Rani crkveni oci o Jovanu 8:58
The Early Church Fathers On John 8:58
U ovom članku navodićemo spise ranih crkvenih otaca, učenika apostola i onih koji su došli posle njih, kako bismo videli kako su oni razumeli reči koje je Gospod Isus izgovorio kao odgovor na zaprepašćenje Jevreja time što je on zaista video Avrahama:
„A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam.“ Jovan 8:58 Complete Jewish Bible
Dovoljno je reći da su uvid i tumačenje ovih pobožnih ljudi jednostavno zadivljujući, o čemu i sami navodi obilato svedoče. Način na koji su objasnili ne samo ovaj stih, već i druge odlomke iz Starog i Novog zaveta, u vezi sa večnim predljudskim postojanjem Gospoda Isusa i njegovim suštinskim božanstvom, jednostavno oduzima dah i pokazuje dubinu i mudrost kojima ih je Bog blagoslovio kako bi objavljivali i branili učenja koja su Hristos i njegovi apostoli otkrili crkvama. Ovi ljudi su svedočanstvo o sili i vernosti našeg vaskrslog Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista, koji podiže učitelje i apologete da čuvaju istinsku veru i da se za nju bore (upor. Judina 1:3), veru koja je jednom zauvek predana svetima, sve dok se on ne vrati u slavi sa neba.
IRINEJ
52
Svete knjige priznaju u pogledu Hrista da, kao što je on Sin čovečji, tako to isto Biće nije [samo] čovek; i kao što je telo, tako je i duh, i Reč Božija, i Bog. I kao što se rodio od Marije u poslednja vremena, tako je i izašao od Boga kao Prvorođeni svake tvari; i kao što je gladovao, tako je i [druge] nasitio; i kao što je žedneo, tako je nekada davao Jevrejima da piju, jer Stena beše sam Hristos 1. Korinćanima 10:4: tako sada Isus daje svome narodu koji veruje moć da pije duhovne vode, koje izviru u život večni. Jovan 4:14 I kao što je bio sin Davidov, tako je bio i Gospod Davidov. I kao što je poticao od Avrahama, tako je i postojao pre Avrahama. Jovan 8:58 I kao što je bio sluga Božiji, tako je i Sin Božiji, i Gospod svemira. I kao što su ga sramotno pljuvali, tako je i udahnuo Svetoga Duha u svoje učenike. Jovan 20:22 I kao što je bio ožalošćen, tako je i darovao radost svome narodu. I kao što se mogao opipati i dodirnuti, tako je opet, u neuhvatljivom obliku, prošao kroz sredinu onih koji su hteli da ga povrede, Jovan 8:59 i ušao bez prepreke kroz zatvorena vrata. Jovan 20:26 I kao što je spavao, tako je i vladao morem, vetrovima i olujama. I kao što je stradao, tako je i živ, i životvoran, i isceljuje svaku našu nemoć. I kao što je umro, tako je i vaskrsenje mrtvih. Pretrpeo je sramotu na zemlji, dok je na nebu viši od svake slave i hvale; on koji, iako je raspet u slabosti, ipak živi silom Božijom; 2. Korinćanima 13:4 koji je sišao u donje delove zemlje i koji se uzneo iznad nebesa; Efescima 4:9-10 kome su jasle bile dovoljne, a koji je ipak ispunjavao sve; koji beše mrtav, a ipak živi u vekove vekova. Amin. (Fragmenti iz izgubljenih spisa Irinejevih; podvlačenje naše)
4. Budući, dakle, da su sve prirodne zapovesti zajedničke nama i njima (Jevrejima), kod njih su one imale početak i izvor, ali su u nama dobile rast i dovršenje. Jer pristati uz Boga, slediti njegovu Reč, voleti ga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe (a čovek je bližnji čoveku), i uzdržavati se od svakoga zlog dela, i sve drugo slične prirode što je zajedničko obama [savezima] — sve to otkriva jednoga te istoga Boga. A to je naš Gospod, Reč Božija, koji je najpre svakako privlačio robove Bogu, ali je potom oslobodio one koji su mu bili potčinjeni, kao što i sam objavljuje svojim učenicima: Neću vas više zvati slugama, jer sluga ne zna šta radi njegov gospodar; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam obznanio sve što sam čuo od svoga Oca. Jovan 15:15 Jer time što kaže: Neću vas više zvati slugama, on na najjasniji način pokazuje da je upravo on onaj koji je ljudima prvobitno odredio ono ropstvo prema Bogu kroz zakon, a zatim im darovao slobodu. A time što kaže: Jer sluga ne zna šta radi njegov gospodar, on svojim dolaskom ukazuje na neznanje naroda koji je u ropskom stanju. Ali kada svoje učenike naziva prijateljima Božijim, on jasno objavljuje da je on sam Reč Božija, za kojom je i Avraham dobrovoljno i bez ikakve prinude (sine vinculis) pošao, zbog plemenite prirode svoje vere, i tako postao prijatelj Božiji. Jakovljeva 2:23 Ali Reč Božija nije prihvatila Avrahamovo prijateljstvo kao da joj je ono bilo potrebno, jer je bila savršena od početka (Pre nego što je Avraham postao, kaže on, ja jesam Jovan 8:58), nego da bi u svojoj dobroti darovala večni život samome Avrahamu, budući da prijateljstvo Božije daruje besmrtnost onima koji ga prihvate. (Protiv jeresi, Knjiga IV, poglavlje 13)
