Natpis iz trećeg veka o božanstvu Hrista
Arheolozi su nedavno u Megidu, u Izraelu, pronašli sto koji se datuje u treći vek posle Hrista (200-te godine), a koji je bio posvećen Hristu u čast toga što je Bog. Sto je služio kao spomen Bogu Hristu i pretpostavlja se da je korišćen za vršenje svete Evharistije.
Citiram odeljak iz rada pod naslovom „A Christian Prayer Hall of the Third Century CE at Kefar ‘ ‘Othnay (Legio), Excavations at the Megiddo Prison 2005“, autora Jotama Tepera i Lee Di Senji, uz doprinos Gaja Štibela, koji je 2006. godine objavila Izraelska uprava za starine u Jerusalimu, a koji donosi dodatne pojedinosti o ovom zadivljujućem otkriću:
Natpis Akeptus
Natpis je smešten unutar pravougaonika (67 x 80 cm) na zapadnoj strani južnog mozaičkog polja. Njegov okvir i slova izvedeni su crnim teserama; slova su visoka 7,5–9,0 cm. Slova eta i ni u reči proseniken — vulgarno napisanom obliku glagolskog oblika prosenenken — data su u ligaturi. Tačka označava kraj drugog reda, a dve dodatne tačke razdvajaju tri elementa nomen sacrum-a u četvrtom redu. Tekst glasi:
Proseniken
‘Akeptous
he philptheos
ten trapezan th(e)o ‘I(eso)u Ch(ris)o
mnemosynon.
Bogoljubiva Akeptus prinela je sto Bogu Isusu Hristu kao spomen.
Dok je posveta kapetana u Gajanovom natpisu bila prvi nagoveštaj bogoslužbene namene ove dvorane, natpis Akeptus donosi izričit dokaz da su hrišćani tu vršili svoje bogosluženje. Glavni pokazatelj je, naravno, pomen „Boga Isusa Hrista“. U ovom obliku svetog imena svaki element skraćen je sažimanjem na svoje prvo i poslednje slovo i nadvišen vodoravnom crtom. Taj oblik kasnije postaje tipičan za hrišćanske natpise vizantijskog razdoblja, a posvedočen je i u papirusima datovanim već u treći–četvrti vek; međutim, njegova pojava u natpisu Akeptus predstavlja, koliko nam je poznato, najraniju epigrafsku potvrdu.
Upotreba glagola prosferein (prineti) takođe je uobičajena u hrišćanskim natpisima vizantijskog razdoblja i potiče neposredno iz jezika jevanđelja (na primer, Matej 2:11, gde su mudraci, prateći zvezdu sa istoka, našli malog Isusa u jaslama i poklonili mu se, „prinesoše mu dare: zlato, tamjan i smirnu.“).
Upotreba izraza mnemosynon posebno je upadljiva, s obzirom na to da se on obično nije koristio u natpisima vizantijskog razdoblja, uprkos njihovom čestom pominjanju pojma sećanja, izrazima poput „Pomeni, Gospode…“ ili „Za spomen…“.
Izraz mnemosynon javlja se tri puta u Novom zavetu: jednom u Delima apostolskim (10:4), gde se anđeo javlja kapetanu Korniliju u Kesariji i kaže mu: „Molitve tvoje i milostinje tvoje uziđoše na spomen“ (mnemosynon) „pred Bogom“, posle čega bogobojazni vojnik šalje po Petra i postaje prvi neznabožac koji prima krštenje; i dvaput u priči o tome kako je Isusa pomazala žena, koju predanje poistovećuje sa Marijom Magdalenom, dok je sedeo za stolom u Vitaniji uoči svoga raspeća. Svojim učenicima, koji su prekorevali ženu što traći skupoceno miro, Isus je odgovorio: „A razumjevši Isus reče im: Što ometate ženu? Ona učini dobro djelo na meni. Jer siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda. A ona izlivši miris ovaj na tijelo moje, učini to za moj pogreb. Zaista vam kažem: Gdje se god uspropovijeda ovo jevanđelje po svemu svijetu, kazaće se za spomen njen i ovo što ona učini.“ (eis mnemosynon autês) (Matej 26:13; Marko 14:9). Teško da je puka slučajnost što se upravo ta reč koristi u natpisu Akeptus za prinos jedne žene, u kontekstu zajednice koja je gotovo sigurno bila neznabožačkog porekla i povezana sa rimskom vojskom. Prinos žene Akeptus takođe je neposredno povezan sa sećanjem na Isusovu pripremu za smrt; jer ‘sto’ koji je ona darovala zajednici jeste oltar na kome se slavila Evharistija, to jest obred kojim se spominje ‘Tajna večera’, u kome se jedu hleb i pije vino, koji označavaju telo i krv Spasitelja.
