Jevsevije o Trojstvu, prvi deo

U ovoj seriji objava navodiću iz dela Against Marcellus and On Ecclesiastical Theology (Fathers of the Church Patristic Series), u prevodu Kelley McCarthy Spoerl i Markusa Vinzenta, koje je 2017. objavio The Catholic University of America Press. Reč je o pobijanju koje je Jevsevije Kesarijski uputio jeretiku Marcelu.

Cilj navođenja ovog dela jeste da se pokaže da je Jevsevije bio trinitarac koji je tvrdio da su Sin i Sveti Duh nestvorene božanske ipostasi (Lica). Bilo je onih koji su Jevsevijeve izjave ili pogrešno razumeli ili ih namerno iskrivili, kao da one impliciraju da je bio polu-arijanac, što je najdalje moguće od istine, kao što pažljivo ispitivanje ovog konkretnog dela pokazuje.

Kontekst Jevsevijevog pobijanja bile su Marcelove tvrdnje da Reč Božja nije bila zasebno Lice/Ipostas kod Boga, nego da je bila istovetna sa Bogom i da je postala racionalna tek kada je uzela ljudsko telo i postala čovek Isus. Marcel je smatrao da je Reč večna u smislu da je jedno te isto sa Bogom Ocem. Marcel je takođe verovao da će se Reč vratiti u svoje pređašnje stanje posle svršetka veka, kada Sin potčini sebe Bogu. Zato je Jevsevije više puta optuživao Marcela da je sledbenik Savelija, ranijeg jeretika koji je učio da je Isus ljudsko ovaploćenje samoga Oca.

Upravo u vezi sa ovim učenjima Jevsevije je odbacivao da je Sin večan — ne zato što je mislio da je stvorenje, nego zbog načina na koji je Marcel to razumeo. Marcel je taj izraz koristio da porekne svaku ličnu razliku između Boga i njegove Reči, i to je razlog zbog kojeg je Jevsevije imao primedbu na njega.

Jevsevije je potvrđivao monarhiju Oca, što je značilo da je jedino Otac nerođen i da je Izvor bez izvora. Jevsevije je tvrdio da Sin, da bi bio istinski različit od Oca, mora biti rođen, jer inače između njih ne bi bilo stvarne razlike. Ista logika važi i za Duha, koji je morao ishoditi od Oca da bi bio istinski drugačiji i različit i od Oca i od Sina.

Da Jevsevije nije verovao da su Sin i Duh stvorenja koja je Bog doveo u postojanje, niti da su proizvedeni od stvorenih stvari, lako se može pokazati onim što piše kroz čitav svoj odgovor. Ovde navodim nekoliko primera da bih ilustrovao ovu tačku:

„... dok se, s druge strane, Crkva Hristova sa svom iskrenošću ponosi time što kaže: „mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega“22 Ali kada kaže „kroz kojega je sve“, ona priznaje da je on PRE SVEGA.“

„... ali opet, posredstvom svoje neizrecive i nedokučive sile, doveo je u postojanje IZ NIČEGA biće51 svih stvorenja. Dakle, ako je sve načinio sredstvima koja su za nas neizreciva i nedokučiva, zašto bi onda bilo sporno ako kažemo da se u njemu nije zbila nikakva strast pri rađanju Sina, kao što je to u rađanju smrtnih živih bića, budući da se [rađanje Sina] zbilo IZNAD SVEGA I PRE SVEGA, na način potpuno nesličan onome što se opšte priznaje kao smrtno po prirodi, nego na način koji je poznat samo njemu?“

„Tako je Reč, to jest jedinorodni Sin, bila kod Boga, svoga sopstvenog Oca; postojala je zajedno s njim i (15) UVEK I SVUDA BILA PRISUTNA S NJIM.“

"Ako pak kaže da je i sam bio stvoren, NIJE TO REKAO kao da je nastao IZ ONOGA ŠTO NIJE, niti kao da je bio poput ostalih stvorenja i da je i sam nastao IZ NIČEGA, kao što su neki pogrešno pretpostavili,23 nego kao da je i postojao i živeo, i bio pre i preegzistirao ustanovljenju čitavog kosmosa, budući postavljen od Gospoda, svoga Oca, da vlada svemirom."

Imajući prethodno u vidu, sada prelazim na same navode. Svako isticanje je moje.

