Poštovanje Isusa kao Boga

Sledeći odlomak preuzet je iz monumentalnog dela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, a objavio ga je Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024, Deo 1: Ovenčajte Ga mnogim krunama: Isusove božanske počasti, Poglavlje 3: Poštovanje Sina, 88–90.

Po mojoj proceni, ovo je najbolje i najsveobuhvatnije izlaganje i odbrana biblijskog temelja za božanstvo Hrista. Svaki ozbiljan trinitarni hrišćanski proučavalac Svetog pisma, apologeta i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj biblioteci.

„POŠTUJTE SINA“ (JOVAN 5:23)

Već smo više puta upotrebili reč čast govoreći o tome kako nas Biblija uči da se odnosimo prema Isusu Hristu. Čast je bila važna kulturna vrednost u drevnom mediteranskom svetu, uključujući i jevrejsku kulturu. Odati nekome čast značilo je priznati njegovo mesto u poretku stvari — govoriti o njemu i ponašati se prema njemu na način primeren njegovom statusu i položaju. U monoteističkoj jevrejskoj kulturi, poštovati Boga značilo je uzdizati Mu najvišu hvalu i živeti u svetlu Njegovog isključivog statusa tvorca, održavaoca i suverenog cara celokupnog stvorenja, izvora svih dobrih stvari (Izlazak 15:2; Ponovljeni zakoni 10:20–21; Nemija 9:5–6; Psalmi 29:1–2; 103:1–5, 19–22). Jedinstvena priroda i isključivi status Gospoda Boga temelj su zabrana u Deset zapovesti — zabrane obožavanja drugih bogova i pravljenja ili obožavanja idola (Izlazak 20:3–5; Ponovljeni zakoni 5:6–10; upor. Izlazak 34:14). Odavati čast bilo kom stvorenju, ma koliko ono bilo divno, kao božanstvu, značilo je umanjivati čast koja pripada Bogu. Kako je to rekao Filon Aleksandrijski, jevrejski filozof iz prvog veka: „Božja čast se poništava od strane onih koji obogotvoruju smrtno“ (Ebr. 110).21 Novozavetni naučnik Jerome Neyrey, navodeći ovu Filonovu izjavu, objašnjava: „Kada bi neko zadobio čast, smatralo se da je to na račun drugih. Filon, na primer, osuđuje politeizam, jer se odavanjem časti drugima kao božanstvima umanjuje čast koja pripada istinitom Bogu.“22 Isus i novozavetni pisci delili su ovu uobičajenu jevrejsku monoteističku perspektivu (npr. Matej 5:16; Rimljanima 1:21; 15:6–9; 1. Timoteju 1:17; Otkrivenje 4:9–11).

Upravo u tom kulturnom okviru Isus je ustvrdio da je namera Boga Oca bila „Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca.“ (Jovan 5:23a). Pod „Sinom“ je, naravno, Isus mislio na sebe. Isus je zatim rekao da svako ko mu ne oda takvu čast zapravo obeščašćuje Oca: „Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ (Jovan 5:23b). Ovakvo povezivanje časti koja pripada Bogu sa čašću koja pripada bilo kome drugom bilo je bez presedana u jevrejskim Svetim pismima. Detaljan pogled na tumačenje ovog teksta pružiće koristan uvod u to kako različite hristologije pristupaju istoj građi u Novom zavetu.

Unitarijanski pisac Kegan Chandler poriče da je „religijsko obožavanje predmet Hristovog govora ovde“ u Jovanu 5:23. Umesto toga, on tvrdi: „Čast na koju Isus ukazuje u ovom odlomku nije religijsko poštovanje, već prihvatanje nebeske poruke.“23 Međutim, u kontekstu Isus nije govorio o svojoj ulozi u prenošenju nebeske poruke, već o svojoj ulozi u vršenju Božjih dela davanja života i suđenja svim ljudima:

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ (Jovan 5:21–23a NASB)

Čak i da je Isus mislio na svoje govorenje u svojstvu Božjeg glasnika, to ne bi umanjilo snagu njegove izjave o časti koja pripada Sinu. Kako primećuje D. A. Carson: „Ovo daleko prevazilazi svođenje Isusa na pukog ambasadora koji deluje u ime vladara koji ga je poslao, na opunomoćenog izaslanika čiji je izvedeni autoritet ravan autoritetu njegovog gospodara. Ta analogija se raspada upravo ovde, jer čast koja se odaje izaslaniku nikada nije ona koja se odaje poglavaru države.“24 Zaista, Isus ovde ne predstavlja sebe kao pukog carevog slugu-glasnika (kako, na primer, muslimani gledaju na Isusa), već kao carskog Sina svoga Oca. Budući da čast koja pripada Bogu jeste obožavanje ili ga uključuje, sledi da je „obožavanje očigledno ono što se podrazumeva“ u Jovanu 5:23.25

