Hipolit i Hristos kao nestvorena, rođena Reč Božja
U ovoj objavi navodiću određena dela Hipolita da bih pokazao da je učio kako je Hristos nestvorena Reč Božja, koju je Otac rodio kao svog prvorođenog Sina pre stvaranja svih stvari. Navodi će dalje pokazati da je Hipolit verovao da je Bog stvorio svemir ni iz čega, da je čovek stvoren sa slobodnom voljom, da zlo nije od Boga i da je pakao večan. Sva isticanja su moja.
Nakon nečega od Apolinarija:—
HIPOLIT: Reč proroštva prelazi ponovo na samog Emanuila. Jer, po mome mišljenju, ono što se time misli jeste upravo ono što je već izrečeno rečima: dajući izdanku uvećanje lepote. Jer hoće da kaže da je uzrastao i dorastao do onoga što je bio od početka, i ukazuje na povratak slavi koju je imao po prirodi. To mu je, ako to ispravno shvatimo, (rekli bismo) prosto vraćeno. Jer kao što se jedinorodna Reč Božja, budući Bog od Boga, ponizila, prema Svetom pismu, snizivši sebe svojevoljno do onoga što ranije nije bila, i uzela na sebe ovo ništavno telo, i javila se u obličju sluge, i postala poslušna Bogu Ocu, čak do smrti, tako se za Njega potom kaže da je visoko uzvišen; i kao da to gotovo nije imao zbog svoje čovečnosti, i kao da mu je to po milosti, On prima „Ime koje je iznad svakoga imena“, Filipljanima 2:7-9 prema reči blaženog Pavla. Ali stvar, u istini, nije bila davanje, kao po prvi put, onoga što po prirodi nije imao; sasvim suprotno. Nego pre moramo razumeti povratak i vaspostavljanje onoga što je postojalo u Njemu od početka, suštinski i nerazdvojno. I upravo zbog toga je, kada je po božanskom domostroju primio na sebe nisko stanje čovečanstva, rekao: „proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh“ Jovan 17:5 itd. Jer Onaj koji je supostojao sa svojim Ocem PRE SVAKOG VEKA I PRE POSTANJA SVETA (Ὁ γὰρ συνυπάρχων τῷ Πατρὶ καὶ πρὸ παντὸς αἰῶνος καὶ πρὸ καταβολῆς κόσμου [ho synuparchon to Patri pro pantos aionos kai pro kataboles kosmou]), oduvek je imao slavu koja dolikuje Božanstvu. On se takođe sasvim opravdano može razumeti kao najmlađi (sin). Jer se javio u poslednja vremena, posle slavnog i časnog sabora svetih proroka, i prosto jednom, posle svih onih koji su, pre vremena Njegovog boravka, zbog izvrsnosti bili ubrajani u broj sinova. To, međutim, da je Emanuilo bio predmet zavisti, pomalo je dvosmislen izraz. Ipak, On jeste predmet zavisti ili revnosnog podražavanja za svete, koji teže da idu Njegovim stopama, i da se saobraze Njegovoj božanskoj lepoti, i da Ga učine uzorom svoga vladanja, i time zadobiju svoju najvišu slavu. I opet, On je predmet zavisti u drugom smislu — naime, predmet zlobe za one za koje je rečeno da Ga ne ljube. Mislim na vodeće stranke među Jevrejima — zapravo na književnike i fariseje — koji su se mučili gorkom zavišću prema Njemu, i slavu koje nije mogao biti lišen učinili osnovom svoje klevete, i napadali Ga na mnoge načine. Jer Hristos je zaista vraćao mrtve u život, kada su već zaudarali i bili raspadnuti; i pokazivao je druge znake božanstva. A to je trebalo da ih ispuni čuđenjem i da ih učini spremnima da poveruju i da više ne sumnjaju. Ipak, s njima nije bilo tako; nego ih je izjedala zloba, i gajili su njene gorke muke u svome umu.
