Hristologija Pseudo-Klimenta
U ovoj objavi pozivaću se na dva pseudonimna dela pripisana svetom Klimentu Rimskom. Uprkos tome što naučnici dovode u pitanje autentičnost ovih spisa, oni i dalje služe kao rano svedočanstvo — zapravo svedočanstvo iz 2–4. veka — o verovanjima hrišćana koji su ih sastavili. Ovi izvori pokazuju da su autor(i) potvrđivali suštinsko božanstvo Hrista, njegovo ovaploćenje i njegovu ličnu razliku od Oca i Duha, kao i da svedoče o ličnosti Svetog Duha. Sva isticanja su moja.
2. Klimentova poslanica
Prevod koji ću koristiti jeste prevod Barta D. Ermana iz izdanja The Apostolic Fathers, Volume I: I Clement. II Clement. Ignatius. Polycarp. Didache, koje je 2003. objavio Harvard University Press.
Poslanica počinje tako što opisuje Isusa kao Boga koji dolazi da sudi živima i mrtvima:
1
Braćo, moramo misliti o Isusu Hristu kao što mislimo o Bogu, kao o sudiji živih i mrtvih (peri ‘Iesou Christou, hos peri theou, hos peri kritou zonton kai nekron).1 I ne smemo malo da mislimo o svom spasenju. 2. Jer kada malo mislimo o njemu, i nadamo se da ćemo malo primiti. A mi koji slušamo kao da su to male stvari grešimo, ne shvatajući odakle smo pozvani, od koga i na koje mesto, niti koliko je stradanja Isus Hristos podneo za nas. 3. Šta ćemo mu, dakle, dati zauzvrat? Kako možemo proizvesti bilo šta uporedivo sa onim što nam je on dao? A koliko mu svetih dela dugujemo? 4. Jer nam je milostivo darovao svetlost. Kao otac, nazvao nas je decom; dok smo propadali, spasao nas je. 5. Kakvu ćemo mu, dakle, hvalu dati, ili čime možemo uzvratiti za ono što smo primili? 6. Bili smo osakaćeni u svom razumevanju, obožavajući kamenje i komade drveta i zlato i srebro i bakar — a sve to načiniše ljudi. I ceo naš život nije bio ništa drugo do smrt. Zatim, kada nas je pritisla mračna tmina, a vid nam se zamaglio od takve magle, progledali smo po njegovoj volji, odbacivši oblak koji nas je obavijao. 7. Jer nam je pokazao milost i svojim saosećanjem nas spasao. Jer je video da je u nama velika zabluda i propast, i da nismo imali ni najmanju nadu da ćemo biti spaseni, osim ako to ne dođe kroz njega. 8. Jer nas je pozvao dok nismo postojali, i hteo je da iz nebića dođemo u biće.
2
„Veseli se, nerotkinjo koja ne rađaš, zapjevaj i poklikni ti koja ne trpiš muka od porođaja, jer pusta ima više djece negoli ona koja ima muža, veli Gospod.“2 A kada kaže „Veseli se, nerotkinjo koja ne rađaš“, to se odnosi na nas. Jer naša crkva beše nerotkinja pre nego što joj deca behu data. 2. A kada kaže „poklikni ti koja ne trpiš muka od porođaja“, to znači ovo: treba iskreno da uzdižemo svoje molitve Bogu i da ne malaksavamo kao žene na porođaju. 3. A kada kaže „jer pusta ima više djece negoli ona koja ima muža“, to je zato što je izgledalo da je naš narod napušten od Boga, ali sada, pošto verujemo, postali smo brojniji od onih za koje se čini da imaju Boga. 4. A i drugo mesto u Svetom pismu kaže „nisam došao da zovem pravednike no grješnike na pokajanje“3 5. To znači da je on trebalo da spase one koji su propadali. 6. Jer veliko je i zadivljujuće delo utvrditi ono što se ruši, a ne ono što stoji. 7. Tako je i Hristos hteo da spase ono što je propadalo. I mnoge je spasao; jer je došao i pozvao nas dok smo bili na ivici propasti.