I Jehovini svedoci su pokušali da otupe snagu Isusove izjave u Jovanu 5:23. Društvo Kula stražara je ustvrdilo: „On nije rekao da treba da poštujemo Sina koliko i Oca.“26 Naprotiv, ako pažljivije pogledamo neposredni kontekst, otkrićemo da Isus ovde ne traži ništa manje od iste časti koja pripada Bogu. Isus je upravo ustvrdio da čini sve što Otac čini (st. 19) i da „koje hoće oživljava“ (st. 21). Otac je Sinu čak poverio odgovornost izricanja večnog suda nad svim ljudima (st. 22). Colin Kruse ističe: „Formula ’baš kao . . . tako i‘ (hōsper . . . houtōs) naglašava tačnu podudarnost između onoga što čine Otac i Sin.“27 Prema Isusovim rečima, Otac je to učinio upravo zato da bi svi poštovali njega, Sina, kao što poštuju Oca (st. 23). Ukratko, treba da poštujemo Isusa kao Onoga koji drži našu večnu budućnost u svojim rukama — kao onoga koji ima vlast nad životom i smrću. Nikome ne možemo pripisati višu čast ili status od statusa našeg krajnjeg, poslednjeg Sudije. U ovom kontekstu, poređenju poštovanja Sina „kao što“ (kathōs) poštujemo Oca treba dati njegovu prirodnu, punu težinu.

Zamislite da neko kaže da svi ljudi treba da poštuju anđela Gavrila kao što poštuju Jehovu, ili da svi treba da poštuju Petra kao što poštuju Boga. Instinktivno prepoznajemo da bi takve izjave bile neprimerene (i, naravno, Biblija nikada ne govori tako nešto). Ne bismo takve izjave pravdali tvrdnjom da one znače samo to da su Gavrilo ili Petar delovali u Božje ime. Ipak, Isus je rekao da svi mi treba da poštujemo njega, Sina, kao što poštujemo Oca. Ta zapanjujuća tvrdnja jednostavno nije u skladu sa verovanjem da je Sin bio stvoreno biće, bilo ljudsko (muslimani, progresivni hrišćani, unitarijanci) bilo anđeosko (Jehovini svedoci).

Dok Isusova izjava u Jovanu 5:23 naglašava punu božansku čast koju Otac namerava da Sin primi, ona takođe jasno razlikuje Oca i Sina kao dve različite ličnosti, kao što je slučaj u celom Novom zavetu. (Pod „ličnošću“ ovde jednostavno mislimo na nekoga, a ne na nešto apstraktno ili neživo.) Hristos kaže da Otac prepušta konačni sud Sinu kako bi ljudi poštovali Sina kao što poštuju njega. Ovde neko (Otac) prepušta ulogu dostojnu časti nekom drugom (Sinu) sa ciljem da tom drugom donese istu čast koju i sam prima. Jednostavno ne postoji uverljiv način da se ovaj tekst protumači tako da odgovara tvrdnji da je Isus Otac, kako to tvrdi teologija jednosti (Oneness).28

Glavni prigovor pravovernom razumevanju Jovana 5:23 jeste to što Isus u kontekstu govori i o svojoj zavisnosti od Oca: „Sin ne može ništa činiti sam od sebe“ (st. 19); „Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu“ (st. 22); i tako dalje (vidi i st. 26–27). Oni koji se drže različitih hristologija, međutim, iz ovog dokaza izvode dramatično različite zaključke. Unitarijanci ove tekstove razumeju tako da je Isus bio prosto „savršeno pokorno, bezgrešno ljudsko biće“.29 Sveci poslednjih dana iz istih tekstova zaključuju da je Isus bio „Jehova“, Bog Izrailja u Starom zavetu, ali da je bio „podređen Bogu Ocu“, koga smatraju drugim Bogom, nadmoćnijim od Jehove ili Jahvea.30 Jehovini svedoci tvrde da ovi tekstovi dokazuju da Isus nije Jehova, već niži, stvoreni anđeo čija je životna sila postala život savršenog čoveka Isusa.31 Muslimanski apologeta Shabir Ally navodi te iste tekstove da bi dokazao da Jovan nije gledao na Isusa kao na Boga.32 On se slaže sa tumačenjem da je Jovan Isusa video kao preegzistentno stvorenje koje je postalo čovek, mada Ally sam ne prihvata to gledište.

Motiv Sinove zavisnosti od Oca zaista jeste deo složenog prikaza Isusa u Jevanđelju po Jovanu. Međutim, u prethodnom poglavlju već smo objasnili dva aspekta biblijske hristologije koji su relevantni za ovo pitanje. Prvi je taj da je odnos Oca prema Sinu takav da je Otac poslao Sina, a Sin je zauzvrat došao kao odgovor na to što ga je Otac poslao. To jest, Sin nije delovao nezavisno, „sam od sebe“, dolazeći na svet kao ljudsko biće, već je došao zato što ga je Otac poslao. Iz ove perspektive, sve što je Sin činio, činio je ne sam od sebe, kao da je nezavisno božanstvo, već kao odgovor na Očevu volju. Daleko od toga da izražava inferiornost, Isusova tvrdnja da kao Sin ništa nije činio sam od sebe naglašava jedinstvo Sina sa Ocem u svemu što je činio (Jovan 5:19). Istovremeno, ono što je Isus rekao izražava jasnu razliku u odnosu ili ulozi između njega i Oca. Poenta je u tome što činjenica da je Sin — Sin, a ne Otac, nimalo ne umanjuje njegovu dostojnost časti.

