Evsevije Emeski o Trojstvu
Citati u ovoj objavi preuzeti su iz knjige Roberta E. Vina (Robert E. Winn) Eusebius of Emesa: Church and Theology in the Mid-Fourth Century, koju je 2011. objavio The Catholic University of America Press. Evsevije je bio episkop Emese i učenik Evsevija Kesarijskog. To je značajno budući da bismo očekivali da učenje o Trojstvu episkopa Emese bude u skladu sa učenjem njegovog učitelja.
Sada navodim odeljak koji se prvenstveno bavi Evsevijevim učenjem o Trojstvu, a koji se nalazi na str. 163–177. Sva isticanja su moja.
Otac, Sin i Sveti Duh
Većina veroispovesti iz sredine četvrtog veka govori o Duhu samo uzgred i nikada se ne trudi da precizno odredi odnos između Svetoga Duha i Oca i Sina. Ipak, Evsevije je govorio o Svetom Duhu i imao je teologiju Duha koja je nadilazila puko priznanje njegovog postojanja na osnovu krsne formule. Nema sumnje da je do vremena kada je održao jerusalimski niz beseda bio potpuno spreman da potvrdi puno božanstvo Duha, ali to je stav koji se nagoveštava u mnogim njegovim besedama. Izričita izjava trinitarne teologije koja se nalazi u besedi De fide, habita Hierosolymis zaključiće ovaj odeljak, ali napomene o Svetom Duhu u toj besedi, u kojima je podrazumevao božanstvo Duha, dobro služe kao uvod u to kako je o Svetom Duhu govorio u svim svojim besedama.
Započinjući ovu besedu izjavama o svojoj uzdržanosti da se prihvati smelog zadatka govorenja o Bogu, Evsevije je priznao svoju zavisnost od „milosti Duha“, i samo je kroz tu milost neko mogao ispravno da se upusti u bogoslovsku raspravu.102 Vraćajući se na istu misao nekoliko redova kasnije, podsetio je svoje slušaoce zašto je Duh mogao da podari tu milost. Oslanjajući se na 1. Korinćanima 2:10–11, objasnio je da, kao što samo ljudski duh potpuno razume ljudsku osobu, tako i samo Duh koji je od Boga zna išta o Bogu.103 U kontekstu razvijanja svog argumenta protiv prirodnih analogija za Boga i nesposobnosti tvorevine da išta pouzdano sazna o Bogu, Evsevije je ovde podrazumevao ono što će kasnije izričito utvrditi, naime, da je Duh Božji Bog zajedno sa Ocem i Sinom.
Pažljivo čitanje njegovih beseda pokazuje da je Evsevije često opisivao Svetoga Duha jezikom kojim je na drugim mestima opisivao Boga. Njegov opis Svetoga Duha u besedi De Filio upečatljiv je primer. Radi konteksta, prisetimo se da je u De incorporali Evsevije nastojao da utvrdi da je Bog prisutan svemu, a ipak različit od svega, raspravljajući o razlikama između bestelesnosti i telesnosti.104 U De Filio je počeo tvrdnjom da Duh, uprkos tome što je bio prisutan mnogima i što je mnogima dao darove, nije bio razdeljen na delove kada ga je Sin darovao različitim pojedincima. Evsevije je zatim razlikovao telesnost i bestelesnost kako bi utvrdio da je Duh po prirodi bestelesan i odvojen od svakoga mesta te, kao takav, ne može biti razdeljen na delove.105 Naravno, nemoguće je znati koja je od ovih beseda nastala prva, ali argumenti o statusu Duha koje je izneo u De Filio ukazuju na to da je u njegovom umu Duh imao isto mesto kao Bog u kosmičkoj hijerarhiji.