3
Pokazao nam je toliku milost jer, pre svega, mi koji smo živi ne prinosimo žrtve mrtvim bogovima niti ih obožavamo; umesto toga, kroz njega poznajemo Oca istine. Šta je onda znanje koje je upravljeno ka njemu? Nije li to odbijanje da poreknemo onoga kroz koga smo ga upoznali? 2. Jer i on sam kaže „Svaki koji prizna mene pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima.“4 3. Ovo je, dakle, naša nagrada, ako priznamo onoga kroz koga smo spaseni. 4. Ali kako ga priznajemo? Čineći ono što govori, ne kršeći njegove zapovesti i ne poštujući ga samo usnama nego celim svojim srcem i celim svojim razumom.5 5. Jer on takođe kaže kod Isaije „ovaj narod približuje ustima svojima i usnama svojim poštuje me, a srce im daleko stoji od mene“6
4
Iz tog razloga ne treba samo da ga nazivamo Gospodom; jer nas to neće spasiti. 2. Jer on kaže „Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko; no koji tvori volju Oca mojega koji je na nebesima.“7 3. Dakle, braćo, treba da ga priznajemo onim što činimo, ljubeći jedni druge, ne čineći preljubu, ne klevetajući jedni druge niti pokazujući zavist. Treba da budemo uzdržani, milosrdni i dobri. Treba da saosećamo jedni sa drugima i da ne budemo vezani za novac. Takvim delima ga priznajemo, a ne čineći njihove suprotnosti. 4. I ne smemo se bojati ljudi, nego Boga. 5. Iz tog razloga, kada činite ove stvari, Gospod je rekao: „Čak i da ste priljubljeni uz moje grudi, ali niste činili ono što sam zapovedio, odbacio bih vas i rekao vam: ’Odlazite od mene! Ne znam odakle ste, vi koji činite bezakonje.’“8
5
Zato, braćo, napustivši svoje privremeno boravište u ovom svetu, treba da vršimo volju onoga koji nas je pozvao i da se ne plašimo odlaska iz ovog sveta. 2. Jer Gospod je rekao: „Bićete kao ovce usred vukova.“9 3. Ali Petar mu odgovori: „Šta ako vukovi rastrgnu ovce?“ 4. Isus reče Petru: „Pošto su mrtve, ovce više ne treba da se plaše vukova. Tako i vi: ne bojte se onih koji vas ubijaju, a potom vam ne mogu učiniti ništa više; nego se bojte onoga koji, pošto umrete, ima vlast da baci vaše telo i dušu u pakao ognjeni.“10 5. Treba da shvatite, braćo, da je naš boravak u ovom carstvu tela kratak i kratkotrajan, ali je Hristovo obećanje veliko i zadivljujuće — naime, počinak u carstvu koje dolazi i večni život. 6. Šta onda moramo činiti da bismo to zadobili, osim da se vladamo sveto i pravedno i da ove svetske poslove smatramo tuđima, i da ne žudimo za njima? 7. Jer kada žudimo da ih zadobijemo, otpadamo sa pravog puta.