[7] (53) Ako bi on [Marcel] rekao da su ovi [njegovi stavovi] uzeti iz Novog zaveta, biće mu rečeno da ni sam iskaz „U početku bješe Logos (Riječ)“261 ne potiče ni iz kog drugog izvora osim iz njega. Dakle, jedno te isto jevanđelje i isti jevanđelist, rekavši da je on Reč, pripisali su mu i sve preostale [nazive].

[8] (54) I sam Pavle, božanski apostol, koji kaže: „Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“262 jasno govori o Sinu Božjem, „Sve kroz njega postade“ pre njegovog dolaska u telu, ne kao o „Reči“, nego kao o „Gospodu“, „Isusu“ i „Hristu“. Ali ako su, prema Marcelu, Bog i Reč u njemu bili jedno te isto, apostolu bi bilo dovoljno da izjavi: „Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve“ Jer misao je bila sasvim smislena, a iskaz je bio potpun sam po sebi zato što je opisivao Boga kao tvorca svemira. Ali to bi mogao reći čak i Judejac. Ali glasnik Crkve nas uči da, pored prve rečenice [njegovog iskaza], (56) ne treba da budemo neupućeni ni u drugu. A šta je to bilo? „i jednoga Gospoda Isusa Hrista“ Zbog toga on dodaje drugi iskaz, govoreći zatim: „Ali mi imamo“ (jer čak i ako ne za sve, nego za nas, kaže on)263 „jednoga Gospoda Isusa Hrista“ Iz kog razloga ovaj čovek posle „jednoga Boga“ iznosi i „jednoga Gospoda“ dodajući još i „kroz kojega je sve“? Jer pošto je „Sve kroz njega postade“ priliči nama koji smo došli do ovog uverenja da verujemo da je on Gospod (57) svemira, posle Boga koji je nad svima. A da on [Pavle] to nije rekao u pogledu tela, nego o Bogu Reči, jasno je iz dodatka „kroz kojega je sve“ Jer on kaže: „Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ Ovo je zaista bilo rečeno i o svetlosti i o preegzistentnoj Reči. Stoga je sam Isus Hristos bio svetlost i Reč „Sve kroz njega postade“ je sve nastalo, ali ne telo. Jer bilo bi potpuno nesuvislo da on [Pavle] kaže „kroz kojega je sve“ o telu.264

[9] (58) Isti Pavle zna da Sina Božjeg, koji je preegzistirao telu, nazove „Hristom“, isto onako kao što mu se obraća kao „steni“, u primedbama koje je napisao o onima koji su boravili u pustinji sa Mojsijem, govoreći: „jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos.“265; a ista se tačka potvrđuje posle drugih iskaza kada tvrdi: „Niti da kušamo Hrista, kao što neki od njih kušaše, i od zmija izgiboše.“266 I on još jednom ponavlja istu tu tačku, govoreći: „Vjerom Mojsej, kada je odrastao, odreče da se naziva sin kćeri Faraonove; I više voljaše da strada sa narodom Božijim nego da ima privremenu nasladu grijeha, Smatrajući porugu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga egipatskoga, jer gledaše na nagradu.“267 On to još jasnije otkriva u onim primedbama u kojima izjavljuje: „Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek;“268

Vidiš u svemu da je pre nego što je sebe ponizio i uzeo obličje sluge, on postojao i preegzistirao i bio „u obličju Božijem“ A ko je to bio? Niko drugi do Isus Hristos.

Stoga je sam Bog Reč bio Isus Hristos i pre (61) uzimanja tela. Jer treba pažljivo slušati božanskog apostola kada kaže: „Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu,“ i kada u onome što sledi sasvim razjašnjava ko je tada bio taj Isus Hristos, u onim dodatnim primedbama u kojima kaže: „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge“269 (62) Da li bi se, dakle, takav iskaz mogao primeniti na telo? Da li je prikladno reći reči „koji“ i „bejaše“ o telu? Da li je telo „sebe ponizio uzevši obličje sluge“? Ali to je smešno.