Nakon nečega od Kirila: —
HIPOLIT: Ko je ovo drugi nego onaj koga nam pokazuje apostol — „drugi čovjek je Gospod sa neba“? A u jevanđelju, Matej 21:31 rekao je da je onaj koji je izvršio volju Očevu bio poslednji. A rečima Vrati se k meni, označava se Njegovo uzlaženje k Ocu na nebo posle Njegovog stradanja. A u izrazu Protiv Njega se zajedno dogovarahu i ružiše Ga, ko se drugi podrazumeva do sam narod u svome protivljenju našem Gospodu? A što se tiče reči teško su Ga pritiskali, ko Ga je pritiskao i ko Ga do dana današnjeg još uvek teško pritiska? Oni — naime, ti strelci — koji misle da se bore protiv Gospoda. Ali iako su uspeli da Ga usmrte, ipak lukovi njihovi behu slomljeni silom. To očigledno znači da su posle vaskrsenja njihovi lukovi bili slomljeni silom. A misli se na starešine naroda, koji su se postrojili protiv Njega i, tako reći, naoštrili vrhove svoga oružja. Ali nisu uspeli da Ga probodu, iako su činili ono što je bilo nezakonito i usudili se da Ga napadnu čak i na način divljih zveri.
Nadvisio si blagoslove postojanih gora. Pod večnim i postojanim gorama i večnim humovima misli na svete, jer su uzdignuti iznad zemlje i ne mare za ono što propada, nego traže ono što je gore, i revnosno teže da se uzdignu do najviših vrlina. Posle slave Hristove, dakle, dolaze oni od otaca koji su bili najznamenitiji i dostigli najveću uzvišenost u vrlini. Oni su, međutim, bili samo sluge; a Gospod, Sin, snabdeo ih je sredstvima kojima su postali znameniti. Stoga i priznaju (istinu ove reči): „od punoće njegove mi svi primismo“ Jovan 1:16
I Bog moj pomože ti. Ovo jasno pokazuje da pomoć i potpora Sinu nisu došle ni od koga drugog do od našeg Boga i Oca na nebesima. A rečju moj Bog misli se na to da Duh govori kroz Jakova. Postanje 48:3-4
EVSEVIJE: Žile mišica. Nije mogao reći: ruku ili ramena; ali pošto se široki središnji delovi luka nazivaju mišicama, on prikladno kaže mišice.
HIPOLIT: Blagoslovi dojki i utrobe. Time se misli da je istinski blagoslov s neba Duh koji kroz Reč silazi na telo. A pod dojkama i utrobom misli na blagoslove Deve. A onim od oca tvoga i majke tvoje misli i na blagoslov Očev koji smo primili u Crkvi kroz Gospoda našeg Isusa Hrista...
- „vlast Njegova je vlast vječna“ Otac je, potčinivši sve svome Sinu, i ono što je na nebu i ono što je na zemlji, pokazao Ga svima kao prvorođenoga od Boga, da bi, zajedno sa Ocem, bio potvrđen kao Sin Božji pred anđelima, i projavljen kao Gospod i nad anđelima: (pokazao Ga je i kao) prvorođenoga od device, da bi se videlo da je On sam ponovni Tvorac prvosazdanoga Adama, (i) kao prvorođenoga iz mrtvih, da bi i sam postao prvine našega vaskrsenja...
Gl. XXIII. Zbog toga su čuvari Ada zadrhtali kada su Ga videli; i vrata od bronze i prevornice od gvožđa behu slomljene. Jer, gle, Jedinorodni uđe, duša među dušama, Bog Reč sa (ljudskom) dušom. Jer je Njegovo telo ležalo u grobu, ne lišeno božanstva; nego kao što je, dok je bio u Adu, bio po suštini bića sa svojim Ocem, tako je bio i u telu i u Adu. Jer Sin nije obuhvaćen prostorom, kao ni Otac; i On sve obuhvata u sebi. Ali je svojevoljno obitavao u telu oživljenom dušom, da bi svojom dušom ušao u Ad, a ne svojim čistim božanstvom...
