Biblijski kanon Isidora Seviljskog
Isidor, episkop Sevilje (o. 560–636), kanonizovani je svetitelj u Katoličkoj crkvi. U svom delu pod naslovom Etimologije Isidora Seviljskog, sastavljenom između 615. i ranih 630-ih godina, on nabraja spise Svetog pisma koje je Crkva prihvatila kao kanonske. Citiram engleski prevod tog istog spisa, koji je objavio Cambridge University Press 2006. godine. Svako isticanje je moje.
i. Stari i Novi zavet (De Veteri et Novo Testamento) 1. Stari zavet se tako naziva zato što je prestao kada je došao Novi. Apostol Pavle nas na to podseća, govoreći (2. Korinćanima 5:17): „staro prođe, gle, sve novo postade.“ 2. Jedan zavet se naziva Novim (Novus) zato što obnavlja (innovare). Zaista, upoznaju ga jedino oni koji su milošću obnovljeni (renovatus) iz starog i koji sada pripadaju Novom zavetu, a to je carstvo nebesko.
3. Jevreji smatraju da se Stari zavet, čiji je priređivač Jezdra, sastoji od dvadeset dve knjige, prema broju slova njihovog alfabeta. Te knjige dele na tri razreda: Zakon, Proroci i Sveti spisi. 4. Prvi razred, Zakon (Lex), uzima se kao pet knjiga: od njih je prva Bresith,1 što je Postanje; druga Veelle Semoth, što je Izlazak; treća Vaiicra, što je Levitska; četvrta Vaiedabber, što su Brojevi; peta Elleaddebarim, što su Ponovljeni zakoni. 5. To je pet Mojsijevih knjiga, koje Jevreji nazivaju Tora (Thora), a oni koji govore latinski nazivaju Zakonom. Ono što je dato preko Mojsija u pravom smislu se naziva Zakonom.
6. Drugi razred je razred Proroka (Propheta), u kome je sadržano osam knjiga, od kojih je prva Josua Benun, na latinskom nazvana Iesu Nave (tj. knjiga Isusa Navina, ‘ben Nuna’, sina Nunovog). Druga je Sophtim, što su Sudije; treća Samuel, što je 1. Carevima; četvrta Malachim, što je 2. Carevima; peta Isaija; šesta Jeremija; sedma Jezekilj; osma Thereazar, koja se naziva Dvanaestorica proroka, čije se knjige uzimaju kao jedna zato što su spojene budući da su kratke.
7. Treći razred je razred Svetih spisa (Hagiographa), to jest onih ‘koji pišu o svetim stvarima’ (sacra scribens; upor. hagios „svet“; graphein, „pisati“), u kome ima devet knjiga: prva Jov; druga Psaltir; treća Masloth, što su Priče Solomonove; četvrta Coheleth, što je Propovednik; peta Sir hassirim, što je Pesma nad pesmama; šesta Danilo; sedma Dibre haiamim, što znači ‘reči dana’ (verba dierum), to jest Paralipomenon (tj. Dnevnici); osma Jezdra; deveta Jestira.
Sve zajedno, te knjige – pet, osam i devet – čine dvadeset dve, kako je gore izračunato. 8. Neki Svetim spisima dodaju Rutu i Cinoth, što je na latinskom Plač (Lamentatio) Jeremijin, i tako dobijaju dvadeset četiri knjige Starog zaveta, prema dvadeset četiri starešine koje stoje pred licem Božjim (Otkrivenje 4:4, itd.).
9. Imamo i četvrti razred: one knjige Starog zaveta kojih nema u jevrejskom kanonu. Od njih je prva Knjiga Premudrosti, druga Ekleziastik; treća Tovit; četvrta Judita; peta i šesta, Makavejske knjige. Jevreji ih drže odvojeno, među apokrifima (apocrypha), ali ih Hristova Crkva poštuje i objavljuje među božanskim knjigama.
