari mora biti odbačen sa sažaljenjem ili prezirom, ili obožavan kao Gospod. Ako se, sa velikim delom savremene nauke, povučemo na to da u takvom materijalu vidimo manje tvrdnje Sina, a više verovanja i svedočanstvo jevanđelista i njegove crkve, suočavaju nas iste mogućnosti. Ili je Jovan krajnje obmanut i mora biti odbačen kao budala, ili je njegovo svedočanstvo istinito i Isusu treba pripisati počasti koje pripadaju jedino Bogu. Ne postoji nikakva razumna sredina.

Takva izjava odaje i snažnu spasenjsko-istorijsku perspektivu (kako su to razumeli crkveni oci prva tri veka). Isus ne kaže da Avram, Mojsije i David nisu istinski poštovali Oca zato što nisu poštovali Sina koji još nije bio poslat. On se, pre, usredsređuje na najnoviji razvoj u istoriji iskupljenja: ovaploćenje Reči, slanje Sina. Kao što je bilo mnogih koji nisu slušali proroke davnine, tako da je preostao samo ostatak koji je verno slušao Jahvina milostiva otkrivenja, tako će sada, sa dolaskom Sina, biti onih koji misle da poštuju Boga dok se odriču Božje Reči, njegovog milostivog samoizraza, njegovog sopstvenog Sina. Ali oni su obmanuti. Sada kada je Sin došao, onaj ko uskraćuje čast koja pripada Sinu isto tako obeščašćuje Oca (up. 14:6; Dela apostolska 4:12). Ta izjava ne samo da iznosi nepopustljivu hristološku tvrdnju, nego priprema put motivu okorelosti koji dominira 12. poglavljem. (D. A. Carson, The Gospel according to John, The Pillar New Testament Commentary [Leicester, England; Grand Rapids, MI: Inter-Varsity Press; W.B. Eerdmans, 1991], str. 254–255; naglasak moj)

Jovan 14:13-14

14:13–14. Razlog zbog kojeg se ‘veća dela’ čine kao posledica Isusovog odlaska Ocu (st. 12) sada se dodatno pojašnjava: plodonosno delovanje učenika proizvod je njihovih molitava, molitava prinesenih u Isusovo ime. Bilo da je ta molitva upućena Ocu ili Isusu (up. „ako šta zaištete“, st. 14 — ali up. Dodatnu napomenu ispod), ona se prinosi u Isusovo ime, a on je taj koji uslišava molbu („ja ću učiniti“, st. 14). Ovo pokazuje da suprotnost u st. 12 nije, konačno, između Isusovih dela i dela njegovih učenika, nego između dela koja je Isus sam vršio u danima svoga tela, i dela koja on vrši kroz svoje učenike nakon svoje smrti i uzvišenja. Proslavljen slavom koju je imao kod Oca pre nego što je svet postao (17:5), Sin više nije ograničen predsmrtnom ljudskošću koja je obeležavala njegovu službu. U tom trenutku iskupljenje je izvojevano, carstvo Božje pobedonosno prodire među narode sa spasonosnom i preobražavajućom silom, središte savezne zajednice širi se izvan svojih jevrejskih okvira da obuhvati svet, a sami učenici bivaju osnaženi i opremljeni za dalekosežnu službu. Ovo poslednje počiva na daru Svetoga Duha, a taj dar upravo treba da bude uveden u raspravu (st. 15 i dalje).

U posleuskršnjoj situaciji, posrednička uloga Sina proteže se čak i na molitve njegovih sledbenika. Molitve u njegovo ime jesu molitve koje se prinose u potpunom skladu sa svim onim što njegovo ime predstavlja (tj. njegovo ime se ne koristi kao magijska čarolija: up. 1. Jovanova 5:14), i uz priznanje da je jedini pristup Bogu koji imaju oni koji se mole, njihov jedini put ka Bogu (up. st. 4–6), sam Isus (up. H. Bietenhard, TDNT 5. 258–261, 276). Takva molitva nikada nije odvojena od Oca; jer svrha Sina, čak i dok uslišava molitve svojih sledbenika, jeste da „da se proslavi Otac“ (st. 13). Tokom svoje službe na zemlji, dosledan cilj Sina, i njegovo postignuće, bio je da proslavi svoga Oca (5:41; 7:18; 8:50, 54). To je, ništa manje, bila svrha Sina u dovršavanju njegove misije odlaskom na krst (12:28) — što je istovremeno bilo sredstvo kojim će Sin biti vrhunski proslavljen (12:23). Sada, u sjaju svog uzvišenja, svrha Sina se ne menja: on osposobljava svoje da čine ‘veća dela’ kako bi on proslavio Oca.