ORIGEN
Poglavlje 12
U onome što sledi neki bi mogli pomisliti da on protiv nas iznosi nešto uverljivo. Kada bi, kaže on, ovi ljudi obožavali samo jednoga Boga i nikoga drugog, možda bi imali neki valjan argument protiv obožavanja drugih. Ali oni odaju preterano poštovanje onome koji se tek nedavno pojavio među ljudima, i ne smatraju uvredom protiv Boga to što obožavaju i njegovog slugu. Na to odgovaramo da Celso, da je poznavao onu izreku: Ja i Otac moj jedno smo, kao i reči kojima se Sin Božiji moli: Kao što smo ti i ja jedno, ne bi pretpostavio da mi obožavamo bilo koga drugoga osim onoga koji je vrhovni Bog. Jer, kaže on: Otac moj je u meni, i ja u njemu. A ako bi se ko zbog ovih reči pobojao da mi ne prelazimo na stranu onih koji poriču da su Otac i Sin dve osobe, neka odmeri onaj odlomak: A u mnoštva onih koji verovaše beše jedno srce i jedna duša, da bi razumeo smisao izreke: Ja i Otac moj jedno smo. Mi, dakle, obožavamo jednoga Boga, Oca i Sina, kao što smo objasnili; i naš argument protiv obožavanja drugih bogova i dalje ostaje na snazi. I mi ne poštujemo preko mere onoga koji se tek nedavno pojavio, kao da ranije nije postojao; jer verujemo njemu samome kada kaže: Pre nego što je Avraham postao, ja jesam. Opet kaže: Ja sam istina; a zacelo niko od nas nije toliko prostodušan da pretpostavi kako istina nije postojala pre vremena kada se Hristos pojavio. Obožavamo, dakle, Oca istine i Sina, koji je istina; a njih dvojica, iako su dvojica kada se posmatraju kao osobe ili ipostasi, jedno su u jedinstvu misli, u skladu i u istovetnosti volje. Toliko su potpuno jedno da je onaj koji je video Sina, koji je sjaj slave Božije i verni odraz njegove ličnosti, video u njemu, koji je slika Božija, samoga Boga.
Poglavlje 13
On dalje pretpostavlja da, budući da uz obožavanje Boga pridružujemo i obožavanje njegovog Sina, iz toga sledi da po našem shvatanju treba obožavati ne samo Boga, nego i sluge Božije. Da je time mislio na one koji su zaista sluge Božije, posle njegovog jedinorodnog Sina — na Gavrila i Mihaila i ostale anđele i arhanđele — i da je za njih rekao da ih treba obožavati, i da je uz to jasno odredio značenje reči obožavanje i dužnosti onih koji obožavaju, možda bismo izneli misli koje su nam pale na um o tako važnom predmetu. Ali pošto među sluge Božije ubraja demone koje obožavaju neznabošci, ne može nas pozivanjem na doslednost navesti da obožavamo one za koje Reč objavljuje da su sluge zloga, kneza ovoga sveta, koji od Boga odvodi u zabludu koliko god može. Zato potpuno odbijamo da obožavamo i služimo one koje drugi ljudi obožavaju, iz razloga što oni nisu sluge Božije. Jer da smo bili poučeni da ih smatramo slugama Svevišnjega, ne bismo ih nazivali demonima. Stoga svom svojom snagom obožavamo jednoga Boga i njegovog jedinog Sina, Reč i Sliku Božiju, molitvama i prozbama; a svoje molbe prinosimo Bogu svemira kroz njegovog jedinorodnog Sina. Njih najpre iznosimo Sinu i molimo ga, kao žrtvu pomirenja za naše grehe i našega Velikog sveštenika, da naše želje, žrtve i molitve prinese Svevišnjemu. Naša vera je, dakle, upravljena Bogu kroz njegovog Sina, koji je u nama učvršćuje; i Celso nikada neće moći da pokaže da je Sin Božiji uzrok ikakve pobune ili neverstva u carstvu Božijem. Oca poštujemo kada se divimo njegovom Sinu, Reči, i Mudrosti, i Istini, i Pravednosti, i svemu onome što Sveto pismo kaže da jeste onaj koji je Sin tako velikoga Oca. Toliko o ovome. (Protiv Celsa; kurziv i podvlačenje naši)
GRIGORIJE ČUDOTVORAC
Teza 5
Ako neko tvrdi da je Sin Božiji koji je pre vekova jedan, a onaj koji se javio u ova poslednja vremena drugi, i odbija da prizna da je onaj koji je pre vekova isti sa onim koji se javio u ova poslednja vremena, kao što je i napisano, neka bude anatema.