10. U Novom zavetu postoje dva razreda: prvi je jevanđelski (evangelicus) razred, koji sadrži Mateja, Marka, Luku i Jovana, a drugi apostolski (apostolicus) razred, koji sadrži Pavla u četrnaest poslanica, Petra u dve, Jovana u tri, Jakova i Judu u po jednoj poslanici, Dela apostolska i Apokalipsu (tj. Otkrivenje) Jovanovu. 11. Celokupan sadržaj oba zaveta odlikuje se na jedan od tri načina, to jest kao pripovest (historia), moralna pouka (mores) ili alegorijsko značenje (allegoria). Ta tri se dalje dele na mnogo načina: to jest, na ono što čini ili govori Bog, anđeli ili ljudi; na ono što proroci objavljuju o Hristu i njegovom telu [to jest Crkvi], o đavolu i njegovim udovima, o starom i novom narodu, o sadašnjem veku i budućem carstvu i sudu. (Isto, Knjiga VI, Knjige i crkvene službe (De libris et officiis ecclesiasticis), str. 135)
ii. Pisci i nazivi svetih knjiga (De scriptoribus et vocabulis sanctorum librorum) 1. Prema jevrejskom predanju, sledeći se prihvataju kao pisci Starog zaveta. Najpre je Mojsije sastavio kosmografiju (cosmographia) božanske povesti u pet svitaka koji se nazivaju Petoknjižje. 2. Petoknjižje se tako naziva po svojih pet svitaka, jer pente na grčkom znači „pet“, a teuchos znači „svitak“. 3. Knjiga Postanja se tako naziva zato što je u njoj sadržan početak sveta i rađanje (generatio) živih bića. 4. Izlazak pripoveda o izlasku (exitus) ili odlasku naroda Izrailjevog iz Egipta, odakle mu i ime. 5. Levitska se tako naziva zato što opisuje službe i raznovrsnost žrtvenih obreda Levita, i u njoj se izlaže čitav levitski poredak.
6. Knjiga Brojeva se tako naziva zato što se u njoj popisuju (dinumerare) plemena koja su izašla iz Egipta, i u njoj je sadržan opis četrdeset dve postaje na putovanju kroz pustinju (Brojevi 33:1–49). 7. Ponovljeni zakoni nose grčki naziv (upor. deuteros „drugi“; nomos, „zakon“) koji na latinskom znači „drugi zakon“ (secunda lex), to jest ponavljanje i praslika jevanđeoskog zakona; jevanđelje sadrži ranije stvari tako da je sve što se u njemu ponavlja ipak novo. 8. Knjiga Isusa Navina dobija ime po Isusu sinu Navinu, čiju povest sadrži – Jevreji zapravo tvrde da je njen pisac bio upravo taj Isus Navin. U tom tekstu, nakon prelaska preko Jordana razaraju se neprijateljska carstva, zemlja se deli narodu, a kroz pojedine gradove, sela, planine i granice praslikuju se duhovna carstva Crkve i nebeskog Jerusalima.
9. Sudije su dobile ime po onim vođama naroda koji su upravljali Izrailjem posle Mojsija i Isusa Navina, a pre nego što su David i ostali carevi živeli. Veruje se da je tu knjigu sastavio Samuilo. Knjiga Samuilova opisuje rođenje, sveštenstvo i dela tog istog Samuila, pa zato po njemu i nosi ime. 10. Iako ta knjiga sadrži povest o Saulu i Davidu, obojica su ipak povezani sa Samuilom, jer je on pomazao Saula za cara i pomazao Davida kao budućeg cara. Samuilo je napisao prvi deo te knjige, a David nastavak, sve do njenog kraja. 11. Isto tako, knjiga Malachim se tako naziva zato što hronološkim redom pripoveda o carevima Judinim i o narodu Izrailjevom, zajedno sa njihovim delima, jer je Malachim jevrejska reč koja na latinskom znači ‘Carevi’ (_Rege_s). Jeremija je prvi sabrao tu knjigu u jedan svezak, jer je ranije bila rasuta kao pripovesti o pojedinim carevima. 12. Paralipomenon (tj. Dnevnici) nosi grčki naziv; možemo ga nazvati knjigom ‘propuštenog’ ili ‘preostalog’ (upor. paraleipein, part. paralipomenos, „mimoići“), zato što se ono što je izostavljeno ili nije potpuno ispričano u Zakonu ili u knjigama o carevima tamo iznosi u kratkom pregledu.