Dodatna napomena

14:14. Ovaj stih izostavlja manjina svedoka, neki od njih važni, uključujući znatan broj drevnih prevoda. Pa ipak, stih je gotovo sigurno originalan. Razlozi zbog kojih je izostavljen mogli su uključivati sledeće: (1) Oko prepisivača moglo je nehotice da skoči sa prve reči st. 14 (ean) na prvu reč st. 15 (ean), što je slučajna greška koja se naziva ‘haplografija’. (2) Alternativno, prepisivač je mogao pogrešno pomisliti da stih protivreči 16:23 i odlučiti da ga izostavi. (3) Neko ga je mogao izostaviti na osnovu toga što je previše ponavljao istinu koja je već izražena u st. 13a. Među svedocima koji podržavaju stih ima i manjina koja izostavlja me u prvoj rečenici, čime se stiče utisak da je molitva upućena Ocu u Isusovo ime, a ne Isusu u Isusovo ime. Tekstualni dokazi idu u prilog uključivanju zamenice. Prividna nezgrapnost izraza ‘tražite od mene u moje ime’ ima paralele na drugim mestima (Psalam 25:11; 31:3; 79:9). U svakom slučaju, veoma je sumnjivo da bi jevanđelist bio zainteresovan za povlačenje preterano finih razlika u pogledu pravog predmeta molitve, budući da može bez teškoća da govori o daru Duha kao rezultatu Sinovljeve molbe Ocu (st. 16, 26), ili kao o Sinovljevom sopstvenom izaslaniku (15:26; 16:7). Up. napomene uz 15:6–7, 16. (Carson, The Gospel according to John, str. 496–498; naglasak moj)

Dela zasnovana na Isusovom “odlasku” Ocu (14:12) mogu se, dakle, odnositi jedino na posleuskršnju misiju crkve. Da bismo stekli izvestan uvid u ovo pitanje, nakratko se okrećemo Luki. Pišući uvod u svoju uzbudljivu knjigu Dela apostolska, u kojoj podrobno opisuje moćna dela koja uključuju prve hrišćane, Luka nas takođe podseća na sličnu ključnu perspektivu. U uvodu u Dela on je ustvrdio da je “prva knjiga,” naime Jevanđelje po Luki, podrobno izložila „o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti“ sve do njegovog uzvišenja na nebo (Dela apostolska 1:1–2). Implikacija te izjave u Delima nije da je Isus u tom trenutku prestao da dela, nego da je Lukin drugi tom implicirao da je Isus nastavio da dela kroz prve hrišćane. U skladu s tim, kada Petar isceljuje Eneju, Petar kaže: „iscjeljuje te Isus Hristos“ (Dela apostolska 9:34). Štaviše, kada je predhrišćanski Savle/Pavle na putu da progoni hrišćane u Damasku i biva pogođen slepilom, on čuje glas koji govori: „zašto me goniš?“ Kada upita ko je taj glas, dolazi odgovor: „Ja sam Isus kojega ti goniš“ Savle je zapravo progonio hrišćane, ali je glas identifikovao progonjenoga kao Isusa (Dela apostolska 9:1–5). Zaključak može biti jedino taj da je za Luku Isus i dalje bio delatan u misiji; ali iako je bio sa Bogom, sada je delovao u crkvi i kroz nju.

Iako se Jovan ne izražava na isti način kao Luka, postoji zajedništvo gledišta. Jovanova posle-vaskrsenjska perspektiva izražena je u Isusovim rečima učenicima: „što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti“ (14:13). Te reči, kako je Brown tvrdio, ukazuju na kontekst molitve, jer se moljenje bilo Bogu bilo otišlom Isusu teško može ostvariti u razgovoru licem u lice. Ali ideja koja se ovde poklapa sa Lukom jeste ta da Isus nastavlja da dela, što je izraženo glagolom u futuru “učiniću” (poiēsō).