- I plamen je sukljao napolje. Oganj je, hoće da kaže, anđeo isterao iznutra, te je izbio spolja. Vidi kako se čak i oganj pokazuje razumnim, kao da je prepoznavao i kažnjavao krivce. Jer nije dotakao sluge Božje, nego je progutao neverne i bezbožne Haldejce. One koji su bili unutra anđeo je poškropio (rashlađujućom) rosom, dok su oni koji su mislili da stoje na sigurnom izvan peći bili uništeni ognjem. Ljude koji su ubacili mladiće spalio je plamen, koji ih je, kako pretpostavljam, zahvatio sa svih strana kada su pošli da vežu mladiće.
92 (tj. 25). „I stavši s njima Azarija se ovako molio, i otvorivši usta svoja posred ognja, reče: Molitva Azarijina[2]“ Reci mi, Navuhodonosore, kada si video Sina Božjeg, da bi ispovedio da je ovo Sin Božji? I ko ti je ubo srce, da izgovoriš takvu reč? I kojim si očima mogao da pogledaš u ovu svetlost? I zašto je ovo projavljeno tebi jedinome, a nikome od satrapa oko tebe? Ali, kao što je zapisano: „Srce je carevo u ruci Gospodu“ — ovde je ruka Božja, kojom je Reč ubola njegovo srce, da bi Ga prepoznao u peći i proslavio Ga. A ova naša misao nije bez dobrog osnova. Jer kao što je sinovima Izrailjevim bilo suđeno da vide Boga u svetu, a da ipak ne poveruju u Njega, Sveto pismo je unapred pokazalo da će Ga neznabošci prepoznati ovaploćenog, Njega koga je, dok još nije bio ovaploćen, Navuhodonosor nekada video i prepoznao u peći, i priznao da je Sin Božji.
93 (tj. 26). „„Blagosloven si, Gospode Bože otaca naših, pohvalno je i proslavljeno ime Tvoje, vavijek,“ Trojicu mladića je tako prozvao po imenu. Ali nije našao ime kojim bi prozvao četvrtoga. Jer On još nije bio onaj Isus rođen od Deve. (Neki egzegetski fragmenti Hipolitovi)
Poglavlje 28. Učenje istine.
Prvi i jedini (jedan Bog), i Tvorac i Gospod svega, nije imao ništa savremeno sebi; ni beskonačni haos, ni nemerljivu vodu, ni čvrstu zemlju, ni gust vazduh, ni topli oganj, ni prefinjeni duh, ni azurni pokrov veličanstvenog nebeskog svoda. Nego je bio Jedan, sam u sebi. Činom svoje volje stvorio je stvari koje jesu, a koje pre toga nisu imale postojanje, osim što je hteo da ih načini. Jer On potpuno poznaje sve što će se dogoditi, budući da mu je i predznanje prisutno. Različita počela onoga što će doći u postojanje, međutim, najpre je sazdao, naime oganj i duh, vodu i zemlju, iz kojih je različitih elemenata potom obrazovao sopstvenu tvorevinu. I neke je predmete obrazovao od jedne suštine, a druge je složio od dve, a druge od tri, a druge od četiri. A oni obrazovani od jedne supstancije behu besmrtni, jer u njihovom slučaju raspadanje ne sledi, jer se ono što je jedno nikada neće raspasti. Oni, s druge strane, koji su obrazovani od dve, ili tri, ili četiri supstancije, raspadljivi su; stoga se i nazivaju smrtnima. Jer je to nazvano smrću: naime, raspadanje povezanih supstancija. Stoga sada mislim da sam dovoljno odgovorio onima koji su obdareni zdravim umom, a koji će se, ako žele dodatnu pouku i skloni su da tačno istraže supstancije ovih stvari i uzroke celokupne tvorevine, upoznati s ovim tačkama ako pročitaju naše delo obuhvaćeno (naslovom) O supstanciji svemira. Smatram, međutim, da je zasad dovoljno rasvetliti one uzroke kojih Grci nisu bili svesni, te su slavili, kitnjastim izrazima, delove tvorevine, dok su ostajali u neznanju o Tvorcu. A odatle su jeresijarsi uzeli povod i preobrazili tvrdnje koje su ti Grci ranije izneli u slična učenja, i tako sklopili smešne jeresi.