Objašnjenje
Kako bi se moglo reći da su Sin Božiji koji je pre vekova i onaj koji se javio u ova poslednja vremena različiti, kada sam Gospod kaže: Pre nego što je Avraham postao, ja jesam; Jovan 8:58 i: Izađoh od Boga i dolazim, i opet idem svome Ocu? (Dvanaest teza o veri; kurziv i podvlačenje naši)
KIRILO JERUSALIMSKI
20. Za pobožnost ti je dovoljno da znaš, kao što smo rekli, da Bog ima Jednoga Jedinog Sina, Jednoga po prirodi rođenog; koji svoje postojanje nije započeo kada se rodio u Vitlejemu, nego pre svih vekova. Jer čuj proroka Miheja gde govori: A ti, Vitlejeme, dome Efratin, mali si da budeš među hiljadama Judinim. Iz tebe će mi izaći Vladar, koji će pasti moj narod Izrailj: a izlasci su njegovi od početka, od dana večnosti. Ne misli, dakle, na onoga koji je sada izašao iz Vitlejema, nego obožavaj onoga koji je večno rođen od Oca. Ne dopusti nikome da govori o početku Sina u vremenu, nego kao bezvremeni Početak priznaj Oca. Jer Otac je Početak Sina, bezvremen, nepojmljiv, bez početka. Izvor reke pravednosti, to jest Jedinorodnoga, jeste Otac, koji ga je rodio na način koji samo on zna. A želiš li da znaš da je naš Gospod Isus Hristos večni Car? Čuj ga gde opet govori: Avraham, otac vaš, obradova se što će videti dan moj; i vide i uzradova se. Jovan 8:56 A zatim, kada su Jevreji ovo teško primili, on im kaže ono što im je bilo još teže: Pre nego što je Avraham postao, ja jesam. I opet kaže Ocu: I sada proslavi ti mene, Oče, u sebi samome, slavom koju imadoh u tebe pre nego što svet postade. On jasno kaže: pre nego što svet postade, imao sam slavu koja je kod tebe. I opet, kada kaže: Jer si me ljubio pre postanja sveta Jovan 17:24, on jasno objavljuje: Slava koju imam kod tebe jeste od večnosti.
21. Verujemo, dakle, u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Jedinorodnoga Sina Božijeg, rođenog od Oca svoga, istinitoga Boga pre svih svetova, kroz koga je sve stvoreno. Jer bili prestoli, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili vlasti, sve je kroz njega stvoreno Kološanima 1:16, i od stvorenih stvari nijedna nije izuzeta od njegove vlasti. Neka umukne svaka jeres koja uvodi različite tvorce i graditelje sveta; neka umukne jezik koji huli na Hrista, Sina Božijeg; neka umuknu oni koji govore da je sunce Hristos, jer on je Tvorac sunca, a ne sunce koje vidimo. Neka umuknu oni koji govore da je svet delo anđela, koji žele da otmu dostojanstvo Jedinorodnoga. Jer bilo vidljivo ili nevidljivo, bili prestoli ili gospodstva, ili bilo šta što se imenuje, sve je stvoreno kroz Hrista. On vlada nad onim što je njime stvoreno, ne otevši tuđi plen, nego vladajući nad sopstvenim delom, kao što je i jevanđelist Jovan rekao: Sve je kroz njega postalo, i bez njega ništa nije postalo. Jovan 1:3 Sve je kroz njega postalo, jer Otac dela kroz Sina. (Katehetska predavanja, Predavanje 11; podebljanje naše)
TEODORIT KIRSKI
Orth.— Priroda Boga Reči koji je postao telo različita je od prirode tela, čijim je uzimanjem priroda božanske Reči postala telo i postala čovek.
