Razotkrivanje novih muhamedanskih bogohuljenja · Apologetizam by Sam Shamoun

Ovo je vrhunac serije odgovora koje sam napisao u vezi sa identitetom Jahveovog Sluge koji se pominje u 42. poglavlju proročke knjige Isaije:

Toplo preporučujemo čitaocima da prvo pročitaju ove pobijanja pre nego što pristupe ovom članku.

U svojoj revnosti da pronađu Muhameda u Svetom pismu, neki muslimani idu tako daleko da uzimaju odlomke koji govore o Jahveu i pripisuju ih svome proroku. Zapazite, na primer, šta sledeći polemičar piše u vezi sa proroštvom iz Isaije 42, koje govori o Sluzi koga će Jahve podići da donese Božje spasenje svim stanovnicima zemlje:

Muhamed „nikada nije bio obeshrabren“ (stih 4) čak ni kada su njegova žena, sinovi, stričevi, kćeri i voljeni saputnici preminuli pred njegovim očima, a Bog mu je ipak zajamčio bezbednost od njegovih neprijatelja: „A Alah će te zaštititi od ljudi“ (Kuran 5:67). Iako je mekanski period njegovog života bio prepun progona, mučenja, mučeništava i sankcija, Bog je nagradio svog Voljenog suverenom vlašću u Medini, gde je sproveo „pravdu prema istini“ (stih 3). Ponovo, onaj istinski savez koji je Bog sklopio sa Avrahamom i Ismailom konačno je potvrđen u liku ovog prvaka među prorocima, Muhameda al-Mustafe (stih 6). „Nova pesma“ (stih 10) Kurana ispunila je srca vernika tako čvrstom verom u apsolutnu Jednost Svemogućeg da su tu poruku poneli na veličanstvena ostrva (stih 4) i na četiri strane sveta. Ovaj „silni ratnik“ (stih 13) izazvao je kod svojih neprijatelja takvu reakciju apsolutne ljubomore da su ga hteli ubiti prosto zbog njegovog arapskog porekla! Pa ipak, kada bi putovali na mesec dana puta od njegove svete ličnosti, Bog bi im udario u srca takvim užasom kakav nijedan čovek nikada nije upoznao. Tora nam kaže: „Ja ću ih razdražiti [onima koji su] ne narod; razgneviću ih narodom ludim“ (Ponovljeni zakoni 32:21). (Ataie, In Defense of Islam: Confronting the Christian with their own Scriptures, str. 170; podebljanje i podvlačenje naši)

„… Ovaj Izabranik iz Isaije biće proslavljen od pagana (nejevreja), stanovnika ostrva i u Kedaru (Arabiji). Samo jedna osoba je to postigla u istoriji sveta, a taj čovek je prorok Muhamed.“ (Isto, str. 208; podebljanje i podvlačenje naši)

Ataie nije jedini musliman koji je uzeo stihove iz Isaije 42 i primenio ih na Muhameda:

7 – Ratnik koji će se boriti protiv Božjih neprijatelja

Isaija kaže da će ta naročita ličnost biti ratnik i da će:

...izaći kao silan čovek, podignuće revnost kao ratnik: povikaće, da, zaurlaće; nadvladaće svoje neprijatelje. [Isaija 42:13]

Kroz istoriju je Bog strogo postupao sa onima kojima je poslato vođstvo, a oni istrajavaju u neverovanju. Prorok Muhamed je morao da uđe u mnoge bitke sa neprijateljima Božjim koji su obožavali idole i na kraju ih je nadvladao.

Nasuprot tome, Isus nije trijumfovao nad svojim neprijateljima; prema hrišćanima, oni su ga razapeli. Štaviše, Isusa borba nije zanimala, on nije bio ratnik, prema Novom zavetu bio je pacifista. Govorio je stvari poput:

„jer svi koji se maše za nož, od noža će poginuti.“ [Matej 26:52]

„Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile“ [Jovan 18:36]. (Muhammad in the Bible; podvlačenje naše)

Evo još jednog:

13- "Gospod će izaći kao silan čovek, podignuće revnost kao ratnik: povikaće, da, zaurlaće; nadvladaće svoje neprijatelje."

14- "Dugo sam ćutao; bio sam miran i uzdržavao se: sada ću vikati kao žena koja se porađa; razoriću i proždreću odjednom."

