Sabor u Antiohiji o božanstvu Hrista
Godine 268. n.e. sazvan je pokrajinski sabor u Antiohiji u Siriji, gradu koji su apostoli vaskrslog Gospoda često pohodili i u kome su vernici prvi put nazvani hrišćanima:
„Varnava pak iziđe u Tars da potraži Savla, i kada ga nađe, dovede ga u Antiohiju. I oni se cijelu godinu sastajaše sa Crkvom, i učiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani Hrišćani.“ Dela apostolska 11:25-26, Ovlašćeni prevod kralja Džejmsa (AV)
Sabor je osudio jeretika Pavla Samosatskog i sve one koji su, poput njega, poricali božansko preljudsko postojanje Isusa. Sinod je tvrdio da je upravo Hristos bio Onaj koga su starozavetni vernici videli u vidljivom obliku i koga su često poistovećivali sa Anđelom Božjim.
Evo nekih od njihovih izjava:
“Sin nije bio samo posmatrač niti je tek bio prisutan, nego je… sišao i javio se Avramu „u ravnici Mamrijskoj“ [kao] jedan od trojice, s kojim je patrijarh razgovarao kao s Gospodom i Sudijom… To je Onaj koji, ispunjavajući volju Očevu, javlja se patrijarsima i razgovara s njima… ponekad kao Anđeo, drugi put kao Gospod, a drugi put posvedočen kao Bog.
Zaista je bezbožno pretpostaviti da se Bog svega može nazvati anđelom**; međutim, Anđeo Očev jeste Sin, on je Gospod i Bog**, jer je pisano: „ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni.“ Jer… pisano je: „Poslije toga šćaše Bog okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: Evo me. I reče mu Bog: Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka“ itd. I opet: „Ali anđeo Gospodnji viknu ga s neba i reče: Avrame! Avrame!“ itd. „jer sada poznah da se bojiš Boga kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi.“… „I nazva Avram ono mjesto: Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gdje će se Gospod postarati.“
A o Jakovu: „anđeo Gospodnji“, kaže [Jakov], „reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me. A on reče: Podigni sad oči svoje“ itd. „Ja sam Bog od Vetilja, gdje si prelio kamen i učinio mi zavjet“… „I Jakov nadjede ime onomu mjestu Fanuil; jer, veli, Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi.“…
Ali zaista i Zakon je, kažemo, na sličan način dat Mojsiju kroz službu Sina Božjeg; kao što apostol, poučavajući [nas], kaže: „Šta će, dakle, zakon? 3bog grijeha dodade se, dok ne dođe sjeme kome je dato obećanje, i ustanovljen je preko anđela, rukom posrednika.“ Zaista, mi ne znamo ni za kakvog drugog posrednika između Boga i ljudi osim Njega. Ali i Mojsije nas uči ovome: „I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine.“ itd…
To je Onaj koji, govoreći istinu, kaže: „Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca.“ I u istom Jevanđelju: „Niti ste glas njegov ikada čuli, ni lice njegovo vidjeli.“ i: „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Apostol o Njemu kaže: „Koji je ikona Boga nevidljivoga,“ a na drugom mestu kaže: „A Caru vijekova, neprolaznome, nevidljivome, jedinome premudrome Bogu, čast i slava u vijekove vijekova. Amin.“… Sin je, međutim, budući s Ocem, doista Bog i Gospod svega stvorenog, a ipak ga je Otac poslao s nebesa, i postao je telo, postavši čovek”. (Preveo prečasni Michael S. Spanou)
Sve navedeno pokazuje da je oduvek bilo verovanje drevnih apostolskih crkava da je Isus Hristos upravo onaj božanski Anđeo koga je Otac slao tokom čitavog starozavetnog razdoblja, budući da je On onaj isti Bog Jehova koji se vernicima javljao u vidljivom obliku.
POSTSKRIPTUM
Prema naučnicima i istoričarima rane crkve, vernici okupljeni na ovom saboru zastupali su shvatanje o Hristu koje će kasnije biti nazvano apolinarijanstvom i potom osuđeno kao jeres. To je shvatanje koje uči da je duša koja je oživljavala Hristovo fizičko telo bila istovetna sa Ipostasi/Ličnošću Logosa. Prema tom verovanju, božanski Logos, umesto da uzme ljudsku dušu, u suštini je zamenio taj vid Hristovog čovečanstva time što je On sam bio Onaj koji je oživljavao fizičko telo koje je Logos uzeo od blažene device.