Drugo, Hristove izjave o njegovoj zavisnosti od Oca izrečene su u kontekstu njegove misije iskupljenja u ovaploćenju. Bila je Očeva volja da Sin, kroz svoju smrt, vaskrsenje i vaznesenje, bude ličnost koja izriče sud, određujući ko će primiti večni život, a ko neće. To je kontekst Isusove izjave da je Otac „je sav sud dao Sinu,“ (Jovan 5:22). Ponizivši sebe da bi postao jedan od nas, Sin je dobrovoljno izabrao, kao odgovor na Očevu volju, da postane zavisan od Oca u svemu. Sinova poniznost je dovela do toga da ga Otac proslavi slavom koju je imao pre stvaranja (Jovan 17:5). Kao ishod toga, on neće suditi svim ljudima prosto kao božanski Sin, već kao ovaploćeni božanski Sin, kao Isus Hristos, koji je i Bog i čovek. I upravo je taj ovaploćeni Sin onaj za koga Otac želi da primi istu božansku čast koju i sam prima (Jovan 5:23).

Ukratko, zavisnost Sina od Oca nije valjan prigovor odavanju Sinu iste časti koju odajemo Ocu. Sin je pravi predmet božanske časti zato što Otac prepušta Sinu suštinsku i večno značajnu božansku funkciju, i to sa izričitim ciljem da navede ljude da mu odaju punu božansku čast. Ne smemo se usuditi da učinimo išta manje.

Pre nego što napustimo razmatranje Jovana 5:23, treba da primetimo kako dokaz iz ovog teksta za božanstvo Hrista ne počiva isključivo ili usko na časti koju Isus prima. Naprotiv, u ovom tekstu, u njegovom kontekstu, nalazimo da su njegova božanska čast, njegovo božansko ime (Sin) i njegovo božansko delo (sud) — sve to deo slike. Ovde vidimo koristan primer načina na koji se neke ili sve odlike novozavetne hristologije koje ispitujemo u ovoj knjizi — Hristove počasti, svojstva, imena, dela i presto — često spajaju u istom kontekstu da bi otkrile božanstvo Hrista. Kako primećuje teolog Peter Sanlon: „Nijedan od dokaza njegovog božanstva nije bio namenjen da se razmatra izolovano od ostalih.“33

21. Sve reference na Filona odnose se na Philo, prev. F. H. Colson i G. H. Whitaker, LCL (London: William Heinemann, 1937–1971).

22. Jerome H. Neyrey, „’Despising the Shame of the Cross‘: Honor and Shame in the Johannine Passion Narrative“, Semeia 69 (1996): 117.

23. Chandler, The God of Jesus, 466. 24. D. A. Carson, The Gospel according to John, PNTC (Grand Rapids: Eerdmans, 1991), 254–55.

25. Hurtado, Lord Jesus Christ, 373.

26. „Source of His Life“, Watchtower, 1. oktobar 1962, 592.

27. Colin G. Kruse, John: An Introduction and Commentary, 2. izd., TNTC 4 (Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 2017), 174. Poređenje pomoću ovih reči izražava „tačnu podudarnost“ zato što se kaže da Sin čini isto ono što čini i Otac.

28. David Bernard ne komentariše Jovana 5:21–23, mada se poziva na okolne stihove; Bernard, Oneness of God, 184–88.

29. Buzzard, Jesus Was Not a Trinitarian, 115.

30. Millet, The Atoning One, 135–37.

31. Vidi komentare na Jovana 5:18–20, 30, u „John Study Notes—Chapter 5“, u New World Translation of the Holy Scriptures (Study Edition) (Wallkill, NY: Watchtower, 2021), u daljem tekstu NWT (Study Edition). Danny André Dixon, koji nije Jehovin svedok a zastupa donekle sličan stav (Hristos je bio preegzistentno, ali stvoreno biće), poziva se na te iste tekstove odgovarajući na našu raspravu o Jovanu 5:23 u našoj ranijoj knjizi, Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ (Grand Rapids: Kregel, 2007), 31. Vidi Dixon, „An Arian View: Jesus, the Life-Given Son of God“, u Charles Lee Irons, Danny André Dixon i Dustin R. Smith, The Son of God: Three Views of the Identity of Jesus (Eugene, OR; Wipf & Stock, 2015), 78–79.

32. Ally, Is Jesus God? The Bible Says No, 27.

33. Peter Sanlon, Simply God: Recovering the Classic Trinity (Nottingham: Inter-Varsity Press, 2014), 152.

Dodatna literatura

Jovan 5:23: Blagoslov za trinitarca, 1. deo (https://answeringislam.blog/john5_23__p1/), 2. deo (https://answeringislam.blog/john5_23__p2/)