Sve do islama Bog nikada nije naredio nijednom proroku da se bori protiv nevernika da bi ih uništio. Vernici [sic] su se borili samo da bi odbranili [sic] sebe. Ali Alah je naredio Muhamedu da se bori protiv nevernika i da ih ubija ako ne prihvate Alaha. A ako proučite Muhamedov život, videćete da je bio zapovednik vojske i da se borio svojim mačem i izgubio jedan od svojih zuba tokom rata. I Bog je uništio nevernike odjednom (u vreme samo jednog proroka). (Isaiah 42 describes Muhammad; podebljanje i kurziv naši)

Problem sa kojim se ovi muslimani suočavaju jeste taj što određeni stihovi koje su naveli ne govore o tome da Jahve postavlja ljudskog glasnika kao svog posrednika spasenja ili gneva, niti govore o narodima koji hvale i slave puko ljudsko biće koje je Jahve podigao da ga predstavlja. Naprotiv, ti tekstovi govore o tome da se sam Jahve slavi i hvali dok izlazi kao ratnik da uništi svoje neprijatelje:

„Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome, ni hvale svoje likovima rezanijem. Evo, pređašnje dođe, i ja javljam novo, prije nego nastane kazujem vam. Pjevajte Gospodu pjesmu novu, hvalu njegovu od kraja zemlje, koji se plavite po moru i sve što je u njemu, ostrva i koji živite na njima. Pustinja i gradovi njezini, sela gdje stanuje Kidar, neka podignu glas, neka pjevaju koji žive po stijenama, neka klikuju savrh gora. Neka daju slavu Gospodu, i hvalu njegovu neka javljaju po ostrvima. Gospod će izaći kao junak, podignuće revnost svoju kao vojnik, vikaće i klikovati, nadvladaće neprijatelje svoje.“ Isaija 42:8-13

Ovo nije jedini put da se Jahve upoređuje sa ratnikom:

„Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod.“ Izlazak 15:3

Obratite pažnju na kontekst navedenog stiha:

„Tada zapjeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pjesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pjevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more. Sila je moja i pjesma moja Gospod, koji me izbavi; on je Bog moj, i slaviću ga; Boga oca mojega, i uzvišivaću ga. Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod. Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; izbrane vojvode njegove utopiše se u Crvenom moru. Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen. Desnica tvoja, Gospode, proslavi se u sili; desnica tvoja, Gospode, satre neprijatelja. I mnoštvom veličanstva svojega oborio si one koji ustaše na te; pustio si gnjev svoj, i proždrije ih kao slamu. Od daha nozdara tvojih sabra se voda; stade u gomilu voda koja teče; stinuše se vali usred mora. Neprijatelj reče: Tjeraću, stignuću, dijeliću plijen; nasitiće ih se duša moja, izvući ću mač svoj, istrijebiće ih ruka moja. Ti dunu vjetrom svojim, i more ih pokri, i utonuše kao olovo u dubokoj vodi. Ko je kao ti među silnima, Gospode? Ko je kao ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa? Ti pruži desnicu svoju, i proždrije ih zemlja. Vodiš milošću svojom narod koji si iskupio, vodiš krjepošću svojom u stan svetosti svoje. Čuće narodi, i zadrhtaće; muka će spopasti one koji žive u zemlji Filistejskoj. Tada će se prepasti starješine Edomske, junake Moavske spopašće drhat, uplašiće se svi koji žive u Hananskoj. Spopašće ih strah i trepet; od veličine ruke tvoje zamuknuće kao kamen, dokle ne prođe narod tvoj, Gospode, dokle ne prođe narod, koji si zadobio. Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori našljedstva svojega, na mjestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su tvoje ruke utvrdile. Gospod će carovati dovijeka. Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovijem i s konjicima njegovijem u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi prijeđoše suhim posred mora. I Marija proročica, sestra Aronova, uze bubanj u ruku svoju; a za njom izidoše sve žene s bubnjima i sviralama. I otpijevaše im Marija: Pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.“ Izlazak 15:1-21

Ovde imamo Mojsija i Izraelce koji pevaju pesmu hvale Jahveu u slavlju svog izbavljenja od faraonove tiranije.

