Ponovno razmatranje konteksta Marka 12:28-34 u svetlu trinitarnih verovanja, 1. deo

Postoji priličan broj tekstova Novog zaveta koji potvrđuju apsolutni monoteizam, a za koje anti-trinitarci nekako misle da pobijaju trinitarizam, iako je jedinstvo Boga suštinski i nužni sastavni deo učenja o blagoslovenom i Svetom Trojstvu. Sledeći navod je jedan od onih koje anti-trinitarci često zloupotrebljavaju:

„I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako raspravljaju, pa vidjevši kako im dobro odgovori, zapita ga: Koja je zapovijest prva od sviju? A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini; I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veće od ovih nema. I reče mu književnik: Dobro, učitelju, pravo si kazao da je Bog jedan, i nema drugoga osim njega; I ljubiti njega svim srcem svojim i svim razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju paljenica i žrtava. A Isus vidjevši kako pametno odgovori, reče mu: Nisi daleko od Carstva Božijega. I niko se više ne usudi da ga zapita.“ Marko 12:28-34

Postoje pojedini muslimanski davagandisti (*) koji smatraju da odgovor književnika pokazuje da on nije verovao u trojedinog Boga niti da je Isus Bog, jer bi ga u suprotnom obožavao. Prema ovom polemičaru, književnik je bio „pravoverni“ Jevrejin koji bi verovao „da je Bog apsolutno i brojčano jedan, bez ikakvih ortaka ili sadruga u svom božanstvu“ i da je taj Bog Otac.(1)

Postoji nekoliko problema sa ovim tvrdnjama. Prvo, pogrešno se pretpostavlja da jevrejsko Sveto pismo uči unitarijanizam i da su svi Jevreji u Isusovo vreme imali iste poglede na Božju prirodu, nebeska bića itd. Za dokaze koji pokazuju da to nije tako, molimo pogledajte članke navedene u odeljcima o hristološkim i teološkim pitanjima, koji se mogu naći na sledećim linkovima:

http://answering-islam.org/authors/shamoun.html
http://answering-islam.org/Shamoun/index.htm

Drugo, pogrešno se pretpostavlja da je upotreba zamenica u jednini u sukobu sa tim da je Bog višeličan. Međutim, time se previđa činjenica da Sveto pismo primenjuje zamenice u jednini u kontekstima u kojima su u vidu množinski subjekti. Evo jednog takvog primera:

„A po smrti Isusovoj upitaše sinovi Izrailjevi Gospoda govoreći: Ko će između nas ići prvi na Hananeje da se bije s njima? I Gospod reče: Juda neka ide; eto, dao sam mu zemlju u ruke. A Juda reče Simeonu, bratu svojemu: Hajde sa mnom na moj dio da se bijemo s Hananejima; pak ću i ja ići s tobom na tvoj dio. I pođe Simeon s njim. I izide Juda; i dade im Gospod Hananeje i Ferezeje u ruke, i pobiše ih u Vezeku deset tisuća ljudi. Jer nađoše Adoni-Vezeka u Vezeku i udariše na nj, i pobiše Hananeje i Ferezeje. I pobježe Adoni-Vezek, a oni ga potjeraše i uhvatiše ga, odsjekoše mu palce u ruku i u nogu. Tada reče Adoni-Vezek: Sedamdeset careva odsječenijeh palaca u ruku i u nogu kupiše što bješe pod mojim stolom; kako sam činio, tako mi plati Bog. I odvedoše ga u Jerusalim, i ondje umrije. Jer sinovi Judini udariše na Jerusalim i uzeše ga, i isjekoše građane oštrijem mačem, a grad sažegoše ognjem. Potom izidoše sinovi Judini da vojuju na Hananeje koji življahu u gori i na jugu i u ravni. I Juda izide na Hananeje koji življahu u Hevronu, a Hevronu bijaše pređe ime Kirijat-Arva; i pobiše Sesaja i Ahimana i Talmaja. A odatle otidoše na Davirane, a Daviru prije bješe ime Kirijat-Sefer. I reče Halev: Ko savlada Kirijat-Sefer i uzme ga, daću mu Ahsu, kćer svoju za ženu. I uze ga Gotonilo, sin Kenezov, mlađi brat Halevov; i dade mu Ahsu, kćer svoju, za ženu. I kad polažaše, nagovaraše ga da ište u oca njezina polje; pa skoči s magarca. A Halev joj reče: Što ti je? A ona mu reče: Daj mi dar; kad si mi dao suhe zemlje, daj mi i izvora vodenijeh. I dade joj Halev izvore gornje i izvore donje. A i sinovi Keneja, tasta Mojsijeva, izidoše iz grada palmova sa sinovima Judinijem u pustinju Judinu, koja je na jugu od Arada. I došavši življahu s narodom. Potom izide Juda sa Simeonom, bratom svojim, i pobiše Hananeje koji življahu u Sefatu, i raskopaše ga, i prozva se grad Orma. I Gazu uze Juda s međama njezinijem, i Askalon s međama njegovijem, i Akaron s međama njegovijem. Jer Gospod bješe s Judom, te osvoji goru; ali ne izagna onijeh koji življahu u dolini, jer imahu gvozdena kola.“ Sudije 1:1-4, 8-11, 16-19