Ali još je značajnija implikacija st. 14. Konstrukcija je ovde pogodbena rečenica, što nije potpuno očigledno u NIV-u, ali je mnogo jasnije u KJV, RSV, NRSV i drugima. Kontekst opet treba shvatiti tako da se odnosi na obrazac molitve, a Isus obećava da će delovati kao odgovor na molitvu (“traženje”). Ono što je najintrigantnije jeste to da bi, prema najverovatnijem čitanju grčkog teksta, ovde molitva bila upućena ne Ocu nego Isusu.

Baveći se ovom anomalijom molitve upućene Isusu, neki rukopisi jednostavno izostavljaju čitav stih, bilo namerno bilo slučajno. Da je bilo slučajno, radilo bi se o varijanti vida, pri čemu bi prepisivačevo oko slučajno prešlo sa ean (“ako”) iz st. 14 na ean iz st. 15. Da je bilo namerno, prepisivač je mogao smatrati da je stih ili nesaglasan sa naglaskom na traženju u st. 14 ili teološki nesaglasan sa crkvenom tradicijom o tome kome molitvu treba upućivati. Druga varijanta u 14:14 jeste samo brisanje grčkog me. (“mene”), čime bi se rešila teološka ideja molitve upućene Isusu i pretpostavilo da se moli Bogu. Obe ove varijante su, međutim, sumnjive. Najverovatnije čitanje teksta ovde, koje može objasniti prisustvo ostalih čitanja i ima težinu najjače rukopisne istorije, glasilo bi „ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Iako se čini da je takav prevod pomalo nezgrapan i u neskladu sa načinom na koji bi sistematski teolozi želeli da raspravljaju o molitvi iz teocentrične perspektive, stil je tipična semitska redundancija koja je ovde primenjena na traženje od mene u moje ime. Takav stil pisanja — traženje od Boga radi njegovog imena — nalazi se i drugde u Bibliji (up. Psalam 25:11; 31:3), i slaže se sa jovanovskom idejom da će Sveti Duh biti poslat u ime Isusovo (up. 14:26).

Ovo značenje izraza traženja od mene u moje ime, kako je predložio H. Bietenhard, verovatno znači moljenje i “u skladu sa njegovom voljom” i “uz prizivanje njegovog imena.”

Ekskurs 16: Jovanovo jevanđelje o Trojstvu

Činjenica da Jovan ovde može da govori i o molitvi upućenoj Isusu (14:14) i o molitvi upućenoj Ocu u Isusovo ime (up. 15:16 i 16:23) verovatno ne bi uznemiravala ovog jevanđelistu, jer bi on jasno video prepletenost te dve ideje u svom razmišljanju o Bogu (up. 1:1 i 20:28). Problem za zapadne hrišćane jeste to što mi obično definišemo stvari pomoću razlikovanja, dok semitski um definiše stvari pomoću opisa ili slikovnim mišljenjem. Preklapanje Isusa i Boga u Jovanovim izjavama može nas uznemiravati, ali Jovan očigledno nije bio uznemiren. Stoga Semita nije imao nikakvih teškoća da u svojoj trojstvenoj formulaciji govori o Bogu kao o onome koji jeste, koji beše i koji dolazi, o Duhu kao o sedam duhova, a o Isusu kao o prvorođenom iz mrtvih (Otkrivenje 1:4–5) — i to upravo tim redom. Ali mi smo počeli da govorimo o Ocu, Sinu i Svetom Duhu — i to tim redom.

U jovanovskom slikovnom mišljenju postoji sloboda koja iritira naš način razmišljanja i koja je dovela do niza crkvenih sporova. Na primer, u sledećem odeljku o Svetom Duhu tekst 14:16 glasi: „ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja“ Ovaj tekst je zapadna crkva koristila da dokaže da Sveti Duh mora biti treća “persona” Trojstva i da Sveti Duh mora ishoditi od Oca i Sina. U skladu s tim, zapadni simvol vere glasi “i Sina” (filioque). Ali istočna crkva dosledno tvrdi da je klauzula filioque potpuno nepotrebna. Sporovi oko ovog izraza bili su žestoki, pri čemu su episkopi odlučivali da uzajamno isključuju jedni druge iz svojih zajednica.

Iako su teološke formulacije izuzetno važne, čovek se ipak mora zapitati da li je taj spor zaista vredeo, naročito zato što bi se moglo tvrditi da pretkalkidonska formulacija Trojstva u Otkrivenju 1:4–5 možda ne podržava u potpunosti takvu preciznost, da ne govorimo o činjenici da je redosled trojstvene formulacije u 1. Petrovoj 1:2 potpuno isti kao onaj u uvodnim rečima Otkrivenja.