Hajde onda, ispitajmo u kom je smislu rečeno: „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio“ Ako, dakle, Reč nije imala postojanje,270 nikako ne postojeći izvan Boga, nego budući u njemu, čas u počinku i ćutanju (63) a čas u delatnosti, kako je onda bila i u obličju Božjem, budući da je kao sila za Boga i sama bila „Bog“?271 I kako „nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom“ budući i sam Bog? Kako je „Unizio je sebe i bio poslušan“272 Ocu? Jer biti poslušan, jedan [lice] drugome, moralo bi (64) ukazivati na dva lica.273

A pošto je Marcel upotrebio reč u ljudima kao sliku, treba ispitati da li je moguće primeniti taj iskaz274 na ljudsku reč: „koji budući u obličju čoveka, ne smatraše za otimanje da bude jednak čoveku, nego sebe ponizi, postavši poslušan čoveku.“ I kako bi reč koja je po prirodi u čoveku mogla činiti ovo, budući jedno te isto sa čovekom? Sledstveno, „Koji budući u obličju Božijem“ neće biti puka nepostojeća reč,275 nego zaista jedinorodni Sin Božji, koji „nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge“ koga je božanski apostol takođe nazvao Isusom Hristom, znajući ispravno da je preegzistirao telu.

[10] (65) Pored ovih [naziva], isti apostol nazvao ga je „Posrednikom Božjim“, rekavši da je Mojsijev zakon dat u njegovu ruku, u onom odlomku gde kaže: „ustanovljen je preko anđela, rukom posrednika. Posrednika pak nema gdje je jedan; a Bog je jedan.“276 Čuješ da on posebno govori o Bogu i imenuje anđele, i uvodi između njih posrednika, govoreći: „Posrednika pak nema gdje je jedan“ Sledstveno, on je postojao i pre Ovaploćenja, jer je delovao kao posrednik u Mojsijevo vreme, pri davanju Zakona.

[11] (66) Isti apostol ga takođe naziva „Prvosveštenikom“, govoreći: „Imajući, dakle, Prvosveštenika Velikoga, koji je prošao nebesa, Isusa Sina Božijega“277

[12] (67) Ne samo [to], nego isti apostol zna da je isti taj i „Odsjaj slave“ i „Tačan otisak Boga“ i „Sin“ i „Naslednik“, budući da kaže: „U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave“ **„obličje bića Njegovoga“**278 i, kao što je gore rečeno o Reči: „Sve kroz njega postade“279 i o svetlosti: „U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade“280 i o Isusu Hristu: „jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“281 **vidi ovde kako se na sličan način o njemu kaže: „kroz kojega je i vijekove stvorio“**282

[13] Vredi uz ove primedbe pažljivo obratiti pažnju na smisao u kojem je nazvan „Odsjajem“. Jer mislim da taj naziv ukazuje na rađanje Sina od Oca. Zato što, kada se govori o Sinu i kada se Bogu obraća kao Ocu, mi često zamišljamo nešto nalik rađanju životinja,283 apostol je upotrebio sliku koja (69) više dolikuje Bogu, rekavši o Ocu: „živi u svjetlosti nepristupnoj“284 i definisavši Sina kao odsjaj očinske svetlosti, tako da je odsjaj potomak prve svetlosti, ne na način rađanja koji postoji među smrtnim životinjama, nego prema upravo opisanom obrascu. Stoga ga on [Pavle] prikladno naziva i „ikona Boga nevidljivoga“285 **zato što je postojao „u obličju Božijem“286 i zato što (70) je on odsjaj i „obličje bića Njegovoga“**287

Jer zbog svih ovih [istina], pišući o njemu, rekao je: „Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji.“288 (71) Jer ove su stvari rečene o božanstvu Sina Božjeg, čak i ako Marcel ne misli tako. Jer božanski apostol ne bi rekao sve ovo o telu. Jer to je glupo i nerazumljivo, pored toga što je nesuvislo tumačenje te fraze. Jer kako bi bilo prikladno reći o telu „koji je slika“, kada bi pre trebalo reći „ono je slika“?

[14] (72) A na drugom mestu isti [apostol] ga je nazvao i „Slikom Božjom“, govoreći: „Ako li je i pokriveno Jevanđelje naše, pokriveno je onima koji propadaju; U njima bog ovoga svijeta oslijepi razum nevjernika, da im ne zasvijetli svjetlost Jevanđelja slave Hrista, koji je ikona Boga nevidljivoga.“289 Trebalo bi i ovde da istražimo značenje, budući da je božanski apostol izneo određujući iskaz o Hristu, rekavši da je „Slika Božja“, da niko ne bi pomislio da postoje dva boga, umesto jednoga koji je nad svima. Jer ako „da je Bog jedan, i nema drugoga osim njega“290 on bi bio onaj koji se takođe prepoznaje kroz Sina kao kroz sliku. (74) Stoga je i Sin Bog, zbog obličja Oca koje je u njemu kao u slici. Božanski apostol to zaista pokazuje kada jednom kaže: „u obličju Božijem“291 a drugi put ga određuje kao „Sliku Božju“. Stoga je Sin i bio i bio nazivan, zajedno sa [ovim] drugim nazivima, i „Slikom Božjom“ pre svog dolaska u telu. Ali ova [svedočanstva] iz Novog zaveta sabrali smo, nekolicinu od bezbroj njih, radi doličnog obima rasprave.