Ono što ovo čini još relevantnijim za našu raspravu o Isaiji 42 jeste to što je, prema knjizi Izlaska, sam Jahve sišao u vidljivom obliku sa izričitom svrhom da spase svoj narod od tlačenja:

„A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću. I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću.“ Izlazak 13:21-22

„A Mojsije reče narodu: Ne bojte se, stanite pa gledajte kako će vas Gospod izbaviti danas; jer Misirce koje ste vidjeli danas, nećete ih nigda više vidjeti do vijeka. Gospod će se biti za vas, a vi ćete mučati. A Gospod reče Mojsiju: Što vičeš k meni? Kaži sinovima Izrailjevijem neka idu. A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more, i rascijepi ga, pa neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suhim. I gle, ja ću učiniti da otvrdne srce Misircima, te će poći za njima; i proslaviću se na Faraonu i na svoj vojsci njegovoj, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem. I Misirci će poznati da sam ja Gospod kad se proslavim na Faraonu, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem. I podiže se anđeo Gospodnji, koji iđaše pred vojskom Izrailjskom, i otide im za leđa; i podiže se stup od oblaka ispred njih, i stade im zaleđa. I došav među vojsku Misirsku i vojsku Izrailjsku, bješe onijem oblak mračan a ovijem svijetljaše po noći, te ne pristupiše jedni drugima cijelu noć. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vjetrom istočnijem, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more, i voda se rastupi. I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suhim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s lijeve strane. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi. A u stražu jutrenju pogleda Gospod na vojsku Misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku Misirsku. I pozbaca točkove kolima njihovijem, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: Bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima A Gospod reče Mojsiju: Pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dođe opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora. A vrativši se voda potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god bješe pošlo za njima u more, i ne osta od njih nijedan. I sinovi Izrailjevi iđahu posred mora suhim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s lijeve strane. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku Misirskih; i vidje Izrailj mrtve Misirce na obali morskoj. I vidje Izrailj silu veliku, koju pokaza Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i vjerova Gospodu i Mojsiju, sluzi njegovu.“ Izlazak 14:13-31

Jahve je nastavio da se pojavljuje svome narodu u vidljivom obliku tokom celog njihovog boravka u pustinji, sve dok ih nije čvrsto nastanio u Obećanoj zemlji:

„A Gospod reče Mojsiju: Evo ja ću doći k tebi u gustom oblaku, da narod čuje kad ti stanem govoriti i da ti vjeruje do vijeka. Jer Mojsije bješe javio Gospodu riječi narodne. I reče Gospod Mojsiju: Idi k narodu, i osveštaj ih danas i sjutra, i neka operu haljine svoje; I neka budu gotovi za treći dan, jer će u treći dan sići Gospod na goru Sinajsku pred svijem narodom. A postavićeš narodu među unaokolo, i reći ćeš: Čuvajte se da ne stupite na goru i da se ne dotaknete kraja njezina; što se god dotakne gore, poginuće; Toga da se niko ne dotakne rukom, nego kamenjem da se zaspe ili da se ustrijeli, bilo živinče ili čovjek, da ne ostane u životu. Kad rog zatrubi otežući, onda neka pođu na goru. I Mojsije siđe s gore k narodu; i osvešta narod, i opraše haljine svoje. I reče narodu: Budite gotovi za treći dan, i ne liježite sa ženama. A treći dan kad bi ujutru, gromovi zagrmješe i munje zasijevaše, i posta gust oblak na gori, i zatrubi truba veoma jako da zadrhta sav narod koji bijaše u okolu. Tada Mojsije izvede narod iz okola pred Boga, i stadoše ispod gore. A gora se Sinajska sva dimljaše, jer siđe na nju Gospod u ognju; i dim se iz nje podizaše kao dim iz peći, i sva se gora tresijaše veoma. I truba sve jače trubljaše, i Mojsije govoraše, a Bog mu odgovaraše glasom. I Gospod sišavši na goru Sinajsku, na vrh gore, pozva Mojsija na vrh gore; i izađe Mojsije. A Gospod reče Mojsiju: Siđi, opomeni narod da ne prestupe međe da vide Gospoda, da ne bi izginuli od mene. I sami sveštenici, koji pristupaju ka Gospodu, neka se osveštaju, da ih ne bi pobio Gospod. A Mojsije reče Gospodu: Neće moći narod izaći na goru Sinajsku, jer si nas ti opomenuo rekavši: Načini među gori i osveštaj je. A Gospod mu reče: Idi, siđi, pa onda dođi ti i Aron s tobom; a sveštenici i narod neka ne prestupe međe da se popnu ka Gospodu, da ih ne bi pobio. I siđe Mojsije k narodu i kaza im.“ Izlazak 19:9-25