Matejev redosled Božanstva jeste Otac, Sin i Sveti Duh (28:19), ali činjenica da u Novom zavetu postoje različiti obrasci treba da nas opomene protiv apsolutističkog pristupa ovoj temi. Stvarnost Božanstva je jasna. Pa ipak, nema sumnje da su prvi hrišćani nastojali da opišu odnos između članova, ili persona, onoga što mi danas nazivamo Trojstvom. Zato moramo biti izuzetno pažljivi u svojim teološkim formulacijama da neke nadahnute biblijske izjave ne tretiramo kao nelegitimne zato što se ne uklapaju u naš zapadni stil formulisanja. Moramo uvek imati na umu da je Bog veći od naših formulacija i da nikada nećemo saliti okean Božje istine u šoljice za čaj naših umova niti u potpunosti obuhvatiti istinu u našim urednim malim formulacijama o Bogu. S druge strane, to ne bi trebalo da nas spreči da pokušavamo da opišemo tu božansku stvarnost, sve dok zadržavamo poniznost u pogledu svojih pokušaja da shvatimo nedokučivo (up. Pavle u Rimljanima 11:33–36).

14:14 (nastavak) Pošto je tako uveo snažan osećaj gubitka kod učenika, Jovan je u ovom završnom pododeljku nastojao da svojim čitaocima pruži osećaj nade u obećanju sile koja dolazi, a koja će se iskusiti kroz vernikov odnos sa Isusom. Ali poziv da se moli za “bilo šta” (14:14) u ovom kontekstu zapravo ne treba razumeti kao “bilo šta” u apsolutnom smislu, jer vodeće načelo vernikove molitve mora biti isto ono načelo koje je Isus sledio kroz čitav svoj život. To načelo bilo je proslavljanje Oca u svemu i kroz sve što je Sin činio (14:13). Čitati ovo Isusovo obećanje o traženju na bilo koji drugi način značilo bi potpuno pogrešno razumevanje obećanja.

Isus je živeo u volji Oca, a hrišćanin je dužan da živi u volji Isusovoj. Prikladno moljenje/traženje ovde, dakle, mora slediti isti model koji je Isus svojim primerom pokazao. Puko izgovaranje imena Isusovog ne sme se shvatiti kao mantra magijske sile koja moliocu pruža ono što mu srce želi. “Ime” u semitskom kontekstu nosi poseban smisao prirode nosioca imena. U skladu s tim, od Adama i Eve, preko Avrama/Avraama, do Jakova/Izrailja i Isusa Navina/Isusa, imena su svrhovite oznake važnih stvarnosti. Stoga moliti se u ime Isusovo podrazumeva da onaj ko se moli prepoznaje prirodu imena kojim se služi.137

Raspravljajući o temi molitve na ovaj način, kao o ključnom aspektu vernikovog oslanjanja na božansku silu, tako je pripremljena pozornica za uvođenje sledećeg velikog odeljka Oproštajnog ciklusa — naime, I dela tekstova koji se odnose na Parakleta, ili Svetoga Duha. (Gerald L. Borchert, John 12–21, tom 25B, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 2002], str. 116–119; naglasak moj)

Jovan 20:28

Isus se javlja Tomi (20:24–29) Jovan nam sada kaže da Toma nije bio prisutan tog prvog dana vaskrsenja (st. 24). Učenici mu govore da su videli Gospoda, ali im on ne veruje. Možda su videli samo duha (up. Matej 14:26 par. Marko 6:49). Zapravo, Luka pripoveda o susretu između Isusa i učenika na kojem učenici misle da vide duha (Luka 24:37). Zato ih Isus, da bi ih uverio da nije duh, poziva da ga dodirnu i jede komad pečene ribe (Luka 24:39–43). Možda Toma jednostavno kaže da mu je potrebno da vidi isti dokaz koji su oni videli (Westcott 1908:2:353).

Jovanov opis Tominog dodirivanja rana prilično je dramatičan (st. 25). Toma želi da gurne svoju ruku u Isusov bok! Pod pretpostavkom da su učenici rekli Tomi za Isusove rane, neki su Tominu izjavu shvatili kao dokaz da je Isusova rana bila dovoljno velika da se u nju stavi ruka i da nije bila zatvorena. Ali verovatnije je da je Toma jednostavno dramatičan, kao što je bio i ranije u jevanđelju (11:16). Slično tome, jezik kojim se služi kada kaže da neće verovati veoma je naglašen (ou mē pisteusō).

