Simvol vere Antiohijskog sabora 325. godine

Sledeći tekst je prilagođen iz ove objave: Simvol vere Antiohijskog sabora 325. godine. Sav naglasak je moj.

8. Ἔστιν οὖν ἡ πίστις, ἣ προετέθη ὑπ’ ἀνδρῶν, πνευματικῶν καὶ οὺς αὖθις οὐ δίκαιον νομίφειν κατὰ σάρκα τῆν ἢ νοεῖν, ἀλλὰ ἐν πνεύματι ταῖς τῶν θεοπνεύστων βιβλίων ἁγίαις γραφαῖς συνησκῆσθαι, ἥδε·

πιστεύειν εἰς ἕνα θεὸν πατέρα παντοκράτορα, ἀκατάληπτον, ἄτρεπτον καὶ ἀναλλοίωτον, προνοητὴν καὶ ἡγεμόνα τοῦ παντός, δίκαιον, ἀγαθόν, ποιητὴν οὐρανοῦ καὶ γῆς καὶ πάντων τῶν ἐν αὐτοῖς, νόμου καὶ προφητῶν καὶ τῆς καινῆς διαθήκης κύριον·

9. καὶ εἰς ἕνα κύριον ᾿Ιησοῦν Χριστόν, υἱὸν μονογενῆ, γεννηθέντα οὐκ ἐκ τοῦ μὴ ὄντος, ἀλλ᾽ ἐκ τοῦ πατρός, οὐχ ὡς ποιητόν, ἀλλ᾽ ὡς γέννημα κυρίως, γεννηθέντα δὲ ἀρρήτως καὶ ἀλέκτως, διότι μόνος ὁ πατὴρ ὁ γεννήσας καὶ ὁ υἱὸς ὁ γεννηθεὶς ἔγνω. “οὐδεὶς γὰρ ἐπιγινώσκει τὸν πατέρα εἶ μὴ ὁ υἱός, ἢ τὸν υἱὸν εἰ μὴ ὁ πατήρᾳ.” τὸν ἀεὶ ὄντα καὶ οὐ πρότερον οὐκ ὄντα.

10. εἰκόνα γὰρ αὐτὸν μόνον ἐκ τῶν ἁγίων γραφῶν μεμαθήκαμεν, οὗ—δῆλον ὅτι ὡς ἂν παρὰ τοῦ πατρός—ἀγέννητον ὄντα· οὐ θέσει· ἀσεβὲς γὰρ καὶ βλάσφημον τοῦτο λέγειν, ἀλλὰ κυρίως καὶ ἀληθῶς υἱὸν λέγουσιν αὐτὸν αἱ γραφαὶ γεννηθέντα, ὥστε καὶ πιστεύομεν ἄτρεπτον εἶναι καὶ ἀναλλοίωτον αὐτὸν οὐδὲ θελήσει ἢ θέσει γεννηθῆναι ἢ γενέσθαι, ὥστε ἐκ τοῦ μὴ ὄντος αὐτὸν εἶναι φαίνεσθαι, ἀλλὰ καθὸ γεννηθῆναι αὐτὸν εἰκός, οὐδ᾽ ὅπερ οὐ θέμις ἐννοεῖν καθ᾽ ὁμοίωσιν ἢ φύσιν ἢ μῖξιν οὐδενὸς τῶν δι’ αὐτοῦ γενομένων,

11. ἀλλὰ διότι ὑπερβαίνει πᾶσαν ἔννοιαν ἢ διάνοιαν ἢ λόγον, ἐκ τοῦ πατρὸς τοῦ ἀγεννήτου γεννηθῆναι αὐτὸν ὁμολογοῦμεν, θεὸν λόγον, φῶς ἀληθινόν, δικαιοσύνην, ᾿Ιησοῦν Χριστόν, πάντων κύριον καὶ σωτῆρα. εἰκὼν γάρ ἐστιν οὐ θελήσεως οὐδ’ ἄλλου τινός, ἀλλ᾽ αὐτῆς τῆς πατρικῆς ὑποστάσεως. οὗτος δ᾽ ὁ υἱὸς θεὸς λόγος καὶ ἐν σαρκὶ ἐκ τῆς θεοτόκου Μαρίας τεχθεὶς καὶ σαρκωθείς, παθὼν καὶ ἀποθανὼν ἀνέστη ἐκ νεκρῶν καὶ ἀνελήφθη εἰς οὐρανόν, κάθηται δὲ ἐν δεξιᾷ τῆς μεγαλοσύνης τῆς ὑψίστης, ἐρχόμενος κρῖναι φῶντας καὶ νεκρούς·

12. ἔτι δὲ ὡς καὶ τὸν σωτῆρα ἡμῶν αἱ ἱεραὶ γραφαὶ διδάσκουσιν καὶ ἕν πνεῦμα πιστεῦσαι, μίαν καθολικὴν ἐκκλησίαν, τὴν νεκρῶν ἀνάστασιν, καὶ κρίσιν ἀνταποδόσεως καθὰ ἔπραξέν τις ἐν σαρκὶ εἴτε ἀγαθὰ εἴτε κακά,