Ovde se i Judino i Simeunovo pleme, koja broje hiljade pojedinaca, oslovljavaju i zamenicama u jednini i zamenicama u množini!

Prema tome, zamenice u jednini ne dokazuju nužno da je Bog jedna Ličnost, već da je on jedno Biće, što je upravo ono čemu trinitarizam uči.

Osim toga, zanemaruju se sva mesta na kojima jevrejska Biblija za Boga koristi zamenice, glagole, prideve, participe itd. u množini. Za detalje pogledajte članke u odeljku o teološkim pitanjima na mojim ličnim stranicama, kao i sledeće odgovore:

http://answering-islam.org/authors/shamoun/rebuttals/zawadi/dialogue_thabiti_2.html
http://answering-islam.org/Responses/Osama/zawadi_trinity_r2_2.htm

Stoga bi ovaj neofit, kada bi svoju logiku primenio dosledno, bio primoran da zaključi da proročko Sveto pismo izričito svedoči da je Bog višelično Biće. Naposletku, ne bismo očekivali da biblijski pisci koriste zamenice, prideve, glagole, participe itd. u množini kada bi zaista verovali da je Jahve jednoličan.

Treće, u žurbi da „opovrgne“ Trojstvo ili božanstvo Hrista, islamski propagandista nije uspeo da uvidi kako njegova tvrdnja zapravo potvrđuje ono na šta smo više puta ukazivali. Često smo napominjali da je jedan od razloga zbog kojih Isus nije jednostavno odmah izašao i rekao da je Bog upravo mogući nesporazum koji bi to izazvalo kod nekih njegovih slušalaca. Da je Isus bez ikakvog pojašnjenja rekao bilo kome od tih „pravovernih“ Jevreja, koji su verovali da je Bog Otac na nebu, kako je on Bog, to bi značilo da tvrdi da je Otac. Pošto Isus nije Otac, morao je da saopšti svoje božanstvo na takav način da osigura da njegovi slušaoci ne pomisle kako tvrdi da je neko ko nije — naime, Isus nije Otac, već Očev božanski Sin. Tek pošto je ta istina bila jasno urezana u umove njegovih slušalaca, Isus je mogao slobodnije i otvorenije da govori o svom božanstvu.

Ovo takođe objašnjava zašto Isus nikada tim tačnim rečima nije tvrdio da je Mesija i zašto je oklevao da njegovi učenici razglase njegov mesijanski identitet narodu:

„A on im reče: A vi šta velite ko sam ja? A Petar odgovarajući reče mu: Ti si Hristos. I zabrani im da nikom ne govore o njemu.“ Marko 8:29-30

U svetlu svih različitih mišljenja koja su Jevreji imali o Mesiji (tj. da li je Hristos samo ljudski potomak Davidov ili preegzistentno nebesko biće, hoće li biti samo jedan Mesija ili više njih itd.), možemo videti zašto Isus u početku nije želeo da previše ljudi zna ko je on.

Kada je to rečeno, pravo pitanje na koje treba odgovoriti glasi: da li je Isus, navodeći Ponovljene zakone 6:4, nameravao da potvrdi ili prihvati unitarijanizam? Da li je podržavao unitarijansko shvatanje koje uči da je jedino Otac jedini Bog? Ili je nastavio da pokazuje književniku i drugima koji su slušali da je jedan Gospod, kojeg su Izrailjci ispovedali, više od jedne božanske Ličnosti?

Drugim rečima, postoji li u neposrednom kontekstu Marka 12 ikakav dokaz da je Isus potvrdio kako je, iako lično različit od Oca — za kojeg su Izrailjci već znali da je Bog — on sam ipak potpuno Bog? U ovom članku upravo ćemo to saznati.