Nedelju dana kasnije, sledeće nedelje posle vaskrsenja, učenici (uključujući Tomu) bili su ponovo u zaključanoj sobi (st. 26). Isusova javljanja nedeljom, zajedno sa vremenom samog vaskrsenja, doprinela su tome da crkva taj dan učini glavnim danom obožavanja (up. Beasley-Murray 1987:385). Izraz koji Jovan koristi doslovno glasi “posle osam dana,” budući da su Jevreji ubrajali i početak i kraj vremenskog perioda. Sam ovaj termin dobijao je poseban značaj u vreme kada Jovan piše. U Varnavi (iz otprilike 96–100. godine n. e.) osmi dan predstavlja “početak drugog sveta” (15:8). Autor to povezuje sa Isusovim vaskrsenjem: “Zato osmi dan provodimo u slavlju, dan u koji je Isus i vaskrsao iz mrtvih i, nakon što se ponovo javio, uzašao na nebo” (Varnava 15:9).

Vera se kroz čitavo jevanđelje prikazuje kao progresivna, obnavljana pred svakim novim Isusovim otkrivenjem. Ostali učenici prešli su u sledeću fazu, ali Toma to nije uspeo. Ne krenuti dalje kada nas Isus na to poziva znači krenuti unazad i udaljavati se. I verovanje i neverovanje su dinamični — rastemo u jednom ili u drugom pravcu. Tako, kada se Isus pojavi među njima, on izaziva Tomu da krene napred u životu vere, da „ne budi nevjeran nego vjeran“ (st. 27). Sam upotrebljeni izraz možda hvata tu dinamičku osobinu, budući da ginomai često ima smisao “postajanja”, a prezent “označava proces kao onaj koji neprekidno traje” (Westcott 1908:2:355). Doslovno prevedeno, ovo glasi: “Prestani da postaješ neverujući i nastavi da postaješ onaj koji veruje” (mē ginou apistos alla pistos). Da bi Tomu ponovo pokrenuo u pravom smeru, Isus mu nudi priliku da opipa njegove rane. Njegova ponuda odjekuje Tominim sopstvenim slikovitim rečima iz 25. stiha, što ukazuje na to da je Isus zaista bio prisutan kada je Toma iznosio svoj prigovor, ili da je bar mogao da opazi šta se događa — sposobnost koju je Isus imao i pre nego što je bio podignut iz mrtvih (up. 1:48).

Jovan ne kaže da li je Toma zaista dodirnuo Isusove rane. Utisak je da nije, jer Jovan kaže: „odgovori Toma i reče mu“ … To jest, Tomino ispovedanje je neposredan odgovor na to što vidi Isusa i čuje njegovu ponudu. Štaviše, u svom odgovoru Tomi Isus pominje gledanje, ali ne i dodirivanje (st. 29).

Tomino ispovedanje Isusa kao „Gospod moj i Bog moj!“ jeste još jedan vrhunac ovog jevanđelja. Isus ga je pozvao da sustigne ostale u njihovoj novoj fazi vere, a on projuri pored njih i stiže na sam vrh razreda. Njegovo ispovedanje je vrhunac ne samo kao deo pripovedne linije jevanđelja, nego i kao izraz same srži Jovanovog svedočanstva o Isusu u ovom jevanđelju. Toma ispoveda Isusa kao Boga kada vidi da je raspeti živ. Upravo se u raspeću sam Bog obznanjuje, jer on je ljubav, a ljubav je polaganje sopstvenog života (1. Jovanova 4:8; 3:16). Ali Bog je takođe i život. Kod Jovana se taj Bog savršeno otkriva u smrti Sina, ali ta smrt ne bi bila ništa bez života. Kada Toma otkrije smrt i život postavljene jedno uz drugo u Isusu, on shvata ko je zaista onaj koji stoji pred njim.