1 Dela apostolska 10:42; 1. Petrova 4:5.
2 Isaija 54:1; up. Galatima 4:27.
3 Matej 9:13; Marko 2:17; Luka 5:32.
4 Matej 10:32; Luka 12:8.
5 Marko 12:30.
6 Isaija 29:13; up. Matej 15:8; Marko 7:6; 1. Klimentova 15:2.
7 Matej 7:21.
8 Izvor nepoznat.
9 Up. Matej 10:16; Luka 10:3.
10 Izvor nepoznat. Up. Matej 10:28; Luka 12:4-5. (Isto, str. 165, 167, 169, 171, 173)
U sledećem odlomku, za Isusa se kaže da je Gospod koji je preegzistentni Duh što je kasnije postao telo:
9
I niko od vas ne treba da kaže da se ovom telu niti sudi niti se ono vaskrsava. 2. Razmislite o tome! U kakvom stanju ste bili spaseni? U kakvom stanju ste progledali? Nije li to bilo dok ste bili u ovom telu? 3. Stoga moramo čuvati telo kao hram Božji. 4. Jer kao što ste pozvani u telu, tako ćete i doći u telu. 5. Pošto je Isus Hristos16**— Gospod koji nas je spasao — najpre bio duh a zatim postao telo**, i na taj način nas pozvao, tako ćemo i mi primiti nagradu u ovom telu. 6. I zato treba da ljubimo jedni druge, da bismo svi ušli u Carstvo Božje. 7. Dok imamo vremena da budemo isceljeni, predajmo se Bogu koji donosi isceljenje, plaćajući mu ono što mu dugujemo. 8. A šta je to? Pokajanje iz iskrenog srca. 9. Jer on unapred zna sve i prepoznaje šta je u našim srcima. 10. I zato treba da mu dajemo hvalu, ne samo ustima nego i srcem, da bi nas primio kao decu. 11. Jer Gospod je takođe rekao „Jer ko izvrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj je brat moj i sestra i mati.“17
16 Prevod emendacije koja ima smisla u kontekstu i u svetlu varijantnih čitanja. Videti grčki aparat.
17 Matej 12:50; Marko 3:35; Luka 8:21. (Isto, 179)
Sledeći primer je izuzetan jer navodi jednu Isusovu izreku kao govor samog Boga:
13
I zato, braćo, sada najzad treba da se pokajemo i da budemo budni za dobro. Jer ispunjeni smo velikim bezumljem i zlom. Treba da speremo sa sebe svoje ranije grehe; i ako se pokajemo iz dubine, bićemo spaseni. Ne treba da ugađamo masi niti da želimo da ugodimo samo sebi, nego kroz svoje pravedno delovanje treba da budemo ugodni i onima koji su izvan zajednice, da se ime ne huli zbog nas. 2. Jer Gospod kaže „jednako svaki dan huli se na ime moje“ _[Doslovno: neznabošci, ili narodi]_22 I opet kaže: „Teško onome ko čini da se moje ime huli.“23 Kako se huli? Kada ne činite ono što želim. 3. Jer kada oni izvan čuju reči Božje iz naših usta, zadive se njihovoj lepoti i veličini. Zatim, kada otkriju da naša dela ne odgovaraju našim rečima, od divljenja prelaze na hulu, govoreći da je naša vera nekakav mit i zabluda. 4. Jer, s jedne strane, čuju od nas da je Bog rekao (hoti legei ho theos), „Nije veliko postignuće za vas što volite one koji vas vole; veliko je ako volite svoje neprijatelje i one koji vas mrze.“24 A kada to čuju, zadive se njihovoj izuzetnoj dobroti. Ali onda, kada vide da ne uspevamo da volimo ne samo one koji nas mrze, nego čak ni one koji nas vole, ismevaju nas i ime se huli.
14
Dakle, braćo, ako vršimo volju Boga, Oca našeg, pripadaćemo prvoj crkvi, duhovnoj crkvi, crkvi koja je stvorena pre sunca i meseca. Ali ako ne činimo ono što Gospod hoće, pripadaćemo onom mestu u Svetom pismu koje kaže „Je li ovaj dom, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina hajdučka“25 Zato izaberimo da pripadamo crkvi života, da bismo bili spaseni. 2. Ali ne mogu ni da zamislim da ne shvatate da je živa crkva telo Hristovo. Jer Sveto pismo kaže „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“26 Muško je Hristos, žensko je crkva. I, kao što znate, Biblija [Ili: knjige] i apostoli pokazuju da crkva nije nastala tek sada, nego postoji od početka. Jer postojala je duhovno, kao i naš Isus; ali on [Ili: ona] se javio ovde u poslednjim danima da bi nas spasao. 3. I premda crkva beše duhovna, ona se javila u telu Hristovom, pokazujući nam da će svako od nas ko čuva crkvu u telu, ne kvareći je, primiti je u Svetom Duhu. Jer ovo telo je odraz Duha u ogledalu. Niko, dakle, ko pokvari odraz u ogledalu neće primiti stvarnost koju on predstavlja. I zato, braćo, on ovako kaže: „Čuvajte telo da biste primili Duha.“27 4. Ali ako kažemo da je telo crkva a Duh je Hristos, onda onaj ko zloupotrebljava telo zloupotrebljava crkvu. Takav, dakle, neće primiti Duha, koji je Hristos. 5. Ovo telo je u stanju da primi tako velik i neraspadljiv život kada Sveti Duh prione uz njega; niti iko može objaviti ili izreći ono što je Gospod pripremio za one koje je izabrao.