Eran.— Slažem se.
Orth.— Da li se onda pretvorio u telo?
Eran.— Nikako.
Orth.— Ako je, dakle, postao telo ne promenom, nego uzimanjem tela, i ako i jedna i druga svojstva njemu pripadaju kao Bogu koji je postao telo, kao što si maločas rekao, onda se prirode nisu pomešale, nego su ostale neokrnjene. I dokle god tako držimo, uviđaćemo i saglasnost jevanđelista, jer dok jedan objavljuje božanska svojstva jedinorodnoga — Gospoda Hrista — drugi iznosi njegova ljudska svojstva. Tako nas i sam Hristos, Gospod naš, uči, nazivajući sebe čas Sinom Božijim, a čas Sinom čovečjim: čas ukazuje čast svojoj Majci kao onoj koja ga je rodila, a čas je prekoreva kao njen Gospod. Čas ne zamera onima koji ga nazivaju Sinom Davidovim; a čas poučava neznalice da nije samo Davidov Sin, nego i Davidov Gospod. Nazaret i Kapernaum naziva svojom domovinom, a opet uzvikuje: Pre nego što je Avraham postao, ja jesam. Naći ćeš da je božansko Pismo puno sličnih odlomaka, i svi oni ne ukazuju na jednu prirodu, nego na dve. (Dijalozi, Dijalog 2; podebljanje naše)
JOVAN ZLATOUSTI
Ali zašto nije rekao: Pre nego što je Avraham postao, ja bejah, umesto ja jesam? Kao što Otac upotrebljava ovaj izraz, ja jesam, tako ga upotrebljava i Hristos; jer on označava neprekidno Postojanje, nezavisno od svakoga vremena. Zbog toga im se taj izraz učinio bogohulnim. A ako nisu mogli da podnesu poređenje sa Avrahamom, iako je ono bilo tek neznatno, da je on neprestano sebe izjednačavao sa Ocem, da li bi ikada prestali da bacaju kamenje na njega? (Besede na Jevanđelje po Jovanu, Beseda 55)
Boga niko nije video nikada. Kojim tokom misli apostol dolazi do ovoga? Pošto je pokazao preveliku uzvišenost Hristovih darova i beskrajnu razliku između njih i onih koje je posredovao Mojsije, hteo je da doda razuman uzrok te razlike. Mojsije je, budući sluga, bio služitelj nižih stvari, a Hristos je, budući Gospod i Car, i Sin Carev, doneo nam daleko veće stvari, jer je uvek bio sa Ocem i neprestano ga gledao; zato i kaže: Boga niko nije video nikada. Šta ćemo onda odgovoriti Isaiji, najmoćnijem po glasu, kada kaže: Videh Gospoda gde sedi na prestolu visokom i uzdignutom Isaija 6:1; i samome Jovanu koji za njega svedoči da je to rekao kada je video njegovu slavu? Jovan 12:41 Šta i Jezekilju? Jer i on ga je gledao gde sedi nad heruvimima. Jezekilj 1 i 10 Šta Danilu? Jer i on kaže: Starac danima sede Danilo 7:9 Šta samome Mojsiju, koji kaže: Pokaži mi slavu svoju, da te vidim tako da te poznam. Izlazak 33:13, delimično prema Septuaginti A Jakov je upravo od toga dobio ime, nazvavši se Izrailj; jer Izrailj znači onaj koji vidi Boga. I drugi su ga videli. Kako onda Jovan kaže: Boga niko nije video nikada? To znači objaviti da su sve to bili primeri (njegovog) snishođenja, a ne gledanje same Suštine bez pokrova. Jer da su videli samu Prirodu, ne bi je gledali u različitim oblicima, budući da je ona prosta, bez oblika, bez delova i bez granica. Ona niti sedi, niti stoji, niti hoda: sve to pripada telima. A kakav on Jeste, zna samo on. A to je objavio i preko jednoga proroka govoreći: Umnožio sam viđenja i govorio u poređenjima preko proroka Osija 12:10, to jest: snishodio sam, nisam se javio onakav kakav zaista jesam. Jer pošto je njegov Sin trebalo