Prelaskom na besedu De imagine možemo dodatno razjasniti njegovo razumevanje Duha, jer je upravo u toj besedi Evsevije najopširnije govorio o Svetom Duhu. Oslanjajući se na hijerarhiju prirode i moći koja prožima njegove besede, De imagine tretira Svetoga Duha kao nivo iznad anđela i ispod Sina. Duh se, tvrdio je Evsevije, ne može porediti sa anđelima i nadmoćniji je po sili, ali „nerazdeljivi i delotvorni Duh prisutan je svim arhanđelima“.106 Štaviše, Sveti Duh, čuvajući svoju celovitost i jedinstvo, „ispunjava dvanaest apostola, i ispunjava sedamdeset dvojicu, i ispunjava pet stotina braće, i ispunjava svet, i ispunjava anđele i ispunjava arhanđele; ispunjava zakonodavca Mojsija i njegovog brata Arona i sestru Mariju i njegovog učenika Isusa Navina i sedamdeset drugih“.107 Pribegavajući istim argumentima koje je upotrebio u De incorporali da bi dokazao nadmoć bestelesnosti, Evsevije je upotrebio vatru kao poređenje kojim objašnjava ovu odliku Duha. Kao što je vatra prisutna mnogim različitim predmetima i deluje na njih, a ipak zadržava svoje jedinstvo i celovitost, tako i Duh može činiti isto. Tako je Duh prisutan svima, ali uprkos toj sveprisutnosti, milošću Božjom i poznanjem Boga ispunjava samo one koji priznaju učenje o Svetom Duhu u Svetom pismu.108 Da bi objasnio ovu protivrečnost, Evsevije je uporedio Duha sa knjigom postavljenom na javnom mestu. Dostupna je svima da je čitaju, ali je zaista čitaju i razumeju samo pismeni.109
Ne samo da je Duha povezivao sa Bogom pokušavajući da dokaže da poseduje božansku bestelesnost i da je izvor milosti Božje i poznanja Boga, već je izrazio i istu uzdržanost prema određivanju Duha kakvu je izrazio prema određivanju Oca i Sina. Evsevije je bio spreman da upotrebi gore pomenute analogije kako bi dokazao nadmoć Duha nad anđelima, ali je ipak oklevao da to čini. Prelaz sa govora o Duhu na govor o Sinu u De imagine načinio je priznanjem da je, iako je koristio analogije, Duh neizreciv, neko koga treba da se bojimo, i da te analogije nisu pružile ništa dostojno Duha. Zato je nameravao da izbegne upotrebu analogija za Sina, budući da bi one bile jednako bezvredne za njegovo određenje.110
Način na koji je Evsevije govorio o Svetom Duhu u De imagine, De fide, habita Hierosolymis i drugim besedama pokazuje da je za njega Sveti Duh bio tesno povezan sa Ocem i Sinom. U doksologijama kojima je obično zaključivao svoje besede, kao i u drugim odlomcima u kojima je krsnu formulu iz Mateja 28 koristio kao putokaz, Evsevije je razjasnio kako je razumevao odnos između Oca, Sina i Svetoga Duha. Ove trinitarne formule pokazuju u kojoj je meri bio spreman da Svetoga Duha poveže sa božanskom prirodom koju je Sin delio sa Ocem.
Biblijski obrazac koji je Evsevije koristio da zaključi većinu beseda bila je poslanica Judina 25, a, kako ga je izrazio na kraju De imagine, taj obrazac podrazumeva „obožavanje jednoga, kroz jednoga i u jednome“.111 Tipičan blagoslov glasi ovako: „uzvratimo slavu jednome, kroz jednoga i u jednome, iz jedne crkve: nerođenom Ocu, kroz jedinorodnog Sina, u jednom Svetom Duhu slava, sila, čast, i sada i uvek i kroza sve vekove. Amin.“112 U nekim besedama Evsevije je ovu formulu neznatno menjao tako da je predlog „sa“ povezivao Svetoga Duha sa Ocem i Sinom. Tako je četvrtu besedu u De incorporali zaključio ovako: „Neka slava, čast, vladavina i veličanstvo, i sada i uvek i kroza sve vekove, budu istinitom Nerođenom Ocu kroz njegovog jednog istinitog Jedinorodnog Sina, sa Svetim Duhom. Amin.“113 Još jedna varijanta nalazi se u poslednjoj besedi niza propovedanog u Jerusalimu. Evsevije je zaključio ukazujući na potrebu da se uzda „slava i čast i vlast i obožavanje i veličanstvo jednome istinitom nerođenom Bogu i jednome porodu istinitoga Boga i jednome Svetom Duhu Božjem“.114 Na drugom mestu je to sveo prosto na odavanje časti Trojstvu (Երրորդութիւն).115
Evsevije je klasičan primer onoga što će Vasilije Kesarijski primetiti nekoliko decenija nakon smrti episkopa Emese. Crkva je razvila različite načine povezivanja Svetoga Duha sa Ocem i Sinom pomoću različitih predloga, a poznato je da je i sam Vasilije menjao svoju terminologiju.116 Ipak, kolebanja u Evsevijevoj terminologiji ne zamagljuju bogoslovsku implikaciju ovih doksologija. Za Evsevija, Svetoga Duha treba povezati sa slavom i čašću koje pripadaju Ocu i Sinu. Trinitarni odlomci u njegovim besedama, izvan doksologija, potvrđuju ono što je u tim doksologijama sadržano.