22 Isaija 52:5.
23 Izvor nepoznat.
24 Luka 6:32, 35.
25 Jeremija 7:11; up. Matej 21:13; Marko 11:17; Luka 19:46.
26 Postanje 1:27.
27 Izvor nepoznat. (Isto, str. 185, 187, 189)
U ovom poslednjem citatu Ps. Kliment pripisuje reči JHVH iz Isaije 66:18 Gospodu Isusu, time ih izjednačavajući:
17
I zato treba da se pokajemo celim svojim srcem, da niko od nas ne propadne. Jer pošto imamo njegovu zapovest i odvlačimo ljude od idola, poučavajući ih, koliko više moramo sačuvati od propasti čoveka koji je već upoznao Boga? 2. Iz tog razloga treba da pomažemo jedni drugima i da slabe vraćamo ka dobru, da bismo svi bili spaseni i jedni druge obraćali i opominjali. 3. I ne samo da treba da izgledamo kao da verujemo i da pazimo sada, dok nas prezviteri opominju, nego i kada se vratimo kući treba da se sećamo Gospodnjih zapovesti i da nas ne odvlače svetske želje. Nego, okupljajući se radi obožavanja češće, treba da nastojimo da napredujemo u Gospodnjim zapovestima, da bismo svi, ujedinjeni u onome što mislimo, bili sabrani da nasledimo život. 4. Jer Gospod je rekao „doći će vrijeme, te ću sabrati sve narode i jezike“32 A to on naziva „danom svog javljanja“, kada dolazi da iskupi svakoga od nas, po našim delima. 5. A nevernici će videti njegovu slavu i silu i biće zaprepašćeni kada vide da je vlast nad ovim svetom data Isusu. I reći će: „Teško nama! Bio si ovde, a mi nismo znali niti verovali; i nisu nas uverili prezviteri koji su nam objavljivali tvoje spasenje.“ I njihov crv neće umreti niti će se njihov oganj ugasiti, i biće prizor svima na gledanje.33 6. To on naziva danom suda, kada drugi vide one koji su među nama postupali bezbožno i izvitoperili zapovesti Isusa Hrista. 7. Ali oni koji su pravedni, koji su dobro postupali, podnosili muke i mrzeli slatke naslade duše, kada vide da oni koji su skrenuli sa pravog puta i porekli Isusa svojim rečima ili delima budu kažnjeni strašnim mukama u ognju koji se ne može ugasiti, oni, pravednici, daće slavu svome Bogu, govoreći: „biće nade za onoga ko je Bogu služio kao rob celim svojim srcem.“
32 Isaija 66:18.
33 Isaija 66:18, 24; up. Marko 9:48. (Isto, str. 193, 195)
Recognitiones (Kliment Rimski)
Recognitiones pripisuju Hristu puno božanstvo, nazivajući ga Bogom svih knezova i Početkom ili Uzrokom svega stvorenja. Za Hrista se dalje kaže da je bio sa svim pobožnima od početka stvaranja. Recognitiones takođe jasno govore da nijedno stvoreno i promenljivo biće ne može biti bog po prirodi, i da je jedino Jehova Bog.