Toma je prihvatio otkrivenje, ali od Isusa ne dobija pohvalu. Umesto toga, Isus gleda unapred, ka onima koji će poverovati kroz svedočanstvo ovih učenika koji su videli (up. 15:27; 17:20): „blaženi koji ne vidješe a vjerovaše“ (st. 29). Ovo blaženstvo, kao i druga koja je Isus izgovorio, šokantan je obrt uobičajenih očekivanja (up. Matej 5:3–12; Luka 6:20–26). Ono sugeriše da, ako je videti verovati, kao što je bilo za Tomu, onda je i verovati videti. Ono što je važno jeste odnos uspostavljen verom. Ali ta vera nije neodređeno ili opšte osećanje, niti je puko intelektualno pristajanje uz neki stav. Ona je otvorenost, prihvatanje i poverenje usmereno ka Bogu u Isusu. Kod Jovana, kao i u ostatku Novog zaveta, briga nije jednostavno za razne predstave o Bogu ili razne ideje, nego za događaje u istoriji koji zahtevaju tumačenje i odgovor. Ako je Jovan “duhovno jevanđelje”, kako je rekao Kliment Aleksandrijski (Jevsevije, Crkvena istorija 4.14.7), to nije u smislu da je nematerijalno ili neistorijsko, jer kod Jovana nema oštre dihotomije između duha i materije, mada se to dvoje ne meša jedno sa drugim. Naprotiv, ovo jevanđelje je duhovno u smislu da tumači istorijske događaje u svetlu božanske stvarnosti. Kao što su E. C. Hoskyns i Noel Davey rekli: “Četvrto jevanđelje ubeđuje i mami čitaoca da se usudi na sud o istoriji” (Hoskyns i Davey 1947:263). Tomino ispovedanje bilo je takav sud, a sada Isus izaziva sve koji dolaze posle da se usude na sud o ovoj istoriji, to jest o njegovoj ličnosti, njegovom prisustvu kroz Duha u ovoj konkretnoj zajednici i kroz život koji nudi. Petar kasnije opisuje takve vernike: „Kojega ne vidjevši ljubite, i Njega sad ne gledajući no vjerujući, radujete se radošću neiskazanom i proslavljenom, Primajući kraj vjere svoje: spasenje duša.“ (1. Petrova 1:8–9). (Whitacre, John, tom 4, str. 484–486; naglasak moj)

20:28. Istoričnost i samog ispovedanja i čitavog događaja dospela je pod ozbiljnu sumnju. Pitanja su suviše složena da bi se ovde podrobno razmatrala, ali treba izneti nekoliko zapažanja. Treba li da mislimo da je crkva izmislila priču koja jednog od Dvanaestorice prikazuje kao nepoverljivog do mere nerazumne tvrdoglavosti (st. 25) i koja izveštava o Gospodnjem javnom prekoru tog apostola (st. 27, 29)? Čak i ako pripovest ima apologetsku svrhu, to je slab razlog da se proceni kao neistorijska: svakako je jednako opravdano zaključiti da je izveštaj izabran upravo zato što je bio tako podesan. Bar jedan deo priče (st. 25) nalazi paralelu na drugom mestu (Luka 24:39); a portret Tome u potpunom je skladu sa onim što o njemu saznajemo iz 11:16 i 14:5. Brzina kojom je Tomino pesimističko neverovanje preobraženo u radosnu veru svakako je saglasna sa iskustvom drugih svedoka (npr. st. 16, 20).

Ako se prigovori da je ovo hristološko ispovedanje suviše ‘visoko’ ili ‘razvijeno’ za tako rani datum, mora se zapaziti nekoliko stvari: (1) Stanovište koje insistira na ovoj tački čini to na osnovu sporog evolutivnog razvoja nastanka hristoloških titula, a ta rekonstrukcija, koliko izvori pokazuju, nije neoboriva (up. Uvod, § III). (2) Toma je, kao i većina Jevreja, nesumnjivo bio upoznat sa starozavetnim izveštajima o vernicima koji su razgovarali sa onima koji su izgledali kao ljudi, da bi sa užasom saznali da su to nebeski posetioci, možda i sam Jahve. Štaviše, može se tvrditi da je, kako se judaizam razvijao posle Izgnanstva, reakcija protiv idolopoklonstva i kazni koje je ono privlačilo stvorila shvatanje Boga koje ga je činilo sve transcendentnijim, ali srazmerno tome manje ličnim; a u prazninu koju je ostavio taj pomak nagrnuo je sve veći broj posrednika, anđela i drugih slabo definisanih bića (Carson, naročito str. 41–121). U roku od dvesta godina od ove epizode sa Tomom, a verovatno mnogo ranije, jedan od njih mogao je zaista biti nazvan ‘mali Jahve’. Ovim se ne sugeriše da se jovanovska hristologija ne može razlikovati od angelologije judaizma. Hrišćanstvo je, po definiciji, mesijansko.