13. Jedni kažu da je knjigu o Jovu napisao Mojsije, drugi da je to učinio neko od proroka, a neki čak smatraju da je pisac bio sam Jov, nakon nesreće koju je pretrpeo, misleći da bi čovek koji je prošao kroz borbe duhovnog rvanja i sam mogao pripovedati o pobedama koje je izvojevao. 14. Početak i kraj knjige o Jovu na jevrejskom su sastavljeni u prozi, ali njen srednji deo, od mesta gde on kaže (3:3), „Ne bilo dana u koji se rodih“ pa do (42:6), „Zato poričem, i kajem se“ sav teče u herojskom metru.
15. Knjiga Psalama se na grčkom naziva Psaltir (Psalterium), na jevrejskom Nabla, a na latinskom Organum. Naziva se knjigom Psalama zato što bi jedan prorok pevao uz psaltir-liru, a hor bi odgovarao istim tonom. Uz to, jevrejski naslov na čelu psalama glasi: Sepher Thehilim, što znači „svitak himni“. 16. Pisci psalama su oni čija su imena data u natpisima, naime Mojsije, David, Solomon, Asaf, Etan, Iditun, sinovi Korejevi, Eman, Ezraita i ostali, koje je Jezdra sabrao u jedan svitak. 17. Osim toga, poznato je da su svi psalmi Jevreja sastavljeni u lirskom metru; na način Rimljanina Horacija i Grka Pindara oni čas teku u jampskoj stopi, čas odjekuju u alkejskoj, čas blistaju u safičkoj meri, napredujući u trimetarskim ili tetrametarskim stopama.
18. Davidov sin Solomon, car Izrailja, sastavio je tri svitka prema broju svojih imena (vidi VII.vi.65). Prvi od njih je Masloth, koji Grci nazivaju Parabolae, a Latini Pričama (Proverbia), zato što je u njemu putem poređenja izložio slike reči (verbum) i predstave istine (veritas). 19. Uz to, istinu je ostavio čitaocima da je tumače. Drugu knjigu je nazvao Coheleth, što na grčkom znači Eklisijast (Ecclesiastes), a na latinskom ‘Govornik’ (Contionator), zato što njegova beseda nije upućena posebno jednoj osobi, kao u Pričama, nego uopšte svima, učeći da je sve što vidimo u svetu prolazno i kratko i da ga zato treba vrlo malo želeti. 20. Treću knjigu je označio kao Sir hassirim, što se na latinskom prevodi kao pesma nad pesmama; u njoj mistički peva, u obliku svadbene pesme, o sjedinjenju Hrista i Crkve. Naziva se pesmom nad pesmama zato što se pretpostavlja svim drugim pesmama sadržanim u Svetom pismu, kao što se i neke stvari u Zakonu nazivaju ‘svetima’, a one koje ih nadmašuju ‘svetinjom nad svetinjama’.2 21. Kaže se da su pesme u te tri knjige, na njihovom sopstvenom jeziku, sastavljene u heksametrima i pentametrima, kako pišu Josif Flavije i Jeronim.
22. Isaija, više jevanđelist nego prorok, sastavio je svoju knjigu, čiji čitav tekst teče otmenim stilom. Njena poezija teče u heksametarskom i pentametarskom stihu. 23. Jeremija je isto tako objavio svoju knjigu zajedno sa njenim tužbalicama (threnus), koje nazivamo Plačem (Lamenta), zato što se upotrebljavaju u vremenima žalosti i na pogrebima. Među njima je sastavio četiri ‘akrostiha’ (alphabetum) u različitom metru. Prva dva su napisana u kvazisafičkom metru, jer se tri kratka stiha koja su međusobno spojena i počinju samo jednim slovom završavaju herojskim periodom. 24. Treći akrostih je napisan u trimetrima, a stihovi svake tercine počinju ponovljenom trijadom početnih slova. Za četvrti akrostih se kaže da je poput prvog i drugog. 25. Smatra se da su Jezekilja i Danila napisali izvesni mudri ljudi. Od njih, Jezekilj ima početak i kraj obavijene velikom nejasnoćom, dok Danilo jasnim govorom objavljuje carstva sveta i sasvim otvorenom izjavom označava vreme Hristovog dolaska. 26. To su četiri proroka koji se nazivaju Velikim prorocima, zato što su sastavili duge svitke.
