Još svedoka iz 2. veka o božanstvu Hrista
U ovoj kratkoj objavi navodiću izvode iz dvojice pisaca ranog 2. veka o božanstvu Hrista; prvi će biti hrišćanin, a drugi paganski satiričar. Sva isticanja su moja.
2. Pošto smo ti, dakle, govorili o Bogu, koliko naša reč može da ga dosegne, pređimo sada na rod ljudski, da bismo znali koji od njih učestvuju u istini o kojoj smo govorili, a koji od nje zastranjuju.
Tebi je jasno, o kralju, da postoje četiri roda ljudi na ovom svetu: — varvari i Grci, Jevreji i hrišćani. Varvari, naime, poreklo svoje vrste religije vode od Krona i od Reje i od ostalih svojih bogova; Grci pak od Helena, za koga se kaže da je potekao od Zevsa. A od Helena rodiše se Eol i Ksut; drugi su pak poticali od Inaha i Foroneja, i najzad od Egipćanina Danaja i od Kadma i od Dionisa.
Jevreji, opet, vode poreklo svoga roda od Avrama, koji rodi Isaka, od koga se rodi Jakov. A on rodi dvanaest sinova koji se preseliše iz Sirije u Egipat; i tamo su nazvani narodom Hebreja, i to od onoga koji im je dao zakone; i najzad su prozvani Jevrejima.
Hrišćani, dakle, vode početak svoje religije od Isusa Mesije; i on se naziva Sinom Boga Svevišnjeg. I kaže se da je Bog sišao s neba i da je od hebrejske device uzeo i obukao na sebe telo; i Sin Božiji je živeo u kćeri čovečijoj. Tome uči jevanđelje, kako se ono naziva, koje je nedavno propovedano među njima; i ti sam, ako budeš čitao u njemu, možeš uvideti silu koja mu pripada. Taj Isus, dakle, rodio se od roda Hebreja; i imao je dvanaest učenika da bi se s vremenom ispunila svrha njegovog ovaploćenja. Ali njega samog proboše Jevreji, i on umre i bi pogreben; i kažu da je posle tri dana vaskrsao i uzašao na nebo. Zatim ovih dvanaest učenika izađe po poznatim delovima sveta i neprestano su pokazivali njegovu veličinu sa svom skromnošću i čestitošću. I otuda se i danas oni koji veruju toj propovedi nazivaju hrišćanima, i postali su čuveni.
Dakle, postoje, kao što rekoh gore, četiri roda ljudi: — varvari i Grci, Jevreji i hrišćani.
Osim toga, vetar je poslušan Bogu, a oganj anđelima; vode takođe demonima, a zemlja sinovima ljudskim. (Apologija)
Lukijan iz Samosate
11. „Tada je naučio čudesno učenje hrišćana, družeći se s njihovim sveštenicima i književnicima u Palestini. I — kako bi drugačije i moglo biti? — začas je učinio da svi oni izgledaju kao deca, jer on je bio prorok, vođa kulta, starešina sinagoge i sve to, sam po sebi. Tumačio je i objašnjavao neke njihove knjige, pa je i mnoge sam sastavio, a oni su ga poštovali kao boga, služili se njime kao zakonodavcem i postavili ga za zaštitnika, odmah posle onog drugog, dabome, koga****11 i dalje obožavaju, čoveka koji je raspet u Palestini zato što je uveo taj novi kult u svet.
12. „Zatim je Protej najzad zbog toga uhapšen i bačen u tamnicu, što mu je samo po sebi donelo nemali ugled kao prednost za njegovu buduću karijeru i za šarlatanstvo i žudnju za slavom u koje je bio zaljubljen. Dakle, kada je bio zatvoren, hrišćani su, smatrajući taj događaj nesrećom, učinili sve što je bilo u njihovoj moći da ga izbave. Zatim, pošto je to bilo nemoguće, ukazivan mu je svaki drugi oblik pažnje, i to ne uzgred, već sa revnošću: već od same zore mogle su se videti ostarele udovice i deca siročad kako čekaju pored tamnice, dok su njihovi službenici čak i spavali unutra s njim, pošto bi podmitili stražare. Zatim su unošeni raskošni obroci, a njihove svete knjige čitane su naglas, i izvrsni Peregrin — jer se još uvek tako zvao — nazivan je od njih 'novim Sokratom.'