da se javi u samome telu, on ih je od davnina pripremao da gledaju suštinu Božiju, koliko im je bilo moguće da je vide; ali ono što Bog zaista jeste nisu videli ne samo proroci, nego ni anđeli ni arhanđeli. Ako ih upitaš, nećeš ih čuti kako odgovaraju bilo šta o njegovoj Suštini, nego kako uznose: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja. Luka 2:14 Ako želiš da nešto saznaš od heruvima ili serafima, čućeš tajanstvenu pesmu o njegovoj svetosti, i da su nebo i zemlja puni njegove slave. Isaija 6:3 Ako se raspitaš kod viših sila, otkrićeš samo da je njihovo jedino delo hvaljenje Boga. Hvalite ga, kaže David, sve vojske njegove. Psalam 148:2 Ali njega gleda samo Sin, i Sveti Duh. Kako bi ijedna stvorena priroda uopšte mogla videti Nestvorenoga? Ako smo potpuno nesposobni da jasno razaznamo bilo koju bestelesnu silu, makar i stvorenu, kao što je često dokazano na primeru anđela, još manje možemo razaznati Suštinu koja je bestelesna i nestvorena. Zato Pavle kaže: Kojega niko od ljudi nije video, niti može videti. 1. Timoteju 6:16 Da li onda ovo posebno svojstvo pripada samo Ocu, a ne i Sinu? DALEKO OD TE MISLI. Ono pripada i Sinu; a da bi se pokazalo da je tako, čuj Pavla kako o tome objavljuje i kaže da je on Slika nevidljivoga Boga. Kološanima 1:15 A ako je on Slika Nevidljivoga, mora i sam biti nevidljiv, jer inače ne bi bio slika. I ne čudi se što Pavle na drugom mestu kaže: Bog se javi u telu 1. Timoteju 3:16; jer se javljanje dogodilo posredstvom tela, a ne po (njegovoj) Suštini. Osim toga, Pavle pokazuje da je on nevidljiv ne samo ljudima, nego i silama gore, jer pošto je rekao: javi se u telu, dodaje: pokaza se anđelima…
Primeti, dakle, s kakvom punoćom jevanđelist govori; jer pošto je rekao da Boga niko nije video nikada, ne nastavlja rečima da ga je objavio Sin koji ga je video, nego dodaje nešto što je više od gledanja, rečima: Koji je u naručju Očevom; jer prebivati u naručju daleko je više nego gledati. Jer onaj koji samo gleda nema u svakom pogledu tačno znanje o predmetu, a onaj koji prebiva u naručju ne može ništa da ne zna. A da ne bi, kada čuješ da niko ne poznaje Oca osim Sina, tvrdio da on, iako poznaje Oca više od svih, ipak ne zna koliko je Otac velik, jevanđelist kaže da on prebiva u naručju Očevom; a sam Hristos objavljuje da ga poznaje onoliko koliko Otac poznaje Sina. Upitaj, dakle, protivnika: Reci mi, poznaje li Otac Sina? I ako nije lud, sigurno će odgovoriti: Da. Zatim pitaj opet: Vidi li ga i poznaje li ga tačnim viđenjem i znanjem? Zna li jasno šta on Jeste? Sigurno će i to priznati. Odatle onda zaključi kakvo tačno poimanje Sin ima o Ocu. Jer on kaže: Kao što mene poznaje Otac, tako i ja poznajem Oca Jovan 10:15; i na drugom mestu: Ne da je ko video Oca, osim onoga koji je od Boga. Jovan 6:46 Zato, kao što rekoh, jevanđelist pominje naručje, da bi nam tom jednom rečju sve to pokazao: da je velika srodnost i bliskost Suštine, da se znanje nimalo ne razlikuje, da je moć jednaka. Jer Otac ne bi u svome naručju imao nekoga druge suštine, niti bi se onaj koji bi bio jedan među mnogim slugama usudio da živi u naručju svoga Gospoda, jer to pripada samo istinskom Sinu, onome koji ima veliku smelost prema svome Ocu i koji mu ni u čemu nije niži.