U ranom hrišćanstvu oltar se nije nazivao bomos, kao žrtvenici na kojima su neznabošci prinosili žrtve, niti thysiasterion (kako je kasnije nazvan zbog poistovećivanja sa žrtvenikom Hrama), nego trapeza, ‘trpeza za obedovanje’, jer su ovde vernici slavili prvi obred (osim krštenja) nove vere — lomljenje hleba i pijenje vina — kako je Isus zapovedio apostolima (Matej 26:26–28; Marko 14:22–24; Luka 22:19–20). Prvo spomen-lomljenje hleba izvršio je sam Isus posle vaskrsenja, kada je seo za večeru sa Kleopom u Emausu (Luka 24:30). U Prvoj poslanici Korinćanima (10:16–21), podstičući braću da beže od obožavanja idola, Pavle piše: „Čaša blagoslova koju blagosiljamo, nije li zajednica krvi Hristove? Hljeb koji lomimo, nije li zajednica tijela Hristova? Jer jedan je hljeb, jedno smo tijelo mnogi, pošto se svi od jednoga hljeba pričešćujemo. Gledajte Izrailja po tijelu: koji jedu žrtve nisu li zajedničari žrtvenika? Šta, dakle, kažem? Da je idol nešto? Ili da je idolska žrtva nešto? Ne, nego da ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu; a ja neću da ste vi zajedničari sa demonima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku; ne možete učestvovati u trpezi Gospodnjoj i u trpezi demonskoj.“ (trapeza) „u trpezi Gospodnjoj i u trpezi demonskoj“.
U Prvoj poslanici Korinćanima (10:16–21), podstičući braću da beže od obožavanja idola, Pavle piše: „Čaša blagoslova koju blagosiljamo, nije li zajednica krvi Hristove? Hljeb koji lomimo, nije li zajednica tijela Hristova? Jer jedan je hljeb, jedno smo tijelo mnogi, pošto se svi od jednoga hljeba pričešćujemo. Gledajte Izrailja po tijelu: koji jedu žrtve nisu li zajedničari žrtvenika? Šta, dakle, kažem? Da je idol nešto? Ili da je idolska žrtva nešto? Ne, nego da ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu; a ja neću da ste vi zajedničari sa demonima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku; ne možete učestvovati u trpezi Gospodnjoj i u trpezi demonskoj.“ (trapeza) „u trpezi Gospodnjoj i u trpezi demonskoj“.
U apostolsko doba sveti obred bio je deo bratske trpeze zvane agape, na kojoj je zajednica uzimala hranu, a namirnice su se sa stolova delile onima u potrebi. Ipak, ta praksa je od samog početka izazivala nered i sporove, delom zbog verskih obzira Jevreja da ne jedu sa neznabošcima koji nisu držali propise o hrani, a delom zato što su imućni trošili sopstvene zalihe i time posramljivali siromašne koji ih nisu imali. Zato je sam Pavle, iako nije zabranio zajedničku trpezu, savetovao vernima da se drže osnovnog obreda i da obeduju kod kuće (Dela apostolska 4:35; 6:1–2; 11:2–3; Prva poslanica Korinćanima 11:20–34). Plinije Mlađi, upravnik Vitinije (oko 112. godine), opisao je obrede hrišćana u Maloj Aziji kao dva odvojena okupljanja: jedno pre svanuća, očigledno radi pričešća Evharistijom, a drugo — zajedničku trpezu na kraju dana (Plinije Mlađi, Ep. X, 96). Apostolski otac Ignjatije Antiohijski, pišući otprilike u isto vreme, takođe govori o Evharistiji i agapi kao o dva odvojena obreda, koja oba predvodi episkop (Ignjatije, Ep. Smirnjanima 8; Holmes ur. 1999:188–191).