Davidov uzvišeni Gospod

Nije slučajno što je Hristos postavio sledeće pitanje neposredno nakon što je književnik rekao da je Isus ispravno govorio o tome da postoji samo jedan Gospod:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:35-37

Hristos citira sledeći psalam:

„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima. Skiptar sile daje ti Gospod sa Siona: vladaj sred neprijatelja svojih. U dan rata tvojega narod je tvoj gotov u svetoj krasoti. Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja. Gospod se zakleo, i neće se pokajati: Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.“ Psalam 110:1-4

Pozivajući se na ovaj tekst, Isus pokazuje da samo jevrejsko Sveto pismo svedoči da je jedan Gospod, kojeg Izrailjci obožavaju i ispovedaju, višeličan!

Znamo da je to ono što je Isus želeo da pokaže ovim citatom, budući da je njegova poenta u tome da Mesija, ako bi bio samo Davidov potomak, ne bi mogao biti njegov Gospod. Naposletku, Biblija svedoči da su svi carevi Izrailja/Jude sedeli na Jahveovom prestolu na mestu svog pretka Davida:

„Potom reče David svemu zboru: Blagoslovite sada Gospoda Boga svojega. I sav zbor blagoslovi Gospoda Boga otaca svojih, i savivši se, pokloniše se Gospodu i caru. I prinesoše Gospodu žrtve, i prinesoše Gospodu žrtve paljenice sjutradan: tisuću volova, tisuću ovnova, tisuću jaganjaca s naljevima njihovijem, i drugih žrtava mnogo za sav narod. I jedoše i piše pred Gospodom onaj dan veseleći se veoma. I postaviše drugom Solomona, sina Davidova carem, i pomazaše ga Gospodu za vođa, a Sadoka za sveštenika. I tako sjede Solomon na prijesto Gospodnji da caruje umjesto Davida, oca svojega, i bijaše srećan, i slušaše ga sav Izrailj. I svi knezovi i junaci i svi sinovi cara Davida dadoše ruke da će biti pokorni caru Solomonu. I Gospod uzvisi veoma Solomona pred svijem Izrailjem i dade mu slavu carsku kakve nijedan car prije njega nije imao u Izrailju.“ 1. Dnevnika 29:20-25

Sam Novi zavet kaže da će Isus vladati na Davidovom prestolu kao njegov Sin:

„I reče joj anđeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga! I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja.“ Luka 1:30-33

Stoga, budući da Mesija sedi na Davidovom prestolu kao njegov predstavnik, u ispunjenju obećanja koja je Bog dao njegovom pretku, on ne bi mogao biti Davidov Gospod da nije ništa više od čoveka. U najboljem slučaju bio bi mu jednak po položaju.

Znamo da Isus nije poricao da je Mesija Davidov Sin, budući da taj naziv prihvata za sebe:

„I dođoše u Jerihon. I kad izlažaše iz Jerihona, on i učenici njegovi i narod mnogi, sin Timejev, Vartimej slijepi sjeđaše kraj puta, proseći. I čuvši da je to Isus Nazarećanin, stade vikati i govoriti: Sine Davidov Isuse, pomiluj me! I prijećahu mu mnogi da ućuti, a on još većma vikaše: Sine Davidov, pomiluj me!“ Marko 10:46-48

Štaviše, dosledno svedočanstvo nadahnutog Svetog pisma jeste da je Isus, što se tiče njegove ljudske prirode, telesni potomak Davidov (up. Matej 1:1-16; Luka 1:27, 32-33; 3:23-33; Dela apostolska 2:29-30; Rimljanima 1:3-4; 2. Timoteju 2:8; Jevrejima 1:5; 5:5; 7:14; Otkrivenje 5:5; 22:16).

Stoga je izvesno da je Isus nastojao da utvrdi kako je Mesija više od pukog ljudskog potomka Davidovog.

Ovo nas sada vodi ka sledećem delu našeg odgovora.

Fusnote

(1) Da bi dodatno dokazao kako su Jevreji verovali da je jedino Otac Bog, neofit navodi sledeći stih:

„A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš,“ (Jovan 8:54)

Uznemirujuće je videti koliko su islamski apologeti zaista očajni i koliko su nisko spremni da padnu kako bi izvitoperili svedočanstvo Svetog pisma.

Davagandista nije primetio da u ovom istom poglavlju Isus potvrđuje ne samo da je veći od proroka, već i da je oduvek postojao i da je izašao od Oca na nebu!