Želiš li da saznaš i za njegovu večnost? Čuj šta Mojsije kaže o Ocu. Kada je upitao šta mu je zapoveđeno da odgovori ako ga Jevreji upitaju ko ga je poslao, čuo je ove reči: Reci: JA JESAM me posla. Izlazak 3:14 A izraz JA JESAM označava večno Postojanje, i Postojanje bez početka, Postojanje istinsko i apsolutno. To objavljuje i izraz: Beše u početku, koji ukazuje na večno Postojanje; tako da Jovan upotrebljava tu reč da pokaže kako Sin Jeste od večnosti do večnosti u naručju Očevom. Da ne bi, zbog istovetnosti imena, pomislio da je on neko od onih koji su sinovi po milosti, najpre je dodat član, koji ga razlikuje od onih po milosti. Ali ako te to ne zadovoljava, ako i dalje gledaš ka zemlji, čuj ime koje je od ovoga još apsolutnije: Jedinorodni. Ako i posle toga još uvek gledaš dole, ja neću odbiti, kaže on (sveti Jovan), da na Boga primenim izraz koji pripada čoveku, mislim na reč „naručje“, samo nemoj posumnjati u nešto nedostojno. Vidiš li dobrotu i brižnost Gospodnju? Bog na sebe primenjuje nedostojne izraze, da bi čak i kroz njih progledao i o njemu imao neku veliku i uzvišenu misao; a ti se zadržavaš dole? Jer reci mi, zašto se na ovom mestu upotrebljava ona gruba i telesna reč naručje? Zar zato da bismo pomislili da je Bog telo? Nipošto, on to nikako ne kaže. Zašto se onda izgovara? Jer ako se njome ne utvrđuje ni istinsko sinovstvo Sina, niti to da Bog nije telo, onda je ta reč, budući da ne služi ničemu, suvišno ubačena. Zašto se, dakle, izgovara? Jer neću prestati da ti postavljam ovo pitanje. Zar nije sasvim jasno da to nije ni iz kojega drugog razloga nego da bismo kroz nju razumeli istinsko sinovstvo Jedinorodnoga, I NJEGOVU SUVEČNOST SA OCEM?
3. On ga je objavio, kaže Jovan. Šta je objavio? To da Boga niko nije video nikada? To da je Bog jedan? Ali to svedoče i svi ostali proroci, i Mojsije neprestano uzvikuje: Gospod Bog tvoj jedan je Gospod Ponovljeni zakoni 6:4; i Isaija: Pre mene nije bilo Boga načinjenoga, niti će ga biti posle mene. Isaija 43:10 Šta smo onda više naučili od Sina koji je u naručju Očevom? Šta od Jedinorodnoga? Kao prvo, upravo su te reči izgovorene njegovim delovanjem; kao drugo, primili smo učenje koje je daleko jasnije i saznali da je Bog duh, i da oni koji ga obožavaju moraju ga obožavati u duhu i istini Jovan 4:24; i opet, da je nemoguće videti Boga; da ga niko ne poznaje osim Sina Matej 11:27; da je on Otac istinitoga i Jedinorodnoga; i sve drugo što nam se o njemu kazuje. A reč objavio je pokazuje jasnije i razgovetnije učenje koje je dao ne samo Jevrejima nego celome svetu, i koje je utvrdio. Prorocima nisu obraćali pažnju ni svi Jevreji, a Jedinorodnome Sinu Božijem ceo svet se pokorio i poslušao ga. Tako objava na ovom mestu pokazuje veću jasnoću njegovog učenja, i zato se on i naziva Reč i Anđeo velikoga Saveta. (Beseda 15; podebljanje naše)
2. Mislili su da on, tako govoreći, to čini radi ukidanja drevnih ustanova. Tu sumnju, dakle, on isceljuje; i ne čini to samo ovde, nego opet i na drugim mestima. Tako, pošto su ga smatrali ni manje ni više nego protivnikom Božijim, i to iz takvoga razloga, naime zato što nije držao subotu, on, da bi iscelio takvu njihovu sumnju, i tamo opet iznosi svoje odgovore, od kojih su neki zaista bili njemu svojstveni, kao kada kaže: Otac moj dosad dela, i ja delam; Jovan 5:17 a neki su u sebi imali mnogo snishođenja, kao kada iznosi primer ovce izgubljene u subotnji dan, Matej 12:11 i pokazuje da se zakon narušava radi njenoga spasavanja, i opet pominje obrezanje kao nešto što ima isto dejstvo. Jovan 7:23
Zato vidimo i da često govori reči donekle ispod svoga dostojanstva, kako bi uklonio privid da je protivnik Božiji.