Poglavlje 29. Nastavak učenja istine.
Stoga je ovo usamljeno i vrhovno Božanstvo, činom promišljanja, najpre iznedrilo Logos; ne reč u smislu izgovaranja glasom, nego kao umnu zamisao svemira, začetu i prisutnu u božanskom umu. Njega jedinoga je proizveo iz postojećih stvari; jer je sam Otac sačinjavao postojanje, a biće ROĐENO OD NJEGA bilo je uzrok svih stvari koje su proizvedene. Logos je bio U samom Ocu, noseći volju svoga roditelja, i ne budući neupućen u um Očev. Jer istovremeno sa svojim ishođenjem od svoga Roditelja, ukoliko je On Roditeljev PRVOROĐENI, ima, kao glas u sebi, zamisli začete u Ocu. I tako je bilo da je, kada je Otac naredio da svet dođe u postojanje, Logos jedan po jedan dovršavao svaki predmet tvorevine, tako ugađajući Bogu. I neke stvari koje se množe rađanjem obrazovao je muškim i ženskim; a koja god su bića bila određena za službu i posluživanje, načinio je ili muškim, ili takvima da im ženke nisu potrebne, ili ni muškim ni ženskim. Jer čak ni prvobitne supstancije ovih, koje su obrazovane iz nebića, naime oganj i duh, voda i zemlja, nisu ni muške ni ženske; niti bi muško ili žensko moglo proizaći iz bilo koje od njih, da Bog, koji je izvor svake vlasti, nije hteo da Logos pruži pomoć u ostvarivanju ovakvog proizvođenja.
Priznajem da su anđeli od ognja, i tvrdim da uz njih nema ženskih duhova. I mišljenja sam da su sunce i mesec i zvezde, na sličan način, proizvedeni od ognja i duha, i da nisu ni muški ni ženski. A volja je Tvorčeva da su plivajuće i krilate životinje iz vode, muške i ženske. Jer je tako Bog, čija je to volja bila, naredio da postoji vlažna supstancija, obdarena rodnom silom. I na sličan način je Bog zapovedio da iz zemlje izađu gmizavci i zveri, kao i mužjaci i ženke svih vrsta životinja; jer je tako dopuštala priroda proizvedenih stvari. Jer koliko je god stvari hteo, Bog je s vremena na vreme načinio. Ove stvari je stvorio kroz Logos, jer nije bilo moguće da stvari nastanu drugačije nego kako su proizvedene. Ali kada je, prema tome kako je hteo, i obrazovao (predmete), nazvao ih je imenima, i tako objavio svoje stvaralačko delo. I načinivši ovo, obrazovao je vladara nad svima, i sazdao ga od svih složenih supstancija. Tvorac nije želeo da ga načini bogom, pa da promaši svoj cilj; ni anđelom — ne varaj se — nego čovekom. Jer da je hteo da tebe načini bogom, mogao je to učiniti. Imaš primer Logosa. Njegova volja je, međutim, bila da ti budeš čovek, i načinio te je čovekom. Ali ako želiš da i sam postaneš bog, slušaj Onoga koji te je stvorio, i ne opiri se sada, da bi ti se, pošto si nađen veran u malome, moglo poveriti i ono što je veliko.