„A Mojsije uze šator i razape ga sebi iza okola daleko, i nazva ga šator od sastanka, i ko god tražaše Gospoda, dolažaše k šatoru od sastanka iza okola. I kad Mojsije iđaše u šator, sav narod ustajaše, i svak stajaše na vratima svojega šatora, i gledahu za Mojsijem dok ne uđe u šator. A kad Mojsije ulažaše u šator, spuštaše se stup od oblaka i ustavljaše se na vratima od šatora, i Gospod govoraše s Mojsijem. I sav narod, videći stup od oblaka gdje stoji na vratima od šatora, ustajaše sav narod, i svak se klanjaše na vratima od svojega šatora. I Gospod govoraše s Mojsijem licem k licu kao što govori čovjek s prijateljem svojim. Potom se vraćaše Mojsije u oko, a sluga njegov Isus sin Navin, momak, ne izlažaše iz šatora.“ Izlazak 33:7-11

„Tada oblak pokri šator od sastanka, i napuni se šator slave Gospodnje. I ne mogaše Mojsije ući u šator od sastanka, jer bješe na njemu oblak, i slave Gospodnje bješe pun šator. A kad se podizaše oblak sa šatora, tada polažahu sinovi Izrailjevi, dokle god putovahu. A kad se ne podizaše oblak, onda ni oni ne polažahu do dana kad se podiže. Jer oblak Gospodnji bješe na šatoru danju, a noću oganj bješe na njemu pred očima svega doma Izrailjeva, dokle god putovahu.“ Izlazak 40:34-38

Na jednom mestu nam se čak kaže da su Mojsije, Aron, njegova dva sina i sedamdeset starešina Izraela zaista videli Jahveove noge na onome što je izgledalo kao safirni kamen, i da su čak jeli u njegovom sopstvenom prisustvu:

„Potom otide gore Mojsije i Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starješina Izrailjevih. I vidješe Boga Izrailjeva, i pod nogama njegovijem kao djelo od kamena safira i kao nebo kad je vedro. I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego vidješe Boga, pa jedoše i piše. I reče Gospod Mojsiju: Popni se k meni na goru, i ostani ovdje, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovijesti, koje sam napisao, da ih učiš. Tada usta Mojsije s Isusom, koji ga služaše, i izađe Mojsije na goru Božiju. A starješinama reče: Sjedite tu dok se vratimo k vama; a eto, Aron i Or s vama; ko bi imao što, neka ide k njima. I otide Mojsije na goru, a oblak pokri goru. I bijaše slava Gospodnja na gori Sinajskoj, i oblak je pokrivaše šest dana; a u sedmi dan viknu Mojsija ispred oblaka. I slava Gospodnja bješe po viđenju kao oganj koji sažiže na vrh gore pred sinovima Izrailjevim. I Mojsije uđe usred oblaka, i pope se na goru; i osta Mojsije na gori četrdeset dana i četrdeset noći.“ Izlazak 24:9-18

U svetlu toga ne treba da čudi što Isaija govori o vremenu kada će se Jahve ponovo vidljivo pojaviti svome narodu radi toga da im donese isceljenje i spasenje:

„Radovaće se tome pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvjetati kao ruža. Procvjetaće obilno, i veseliće se radujući se i popijevajući; slava Livanska daće joj se i krasota Karmilska i Saronska; ta će mjesta vidjeti slavu Gospodnju, krasotu Boga našega. Ukrijepite klonule ruke, i koljena iznemogla utvrdite. Recite onima kojima se srce uplašilo: Ohrabrite se, ne bojte se; evo Boga vašega; osveta ide, plata Božija, sam ide, i spašće vas. Tada će se otvoriti oči slijepima, i uši gluhima otvoriće se. Tada će hrom skakati kao jelen, i jezik nijemoga pjevaće, jer će u pustinji provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj. I suho će mjesto postati jezero, i zemlja sasušena izvori vodeni, u stanu zmajevskom, po ložama njihovijem, biće trava, trska i sita. I ondje će biti nasap i put, koji će se zvati sveti put; neće ići po njemu nečisti, nego će biti za njih; ko uzide njim, ni lud neće zaći. Neće ondje biti lava, i ljuta zvijer neće ići po njemu, niti će se ondje naći, nego će hoditi izbavljeni. I koje iskupi Gospod, vratiće se i doći će u Sion pjevajući, i vječna će radost biti nad glavom njihovom, dobiće radost i veselje, a žalost i uzdisanje bježaće.“ Isaija 35:1-10