Svaka knjiga dvanaestorice proroka nosi naslov sa imenom svog pisca. Nazivaju se Malim prorocima zato što su njihove besede kratke. 27. Otuda su spojeni i sadržani u jednom svitku. Njihova imena su Osija, Joil, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija.
28. Knjiga Jezdrina nosi naslov po svom piscu; u njenom tekstu sadržane su reči samog Jezdre, a i Nemijine. Neka nikoga ne uznemirava to što govorimo o jednoj jedinoj knjizi Jezdrinoj, jer druga, treća i četvrta nisu prihvaćene među Jevrejima, nego se ubrajaju među apokrife. 29. Smatra se da je Jezdra napisao knjigu o Jestiri, u kojoj je ta carica opisana kao ona koja je svoj narod, kao sliku Crkve Božje, otrgla iz ropstva i smrti. Pošto je Aman, koji označava zloću, ubijen, slavljenje tog dana (tj. Purim) preneto je potomstvu.
30. Knjiga Premudrosti (Sapientia) nikada nije postojala na jevrejskom, otuda i sam njen naslov više odiše grčkom rečitošću. Jevreji kažu da je ta knjiga Filonova,3 a prikladno se naziva Premudrošću zato što su u njoj jasno izraženi dolazak Hrista, koji je Premudrost Očeva, i njegovo stradanje. 31. Isus sin Sirahov, iz Jerusalima, unuk prvosveštenika Isusa, koga pominje Zaharija (Zaharija 3:1, itd.), sasvim sigurno je sastavio knjigu Ekleziastik. Kod onih koji govore latinski ova knjiga se označava Solomonovim natpisom, zbog sličnosti stila. 32. Naziva se Ekleziastik zato što je sa velikom pažnjom i redom objavljena o učenju o pobožnom načinu života cele Crkve (Ecclesia). Ta knjiga se nalazi kod onih koji govore jevrejski, ali se smatra da pripada apokrifima. 33. Koji su pisci napisali knjige o Juditi, Tovitu ili Makavejima uopšte nije utvrđeno. Naslove dobijaju po imenima onih čija dela beleže.
34. Četvorica jevanđelista (Evangelista) napisali su svaki svoje od četiri jevanđelja (Evangelium). 35. Najpre je Matej napisao svoje jevanđelje jevrejskim slovima i rečima u Judeji, uzevši kao polaznu tačku za širenje jevanđelja (evangelizare) ljudsko rođenje Hrista, govoreći (1:1): „Rodoslov Isusa Hrista, sina Davidova, Avraamova sina“ – što znači da je Hristos telesno potekao od semena patrijaraha, kao što je kroz Svetog Duha bilo prorečeno u prorocima. 36. Drugi, Marko, u Italiji, ispunjen Svetim Duhom, napisao je na grčkom jevanđelje Hristovo, pošto je kao učenik pratio Petra. Svoje jevanđelje je započeo proročkim duhom, govoreći (1:3, citirajući proroka Isaiju 40:3): „Glas vapijućeg u pustinji: Pripremite put Gospodnji“ – da bi pokazao da je Hristos, nakon što je uzeo telo, propovedao jevanđelje u svetu. A i Hristos je nazvan prorokom, kao što je pisano (Jer. 1:5): „za proroka narodima postavih te.“
37. Treći, Luka, najuglađeniji u svom grčkom od svih jevanđelista, zapravo je napisao svoje jevanđelje u Grčkoj, gde je bio lekar. Napisao ga je episkopu Teofilu, započevši ga svešteničkim duhom, govoreći (1:5): „U vrijeme Iroda, cara judejskoga, bijaše neki sveštenik od reda Avijina, po imenu Zaharija“ – da bi pokazao da je Hristos, nakon svog rođenja u telu i propovedanja jevanđelja, postao žrtva za spasenje sveta. 38. Jer Hristos je sam onaj sveštenik o kome se u Psalmima kaže (109:4): „Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.“ Kada je Hristos došao, sveštenstvo Jevreja je umuklo, a njihov zakon i proroštvo su prestali. 39. Četvrti, Jovan je napisao poslednje jevanđelje u Aziji, započevši Rečju, da bi pokazao da je isti onaj Spasitelj koji je izvoleo da se rodi i da postrada radi nas i sam bio Reč Božja pre nego što je svet postao, isti onaj koji je sišao s neba i posle svoje smrti se opet vratio na nebo.