[15] (75) Pored toga,292 proroci Božji koji su živeli davno počastvovali su ga različitim teologijama.293 Jer jedan ga je nazvao „Duhom Božjim“, govoreći: „Ali će izaći Šibljika iz stabla Jesejeva, i Izdanak iz korijena njegova izniknuće. I na njemu će počivati duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma,“294 i tako dalje. Jer kroz ove reči postao je jasno očigledan onaj koji je „po tijelu rođen od sjemena Davidova“295 i Bog, Reč, koji je prebivao u njemu. Zbog toga je božanski apostol jednom rekao: „Duh (Sveti) je Gospod“296 a drugi put: „Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost.“297 A drugi [prorok] ga isto tako naziva „Duhom“, govoreći: „Disanje nozdara naših, pomazanik Gospodnji“298 Takođe je i u jevanđelju o njemu jasno rečeno: „Gle, sluga moj, kojega izabrah, Ljubljeni moj, koji je po volji duše moje: metnuću Duh svoj na njega, i sud neznabošcima javiće.“300

[16] (76) Drugi od proroka nazvao ga je „Životom“ i „Svetlošću“, obraćajući se Bogu i govoreći: „Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost.“301 Jer ko je bio izvor života od Boga i svetlost, ako ne onaj koji je u jevanđeljima rekao: „Ja sam svjetlost svijetu“302 i: „Ja sam Put i Istina i Život“?303 Zbog toga opet, pristupajući Bogu kao molitelj u molitvi, prorok kaže: „Pošlji vidjelo svoje i istinu svoju, neka me vode“304

[17] Čak je i Zorovavelj, objavivši ga kao „Istinu“, bio udostojen nagrada pobede kada je bio pozvan pred cara Persijanaca, govoreći: „A istina prebiva i moćna je vavijek, i živi i vlada u vjekove vjekova. I nema kod nje gledanja ko je ko ni razlikovanja, nego što je pravedno tvori, od svega što je nepravedno i zlo (uklanja se)“305 Tome dodaje: „Ona je sila i carstvo, i moć i veličanstvo svih vjekova“306 Jer rekavši da istina živi i pobeđuje i vlada, on je na najjasniji mogući način otkrio [Istininu] ipostas. I u skladu sa ovim iskazima, i sam Spasitelj je, nazivajući sebe istinom, potvrdio Zorovaveljevo svedočanstvo.

[18] (78) A nazvao ga je i „Rekom“ onaj koji je rekao: „Potoci vesele grad Božji, sveti stan Višnjega.“307

[19] (79) A već mu se kao „Gori“ obratio onaj koji je rekao: „gora na kojoj omilje Bogu živjeti“308 Zbog toga i kod Danila [čitamo] o kamenu odsečenom „od gore“ „bez ruku“309 i opet je isti bio viđen, pošto je bio vraćen na uzvišenu goru — pri čemu gora označava preegzistenciju njegovog božanstva,310 a kamen njegovu čovečnost.

[20] (80) A proroci311 su ga nazvali „Pravdom“, kao onaj koji je rekao: „Ko je podigao pravdu s istoka?“312

[21] A [nazvali su ga] i „Suncem pravde“; na primer, onaj koji je rekao: „A vama koji se bojite imena mojega, granuće Sunce pravde, i zdravlje će biti na zracima njegovijem“313 a drugi [prorok] kaže: „sunce će zaći tijem prorocima“ „koji zavode moj narod“314 Jer zaista, ovi iskazi ne bi bili prikladno primenjeni na vidljivo sunce, ali ne bi bili ni na ovaploćenu Reč.