„I reče im: Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta. Zato vam i rekoh da ćete pomrijeti u grijesima svojim; jer ako ne povjerujete da Ja jesam, pomrijećete u grijesima svojim. Tada mu govorahu: Ko si ti? I reče im Isus: Početak, što vam i kažem. Mnogo imam o vama govoriti i suditi; ali Onaj koji me posla istinit je, i ja govorim u svijetu ono što čuh od njega. I ne razumješe da im govori za Oca. A Isus im reče: Kad podignete Sina Čovječijega, onda ćete doznati da Ja jesam, i da ništa sam od sebe ne činim; nego kako me nauči Otac moj, onako govorim.“ Jovan 8:23-28

„Odgovoriše i rekoše mu: Otac naš je Avraam. Isus im reče: Da ste djeca Avraamova, činili biste djela Avraamova. A sada tražite da ubijete mene, čovjeka koji sam vam kazao istinu, koju čuh od Boga. To Avraam nije činio. Vi činite djela oca svojega. Tada mu rekoše: Mi nismo rođeni od bluda; jednoga oca imamo – Boga. A Isus im reče: Kad bi Bog bio otac vaš, ljubili biste mene; jer ja od Boga iziđoh i dođoh; jer nisam došao sam od sebe, nego me On posla.“ Jovan 8:39-42

Konačno:

„Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek. Tada mu rekoše Judejci: Sada znamo da je demon u tebi. Avraam umrije i proroci, a ti govoriš: ko održi riječ moju neće okusiti smrti vavijek. Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umrije? I proroci pomriješe. Ko se ti sam praviš? A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš, I ne poznajete ga, a ja ga znam. I ako rečem da ga ne znam, biću laža kao i vi. Nego ga znam, i riječ njegovu držim. Avraam, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj; i vidje i obradova se. A Judejci mu rekoše: Još nemaš ni pedeset godina, a Avraama si vidio? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam. Tada uzeše kamenje da bace na njega; a Isus se sakri, i iziđe iz hrama“ Jovan 8:51-53, 55-59

Primetite da u ovom poslednjem odlomku Isus ne ispravlja Jevreje govoreći da su ga pogrešno razumeli, kao da nije mislio da je zaista video Avrama. Naprotiv, Isus nastavlja da objašnjava kako je, budući tako mlad, zaista mogao videti patrijarha koji je umro toliko vekova ranije: za razliku od Avrama, koji je stvoren i time počeo da postoji, Isus je oduvek postojao! Dakle, Onaj koji je oduvek postojao beskrajno je veći od onoga koji je doveden u postojanje!

Da to kažemo drugačije, kako neofit ne bi promašio poentu: razlog zbog kojeg je Isus mogao da vidi patrijarha jeste to što je on, za razliku od patrijarha koji je stvoren, oduvek postojao, čak i pre nego što je svet postojao!

„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:5

Davagandista ne bi trebalo da ima problem da prizna kako je to ono čemu Jovan uči, budući da čak i tako radikalno antihrišćanski nastrojen naučnik kao što je dr Bart D. Erman, čije knjige pominje ovaj isti muslimanski neofit (*; *), priznaje da Jovanovo jevanđelje izričito potvrđuje da je Isus potpuno Bog i jednak Bogu Ocu!

„Isus u Jovanovom jevanđelju ne propoveda o budućem carstvu Božjem. Naglasak je na njegovom identitetu, kao što se vidi u izjavama ‘Ja sam’. On je onaj koji može doneti životvornu hranu (‘Ja sam hleb života’, 6:35); on je onaj koji donosi prosvetljenje (‘Ja sam svetlost sveta’, 9:5); on je jedini put ka Bogu (‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi Ocu osim kroz mene’, 14:6). Vera u Isusa je put ka večnom spasenju: ‘da svaki koji veruje u njega ima život večni’ (3:36). On je zapravo jednak Bogu: ‘Ja i Otac jedno smo’ (Jovan 10:30). Izgleda da su njegovi jevrejski slušaoci sasvim dobro znali šta govori; odmah uzimaju kamenje da bi ga pogubili zbog bogohuljenja.