Poglavlje 6. Čuje o Hristu.
Da ne dužim priču, dok su me bacali ovi talasi mojih misli, izvestan glas, koji je nastao u istočnim krajevima za vreme vladavine Tiberija Cezara, postepeno je doprao do nas; i jačajući dok je prolazio kroz svako mesto, poput neke dobre vesti poslate od Boga, ispunjavao je ceo svet i nije dopuštao da božanska volja ostane skrivena u ćutanju. Jer se raširio po svim mestima, objavljujući da postoji izvesna osoba u Judeji koja je, počevši u proleće, propovedala carstvo Božje Jevrejima, govoreći da će ga primiti oni koji budu držali odredbe njegovih zapovesti i njegovo učenje. A da bi se verovalo da je njegov govor dostojan poverenja i pun Božanstva, govorilo se da čini mnoga silna dela i čudesne znake i čudesa samom svojom rečju; tako da je, kao onaj koji ima silu od Boga, činio da gluvi čuju, slepi vide i hromi uspravno stoje, i izgonio je svaku nemoć i sve demone iz ljudi; štaviše, da je čak podizao i mrtve osobe koje su mu donošene; da je isceljivao i gubave, gledajući ih izdaleka; i da apsolutno ništa nije izgledalo nemoguće za njega**. Ove i slične stvari potvrđivale su se tokom vremena, ne više čestim glasinama, nego jasnim iskazima osoba koje su dolazile iz tih krajeva; i iz dana u dan istina o toj stvari sve se više otkrivala.
Poglavlje 45. Istiniti Prorok: zašto se naziva Hristom.
Tada Petar poče da me poučava ovako: Kada je Bog načinio svet, kao Gospodar vaseljene, postavio je poglavare nad pojedinim stvorenjima, čak i nad drvećem, i planinama, i izvorima, i rekama, i svim stvarima koje je načinio, kao što smo vam rekli; jer bi bilo predugo pominjati ih jedno po jedno. Postavio je, dakle, anđela za poglavara nad anđelima, duha nad duhovima, zvezdu nad zvezdama, demona nad demonima, pticu nad pticama, zver nad zverima, zmiju nad zmijama, ribu nad ribama, čoveka nad ljudima, a to je Hristos Isus. Ali on se naziva Hristom po izvesnom uzvišenom obredu vere; jer kao što postoje izvesna imena zajednička kraljevima, kao Arsak među Persijancima, Cezar među Rimljanima, faraon među Egipćanima, tako se među Jevrejima kralj naziva Hristom. A razlog za taj naziv je ovaj: Iako je zaista bio Sin Božji, i početak svih stvari, on je postao čovek; njega je Bog prvog pomazao uljem koje je uzeto sa drveta života: od tog pomazanja se, dakle, naziva Hristom. Otuda, štaviše, i on sam, po odredbi svoga Oca, pomazuje sličnim uljem svakoga od pobožnih kada dođu u njegovo carstvo, radi njihovog okrepljenja posle napora, pošto su savladali teškoće puta; tako da njihova svetlost može zasijati, i, ispunjeni Svetim Duhom, da budu obdareni besmrtnošću. Ali pada mi na pamet da sam vam dovoljno objasnio celu prirodu one grane sa koje se uzima to pomazanje.
Poglavlje 52. Sveti pre Hristovog dolaska.