[22] (81) I Solomon ga u Pričama naziva „Premudrošću“, govoreći: „Premudrost sazida sebi kuću, i otesa sedam stupova;“315 i tako dalje. A da je premudrost preegzistirala svetu, živa i postojeća, on sam je poučavao iz usta same premudrosti, izgovorivši ove reči: „Ja mudrost boravim s razboritošću, i razumno znanje nalazim.“316 i dodajući u onome što sledi: „Mnom carevi caruju, i vladaoci postavljaju pravdu. Mnom vladaju knezovi i poglavari i sve sudije zemaljske.“317

[23] (82) Ali Solomon mu se obraća i kao „Drvetu života“ i kao „Gospodu“, govoreći: „Drvo je životno onima koji se hvataju za nju, i ko je god drži srećan je.“318

[24] (83) A Solomonov otac David, u Psalmima, nazvao ga je „Gospodom“ zajedno sa „Sveštenikom“, na jednom mestu govoreći: „Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane“319 a na drugom tvrdeći: „Gospod se zakleo, i neće se pokajati: Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.“320

[25] (84) A isti [David] je znao da ga ispoveda kao „Boga“, objavljujući: „Prijesto je tvoj, Bože, vječan i nepokolebljiv; skiptar je carstva tvojega skiptar pravičnosti. Ljubiš pravdu i mrziš na bezakonje; toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje.“321 Jer ako je u ovim redovima Bog pomazan od Boga, ko bi drugi on bio nego upravo onaj koji je bio objavljen kao Hristos [„Pomazanik“] zbog očinskog pomazanja?

[26] (85) A ovaj isti [Hristos] bio je i „Ljubljeni od Boga“, što zaista pokazuje i natpis Psalma, koji kaže: „Teče iz srca mojega riječ dobra; rekoh: Djelo je moje za cara; jezik je moj trska hitroga pisara.“322

[27] (86) Isaija ga naziva „Mišicom“, govoreći: „Zagali Gospod svetu mišicu svoju pred svijem narodima“323

[28] A David je znao da je on „Pravda“ zajedno sa „Spasenjem“, i tako je rekao: „Javi Gospod spasenje svoje, pred narodima otkri pravdu svoju.“324; i opet: „javljajte od dana na dan spasenje njegovo“325; i opet: „Ko će poslati sa Siona pomoć Izrailju?“326 i: „Pokaži nam, Gospode, milost svoju, i pomoć svoju daj nam.“327

[29] I kakva je potreba da uzimam svaki primer, kada je onome ko je željan da uči moguće da skupi ovakve primere iz čitavog bogonadahnutog Svetog pisma, kroz koje ljudi Božji, prosvetljeni božanskim Duhom, otkrivaju poznanje jedinorodnog Sina, koje je u ono vreme bilo tajna i izmicalo pažnji većine judejskog naroda? Zbog toga su ga oni i objavljivali na različite načine, oblicima obraćanja koji su bili prikriveni. Jer milost objave teologije o njemu bila je sačuvana za njegov dolazak, kojim se njegova Crkva po svemu svetu, kao da prima neku tajnu koja je davno bila skrivena u ćutanju, (88) uzvisuje.

Zaista, božanski apostol takođe uči ovo kada kaže: „Kojoj ja postadoh služitelj po ustrojstvu Božijem koje mi je dano za vas, da u potpunosti objavim riječ Božiju, Tajnu sakrivenu od vijekova i pokoljenja, koja se sada javi svetima njegovim; Njima Bog htjede pokazati koliko je bogatstvo slave tajne ove među neznabošcima, koja je Hristos u vama, nada slave;“328

Vidiš da je Sin Božji bio tajna koja je ranije bila skrivena, ali je sada (89) učinjena očiglednom. Zbog toga su proroci Božji pisali svoju mističnu teologiju o njemu u proročkom duhu, dok je većina judejskog naroda ostajala u neznanju o skrivenoj tajni — usled čega su bili poučavani da poznaju jednoga Boga, jer su ih neprestano vukle nadole politeističke zablude, ali nisu znali da je Bog Otac jedinorodnog Sina. Jer ova tajna je bila sačuvana za Crkvu [koja će se obrazovati] od neznabožaca, (90) prema [toj] izvrsnoj milosti koja joj je darovana, jer su u njemu, prema apostolu, „U kome su sakrivena sva blaga premudrosti i znanja.“329