Ali to ipak sugeriše da Toma nije bio lišen kategorija pomoću kojih bi počeo da osmišljava Isusovo vaskrsenje. (3) Upotreba reči kyrios (‘gospod’) i za uobičajenu učtivost (npr. st. 15) i u oslovljavanju samog Boga olakšala je razvoj hristološkog razumevanja. (4) U svakom slučaju, kyrios je rana posle-vaskrsenjska titula (npr. Rimljanima 10:9; 1. Korinćanima 12:3; Filipljanima 2:9–11), a pošto se u lxx koristi za samog Boga, u mnogim svojim pojavljivanjima ne može se smatrati manje uzvišenom od theos (‘Bog’). (5) Teško je videti zašto bi moj Gospod, izuzetno redak spoj reči, trebalo odbaciti, kada je aramejsko marana (‘naš Gospod’) rano korišćeno kao priziv čak i u crkvama grčkog govornog područja (1. Korinćanima 16:22; up. napomene uz Jovan 16:20).

Najzad, ako jevanđelist nije niko drugi do apostol Jovan, ili čak ako je jevanđelist neko drugi ko svoje podatke crpi od apostola Jovana, onda imamo posla sa svedočanstvom očevica.

Tomin iskaz nikako se ne može shvatiti kao šokirana psovka upućena Bogu (ako je uopšte nekome upućena), kao neka vrsta bogohulne verzije zaprepašćenog ‘Bože moj!’ Uprkos popularnosti tog tumačenja kod nekih savremenih arijanaca, takva psovka se u Palestini prvog veka ne bi našla na usnama pobožnog Jevrejina. U svakom slučaju, Tomino ispovedanje upućeno je njemu, tj. Isusu; a Isus ga odmah (makar implicitno) hvali zbog njegove vere, čak i ako ona nije tako izuzetna kao vera onih koji veruju ne zahtevajući vrstu dokaza koja je data Tomi. Niti se Tomine reči najlakše čitaju kao predikativna izjava upućena Isusu: ‘Moj Gospod je takođe i moj Bog.’ Ogromna većina gramatičara s pravom shvata taj iskaz kao vokativno obraćanje Isusu: „Gospod moj i Bog moj!“****— pri čemu imenice nisu stavljene u vokativ nego u nominativ (kao što se ponekad dešava u vokativnom obraćanju), da bi se dodala izvesna zvučna težina.

Ponovljena zamenica moj ne umanjuje univerzalnost Isusovog gospodstva i božanstva, ali osigurava da Tomine reči budu lično ispovedanje vere. Toma time ne samo da pokazuje svoju veru u vaskrsenje Isusa Hrista, nego ukazuje i na njeno najdublje značenje; ono nije ništa manje nego otkrivenje toga ko je Isus Hristos. Najnepopustljiviji skeptik zaveštao nam je najdublje ispovedanje.

Pažljivi čitalac ovog jevanđelja odmah prepoznaje određene veze: (1) Tomino ispovedanje jeste vrhunski primer onoga što znači poštovati Sina kao što se poštuje Otac (5:23). Ono je krunski prikaz toga kako je ljudska vera došla do prepoznavanja istine izložene u Prologu: „Logos bješe Bog“ …; „I Logos postade tijelo“ (1:1, 14). (2) Istovremeno, Isusovo božanstvo ne iscrpljuje božanstvo; Isus i dalje može da govori o svome Bogu i Ocu u trećem licu. Uostalom, ovo ispovedanje smešteno je u poglavlje u kojem sam vaskrsli Isus pominje: „Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu“ (st. 17). To je potpuno u skladu sa pažljivim načinom na koji ocrtava prirodu svog jedinstvenog sinovstva (5:16–30). (3) Od čitaoca se očekuje da izgovori isto ispovedanje, kao što sledeći stih podrazumeva. Jovanovi čitaoci, poput Tome, treba da dođu do vere; a upravo tako izgleda dolaženje do vere. Očigledno je da to ima presudan značaj za način na koji se tumače st. 30–31.