Jedino je Logos ovoga Boga od samoga Boga; stoga je i Logos Bog, budući da je suština Boga. A svet je načinjen NI IZ ČEGA; stoga on nije Bog; kao i zato što ovaj svet dopušta raspadanje kad god Tvorac to poželi. Ali Bog, koji ga je stvorio, nije činio niti čini zlo. On čini ono što je slavno i izvrsno; jer je Onaj koji to čini dobar. A čovek, koji je doveden u postojanje, beše stvorenje obdareno sposobnošću samoopredeljenja, ali ne posedujući suveren um, niti vladajući nad svime promišljanjem, vlašću i silom, nego rob svojih strasti, i obuhvatajući u sebi svakojake suprotnosti. Ali čovek, samim tim što poseduje sposobnost samoopredeljenja, iznedruje ono što je zlo, to jest, slučajno; a to zlo se ne dovršava ako zaista ne počiniš neko nedelo. Jer se ono što je zlo tako naziva s obzirom na to da želimo nešto što je opako ili o tome razmišljamo. Zlo nije imalo postojanje od početka, nego je nastalo potom. Budući da čovek ima slobodnu volju, Božanstvo mu je odredilo zakon za njegovo vođenje, ne bez dobre svrhe. Jer da čovek nema moć da hoće i da neće, zašto bi se zakon uspostavljao? Jer se životinji lišenoj razuma neće postavljati zakon, nego uzda i bič; dok je čoveku dat propis i kazna, da ga izvrši, ili za neizvršenje onoga što mu je naloženo. Za tako sazdanog čoveka zakon su donosili pravedni ljudi u prvobitnim vekovima. Bliže našem vremenu ustanovljen je zakon, pun ozbiljnosti i pravde, od Mojsija, koga smo već pomenuli, čoveka pobožnog i ljubljenog od Boga.
A Logos Božji upravlja svim ovim; PRVOROĐENO DETE OCA (ὁ πρωτόγονος πατρὸς παῖς [ho protogonos patros pais]), glas Zore koji prethodi Danici. Potom su se rodili pravedni ljudi, prijatelji Božji; i oni su nazvani prorocima, zbog toga što su unapred pokazivali buduće događaje. I reč proroštva im je poverena, ne samo za jedan vek; nego su i iskazi o događajima prorečenim kroz sve naraštaje darovani u savršenoj jasnoći. I to ne samo u vreme kada su vidioci davali odgovor prisutnima; nego su i događaji koji će se zbiti kroz sve vekove unapred projavljeni; jer su, govoreći o prošlim zbivanjima, proroci vraćali ta zbivanja u sećanje čovečanstva; dok su, izlažući sadašnja zbivanja, nastojali da ubede ljude da ne budu nemarni; a proričući buduće događaje, učinili su da se svako od nas uplaši gledajući događaje prorečene mnogo pre toga, i isto tako očekujući one događaje prorečene kao još buduće. Takva je naša vera, o svi vi ljudi — naša, kažem, koji nismo ubeđeni praznim izrazima, niti zaneseni iznenadnim porivima srca, niti zavedeni uverljivošću rečitih govora, a ipak ne odbijamo da slušamo reči izgovorene božanskom silom. I ove je naloge Bog dao Reči. A Reč je, objavljujući ih, obnarodovala božanske zapovesti, odvraćajući time čoveka od neposlušnosti, ne dovodeći ga u ropstvo silom nužde, nego ga pozivajući u slobodu kroz izbor koji podrazumeva samovoljnost.
Ovaj Logos Otac je u poslednje dane poslao, da više ne govori kroz proroka, i ne želeći da Reč, budući nejasno objavljena, postane predmet pukog nagađanja, nego da bude projavljena, tako da bismo Ga mogli videti svojim očima. Ovaj Logos, kažem, Otac je poslao, da bi Ga svet, gledajući Ga, poštovao — Njega koji je predavao propise ne kroz lice proroka, niti zastrašujući dušu anđelom, nego koji je sam — Onaj koji je govorio — bio telesno prisutan među nama. Za ovaj Logos znamo da je primio telo od device, i da je preobrazio starog čoveka novim stvaranjem. I mi verujemo da je Logos prošao kroz svako razdoblje ovoga života, da bi On sam poslužio kao zakon svakom uzrastu, i da bi, prisustvujući (među) nama, pokazao sopstveno čovečanstvo kao cilj svim ljudima. I da bi sobom lično dokazao da Bog nije načinio ništa zlo, i da čovek poseduje sposobnost samoopredeljenja, ukoliko je kadar da hoće i da neće, i obdaren je moći da čini oboje. Za ovoga Čoveka znamo da je načinjen od sastava našeg čovečanstva. Jer da nije iste prirode kao mi, uzalud naređuje da podražavamo Učitelja. Jer ako je taj Čovek bio druge supstancije od nas, zašto meni, koji sam rođen slab, nalaže naloge slične onima koje je i sam primio; i kako je to delo Onoga koji je dobar i pravedan? Da se, međutim, ne bi pomislilo da je različit od nas, čak je podnosio trud, i bio voljan da trpi glad, i nije odbijao da oseti žeđ, i utonuo je u tišinu sna. Nije se bunio protiv svoga stradanja, nego je postao poslušan do smrti, i projavio svoje vaskrsenje. A u svim ovim delima prineo je, kao prvine, sopstveno čovečanstvo, da ti, kada si u nevolji, ne kloneš duhom, nego da, ispovedajući da si čovek (iste prirode kao Iskupitelj), živiš u očekivanju da i sam primiš ono što je Otac darovao ovome Sinu.