40. To su četiri jevanđelista, koje je Sveti Duh preko Jezekilja (1:10) simbolički prikazao kao četiri životinje. Životinja je četiri zato što se njihovim propovedanjem vera hrišćanske religije raširila na četiri kraja zemlje. 41. Uz to se nazivaju životinjama (animalia) zato što se jevanđelje Hristovo propoveda radi duše (anima) čoveka. I pune su očiju iznutra i spolja, zato što unapred vide jevanđelja koja su izgovorili proroci i koja je on obećao u ranija vremena. 42. Dalje, noge su im prave, zato što u jevanđeljima nema ničeg krivog. Krila su im šestostruka i pokrivaju im noge i lica, zato što su otkrivene stvari koje su bile skrivene do Hristovog dolaska. 43. Uz to, ‘jevanđelje’ (evangelium) znači „dobra vest“ (bona adnuntiatio), jer en na grčkom znači ‘dobro’, a angelia znači ‘vest’. Otuda ‘anđeo’ (angelus) znači „glasnik“.
44. Apostol Pavle je napisao četrnaest sopstvenih poslanica. Devet ih je napisao sedam crkava, a ostale svojim učenicima Timoteju, Titu i Filimonu. 45. Većina onih koji govore latinski sumnja da li je Poslanica Jevrejima Pavlova, zbog nesaglasnosti njenog stila, a neki naslućuju da je u njenom pisanju sarađivao Varnava, a drugi da ju je napisao Kliment. 46. Petar je napisao dve poslanice pod svojim imenom, koje se nazivaju katoličkim (tj. ‘sveopštim’) poslanicama zato što nisu napisane samo jednom narodu ili gradu, nego uopšte svakom narodu. 47. Jakov, Jovan i Juda napisali su svoje poslanice.
48. Dela apostolska iznose početke hrišćanske vere među neznabošcima i povest Crkve u nastajanju. Pisac Dela apostolskih je jevanđelist Luka; u tom delu je istkano detinjstvo mlade Crkve i sadržana je istorija apostola – otuda se i naziva Dela apostolska. 49. Jevanđelist Jovan je napisao Otkrivenje u vreme kada je, prognan zbog propovedanja jevanđelja, poslat na ostrvo Patmos. Apocalypsis se sa grčkog na latinski prevodi kao ‘otkrivenje’ (revelatio), a otkrivenje znači objavljivanje stvari koje su bile skrivene, kao što sam Jovan kaže (Otkr. 1:1): „Otkrivenje Isusa Hrista, koje njemu dade Bog, da pokaže slugama svojim“
50. To su pisci svetih knjiga koji su, govoreći kroz Svetog Duha, radi našeg poučavanja pismeno izložili i pravila za život i obrazac verovanja. 51. Ostali svesci osim ovih nazivaju se apokrifima. Nazivaju se apocrypha, to jest tajne stvari (upor. apokryphos, „skriveno“), zato što su došli pod sumnju; njihovo poreklo je skriveno i nije poznato crkvenim ocima, od kojih je do nas veoma pouzdanom i dobro poznatom sukcesijom došao autoritet istinitih spisa. 52. Iako se u apokrifima nalazi i ponešto istine, ipak zbog njihovih mnogih neistina u njima nema kanonskog autoriteta. Mudri s pravom sude da ih ne treba smatrati delima onih kojima se pripisuju. 53. Zaista, jeretici su sastavili mnoga dela pod imenima proroka, a u novije vreme i pod imenima apostola, i sva su ona, kao ishod pomnog ispitivanja, kanonskim autoritetom izdvojena pod nazivom apokrifi. (Isto, str. 136-138)
Sledeće je preuzeto iz još jednog njegovog dela, koje nosi naslov De Ecclesiasticis Officiis (Ancient Christian Writers), a objavio ga je The Newman Press 2008. godine, str. 35-38. Svako isticanje je moje
XII. PISCI SVETIH KNJIGA