20:29. Priređivači grčkog teksta (NA26) prvi deo Isusovog odgovora Tomi shvataju kao prekor uobličen u pitanje: „Zato što si me vidio, povjerovao si“ Tako i Lindars (str. 646), koji upoređuje 1:50 i 16:31. Ali smisao tih potonjih odlomaka jeste da oni o kojima je reč ne veruju zaista, dok je ovde Toma istinski došao do vere. Bolje je prvi deo Isusovog odgovora razumeti kao tvrdnju (i utoliko kao potvrdu Tomine vere) — tvrdnju koja priprema put blaženstvu koje sledi: „blaženi koji ne vidješe a vjerovaše“.

Četvrto jevanđelje beleži samo još jedno blaženstvo (13:17), i, kao većina blaženstava (npr. Matej 5:3–12), oba nose i ton opomene. Reč makarios (‘blažen’) ne proglašava naprosto ‘srećnima’ one koji ispunjavaju uslove, nego objavljuje da su prihvaćeni od Boga. Toma je, kao i svi svedoci vaskrsenja, „vidje i vjerova“, da upotrebimo izraz primenjen na voljenog učenika (st. 8) — premda je sve što je ovaj video, bar do nedeljne večeri (st. 19–20), bilo posmrtno platno, a ne vaskrsli Gospod. Ali Isus ovde predviđa vreme kada neće pružati onakav opipljiv dokaz kakav su dobili voljeni učenik i Toma; ukratko, on će se trajno uzneti svome Ocu, i svi koji budu verovali činiće to bez prednosti da su videli svoga vaskrslog Gospoda. To je danas isto tako istinito kao što je bilo za one koji su prvi poverovali posle vaznesenja. To ne znači (niti bi trebalo da znači) da je naša vera umanjena ili naša radost okrnjena: „Kojega ne vidjevši ljubite, i Njega sad ne gledajući no vjerujući, radujete se radošću neiskazanom i proslavljenom, Primajući kraj vjere svoje: spasenje duša.“ (1. Petrova 1:8–9).

Značajniji komentari navode izreku rabina Simeona ben Lakiša (o. 250. n. e.), koji je navodno rekao (Tanḥuma § 6 [32 a]: up. SB 2. 586):

Prozelit je Bogu draži od svih Izrailjaca koji su stajali kod gore Sinaj. Jer da svi Izrailjci nisu videli grmljavinu i plamen i munje i goru koja se trese i glas trube, ne bi prihvatili zakon niti uzeli na sebe carstvo Božije. A ovaj čovek nije video ništa od svega toga, pa ipak dolazi i predaje sebe Bogu i uzima na sebe jaram carstva Božijeg. Ima li ikoga ko je draži od ovog čoveka? (prev. Barrett, str. 574)

Ipak, kod rabina Simeona kontrast je oštar, dok su Isusove reči u st. 29 obazrive i uravnotežene. Tomina vera nije obezvređena: naprotiv, kao da korak vere koji je Toma učinio, iskazan u njegovom neuzdržanom ispovedanju, pokreće u Isusovom umu sledeći korak — dolaženje do vere onih koji ne mogu da vide, a koji će ipak poverovati — te on nad njima izriče blagoslov. Ipak, u okviru Četvrtog jevanđelja kao celine, ‘da nije činjenice da su Toma i ostali apostoli videli ovaploćenog Hrista, hrišćanske vere uopšte ne bi ni bilo. Up. 1:18, 50id.; 2:11; 4:45; 6:2; 9:37; 14:7, 9; 19:35’ (Barrett, str. 573). Tema svedočanstva u ovoj knjizi nije izgubljena iz vida; kasniji vernici dolaze do vere kroz reč ranijih vernika (17:20). Blaženi su, dakle, oni koji ne mogu da podele Tomino iskustvo gledanja, ali koji — delimično zato što čitaju o Tominom iskustvu — dolaze do toga da dele Tominu veru. Za nas vera ne dolazi gledanjem, nego od onoga što se čuje (ili pročita!), a ono što se čuje dolazi kroz reč (tj. objavu) Hristovu (Rimljanima 10:17). Zaista, upravo zato je i sam Jovan pisao, kao što u nastavku izričito kaže. (Carson, The Gospel according to John, str. 657–660; naglasak moj)

Dalje čitanje

Jovan 5:23: Blagoslov za trinitarca, 1. deo (https://answeringislam.blog/john5_23__p1/), 2. deo (https://answeringislam.blog/john5_23__p2/)

Poštovanje Isusa kao Boga (https://www.samshmnthelogy.net/post/honoring-jesus-as-god) (https://answeringislam.blog/honoring-jesus-as-god/)