Ali kroz sve ove odlomke pokazano je da je Reč Božja, koja „On bješe u početku u Boga.“330 bila nazvana ne samo „Rečju“, kao što Marcel misli, nego i „Sinom“, „Jedinorodnim“, „Svetlošću“, „Hlebom“, „Isusom“, „Hristom“, „Gospodom“, „Prvosveštenikom“, „Odsjajem“, „Otiskom“, „Slikom“, „Prvorođenim svake tvari“, „Izvorom života“, „Istinom“, „Rekom“, „Pravdom“, „Suncem pravde“, „Premudrošću“, „Drvetom života“, „Gospodom“, „Bogom“, „Ljubljenim“, „Sveštenikom“, „Mišicom“, „Pravdom“ i „Spasenjem“. A on je bio i bio nazivan svim ovim čak i kada je preegzistirao telu, upravo kao što su navedena (91) Pisma pokazala. Dakle, iz kog razloga Marcel, zanemarivši sve ove istine, insistira jedino na „Reči“, ne prelazeći čak ni na preostala imena, nego tvrdeći da je on samo Reč Božja i saopštavajuća Reč, koja čas počiva u ćutanju u Bogu a čas govori ili dela jedino u delatnosti — osim što otvoreno zastupa savelijanstvo, i ne veruje u Sina Božjeg niti priznaje tajnu koja je davno preegzistirala, a koja je učinjena očiglednom samo Crkvi (92) Hristovoj kroz njegovu milost?

... (94) Zbog toga smo i poučeni da je Sin sve ovo, budući da je jedinorodni Sin i naslednik Oca i da takođe poseduje sve što Otac poseduje.335 Zbog toga je za njega rečeno da je u obličju Božjem i slika Božja, prema božanskom apostolu, koji je rekao: „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom,“336 i opet: „Koji je ikona Boga nevidljivoga“337 (95) Sledstveno, to što je Bog racionalan nije bila „Tajnu sakrivenu od vijekova i pokoljenja,“338 niti je ova tajna bila „koja se sada javi“339 budući da je priznata od svih ljudi posredstvom prirodnih pojmova; jer ako bi neko upitao kakva je to tajna, apostol odgovara, govoreći: „Tajnu sakrivenu od vijekova i pokoljenja, koja se sada javi svetima njegovim; Njima Bog htjede pokazati koliko je bogatstvo slave tajne ove među neznabošcima, koja je Hristos u vama, nada slave;“340

Hristos je, dakle, bio tajna, i jasno je da je on Sin Božji. Zbog toga su ga proroci Božji ranije mistično proslavljali različitim oblicima obraćanja, prikrivajući njegovu neizrecivost i raspodeljujući341 po njegovoj milosti njegovo otkrivenje svima.

Dakle, kada Marcel, posle toliko svedočanstava Pisma, tvrdi da u početku, pre uzimanja tela, Reč nije bila ništa drugo do Reč i da nije bila nazvana nikakvim drugim imenom, nego je onda stekla druge nazive kada „I Logos postade tijelo“342 (pre toga ne budući ništa drugo do Reč) — kako on ne bi bio razobličen kao neuk i lišen razumevanja božanskih Pisama? Ali pošto je tako, iznesite ostalo, da bismo dalje ispitali novog Savelija koji je oživeo.

262. 1. Korinćanima 8:6.

263. To jest, čak i ako ne za Judejce i radikalne unitarijance poput Marcela.

264. S obzirom na sve što je Jevsevije rekao o stvaranju koje se odigrava kroz preegzistentnog Sina i Reč, a ne kroz ovaploćenog čoveka Isusa, jasno je da smatra kako je pripisivanje fraze „kroz koga je sve“ telu koje Sin uzima besmisleno.

265. 1. Korinćanima 10:4.

266. 1. Korinćanima 10:9.

267. Jevrejima 11:24, 26.

268. Filipljanima 2:5–7.

269. Filipljanima 2:5–6.

331. Efescima 3:9; Kološanima 1:26.

332. Marcel, fr. 96 (50 K./H.) (84,9–11 V.).

333. Doslovno, „bez reči“: ἀλόγος.

334. Za filozofsku pozadinu Jevsevijeve ovdašnje rasprave o „prirodnim pojmovima“ o Bogu, vidi Sv. Vasilije Kesarijski, Against Eunomius, prev. Mark DelCogliano i Andrew Radde-Gallwitz, FOTC 122 (Washington, DC: The Catholic University of America Press, 2011), 108, nap. 77. 335. Moguća aluzija na Jovan 16:15? 336. Filipljanima 2:6. 337. Kološanima 1:15. 338. Kološanima 1:26.

339. Isto. 340. Kološanima 1:26–27.

341. Ovde izražena misao jeste da se tajna Hristovog identiteta izdaje malo po malo tokom vremena.

342. Jovan 1:14. (str. 206-218)

Mnogo više od Jevsevija ima u sledećoj objavi: Jevsevije o Trojstvu, drugi deo.