Kada je tako govorio, ja odgovorih: Ako će carstvom Hristovim uživati oni koje njegov dolazak zatekne pravednima, da li će onda carstva biti potpuno lišeni oni koji su umrli pre njegovog dolaska? Tada Petar reče: Primoravaš me, o Klimente, da dotaknem stvari koje su neizrecive. Ali koliko je dopušteno da se o njima govori, neću ustuknuti pred tim. Znaj, dakle, da je Hristos, koji beše od početka i uvek, bio svagda prisutan sa pobožnima, mada tajno, kroz sve njihove naraštaje: naročito sa onima koji su ga očekivali, kojima se često javljao. Ali još ne beše vreme da nastane vaskrsenje tela koja su se raspala; nego se pre činilo da im je ovo nagrada od Boga, da onaj ko se nađe pravedan ostane duže u telu; ili barem, kao što se jasno pripoveda u spisima zakona o izvesnom pravednom čoveku, da ga je Bog preneo. Postanje 5:24 Na sličan način postupano je i sa drugima koji su ugodili njegovoj volji, da, preneti u Raj, budu sačuvani za carstvo. Ali što se tiče onih koji nisu mogli potpuno da ispune pravilo pravednosti, nego su imali nekih ostataka zla u svom telu, njihova tela se zaista raspadaju, ali njihove duše čuvaju se u dobrim i blaženim boravištima, da bi pri vaskrsenju mrtvih, kada povrate sopstvena tela, očišćena upravo tim raspadanjem, dobile večno nasledstvo srazmerno svojim dobrim delima. I zato blaženi su svi oni koji dostignu carstvo Hristovo; jer ne samo da će izbeći muke pakla, nego će i ostati neraspadljivi, i biće prvi koji će videti Boga Oca, i zadobiće čin časti među prvima u prisustvu Boga.
Poglavlje 22. Pravednost; šta je ona.
I zato savetujem da se najpre ispita njegova pravednost, da bismo, idući svojim putem kroz nju i postavljeni na put istine, mogli da nađemo istinitog Proroka, trčeći ne brzinom nogu, nego dobrotom dela, i da, uživajući njegovo vođstvo, ne budemo u opasnosti da pogrešimo put. Jer ako pod njegovim vođstvom zaslužimo da uđemo u onaj grad u koji želimo da dođemo, sve ono o čemu sada ispitujemo videćemo svojim očima, postavši, takoreći, naslednici svega. Razumite, dakle, da je put ovaj tok našeg života; putnici su oni koji čine dobra dela; kapija je istiniti Prorok o kome govorimo; grad je carstvo u kome prebiva Svemogući Otac, koga mogu videti samo oni koji su čista srca. Matej 5:8 Ne smatrajmo, dakle, napor ovog putovanja teškim, jer će na njegovom kraju biti počinak. Jer i sam istiniti Prorok od početka sveta****, kroz tok vremena, hita ka počinku. Jer on je sa nama u svako doba****; i ako je ikada potrebno, javlja se i ispravlja nas****, da bi u večni život doveo one koji ga slušaju. Stoga je ovo moj sud, kao što je i volja istinitog Proroka, da se najpre ispita pitanje pravednosti, i to naročito od onih koji tvrde da poznaju Boga. Ako, dakle, iko ima nešto da predloži što smatra boljim, neka govori; a kada je govorio, neka sluša, ali sa strpljenjem i tišinom: jer radi toga sam na početku, u vidu pozdrava, molio za mir svima vama.
Poglavlje 42. Anđeli čuvari.
Stoga se ime Bog primenjuje na tri načina: ili zato što je onaj kome je dato zaista Bog, ili zato što je sluga onoga koji zaista jeste; i radi časti onoga koji šalje, da njegov autoritet bude potpun, onaj koji je poslat naziva se imenom onoga koji šalje, kao što se često čini u pogledu anđela: jer kada se oni jave čoveku, ako je on mudar i razuman čovek, pita za ime onoga koji mu se javlja, da bi odmah priznao čast poslatoga i autoritet pošiljaoca. Jer svaki narod ima svog anđela, kome je Bog poverio upravljanje tim narodom; i kada se jedan od njih javi, iako ga oni nad kojima predsedava smatraju i nazivaju bogom, ipak, kada bude upitan, on ne svedoči tako o sebi. Jer Svevišnji Bog, koji jedini drži vlast nad svim stvarima, podelio je sve narode zemlje na sedamdeset dva dela, i nad njima je postavio anđele kao knezove. Ali onome koji je najveći među arhanđelima poverena je uprava nad onima koji su, pre svih drugih, primili obožavanje i poznanje Svevišnjeg Boga. Ali i sveti ljudi, kao što rekosmo, postaju bogovi zlima, pošto su primili vlast nad njihovim životom i smrću, kao što gore pomenusmo u pogledu Mojsija i sudija. Zato je o njima i napisano: „Nemoj psovati sudija, i starješini naroda svojega ne govori ružno.“ Izlazak 22:28 Tako se knezovi pojedinih naroda nazivaju bogovima. Ali Hristos je Bog knezova, koji je Sudija svima. Stoga ni anđeli, ni ljudi, niti ijedno stvorenje ne mogu biti istinski bogovi, budući da su stavljeni pod vlast, stvoreni i promenljivi****: anđeli, jer nisu bili, a jesu; ljudi, jer su smrtni; i svako stvorenje, jer je podložno raspadanju, ako ga samo raspadne onaj koji ga je načinio. I zato je jedino on istiniti Bog, koji ne samo da sam živi, nego i drugima daruje život, koji takođe može oduzeti kada mu je ugodno.