13. ἀναθεματίφοντες ἐκείνους, οἱ λέγουσιν ἢ πιστεύουσιν ἢ κηρύττουσιν τὸν υἱὸν τοῦ θεοῦ κτίσμα ἢ γενητὸν ἢ ποιητὸν καὶ οὐκ ἀληθῶς γέννημα εἶναι ἢ ὅτι ἣν ὅτε οὐκ ἦν—ἡμεῖς γάρ, ὅτι ἦν καὶ ἔστιν καὶ ὅτι φῶς ἐστιν, πιστεύομεν—προσέτι δὲ κἀκείνους οἱ τῇ αὐτεξουσίῳ θελήσει αὐτοῦ ἄτρεπτον εἶναι αὐτὸν ἡγοῦνται, ὥσπερ καὶ οἱ ἐκ τοῦ μὴ ὄντος παράγοντες τὴν γέννησιν καὶ μὴ φύσει ἄτρεπτον κατὰ τὸν πατέρα. εἰκὼν γὰρ ὡς ἐν πᾶσιν, οὕτως καὶ μάλιστα ἐν τῷ δε τοῦ πατρὸς ἐκηρύχθη ὁ σωτὴρ ἡμῶν.

14a. Αὕτη οὖν ἡ πίστις προετέθη καὶ πᾶσα ἡ ἱερὰ σύνοδος συνέθετο καὶ ὡμολόγησε ταύτην εἶναι τὴν ἀποστολικὴν καὶ σωτήριον διδασκαλίαν.

8. Ovu veru izložili su duhovni ljudi; oni za koje ne priliči smatrati da žive ili rasuđuju po telu, jer su Duhom izvežbani u svetim Pismima sadržanim u bogonadahnutim knjigama. Naša vera glasi ovako:

Verovati u jednoga Boga, Oca, svedržitelja, nedokučivog, nepromenljivog i neizmenljivog, promislitelja i upravitelja svega, pravednog, dobrog, tvorca neba i zemlje i svega što je u njima, Gospoda Zakona i Proroka i Novog zaveta.

9. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, jedinorodnog Sina, rođenog ne iz nepostojećeg, nego iz Oca; ne stvorenog, nego istinski porod. Rođen je neizrecivo i neiskazivo, jer to znaju samo Otac koji je rodio i Sin koji je rođen, „niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin“ [Matej 11:27].

10. On uvek postoji i nikada ranije nije bilo tako da ne postoji, jer smo iz svetih Pisama naučili da je jedino on slika Božija. On nije nerođen, jer je očigledno rođen od Oca. To dostojanstvo mu nije naknadno dodeljeno; štaviše, bezbožno bi i bogohulno bilo tako govoriti. Nego Pisma kažu da je on stvarni i istinski rođeni Sin, te stoga verujemo da je nepromenljiv i neizmenljiv. Nije rođen niti je nastao pukom voljom Očevom, niti mu je to dostojanstvo naknadno dodeljeno, što bi ga činilo da izgleda kao da je iz nepostojećeg. Nego je rođen onako kako mu i priliči, nikako prema nedopustivoj pomisli da je sličan, da je slične prirode ili da je povezan sa bilo čim što je kroz njega nastalo.

11. Ali, pošto to prevazilazi svaku misao, poimanje i izraz, mi jednostavno ispovedamo da je rođen od nerođenog Oca, Bog Logos, svetlost istinita, pravednost, Isus Hristos, Gospod svega i Spasitelj. On je slika ne volje niti bilo čega drugog, nego samog bića (ipostasi) Očevog. Ovaj isti, Sin, Bog Logos, rođen je i u telu od Marije Bogorodice i ovaplotio se. Postradavši i umrevši, vaskrsao je iz mrtvih i uznet je na nebo, i sedi s desne strane Veličanstva Svevišnjega. On dolazi da sudi živima i mrtvima.

12. Kao što nas sveti spisi uče da verujemo u našeg Spasitelja, tako nas uče i da verujemo u jednoga Duha, u jednu sabornu Crkvu, u vaskrsenje mrtvih i u sud koji će svakome uzvratiti prema onome što je učinio u telu, bilo dobro bilo zlo.

13. Anatemišemo one koji govore ili misle ili propovedaju da je Sin Božiji tvorevina; da je nastao, ili da je učinjen, ili da nije istinski rođen; ili da je bilo vreme kada nije postojao (jer mi verujemo da je bio i da jeste i da je svetlost); a uz to i one koji smatraju da je nepromenljiv samo po svojoj slobodnoj volji [tj. ne po svojoj suštini], kao i one koji misle da nije postojao pre nego što je rođen i da nije nepromenljiv po prirodi kao što je Otac. On je proglašen za sliku Očevu u svakom pogledu, a naročito u tom pogledu — da se ne menja.

14a. Ova vera je izložena, i zaista je čitav sveti sabor pristao i ispovedio da je ovo apostolsko učenje koje jedino može da spase.

Za dalje čitanje

Antiohijski sabor o božanstvu Hrista