(1) Ovo su pisci Starog zaveta prema predanju Jevreja.7 Najpre je Mojsije napisao Petoknjižje. Isus Navin, sin Nunov, priredio je svoju knjigu. Samuilo je napisao Sudije i Rutu i prvi deo Samuilove knjige. David je napisao nastavak Samuilove knjige sve do kraja. Jeremija je priredio celog Malahiju; jer je ranije bio rasut po istorijama pojedinih careva. Jevreji misle da je knjigu o Jovu napisao Mojsije; drugi misle da je to učinio neko od proroka. (2) Zaista, Psaltir je napisalo deset proroka, to jest Mojsije, David, Solomon, Asaf, Etan, Iditun, Eman [1. Dnevnika 15:19; 25:1] i sinovi Korejevi, to jest Aser, Elkana, Avijasaf [Izlazak 6:24]; ima onih koji kažu da su ga pisali i Jezdra i Agej i Zaharija. Solomon je napisao Priče, Propovednika i Pesmu nad pesmama. Isaija je napisao svoju knjigu; Jeremija je napisao svoju knjigu sa svojim Plačem. Mudraci sinagoge napisali su Jezekilja, dvanaestoricu [proroka], Danila, kao i Paralipomenon i Jestiru. Jezdra je napisao svoju knjigu.
(3) Kada su se Jevreji vratili u Jerusalim, taj isti književnik Jezdra, ispunjen božanskim duhom, obnovio je sve te knjige nakon što su Haldejci spalili Zakon. Ispravio je sve svitke proroka koje su neznabošci iskvarili i sastavio je čitav zavet u dvadeset dve knjige, tako da je u Zakonu bilo onoliko knjiga koliko i slova.
(4) Sedamdesetorica prevodilaca priredila su prvo izdanje posle Jezdre, sa jevrejskog na grčki, pod Ptolemejem, egipatskim carem, Aleksandrovim naslednikom, koji je bio veoma revnostan u čitanju i sabrao je knjige svih naroda. Jer on je, šaljući mnoge darove Hramu, zamolio Eleazara, koji je bio prvosveštenik, da mu se pošalje po šest ljudi iz dvanaest plemena Izrailjevih koji bi preveli sve knjige. A da bi utvrdio vernost prevoda, svakome od izabranih dao je zasebne odaje i, dodelivši svima zadatak, naredio da se svi spisi prevedu. (5) Zatim, pošto su sedamdeset dana bili zauzeti tim poslom, prevodi svih spisa dovršeni su u isto vreme. Prevode su načinili odvojeni na različitim mestima, nijedan blizu drugoga. On ih je sabrao i tako se otkrilo da su sve knjige prevedene kroz Svetog Duha, jer se pokazalo da se slažu ne samo u smislu nego zaista i u rečima. Taj prvi prevod bio je istinit i božanski. (6) Crkve svih naroda najpre su počele da razmišljaju o tim knjigama i, prevodeći ih sa grčkog na latinski, prvi staratelji crkava su ih predali. Posle toga je Akvila priredio drugo izdanje; Teodotion i Simah, obojica jevrejski prozeliti, priredili su treće i četvrto. Postojalo je i peto izdanje, a zatim je pronađeno šesto izdanje Origenovo i upoređeno sa ostalim gore pomenutim izdanjima.
To su, dakle, jedini koji su Sveto pismo preveli sa jevrejskog na grčki. Oni se zaista mogu izbrojati. (7) Od Latina koji su prevodili sa grčkog na naš jezik, kako se seća sveti Avgustin, broj je beskonačan. „Jer ako je nekome“, kaže on, „u prvim vremenima vere dopao ruku grčki kodeks i ako je osećao da ima malo znanja svog i drugog jezika, odmah se usudio da prevodi“,8 i otuda se dogodilo da je među Latinima bilo toliko nebrojenih prevodilaca.
(8) Jedino je, međutim, sveštenik Jeronim preveo Sveto pismo sa jevrejskog na latinski jezik. Njegovo izdanje sve crkve uopšteno koriste u svakoj prilici, iz razloga što je istinitije po smislu i jasnije po rečima.