Poglavlje 43. Nema Boga osim Jehove.
Zato Sveto pismo uzvikuje u ime Boga Jevreja, govoreći: „Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.“ Ponovljeni zakoni 32:39 Vidite, dakle, kako, nekom neizrecivom silom, Sveto pismo, suprotstavljajući se budućim zabludama onih koji bi tvrdili da ili na nebu ili na zemlji postoji ijedan drugi bog osim onoga koji je Bog Jevreja, ovako presuđuje: „Znaj, dakle, i pamti u srcu svojem da je Gospod Bog, gore na nebu i dolje na zemlji, nema drugoga.“ Ponovljeni zakoni 4:39 Kako si se onda usudio da kažeš da postoji ijedan drugi Bog osim onoga koji je Bog Jevreja? I opet Sveto pismo kaže: „Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda, kao što se vidi danas.“ Ponovljeni zakoni 10:14-15 Tako je taj sud sa svih strana podržan Svetim pismom, da je onaj koji je stvorio svet istiniti i jedini Bog.
Poglavlje 44. Zmija, začetnik politeizma.
Ali čak i ako postoje drugi, kao što rekosmo, koji se nazivaju bogovima, oni su pod vlašću Boga Jevreja; jer ovako govori Sveto pismo Jevrejima: „Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima“ Ponovljeni zakoni 10:17 Jedino njemu Sveto pismo takođe zapoveda da se ukazuje obožavanje, govoreći: „Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi“ i: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4 Štaviše, i sveti, ispunjeni Duhom Božjim i orošeni kapima njegove milosti, uzviknuše govoreći: „Ko je kao ti među silnima, Gospode? Ko je kao ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa?“ I opet: „Jer ko je Bog osim Gospoda, i ko je odbrana osim Boga našega?“ Stoga ih je Mojsije, kada je video da narod napreduje, postepeno uvodio u razumevanje jedinovlašća i vere u jednoga Boga, kao što kaže sledećim rečima: „Ne pominjite imena bogova tuđih“ nesumnjivo se sećajući kojom je kaznom pohođena zmija koja je prva imenovala bogove. Jer je osuđena da se hrani prahom i smatra se dostojnom takve hrane iz tog razloga što je prva uvela ime bogova u svet. Ali ako i ti želiš da uvedeš mnoge bogove, pazi da ne budeš deo zmijine sudbine.
Poglavlje 46. Hristos je priznavao Boga Jevreja.