13. „Zaista, ljudi su dolazili čak i iz gradova u Aziji, poslati od hrišćana o njihovom zajedničkom trošku, da pomognu, brane i hrabre junaka. Oni pokazuju neverovatnu brzinu kad god se preduzme neko takvo zajedničko delo; jer začas rasipaju sve što imaju. Tako je bilo i tada u slučaju Peregrina; mnogo novca mu je pristizalo od njih zbog njegovog tamnovanja, i on je od toga stekao nemali prihod. Ovi jadnici su sebe uverili, pre svega, da će biti besmrtni i živeti u sve vekove**, usled čega preziru smrt i čak dobrovoljno predaju sebe u zatočeništvo; većina njih. Štaviše, njihov prvi zakonodavac****12** ubedio ih je da su svi međusobno braća, pošto jednom prestupe, naime, tako što svi poriču grčke bogove i obožavaju samog tog raspetog sofistu i žive po njegovim zakonima. Stoga sve stvari bez razlike preziru i smatraju ih zajedničkom svojinom, prihvatajući takva učenja po predanju, bez ikakvog određenog dokaza. Tako, ako neki šarlatan i prevarant, sposoban da iskoristi prilike, dođe među njih, brzo stiče iznenadno bogatstvo obmanjujući prostodušan svet.
14. „Međutim, Peregrina je oslobodio tadašnji upravitelj Sirije, čovek koji je voleo filozofiju.13 Svestan njegove bezobzirnosti i toga da bi rado umro kako bi za sobom ostavio glas o tome, oslobodio ga je, ne smatrajući ga dostojnim čak ni uobičajene kazne.14 Po povratku kući, zatekao je da je stvar ubistva njegovog oca još uvek na vrhuncu uzavrelosti i da je bilo mnogo onih koji su bili za to da se optužba protiv njega pokrene. Veći deo njegovog imanja bio je odnesen tokom njegovog odsustva, i ostala su mu samo poljska dobra u vrednosti od petnaest talanata; jer čitava imovina koju je starac ostavio vredela je možda trideset talanata, a ne pet hiljada, kao što je tvrdio onaj sasvim smešni Teagen. Čak ni ceo grad Parij,15 zajedno s pet susednih, ne bi doneo toliko, uključujući i ljude, stoku i sve ostalo što poseduju.
15. „Međutim, optužba i tužba još uvek su tinjale, i bilo je verovatno da će se uskoro neko pojaviti protiv njega; iznad svega, sam narod je bio razjaren, oplakujući dobrog starca (kako su ga nazivali oni koji su ga poznavali) tako bezbožno ubijenog. Ali pogledaj kakav je plan naš lukavi Protej smislio da izađe na kraj sa svim tim, i kako je izbegao opasnost. Izašavši pred skupštinu Parijana — do tada je već nosio dugu kosu, bio odeven u prljav ogrtač, o boku mu je visila torba, štap mu je bio u ruci, i uopšte je u svojoj opremi bio veoma teatralan — pokazavši im se u tom obličju, rekao je da državi prepušta svu imovinu koju mu je ostavio njegov blaženopočivši otac. Kada je narod, siromašan svet žedan darežljivosti, to čuo, odmah je podigao glas: 'Jedini i jedinstveni filozof! Jedini i jedinstveni rodoljub! Jedini i jedinstveni takmac Diogenu i Kratetu!' Njegovi neprijatelji behu ućutkani, a svako ko bi pokušao da pomene ubistvo odmah bi bio zasut kamenjem.
16. „Napustio je dom, dakle, po drugi put, da luta, imajući obilan izvor sredstava u hrišćanima, čijim je staranjem živeo u neometenom izobilju. Neko vreme se tako tovio; ali onda, pošto je na neki način prestupio i protiv njih — viđen je, mislim, kako jede nešto od hrane koja im je zabranjena,16 više ga nisu primali, pa je, ne znajući šta će, pomislio da mora da otpeva palinodiju i da od svog grada zatraži nazad svoju imovinu. Podnevši molbu, očekivao je da će je povratiti po carevoj naredbi. Zatim, pošto je grad poslao predstavnike da se suprotstave zahtevu, nije postigao ništa, već mu je naloženo da ostane pri onome što je jednom zauvek odlučio, ni od koga primoran.
Fusnote
11. Smisao neispravljenog teksta ovde glasi: „zaštitnika; onog velikog čoveka, dabome, i dalje obožavaju“, itd.
- Iz formulacije ove rečenice aluzija se tako očigledno odnosi na samog Hrista da čovek ne može da razume zašto je uopšte predlagan Pavle, a kamoli Mojsije. O učenju o bratskoj ljubavi upor. Matej 23, 8.
16. Verovatno Lukijan ima na umu pagansko žrtveno meso. To je samo nagađanje na osnovu načina na koji to izlaže, ali ako je tako, veoma je verovatno zbog čuvene ravnodušnosti kinika prema onome što jedu. Peregrin je možda označio svoj povratak kinizmu tako što je na raskršću okusio „večeru Hekate“. (Peregrinova smrt)
Dalje čitanje
Svedočanstvo o božanstvu Hrista iz poznog 2. veka