U dve besede Evsevije je koristio priču o Isusovom krštenju da bi govorio o odnosu između Oca i Sina, kao što je gore razmotreno, ali i o odnosu Duha prema Ocu i Sinu. Tako je usred izlaganja o izveštaju o krštenju u jednoj besedi Evsevije sažeo značaj tog događaja:
Priliči reći samo ovo: da Otac uistinu jeste, da Sin uistinu jeste, i da Sveti Duh jeste. To nisu besmislena imena niti prazne reči, već istinska priroda. Nerođeni Otac jedini je nerođen; jedinorodni Sin jedini je jedinorodan, i postoji Sveti Duh koga Sin šalje po volji Oca.117
Slično tome, zaključujući drugu besedu pod naslovom De hominis assumptione, Evsevije je podsetio svoje slušaoce da nema poređenja Boga sa prirodnim svetom. Umesto takvih poređenja, ono što treba reći kratko je: „jedan nerođeni Otac, ni od koga rođen; jedan jedinorodni, rođen od jednoga Oca; jedan Sveti Duh.“118 Iako izbegava njihov bogoslovski značajan rečnik, Evsevije je u ovoj besedi odjekivao autore drugog simvola vere Sabora osvećenja (341). Priznajući da je Isus zapovedio svojim učenicima da krštavaju u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, episkopi su objasnili „očigledno [u ime] Oca koji je zaista Otac i Sina koji je zaista Sin i Svetoga Duha koji je zaista Sveti Duh, jer imena nisu data olako ili uzalud, već tačno označavaju posebnu ipostas [ὑπόστασις] i poredak i slavu svakoga od onih koji su tako imenovani, tako da su trojica po ipostasi, ali jedno po saglasnosti“.119
Zajedno sa simvolom vere Sabora osvećenja, Evsevije je u svojim doksologijama i drugim odlomcima koji prizivaju trinitarni jezik naglašavao da je Sveti Duh jedinstven i samostalan, ali i da se razume u tesnoj vezi sa Ocem i Sinom. Iako nije sledio autore drugog simvola vere Sabora osvećenja u upotrebi reči „saglasnost“ (συμφωνία) za određenje odnosa između Oca i Sina i Svetoga Duha, Evsevije je imao druge načine da utvrdi zajedničko božanstvo koje trojica dele. Tako je Evsevije koristio pridev „jedan“ da ukaže na jedinstveno i samostalno postojanje Oca i Sina, kao i na zajedničko božanstvo koje Otac i Sin dele. Sin i Otac su „jedan i jedan“ ili „jedan od jednoga“. Upravo u tom kontekstu treba razumeti Evsevijevu upotrebu prideva „jedan“ za Svetoga Duha, kao, na primer, u gore navedenom odlomku iz De hominis assumptione ili u njegovim doksologijama gde taj izraz istovremeno koristi za Oca i Sina i Svetoga Duha. Navođenje trojice kao „jedan i jedan i jedan“ ukazuje na izvestan osećaj jednakosti među njima, pa čak i na to da je odnos između Oca i Sina, kao „jedan i jedan“, analogan odnosu između Svetoga Duha i Oca i Sina. Značajno je da u nekim doksologijama kojima zaključuje svoje besede slavu, čast i silu prinosi svoj trojici.
Odlomak iz De fide naveden gore pokazuje da je Evsevije svojim proširenjem formule „jedan i jedan“ nameravao da izrazi kako se ono što Otac i Sin dele kao „jedan i jedan“ proteže i na Svetoga Duha. Kada je Evsevije rekao svojim slušaocima da Otac, Sin i Duh nisu prazna imena već „istinska priroda“, želeo je da oni razumeju odnos Svetoga Duha prema Ocu i Sinu kao analogan odnosu Sina prema Ocu. Kao što Sin poseduje božansku prirodu Oca kao sopstvenu prirodu, tako, po Evsevijevom mišljenju, i Sveti Duh poseduje tu božansku prirodu i stoga zaslužuje čast i slavu koje mu njegove doksologije prinose.
Elementi trinitarne teologije prisutni su u gore razmotrenim Evsevijevim besedama. Evsevije je verovao da Sveti Duh, zajedno sa Ocem i Sinom, treba da prima istu slavu i čast, i osnažio je osećaj jednakosti sadržan u svojim doksologijama određujući Svetoga Duha kao „jednoga“ Duha u sprezi sa jednim Ocem i jednim Sinom. Tako je, za Evsevija, kao što Sin poseduje božansku prirodu Oca, i Sveti Duh iste prirode sa Ocem i Sinom. Verovao je i da je, kao što je Sin podređen Ocu, tako i Sveti Duh, jedan stepen ispod Sina u usponu ka Ocu koji je opisao u De imagine, podređen Sinu i Ocu.