Iz toga razloga je onaj koji je hiljade mrtvih podigao samo jednom rečju, kada je pozivao Lazara, dodao i molitvu**; a zatim, da ga to ne bi činilo manjim od onoga koji ga je rodio, on je, da ispravi tu sumnju, dodao: Ovo rekoh naroda radi koji ovde stoji, da veruju da si me ti poslao. I niti sve čini kao onaj koji dela sopstvenom silom, kako bi temeljno ispravio njihovu slabost; niti sve čini molitvom, da onima koji dolaze posle ne bi ostavio povod za zlu sumnju, kao da je bez snage ili moći: nego jedno meša sa drugim, a ovo opet sa onim. I to ne čini nasumice, nego sopstvenom, njemu svojstvenom mudrošću**. Jer dok veća dela čini vlašću, u manjima gleda gore ka nebu. Tako je, kada je opraštao grehe, otkrivao svoje tajne, otvarao raj, isterivao đavole, čistio gubavce, obuzdavao smrt i podizao mrtve na hiljade, sve činio zapovešću: ali kada je, što je bilo mnogo manje od toga, iz nekoliko hlebova činio da ih nikne mnogo, tada je pogledao gore ka nebu: pokazujući da to ne čini iz slabosti. Jer onaj koji je veće mogao da čini vlašću, kako bi u manjem imao potrebu za molitvom? Ali kao što rekoh, on to čini da ućutka njihovu bestidnost. Isto rasuđivanje, dakle, kažem ti da primeniš i na njegove reči, kada ga čuješ kako govori nešto ponizno. Jer zaista su mnogi razlozi i za reči i za dela te vrste: na primer, da se ne bi pomislilo da je tuđ Bogu; njegovo poučavanje i služenje svim ljudima; njegovo učenje smirenju; to što je bio obavijen telom; nesposobnost Jevreja da sve odjednom čuju; njegovo učenje da o sebi ne izgovaramo nijednu uzvišenu reč. Iz toga razloga mnogo puta, pošto je lično o sebi rekao mnogo toga poniznog, velike stvari ostavlja da drugi kažu. Tako je on sam, raspravljajući sa Jevrejima, rekao: Pre nego što je Avraham postao, ja jesam: Jovan 8:58 a njegov učenik ne tako, nego: U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. Jovan 1:1
Opet, da je on sam stvorio nebo, i zemlju, i more, i sve vidljivo i nevidljivo, nigde nije lično izričito rekao: ali njegov učenik, govoreći otvoreno i ništa ne prećutkujući, to tvrdi jednom, dvaput, štaviše često: pišući da je sve kroz njega postalo; i: bez njega ništa nije postalo; i: On beše u svetu, i svet je kroz njega postao.
A zašto se čuditi ako su drugi o njemu rekli veće stvari nego on sam o sebi, kada (što je još više) u mnogim slučajevima ono što je pokazivao svojim delima nije otvoreno izgovarao svojim rečima? Tako je i to da je on sam stvorio ljudski rod jasno pokazao čak i na onome slepcu; ali kada je govorio o našem uobličenju u početku, nije rekao: ja načinih, nego: onaj koji ih je načinio, načinio ih je muško i žensko. Matej 19:4 Opet, to da je stvorio svet i sve što je u njemu pokazao je ribama, vinom, hlebovima, tišinom na moru, sunčevim zrakom koji je na krstu odvratio, i još veoma mnogim stvarima: ali rečima to nigde nije jasno rekao, iako njegovi učenici to neprestano objavljuju — i Jovan, i Pavle, i Petar…
Iz istoga razloga ga ni ne nalazimo kako svuda jasno poučava o sopstvenom Božanstvu. Jer ako je njegovo dodavanje zakonu tako sigurno moralo da ih toliko zbuni, mnogo više bi to učinilo njegovo objavljivanje sebe kao Boga. (Beseda 16 na Mateja; podebljanje naše)
AVGUSTIN IPONSKI