Do drugog veka hrišćani su razvili i drugu vrstu zajedničkih obeda: pogrebne gozbe u spomen mučenika i drugih svetih pokojnika, po ugledu na gozbe pogrebnih udruženja, tako uobičajenih u Rimskom carstvu. Ta okupljanja imala su prednost što su bila zakonita, jer su pogrebni collegia (udruženja na kultnoj ili staleškoj osnovi koja su svojim članovima obezbeđivala obredni pokop) bila priznata i dozvoljena rimskim zakonom, koji je po pravilu bio nepoverljiv prema udruženjima i protivio im se. Spomen-gozbe u čast pokojnika održavane su u prostorijama uz groblja ili u kapelama koje su čuvale grobove ili mošti mučenika. Taj se običaj u Africi zadržao do kraja četvrtog veka, dok je u drugim krajevima ranije ukinut. Sveti Avgustin, rodom iz Tagasta u Numidiji (današnji Alžir), izveštava da je njegova majka, kada je oko 386. godine stigla u Milano, došla u crkvu sa korpom u kojoj su bili hleb, vino i druge namirnice, da bi proslavila spomen pokojnika po običaju svoga zavičaja u Africi. Ipak, ulazak u crkvu joj je bio uskraćen, jer je episkop zabranio uzimanje hrane na praznicima mučenika (Avgustin, Confessiones VI, 2). Ovaj događaj pokazuje da su se bogoslužbeni običaji još i u četvrtom veku razlikovali od kraja do kraja.
Evharistijski obedi, agape i pogrebne trpeze — ne uvek jasno razlučivi jedni od drugih — opisani su u pisanim izvorima i u likovnim svedočanstvima. U Africi su otkriveni kameni stolovi sa urezanim prikazima tanjira, čaša i drugog stonog posuđa; na jednom od njih središnji tanjir sadrži ribu u reljefu. Ribe na tanjirima prikazane su i na stolovima u prizoru koji predstavlja evharistijski obed ili pogrebnu gozbu, naslikanom u katakombama svetog Kalista, kao i na fresci „Lomljenje hleba“ na groblju Priscile u Rimu, obojima iz prve polovine trećeg veka.
Svakako nije slučajno što su dve ribe prikazane u središtu medaljona na severnom polju mozaika, blizu konstrukcije koja je verovatno služila kao postolje za oltar/sto.
Sto koji je darovala Akeptus najverovatnije je služio za slavljenje Evharistije, na način opisan u gotovo istovremenom tekstu — pismu koje je Dionisije, episkop aleksandrijski, uputio papi Sikstu 247. godine, a koje prenosi Jevsevije Kesarijski u svojoj Crkvenoj istoriji.
U tom pismu Dionisije je tražio papin savet o jednom starom članu svoje zajednice, koji je priznao da su ga krstili jeretici i zatražio da bude očišćen drugim krštenjem. Dionisije nastavlja: „To ja sa svoje strane nisam smeo da učinim, rekavši da mu je njegovo dugotrajno opštenje sa nama bilo dovoljno za tu svrhu. Jer pošto je slušao Blagodarenje i zajedno sa nama govorio Amin, i stajao kraj stola i pružao ruku da primi svetu hranu, i primao je, i dugo se pričešćivao telom i krvlju Gospoda našega, ne bih se usudio da ga iznova gradim od početka. … Ali on ne prestaje da nariče i strepi da pristupi stolu, i jedva se, iako pozvan, usuđuje da stane sa pokajnicima na molitvama.“ (Jevsevije, HE VII, 9, 1–5).
Sto koji je prinela Akeptus mogao je služiti i za obredne obede. Budući da je zdanje stambena kuća, pogrebne gozbe u prisustvu grobova malo su verovatne. Ipak, razumno je pretpostaviti da su se spomen-proslave mogle održavati u prisustvu moštiju, ili možda bez njih; isto tako, agape su se u posebnim prilikama mogle odvijati oko ovoga stola.