Sada je vreme da se okrenemo trinitarnim odlomcima u De fide, habita Hierosolymis. Ovi odlomci mnogo doprinose razjašnjenju onoga što je podrazumevao pod „istinskom prirodom“ Oca, Sina i Svetoga Duha. Već smo videli da je u ovoj besedi Evsevije izjavio da Sin ima prirodu jednaku Ocu i da je iz suštine Oca, ali da ipak nije Otac.120 Iznevši ovu tvrdnju, nastavio je da dodatno objašnjava šta je njome mislio, i upravo je na tom mestu uveo Svetoga Duha:
Sve što je Otac, to isto je i Sin, osim što nije Otac. Sve što je Sin, to isto je i Otac, osim što nije Sin i nije uzeo telo. I sve što jesu Otac i Sin, to isto je i Sveti Duh, osim što nije ni Otac ni Sin i nije postao telo kao Sin. [22] Otac je život: „tako ja bio živ, govori Gospod nad vojskama“ [Sofonija 2:9]. I Sin je život: „Ja sam život i svetlost i istina.“ Sveti Duh je život: „Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa.“ [Jovan 6:63]. Postoji jedan Gospod i jedan Bog i jedan car. Ispovedamo Sveto Trojstvo, a ne gospode i bogove i careve. Iz tog razloga su serafimi klicali u onome hramu, „Svet, svet, svet“ — tri puta svet i jedan put Gospod. Pošto postoji jedno gospodstvo Oca i Sina i Svetoga Duha.121
I u sledećem pasusu je ponovio istu temu: „Otac je otac, i Sin je sin, i Sveti Duh je Duh Božji.“123
Na kraju svog opširnog uvoda u ovu besedu, Evsevije je još jednom upotrebio trinitarni jezik. U tom poslednjem odlomku povezao je ono što je kroz celu besedu govorio o odnosu između Oca, Sina i Svetoga Duha.
Zaista, reći „Bog sa Bogom“ jeste ime Boga. Bog sa Bogom, a ne bogovi. Ne ispovedamo dvojicu nerođenih niti dvojicu rođenih, već jednoga nerođenog i jedan porod i jednoga Duha istine koji ishodi od Oca. Trojica i jedan; jedan i trojica. I zato što ispovedamo jednu suštinu Svetoga Trojstva savršenu u tri stanja ličnosti. Ličnost Oca nije ličnost Sina, i ličnost Sina ili Svetoga Duha nije ličnost Oca, premda su iskonski Otac i Sin i Sveti Duh iz jedne suštine.124
Ovaj odlomak je koliko i bilo koji drugi koristan sažetak bogoslovskog stava koji je zauzeo u ovoj besedi. S jedne strane, insistirao je na tome da crkva mora ispovedati da su Otac, Sin i Sveti Duh jedno u svojoj božanskoj prirodi ili božanskoj suštini. Iako je, kao i u svim njegovim besedama, određenje božanstva Sina posebna briga i u ovoj besedi, on se u njoj, kao što ovaj odlomak pokazuje, trudio i da razjasni božanstvo Svetoga Duha. S druge strane, insistirao je na tome da crkva mora ispovedati jedinstveno pojedinačno postojanje Oca, Sina i Svetoga Duha, ono „jedan i jedan i jedan“. Naglašavanje ove tačke bilo je česta tema njegovog propovedanja, ali je značajno zapaziti koliko je isticanja tome dao i kako je to isticanje naglasio. Kao što je očigledno video potrebu da naglasi božanstvo Sina i Duha izjednačavanjem prirode sa suštinom, tako je ovde dodao reč „ličnost“, očigledno da bi osnažio pojam pojedinačnog postojanja Oca i Sina.
Kao i mnogi njegovi savremenici iz sredine četvrtog veka, Evsevije se u ovoj besedi hvatao ukoštac sa bogoslovskim predanjem svojih prethodnika i savremenika kako bi potvrdio sopstveno razumevanje božanskog domostroja. Tvrdio je puno božanstvo Sina i Duha sa obnovljenom predanošću, a istovremeno je ponovo potvrđivao svoje uverenje da se Sin i Duh moraju priznati kao večno različiti od Oca i zavisni od njega. Ipak, u ovoj besedi se oseća da mu je teologija podređenosti, nasleđena od Evsevija Kesarijskog, postajala sve problematičnija. Možda je zbog toga pokušao da ublaži krutu bogoslovsku hijerarhiju koja se ogleda u drugim besedama naglašavanjem jednakosti Oca, Sina i Svetoga Duha. U Evsevijevom kosmosu postojala je jedna glavna linija razgraničenja: tvorevina i Tvorac. Do vremena kada je održao ovaj niz beseda u Jerusalimu, dakle, došao je do uverenja da je nužno čvrsto naglasiti da Bog stvaranja obuhvata tri ličnosti koje su sve podjednako Bog, te da posledično ne može biti nikakve sumnje u pogledu statusa Sina i Duha u odnosu na tu kosmičku liniju.
Dodatna literatura