Zato je i naš Gospod, koji je činio znake i čudesa, propovedao Boga Jevreja; i zato s pravom verujemo u ono što je propovedao. Ali što se tebe tiče, čak i da si zaista prorok i da činiš znake i čudesa, kao što obećavaš, ako bi objavljivao druge bogove osim onoga koji je istiniti Bog, bilo bi očigledno da si podignut kao iskušenje narodu Božjem; i zato ti se nikako ne može verovati. Jer jedino je on istiniti Bog, koji je Bog Jevreja; i iz tog razloga naš Gospod Isus Hristos nije ih učio da moraju tragati za Bogom, jer njega su već dobro poznavali, nego da moraju tražiti njegovo carstvo i pravednost, Matej 6:33 koje književnici i fariseji, primivši ključ poznanja, nisu zaključali unutra, nego napolju. Luka 11:52 Jer da su bili neuki u pogledu istinitog Boga, on sigurno nikada ne bi prepustio poznanje te stvari, koja je najvažnija od svih, i prekorevao ih zbog malih i beznačajnih stvari, kao što je proširivanje njihovih resa, prisvajanje prvih mesta na gozbama i molitva stojeći na drumovima, i tome slično; što svakako, u poređenju sa ovom velikom optužbom, neznanjem Boga, izgleda kao male i beznačajne stvari.
Poglavlje 48. Petrov odgovor.
Tada Petar reče: Ne uviđaš da iznosiš tvrdnje koje su u suprotnosti sa tobom samim. Jer ako i naš Isus poznaje onoga koga ti nazivaš nepoznatim Bogom, onda on nije poznat samo tebi. Štaviše, ako ga naš Isus poznaje, onda ni Mojsije, koji je prorekao da će Isus doći, zacelo nije mogao biti neuk u pogledu njega. Jer on beše prorok; a onaj ko je prorokovao o Sinu nesumnjivo je poznavao Oca. Jer ako je u volji Sina da otkrije Oca kome hoće, onda je Sin, koji je bio sa Ocem od početka i kroz sve naraštaje, kao što je otkrio Oca Mojsiju, tako otkrio i drugim prorocima; ali ako je tako, očigledno je da Otac nikome od njih nije bio nepoznat. Ali kako bi Otac mogao biti otkriven tebi, koji ne veruješ u Sina, kada Otac nije poznat nikome osim onome kome Sin blagoizvoli da ga otkrije? A Sin otkriva Oca onima koji poštuju Sina kao što poštuju Oca. Jovan 5:23
Poglavlje 56. Nema Boga iznad Tvorca.
Kakvo bi to onda ponašanje bilo da napustimo Boga, u čijem svetu živimo i uživamo sve što je potrebno za život, i da sledimo ne znam koga, od koga ne samo da ne dobijamo nikakvo dobro, nego ne možemo ni znati da postoji? Niti on zaista postoji. Jer bilo da ga nazivaš svetlošću, i sjajnijom od one svetlosti koju vidimo, pozajmljuješ upravo to ime od Tvorca sveta; bilo da kažeš da je on suština iznad svega, od njega izvodiš tu zamisao uz proširenje govora. Bilo da pominješ um, ili dobrotu, ili život, ili bilo šta drugo, pozajmljuješ reči od njega. Pošto, dakle, nemaš ništa novo u vezi sa tom silom o kojoj govoriš, ne samo što se tiče razumevanja nego čak i u pogledu njenog imenovanja, kako uvodiš novog Boga, za koga ne možeš čak ni novo ime da nađeš? Jer ne samo da se Tvorac sveta naziva Silom, nego i služitelji njegove slave, i sva nebeska vojska. Zar onda ne misliš da je bolje da sledimo svoga Tvorca Boga, kao Oca koji nas odgaja i obdaruje kako on zna? Ali ako, kao što kažeš, postoji neki Bog blagonakloniji od svih, izvesno je da se neće gneviti na nas; ili ako se gnevi, on je zao. Jer ako se naš Bog gnevi i kažnjava, on nije zao, nego pravedan, jer ispravlja i popravlja sopstvene sinove. Ali onaj koji nema nikakve veze sa nama, ako nas bude kažnjavao, kako bi bio dobar? Nanoseći nam kazne zato što nas prazne uobrazilje nisu navele da napustimo sopstvenog Oca i pođemo za njim, kako možeš tvrditi da je toliko dobar, kada se ne može smatrati čak ni pravednim?
Dodatna literatura