Kao što primećuje istraživač ranog hrišćanstva Dž. N. D. Keli:
Iako smo uglavnom u mraku kada je reč o hristološkom razvoju u drugoj polovini trećeg veka, svedočanstva kojima raspolažemo ukazuju na to da je, iako je Origenov opšti okvir ideja vršio snažan uticaj, postojala rasprostranjena reakcija protiv njegove najosobenije teze, naime da je ljudska duša Hristova bila tačka sjedinjenja između večnog Logosa i čovečanstva. Već smo primetili da je Novacijan na Zapadu, iako inače veran učenik Tertulijanov, odbio da pođe za svojim učiteljem u uključivanju razumne duše u Hristov ljudski sastav. Njegovo odbijanje, koje dolazi otprilike u isto vreme kada se sličan otpor pokazivao i na Istoku, moglo je vrlo lako biti posledica razmene ideja između dva velika dela Crkve. Na Istoku je u svakom slučaju glavni pokretač bio, osim neprijateljstva prema Origenovom učenju o preegzistenciji duša, izgleda sve veća sumnja da priznanje stvarnog ljudskog uma u Bogočoveku logično mora povlačiti razaranje Njegovog jedinstva.
Poučnu ilustraciju te reakcije nalazimo u shvatanjima koja su izneli episkopi koji su 268. godine u Antiohiji izopštili Pavla Samosatskog, a naročito njihov sposobni glasnogovornik, prezviter Malhion. Ona se mogu rekonstruisati iz sačuvanih fragmenata akata sinoda. Budući origenisti, episkopi prirodno odbacuju Pavlovo poricanje ličnosti ili konkretnog samobitisanja Logosa; u njihovim očima On je postojao od sve večnosti kao ipostas ili ousia. Ali oni se jednako sablažnjavaju i njegovim radikalnim odvajanjem Logosa od čoveka Isusa i njegovim tumačenjem odnosa među njima kao pukog nadahnuća.5 Između njih dvoje, tvrde oni, postoji apsolutno jedinstvo, jedinstvo koje nije jedinstvo učešća ili milosti, nego suštine. Oni su, takoreći, ontološki jedno, i ‘suštinski Logos’, ‘ipostas Logosa’, stvarno je prisutan u sastavu Isusa Hrista.1 Budući i sam suština (ousia), Logos je postao ‘osuštastvljen’ (ousiomene) u čovečanstvu,2 a Bogočovek je složeno biće (syntheton zoon); pošto su božanstvo i telo suštinski (ousiodos) sjedinjeni, ono prvo je stvarni element u sastavu Bogočoveka.3
Ako upitamo kako je to izvedeno, odgovor je iznenađujuć i važan. Nema ni traga Origenovoj teoriji o prisnom prianjanju Hristove ljudske duše uz Logos. Naprotiv, objašnjenje koje iznose Malhion i episkopi podrazumeva da Hristovo čovečanstvo uopšte nije uključivalo ljudsku dušu, budući da je sve njene funkcije u Njegovom sastavu vršio ovaploćeni Logos. To se vrlo jasno vidi u njihovoj izjavi4 da je Spasitelj složeno biće na isti način na koji je složen i običan čovek; kao što jednost ili jedinstvo ovog potonjeg proizlazi iz stecišta (synodos) tela i ‘nečeg drugog’ što obitava u telu (očigledno više duše ili uma), tako i jedinstvo Gospoda proizlazi iz sticanja zajedno (ek tou syndedramekenai) božanskog Logosa i tela koje je uzeo od Device. Očigledno su bili dihotomisti, verujući na platonovski način da je ljudsko biće um koji obitava u telu. Tako mogu reći:5 ‘Priznajemo samo jednu razliku, doduše vrlo važnu, između Njegovog sastava (autou ten systasin) i našeg, naime da je božanski Logos u Njemu ono što je u nama unutrašnji čovek (ho heso anthropos)‘. Nema sumnje da su oci pod ‘unutrašnjim čovekom’ podrazumevali višu dušu ili um, niti da su, zamenjujući ga Logosom u sastavu Ovaploćenog, nameravali da zaštite Njegovo jedinstvo od Pavlovog odvajanja Logosa od ‘čoveka’.
Dodatan dokaz da je učenje o Hristovoj ljudskoj duši bilo pod žestokom vatrom u drugoj polovini tog veka može se izvući iz odbrane Origena koju su Pamfil i Evsevije sastavili između 308. i 310. godine. Iz nje proizlazi1 da je Origen bio optužen da zastupa adopcionistička shvatanja slična onima Pavla Samosatskog i Artemasa, kao i da propoveda dva Hrista. Očigledno su njegovi kritičari te zablude smatrali logičnim ishodom teze da je Bogočovek posedovao ljudsku dušu, jer Pamfil i Evsevije, braneći ga, ističu2 da ta njegova tvrdnja ne treba da bude povod sablazni, budući da je, po svedočanstvu Svetog pisma, sam Hristos više puta pominjao svoju dušu. U sopstvenoj teologiji Evsevije je bio sasvim izričit3 da je Logos obitavao u telu Ovaploćenog, ‘pokrećući ga poput duše’; ono je bilo Njegovo ‘telesno oruđe’. Ako je i spreman da se posluži biblijskim jezikom koji upućuje na Njegovu ljudsku dušu, on ga tumači kao da označava ne stvarnu ljudsku dušu, nego ono što zauzima njeno mesto, naime večni Logos. Tako objašnjava4 da je, kada su demoni krenuli u napad ‘na dušu našeg Spasitelja’, greška koju su načinili bila u pretpostavci da je duša koja obitava u Njegovom telu obična ljudska duša. Isto tako, pod Hristovom smrću on razume5 odlazak Logosa iz Njegovog tela, koje se sa svoje strane predaje grobu.