Poglavlje 30. Piščeva završna beseda.
Takvo je istinito učenje o božanskoj prirodi, o vi ljudi, Grci i varvari, Haldejci i Asirci, Egipćani i Libijci, Indijci i Etiopljani, Kelti, i vi Latini, koji vodite vojske, i svi vi koji nastanjujete Evropu, i Aziju, i Libiju. A vama sam postao savetnik**, utoliko što sam** učenik čovekoljubivog Logosa, i stoga čovekoljubiv, da biste pohitali i da biste od nas bili poučeni ko je istiniti Bog i kakva je Njegova dobro uređena tvorevina. Ne posvećujte pažnju obmanama izveštačenih govora, niti praznim obećanjima jeretika koji kradu tuđe, nego časnoj jednostavnosti nenametljive istine. I pomoću ovoga znanja izbeći ćete pretnju ognja suda koja se približava, i bezračni prizor mračnog Tartara, gde nikada ne zasija zrak od svetlonosnog glasa Reči!
Izbeći ćete ključalu bujicu paklenog večnog ognjenog jezera i oko zauvek uprto u preteći sjaj palih anđela okovanih u Tartaru za kaznu za svoje grehe; i izbeći ćete crva koji se neprestano uvija tražeći hranu oko tela čija ga je trulež izrodila. Takve (muke) ćete izbeći time što ćete biti poučeni znanju o istinitom Bogu. I imaćete besmrtno telo, čak takvo koje je postavljeno izvan mogućnosti raspadanja, baš kao i duša. I primićete carstvo nebesko, vi koji ste, dok ste boravili u ovom životu, poznali Nebeskog Cara. I bićete drug Božanstvu, i sunaslednik s Hristom, više ne porobljeni požudama ili strastima, i nikada više istrošeni bolešću. Jer ste postali Bog: jer kakva god si stradanja podneo dok si bio čovek, njih ti je On dao, zato što si bio smrtnog sastava, a šta god dolikuje Bogu da udeli, to ti je Bog obećao da podari, jer si obožen i rođen za besmrtnost. U tome je smisao izreke Upoznaj sebe; to jest, otkrij Boga u sebi, jer te je On obrazovao po svome obličju. Jer je sa znanjem o sebi sjedinjeno i to da si predmet Božjeg znanja, jer te je pozvalo samo Božanstvo. Ne raspaljujte se, dakle, o vi ljudi, neprijateljstvom jedni prema drugima, i ne oklevajte da svom brzinom vratite svoje korake. Jer Hristos je Bog nad svima****, i On je odredio da spere greh sa ljudskih bića, preporađajući starog čoveka. I Bog je čoveka od početka nazvao svojim podobijem, i u liku pokazao svoju ljubav prema tebi. I ako budeš slušao Njegove svečane naloge i postaneš verni sledbenik Onoga koji je dobar, bićeš Njemu sličan, utoliko što će ti On ukazati čast. Jer Božanstvo, (svojim snishođenjem,) ne umanjuje ništa od božanstvenosti svoga božanskog savršenstva; učinivši te čak i Bogom na svoju slavu! (Pobijanje svih jeresi, KNJIGA 10)
Dodatna literatura