„Na jednom mestu u Jovanovom jevanđelju Isus prisvaja Božje ime za sebe, govoreći svojim jevrejskim sagovornicima: ‘Pre nego što je Avram bio, ja jesam’ (Jovan 8:58). Avram, koji je živeo 1.800 godina ranije, bio je otac Jevreja, a Isus tvrdi da je postojao pre njega. Ali on tvrdi i više od toga. Poziva se na odlomak iz jevrejskog Svetog pisma u kojem se Bog javlja Mojsiju u gorućem grmu i daje mu nalog da ode faraonu i zatraži oslobođenje svog naroda. Mojsije pita Boga kako mu je ime, kako bi mogao da obavesti svoje sunarodnike Izrailjce koje ga je božanstvo poslalo. Bog odgovara: ‘Ja sam onaj koji jesam... reci Izrailjcima: „Ja jesam me je poslao k vama“’ (Izlazak 3:14). Dakle, kada Isus u Jovanu 8:58 kaže ‘Ja jesam’, on prisvaja božansko ime za sebe. I ovde su njegovi jevrejski slušaoci bez teškoća razumeli njegovo značenje. Ponovo izlazi kamenje.“ (Erman, Jesus, Interrupted: Revealing the Hidden Contradictions in the Bible (and Why We don't Know About Them) [HarperOne, 3. mart 2009], Three. A Mass of Variant Views, str. 80; podebljanje i podvlačenje naši)

A ipak bi nas ovaj davagandista uveravao u suprotno!

Neofit je takođe prevideo činjenicu da Isusove izjave razotkrivaju kuranskog Alaha kao lažnog boga, a Muhameda kao lažnog proroka. Kao što je polemičar ispravno primetio, naročito kada pominje Jovana 17:3, Isus je učio da je njegov Otac jedini istiniti Bog i Onaj za kojeg su Jevreji tvrdili da je njihov Bog.

Međutim, Muhamed je učio da Alah nije otac i da stoga nema ni sinove ni kćeri. Čak je prokleo svakoga ko veruje da je Isus Alahov sin (up. Kuran 5:18; 9:30; 19:88-95; 21:26).

Dakle, upravo oni odlomci koje je muslimanski polemičar sa odobravanjem citirao nepobitno dokazuju da je, što se Hristovog učenja tiče, Muhamedov Alah lažni bog i da je on sam bio lažni prorok!

Da davagandista ne bi tvrdio kako Kuran odbacuje samo telesno shvatanje sinovstva — na primer, da Alah ima decu u biološkom, rađajućem smislu — dovoljno je da ga podsetimo kako je Muhamed sigurno znao šta Jevreji i hrišćani veruju o Božjem očinstvu. Razumeo bi da oni svakako nisu mislili da je Bog njihov Otac u telesnom, biološkom smislu, tj. da je Bog imao odnose sa suprugom koja mu je rodila decu. Pa ipak, Muhamed je odbacio to verovanje i tvrdio da je jedini način na koji bi Bog mogao imati sina taj da ima ženu (Kuran 6:101). Iznoseći taj argument, Muhamed je načinio veliku grešku koja se do dana današnjeg nalazi u njegovom spisu (*).

Davagandista dalje citira Jovana 4:21-23 kako bi pokazao da je i sam Isus obožavao Boga Oca, kao da to nekako podriva trinitarizam ili obara izričito Jovanovo svedočanstvo o večnoj božanskoj prirodi Hrista! Evo odlomka o kojem je reč:

„Oci naši klanjahu se Bogu na gori ovoj, a vi kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba klanjati. Reče joj Isus: Ženo, vjeruj mi da dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na gori ovoj ni u Jerusalimu. Vi se klanjate onome što ne znate; a mi se klanjamo onome što znamo; jer je spasenje od Judejaca. Ali dolazi čas, i već je tu, kada će se istinski bogomoljci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac traži da takvi budu oni koji mu se klanjaju. Bog je duh; i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.“ Jovan 4:20-24

Za početak, izgleda da je polemičar očigledno zaboravio da pročita dalje u tekstu, gde se Isus poistovećuje sa Spasiteljem sveta:

„A žena ostavi svoj krčag i otide u grad i reče ljudima: Hodite da vidite čovjeka koji mi kaza sve što sam učinila. Da nije on Hristos? Iziđoše, dakle, iz grada i pođoše njemu. A u međuvremenu moljahu ga učenici njegovi govoreći: Ravi, jedi! A on im reče: Ja imam jelo da jedem za koje vi ne znate. Tada učenici govorahu među sobom: Da mu neko ne donese da jede? Isus im reče: Jelo je moje da vršim volju Onoga koji me je poslao, i izvršim njegovo djelo. Ne kažete li vi da su još četiri mjeseca pa će nastati žetva? Eto, velim vam: podignite oči svoje i vidite njive kako se već žute za žetvu. I koji žanje prima platu, i sabira rod za život vječni, da se raduje zajedno i koji sije i koji žanje. Jer u tome je istinita riječ, da je drugi koji sije, a drugi koji žanje. Ja vas poslah da žanjete gdje se vi niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste u trud njihov ušli. A iz grada onoga mnogi od Samarjana povjerovaše u njega za riječ žene koja je svjedočila: Kaza mi sve što učinih. Kada, dakle, dođoše k njemu Samarjani, moljahu ga da ostane kod njih; i ostade ondje dva dana. I mnogo ih više vjerova za riječ njegovu, Te ženi govorahu: Sad ne vjerujemo više zbog tvoga kazivanja, jer sami smo čuli i znamo da je ovo zaista Spasitelj svijeta“ Jovan 4:28-29, 39-42