Ako su ovakve ideje bile u prvom planu u krugovima koji su u drugim stvarima bili naklonjeni origenizmu, nije iznenađujuće što su teolozi manje podložni Origenovoj čini bili skloni da se ograde od njegovog rešenja hristološkog problema. Metodije Olimpski (+ 311) dobar je primer; štaviše, on je jedini teolog iz te kategorije čija su nam dela sačuvana. Govoreći o ovaploćenju, on tvrdi6 da je Sin Božji ‘zaista postao čovek’, ili čak ‘uzeo čoveka’; Ovaploćenog opisuje7 kao ‘čoveka ispunjenog nepomešanim i savršenim božanstvom, i Boga sadržanog u čoveku’. Ovakvi izrazi imaju origenistički prizvuk, kao i njegovo označavanje1 Gospodnjeg čovečanstva kao ‘oruđa’ (organon). Treba, međutim, primetiti da, kada preciznije određuje svoju misao, on tvrdi2 da je nebeski Hristos, ne budući čovek, postao čovek po sili svog uzimanja tela. U stvari, njegovi glavni hristološki odlomci3 podrazumevaju da su u Bogočoveku sjedinjena samo dva elementa, naime Logos i Njegovo telo. Posledica ovaploćenja bila je, kaže on,4 to da je telo na čudesan način postalo posuda Logosa; a poistovećujući Hristovo prečisto telo sa nevestom iz Pesme nad pesmama, on prikazuje5 Logos kako iz čiste ljubavi prema njemu napušta Oca, silazi na zemlju i prianja uz njega u najtešnjem sjedinjenju. Kada imamo na umu da je Metodije dihotomista6 koji smatra da je ljudska priroda sastavljena od tela i duše, i da je po njegovom viđenju duša besmrtni element u čoveku i pripada redu umnih bića kojima je Logos poglavar, zaključak je neizbežan da je on bio zastupnik onoga što se može nazvati hristologijom tipa ‘Logos–telo’, učeći da je Logos zauzeo mesto ljudskog uma ili duše u sastavu Bogočoveka. (J. N. D. Kelly, Early Christian Doctrines [Adam and Charles Black, London, četvrto izdanje 1968], str. 158-161; podebljanja moja)
Kao što Keli objašnjava, ovi hrišćani su nastojali da se zaštite od verovanja da se Hristos sastoji iz dve Ličnosti, naime božanskog Logosa i čoveka Isusa. Bojali su se da bi pripisivanje ljudske duše Hristu logično povlačilo da je On dve odvojene Ličnosti. Njihov način rešavanja te dileme bio je da poreknu da je Logos uzeo sebi ljudsku dušu kada je postao telo. Tvrdili su da je unutrašnji element, koji oživljava ljudsko telo i čini pojedinca jedinstvenom ličnošću, bio božanski Logos.
Drugim rečima, božanski Logos je bio taj koji je sačinjavao dušu Hristovog čovečanstva, iako Logos po prirodi nije čovek.
Kao što je već rečeno, to shvatanje će kasnije biti osuđeno kao jeres zato što podriva suštinsko čovečanstvo Hrista, budući da, kako su zaključivali kasniji teolozi i apologeti, onaj ko je istinski čovek mora imati ljudsku dušu, um, volju, telo itd.
Međutim, to ne znači da su ti raniji hrišćani bili jeretici, jer se anateme, odnosno osude, koje dolaze kasnije ne protežu na ranije pojedince čija su shvatanja Trojstva u osnovi bila ispravna. Ti vernici su se rvali sa jeresima koje su ugrožavale jedno-Ličnost Hrista i stoga su dali sve od sebe da takve hule pobiju. Ponekad objašnjenja do kojih su dolazili u borbi protiv tih lažnih učenja nisu bila toliko dosledna ili tačna koliko su mogla biti.
DODATNA LITERATURA
63 citata crkvenih otaca o Anđelu Gospodnjem
HRIŠĆANSKO OBOŽAVANJE TROJSTVA U DRUGOM I TREĆEM VEKU
Da li su rani crkveni oci bili trinitarci?
Da li su prednikejski oci obožavali Svetog Duha kao Boga Svemogućeg?
Proglašenje suštinskog božanstva Hrista kod Ignjatija Antiohijskog
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista
Ponovni osvrt na iskrivljavanje Justina Mučenika kod Šabira Alija, 1. deo, 2. deo