„Glas je nekoga koji viče: Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše. Glas govori: Viči. I reče: Šta da vičem? Da je svako tijelo trava i sve dobro njegovo kao cvijet poljski. Suši se trava, cvijet opada kad duh Gospodnji dune na nj; doista je narod trava. Suši se trava, cvijet opada; ali riječ Boga našega ostaje dovijeka. Izidi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glase; podigni silno glas svoj, Jerusalime, koji javljaš dobre glase; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinijem: Evo Boga vašega. Evo, Gospod Bog ide na jakoga, i mišica će njegova obladati njim; evo, plata je njegova kod njega i djelo njegovo pred njim. Kao pastir pašće stado svoje; u naručje svoje sabraće jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“ Isaija 40:3-5, 9-11

Isaija je takođe video vreme kada će se Jahve roditi kao Dete da bi vladao na Davidovom prestolu doveka:

„Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama.“ Isaija 9:1-2, 6-7

Da ovo Dete nije niko drugi do samo ovaploćenje Jahvea Boga dodatno potvrđuje činjenica da se ime „Bog silni“ koristi za Jahvea u samom sledećem poglavlju Isaije:

„I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neće se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego će se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom. Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.“ Isaija 10:20-21

Ovo je titula koja se uvek i jedino koristi za istinitog Boga:

„Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko, niti prima poklona;“ Ponovljeni zakoni 10:17

„Sada, dakle, Bože naš, Bože veliki, silni i strašni, koji čuvaš zavjet i milost, nemoj da je malo pred tobom što nas snađe sva ova muka, careve naše, knezove i sveštenike naše i proroke naše i oce naše i sav narod tvoj od vremena careva Asirskih do danas.“ Nemija 9:32

„Ko je taj Car slave? Gospod krjepak i silan, Gospod silan u boju.“ Psalam 24:8

„Činiš milost na tisućama, i vraćaš za bezakonje otačko u njedra sinovima njihovijem nakon njih; Bože veliki, silni, kojemu je ime Gospod nad vojskama;“ Jeremija 32:18

Stoga Isaija 42:12-13 ne govori o tome da Bog šalje ljudskog posrednika da govori i dela u njegovo ime. Naprotiv, ovaj odlomak se odnosi na to da sam Jahve dolazi da spase svoj narod i kazni zle koji odbijaju da veruju u njega. To će zatim izazvati obožavanje kod svih naroda koji se u veri okrenu Jahveu, dok Gospoda budu slavili pesmama hvale.

S obzirom na sve navedeno, navedimo ovaj odlomak još jednom da bismo pokazali kako su ovi muslimani u suštini počinili idolopoklonstvo time što su ove stihove primenili na svog proroka:

Prorok izričito potvrđuje da Jahve neće dati svoju slavu ni hvalu nikome drugom, zbog čega dalje kaže da svi narodi moraju pripisivati slavu i hvalu Jahveu.

Stoga su, pripisujući ovaj odlomak svom proroku, ovi muslimani pripisali jedinstveno ime i obožavanje koje pripada Jahveu nesavršenom, pogrešivom čoveku, a upravo tako muslimanski izvori opisuju Muhameda:

„Neka ti Allah oprosti što si dozvolio da izostanu! Inače bi ti se otkrili oni koji govore istinu, a znao bi i one koji lažu.“ S. 9:43 Arberry

„I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo izneo, i tada bi te oni kao prijatelja prihvatili. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti, zaista, dali da iskusiš dvostruku patnju u životu i dvostruku patnju posle smrti; tada ne bi nikoga našao da te od Nas spasi.“ S. 17:73-75 Arberry

„ili dok ne budeš imao kuću od zlata, ili dok se na nebo ne uspenješ; a nećemo da verujemo ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.“ Reci: „Uzvišen neka je moj Gospodar! Zar ja nisam samo čovek, poslanik?!““ S. 17:93 Hilali-Khan

„Pa ti budi strpljiv - Allahovo obećanje je istina - i moli da ti budu oprošteni gresi, i svoga Gospodara slavi i hvali uveče i ujutru!“ S. 40:55 Arberry

„Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će da bude sa mnom ili sa vama; ja sledim samo ono što mi se objavljuje, i ja sam samo jasni opominjač.“ S. 46:9 Arberry

„A da je on o Nama iznosio kojekakve reči, Mi bismo ga desnicom dohvatili, a onda mu žilu kucavicu presekli, i niko između vas ne bi mogao od toga da ga odbrani.“ S. 69:44-47 Arberry

„Reci: „Ja se samo svome Gospodaru molim i nikoga pored Njega ne obožavam.“ Reci: „Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti nekom od vas neku korist da pribavim.“ Reci: „Mene niko od Allaha ne može da zaštiti; samo kod Njega mogu utočište da nađem, i samo mogu da dostavim ono što je od Allaha i Njegove poruke.“ A onoga koji Allahu i Njegovom Poslaniku ne bude poslušan - sigurno čeka vatra Pakla; u njoj će večno, zauvek da ostane. A kada oni vide ono čime im se preti, saznaće ko je slabiji i malobrojniji. Reci: „Ja ne znam da li će uskoro da bude ono čime vam se preti, ili je moj Gospodar odredio da će to posle dugo vremena biti.“ S. 72:20-25 Arberry

Oni su time prekršili tevhid al-ibadah/uluhijah (jednost ili isključivost Alahovog služenja/obožavanja), kao i tevhid al-esma ve-s-sifat (jednost ili isključivost Alahovih imena i svojstava). Prema ovim granama islamskog monoteizma, muslimanu je apsolutno zabranjeno da bilo koje jedinstveno Alahovo ime pripiše stvorenju, a takođe mu je zabranjeno da bilo kom pukom smrtniku dodeli upravo onu hvalu i slavu koju treba da primi jedino Alah.

Oni su se takođe ogrešili o izričitu zapovest sopstvenog proroka koji je upozoravao protiv preteranog hvaljenja njega samog, naročito na isti način na koji hrišćani hvale Gospoda Isusa:

Prenosi Omer:

Čuo sam Proroka kako kaže: „Nemojte preterivati u hvaljenju mene kao što su hrišćani hvalili sina Marijinog, jer ja sam samo Rob. Zato me zovite Alahovim Robom i Njegovim Poslanikom.“ (Sahih al-Buhari, tom 4, knjiga 55, broj 654)

Ovi muslimani su u suštini počinili neoprostivi greh širka, budući da su grešno ljudsko biće pretvorili u Božjeg sudruga u njegovim isključivim imenima i obožavanju:

„Koji vam je Zemlju posteljom, a nebo zdanjem učinio; Koji s neba spušta vodu i s njom izvodi plodove, opskrbu vašu. Zato ne pripisujte Allahu druga božanstva, a znate to.“ S. 2:22 Sher Ali

„Allah, zaista, neće da oprosti idolopoklonstvo, a oprostiće sve mimo toga, kome On hoće! A onaj ko drugog pored Allaha obožava, čini potvoru i veliki greh.“ S. 4:48 Hilali-Khan – upor. st. 116; 39:65

Ovo bi trebalo da posluži kao pouka ovim islamskim apologetima da se nikada ne usude da na ovakav način izvrću i izopačuju Božje nadahnuto otkrivenje, jer će ih istiniti Bog posramiti razotkrivši ih kao lažove zbog toga:

„Sve su riječi Božije čiste; on je štit onima koji se uzdaju u nj. Ništa ne dodaji k riječima njegovijem, da te ne ukori i ne nađeš se laža.“ Priče Solomonove 30:5-6

„I dugotrpljenje Gospoda našega držite za spasenje, kao što vam i ljubljeni naš brat Pavle po danoj mu mudrosti pisa, Kao što govori o ovome i u svima svojim Poslanicama, u kojima su neka mjesta teško razumljiva, koja neuki i neutvrđeni izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju sopstvenu propast. A vi, dakle, ljubljeni, znajući unaprijed, čuvajte se da obmanom bezakonika ne budete odvedeni s njima, i ne otpadnete od svojega oslonca,“ 2. Petrova 3:15-17

U nadolazećem članku pokazaćemo kako Isaija identifikuje Jahveovog Slugu kao istovremeno lično različitog od Jahvea i istovetnog sa njim.

Ako nije drugačije naznačeno, svi biblijski navodi uzeti su iz World English Bible (WEB).

**
Srodni članci**