Uprkos hrišćanskom karakteru natpisa Akeptus, njegov jezik se osetno razlikuje od jezika kasnijih hrišćanskih posveta. Kao ni mnemosynon, ni philotheos (bogoljubiv) obično se ne javlja — bar ne u našem kraju — u vizantijskim natpisima, koji radije koriste izraz philochristos. Međutim, philotheos koriste ranohrišćanski pisci, poput Justina Mučenika, Klimenta Aleksandrijskog i Origena, kao i Pavle u svojim spisima (Druga poslanica Timoteju 3:4). Štaviše, obrazac „Bog Isus Hristos“ po pravilu izostaje iz vizantijskih natpisa, koji Spasitelja uvek nazivaju „Gospod Isus Hristos“ ili „Hristos Bog naš“. Obrazac „Bog naš Isus Hristos“ zaista se javlja u bogoslovskim spisima ranohrišćanskih pisaca (Ignjatija Antiohijskog, Justina Mučenika, Irineja, Klimenta Aleksandrijskog, Ipolita), ali posvetni oblik ovoga natpisa pre podseća na neznabožačke obrasce tipa „(taj i taj posvetio je) Svetome Bogu“ (kao u posvetama iz trećeg veka anonimnom nebeskom bogu iz Kadeša i Petre), ili „Bogu ‘Azizosu“ (ili bilo kom drugom bogu ili boginji panteona).
Ime Akeptus nema paralele u ovom kraju. Izgleda da je ženski oblik latinskog imena Acceptus, uobičajenog na Zapadu. Njegov standardni ženski oblik bio je Accepta, ali u ovom natpisu ima grčki nastavak –oûs, koji odlikuje malu skupinu ženskih imena, poput Philous i Pallous. (Str. 36–41; naglašavanje moje)
I:
Opis Evharistije u Didahiju, tekstu uputstava iz drugog veka
„A što se tiče Evharistije (blagodarenja), blagodarite ovako: Najpre nad čašom — Blagodarimo ti, Oče naš, za sveti čokot Davida, sluge tvoga, koji si nam obznanio kroz Isusa, slugu tvoga; tebi slava vavek. Nad prelomljenim hlebom — Blagodarimo ti, Oče naš, za život i znanje koje si nam obznanio kroz Isusa, slugu tvoga; tebi slava vavek. …. A pošto se nasitite hranom, blagodarite ovako: Blagodarimo ti, Oče sveti, za sveto ime tvoje koje si nastanio u srcima našim, i za znanje i veru i besmrtnost koje si nam obznanio kroz Isusa, slugu tvoga; tebi slava vavek…“ (Didahi 9; Holmes ur. 1999: 260–261).
Ovaj tekst upućuje na to da je posle Evharistije sledio obed. Sa druge strane, Justin Mučenik, dajući sličan opis Evharistije sredinom drugog veka, govori samo o uzimanju hleba i vina i ne pominje obed, nego samo prinose, očigledno hrane, koje su verni donosili, a sveštenik ih je prikupljao i kasnije delio potrebitima: udovicama i siročadi, bolesnima, zatvorenicima i strancima. (Str. 38)
I opet:
Simbol ribe u ranom hrišćanstvu
Riba je služila kao rani simbol hrišćanstva zato što je njeno grčko ime ichthys sadržalo početna slova izraza Iesous Christos Theou Yios Soter (Isus Hristos, Sin Božji, Spasitelj). Riba se javlja i u nekoliko prizora iz Isusovog života: dvaput ponovljeno umnožavanje hlebova i riba (Matej 14:16–21; 15:34–38; Marko 6:38–44; Luka 9:13–17), čudesni ulov Simona Petra na Galilejskom moru (Luka 5:4–7), čudesno hvatanje ribe u čijoj je utrobi Petar našao novčić da plati porez od pola šekela za Isusa i za sebe u Kapernaumu (Matej 17:24–27); još jedan čudesni ribolov i potonji obed hleba i ribe koji je Isus podelio sa učenicima posle vaskrsenja (Jovan 21:4–13); riba koju je Isus jeo kada se javio apostolima u Jerusalimu da ih uveri da je vaskrsao u telu (Luka 24:41–43), kao i primer kojim se ilustruje Isusova reč „Ištite, i daće vam se“: „Ili koji je među vama čovjek od koga ako sin njegov zaište hljeba, kamen da mu da? Ili ako ribe zaište, da mu da zmiju?“ (Matej 7:7, 9–10; Luka 11:11). (Str. 40)