Da je Solomon napisao Knjigu Premudrosti dokazuju ova svedočanstva u kojima se ovako kaže: „Ti si me izabrao“ kaže on, „za cara naroda Tvoga i za sudiju sinova Tvojih i kćeri. Rekao si da sagradim hram na Gori Svetoj Tvojoj i u gradu obitavališta Tvoga žrtvenik“ [Premudrosti Solomonove 9:7-8].9 (9) **Jevreji su, kako se seća jedan od mudraca,**10 prihvatili ovo delo u kanonsko Sveto pismo. Ali, pošto su ubili Hrista, shvatili su i prisetili se najočiglednijih svedočanstava o Hristu upravo u toj knjizi, gde se kaže: „Jer rekoše u sebi misleći nepravilno“ [Premudrosti Solomonove 2:1]: „Postavićemo zasjedu pravedniku, jer nam je neupotrebljiv i protivi se našim djelima“ [Premudrosti Solomonove 2:12]. I: „On tvrdi da ima znanje o Bogu i naziva sebe slugom Gospodnjim“ [Premudrosti Solomonove 2:13]. A zatim: „Jer ako je pravednik sin Božji, zaštitiće ga i izbaviće ga iz ruku neprijatelja.“ [Premudrosti Solomonove 2:18]. I dalje: „da bismo poznali smjernost njegovu i isprobali nezlobivost njegovu; Na smrt nečasnu osudićemo ga“ [Premudrosti Solomonove 2:19-20]. I tako, da ih oni iz naših redova ne bi umanjili takvim očiglednim svetogrđem, održali su sastanak i uklonili tu knjigu iz proročkih svezaka i zabranili svom narodu da je čita.
(10) Zatim je Isus, sin Sirahov iz Jerusalima, potomak sveštenika Isusa koga se seća Zaharija [vidi Zaharija 3:1], sastavio Knjigu Ekleziastik. Ta knjiga se kod Latina označava Solomonovim naslovom zbog sličnosti jezika. Uz to, nikako nije izvesno ko bi mogli biti pisci koji su napisali knjige o Juditi, Tovitu i Makavejima.
(11) Sada, u Novom zavetu, četvorica jevanđelista napisali su svaki po jednu od četiri knjige jevanđelja. Od njih, jedino je za Matejevo rečeno da je napisano na jevrejskom jeziku; ostala na grčkom. Apostol Pavle je napisao svoje poslanice. Devet ih je napisao sedam crkava, ostale svojim učenicima Timoteju, Titu i Filimonu. Većini Latina nije izvesno da li je Poslanica Jevrejima Pavlova, zbog nesaglasnosti jezika. Jedni njeno autorstvo pripisuju Varnavi, dok drugi naslućuju da ju je napisao Kliment. (12) Petar je napisao dve poslanice sa svojim imenom, koje se nazivaju katoličkim. Od njih neki ne veruju da je druga njegova, zbog razlike u stilu i rečniku. Jakov je napisao svoju poslanicu, za koju neki takođe poriču da je njegova. Pre se misli da ju je pod njegovim imenom napisao neko drugi. Jovan je sam priredio poslanice pod svojim imenom. Neki tvrde da je jedino prva od njih njegova, dok se preostale dve Jovanove pripisuju izvesnom prezviteru, što se, po mišljenju Jeronima, dokazuje drugom grobnicom u Efesu. Juda je priredio svoju poslanicu. Luka je sastavio Dela apostolska onako kako je čuo ili video. Jevanđelist je napisao Otkrivenje Jovanovo u vreme kada je, svezan, predat na ostrvo Patmos zbog propovedanja jevanđelja.
(13) To su pisci svetih knjiga, koji govore „bogonadahnuto“ i dele nebeske pouke „za učenje“ [2. Timoteju 3:16]. Međutim, veruje se da je pisac tih spisa Sveti Duh. Jer je sam pisao onaj koji je kroz svoje proroke diktirao ono što je trebalo napisati.
A sada ću vam, nakon porekla psalama i himni, a i nakon broja svetih knjiga, ukazati na sledeće stavke koje ste tražili.
Dodatna literatura