I sam Isus je govorio o tome da ga je Otac poslao u svet da ga spase:

„I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji koji je na nebu. I kao što Mojsej podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovječiji. Da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni, Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:13-18

„I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.“ Jovan 12:47

Propagandista je takođe zaboravio da je, prema ovom istom jevanđelju, Isus večna Reč koja je postala telo da bi savršeno izvršila volju svog Oca:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 10, 14

„A u međuvremenu moljahu ga učenici njegovi govoreći: Ravi, jedi! A on im reče: Ja imam jelo da jedem za koje vi ne znate. Tada učenici govorahu među sobom: Da mu neko ne donese da jede? Isus im reče: Jelo je moje da vršim volju Onoga koji me je poslao, i izvršim njegovo djelo.“ Jovan 4:31-34

„Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao?“ Jovan 6:38, 41-42

„Tada im odgovori Isus i reče: Moja nauka nije moja, nego Onoga koji me je poslao. Ako hoće ko volju njegovu da tvori, poznaće da li je ova nauka od Boga, ili ja sam od sebe govorim. Koji govori sam od sebe, svoju slavu traži; a ko traži slavu Onoga koji ga je poslao, taj je istinit i nema u njemu nepravde.“ Jovan 7:16-18

„I Onaj koji me posla sa mnom je. Ne ostavi Otac mene sama; jer ja svagda činim što je njemu ugodno.“ Jovan 8:29

U svetlu ovih izjava, kakvo bismo ljudsko biće očekivali da Isus bude? Ateista? Buntovni grešnik koji ne uspeva ili odbija da obožava svog Boga i Oca? Ili ne bismo očekivali da ga zateknemo kako savršeno obožava svog Oca, budući da je on savršeno ljudsko biće, čovek kakvog je Bog nameravao da čovek bude?

Propagandisti je dalje moralo promaći to što je upravo u ovom istom jevanđelju Isus zahtevao da prima potpuno istu čast koju treba da prima Otac:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Budući da je Isus već u prethodnom poglavlju izjavio kako Otac zahteva da ga istinski sledbenici obožavaju u duhu i istini, to znači da su svi istinski vernici takođe dužni da obožavaju Sina u duhu i istini; u suprotnom, neće odati Sinu istu čast koju odaju Ocu.

Ovo, možda, objašnjava zašto se jedini drugi put kada Jovan koristi grčku reč za obožavanje, koja se javlja u 4. poglavlju, ona odnosi na to da Isusa obožava slepi čovek kojeg je upravo iscelio:

„Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:35-38

Izgleda izvesno da je Jovan ovim događajem hteo da pokaže kako Isus prima istu čast kao i Otac.

Štaviše, setite se da bi, prema davagandisti, književnik iz Marka 12:28-34 obožavao Isusa da je verovao kako je on Bog. Stoga, ako želi da bude dosledan (a sigurni smo da neće biti), mora priznati da je slepi čovek shvatio da je Isus Bog, budući da ga je obožavao!

Konačno, budući da muslimani ne obožavaju Oca niti obožavaju u duhu i istini, to znači da su, prema rečima Gospoda Isusa, lažni vernici koji obožavaju lažnog boga kojeg je lažni prorok Muhamed pokušao da predstavi kao istinitog Boga Avramovog.

Stoga svi ovi biblijski odlomci razotkrivaju Muhameda kao prevaranta ili, kako to neofit kaže u svom članku:

Marko 12:1-10, 28-37 + Marko 14:60-64 + Jovan 8:51-59 + Jovan 4:20-24 + Jovan 5:22-23 + Jovan 9:35-38 = Uništenje Alaha i Muhameda!

Islamski monoteizam je laž koju je Muhamed izrekao protiv istinitog Boga i treba ga odbaciti kao tvorevinu satanski opsednutog varalice.