„… Ali iz plemena Judinog došao je Gospod naš Isus Hristos. Jer on je, kao što Sveto pismo kaže i kao što ste upravo čuli, od semena Davidovog rođen od Marije. 2. Timoteju 2:8 Ali što se tiče božanstva Gospoda našeg Isusa Hrista, po kome je jednak sa Ocem, on nije samo pre Jevreja, nego i pre samoga Avrahama; Jovan 8:58 i ne samo pre Avrahama, nego i pre Adama; i ne samo pre Adama, nego i pre neba i zemlje i pre vekova: jer je sve kroz njega postalo, i bez njega ništa nije postalo. Jovan 1:3… Ipak, budući da je sam Hristos od semena Davidovog po telu, a Bog nad svima, blagosloven doveka, Rimljanima 9:5 on je i naš Car i naš Bog; naš Car, utoliko što je po telu rođen iz plemena Judinog, Hristos Gospod, Spasitelj; a naš Bog, koji je pre Jude i pre neba i zemlje, kroz koga je sve stvoreno, Jovan 1:3 i duhovno i telesno. Jer ako je sve kroz njega postalo, onda je i sama Marija, iz koje se rodio, kroz njega postala….“ (Tumačenje Psalma 76; podebljanje naše)
5. „Prijesto tvoj stoji od iskona; od vijeka ti si.“ Psalam 92:2. Šta znači „odatle“? Od tada. Kao da je rekao: Šta je presto Božiji? Gde Bog sedi? U svojim svetima. Želiš li da budeš presto Božiji? Pripremi u svome srcu mesto na kome će On sedeti. Šta je presto Božiji, ako ne ono gde Bog prebiva? A gde Bog prebiva, ako ne u svome hramu? Šta je Njegov hram? Da li je ograđen zidovima? Nipošto. Možda je ovaj svet Njegov hram, jer je veoma velik i stvar dostojna da sadrži Boga. Ali on ne sadrži Onoga kroz koga je načinjen. A u čemu je On sadržan? U mirnoj duši, u pravednoj duši: to je ono što Ga sadrži… Onaj koji je rekao: „prije nego Avraam nastade, Ja jesam“ Jovan 8:58 — ne samo pre Avrama, nego i pre Adama; ne samo pre Adama, nego pre svih anđela, pre neba i zemlje, budući da je sve kroz Njega postalo — dodao je, da ne bi ti, obraćajući pažnju na dan rođenja našega Gospoda, pomislio da je On započeo od tog vremena: „Prijesto tvoj stoji od iskona; od vijeka ti si.“ A koji Bog? „od vijeka ti si.“ jer za to upotrebljava grčki izraz; ta se reč ponekad koristi za vek, a ponekad za večnost. Stoga, o Ti koji izgledaš kao da si odatle rođen, „od vijeka ti si.“ Ali neka se ne misli na ljudsko rođenje, nego na božansku večnost. On je, dakle, započeo od vremena svoga rođenja; rastao je: Luka 2:40, 52 — čuli ste jevanđelje. Izabrao je učenike, ispunio ih, i njegovi učenici počeše da propovedaju. Možda je to ono o čemu govori u sledećem stihu. (Tumačenje Psalma 93; podebljanje naše)
NOVACIJAN
Poglavlje 15. Ponovo iz jevanđelja dokazuje da je Hristos Bog.
Ako je Hristos samo čovek, kako to da kaže: „Ako ja i svjedočim za samoga sebe, istinito je svjedočanstvo moje, jer znam otkuda dođoh i kuda idem; a vi ne znate otkuda dolazim i kuda idem. Vi sudite po tijelu“? Gle, On takođe kaže da će se vratiti onamo odakle svedoči da je pre došao, kao poslat — naime, s neba. Sišao je, dakle, odande odakle je došao, na isti način na koji odlazi onamo odakle je sišao. Stoga, kad bi Hristos bio samo čovek, ne bi odande došao, pa prema tome ne bi ni tamo otišao, jer odande ne bi ni došao. Štaviše, dolazeći odande odakle kao čovek nije mogao doći, pokazuje da je došao kao Bog. Jer Jevreji, neuki i nepoučeni upravo u pogledu ovog Njegovog silaska, učiniše ove jeretike svojim naslednicima, budući da je njima rečeno: „a vi ne znate otkuda dolazim i kuda idem. Vi sudite po tijelu“ I oni kao i Jevreji, držeći da je telesno rođenje Hristovo bilo jedino, verovaše da Hristos nije ništa drugo do čovek; ne uzimajući u obzir to da, budući da čovek nije mogao doći s neba, tako da bi se onamo mogao vratiti, Onaj koji je odande sišao mora biti Bog, jer čovek odande nije mogao doći. Ako je Hristos samo čovek, kako kaže: „Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta.“? Ali ako je, dakle, svaki čovek od ovoga sveta, i Hristos je zbog toga u ovome svetu, da li je On samo čovek? Nikako! Ali razmotri šta kaže: „ja nisam od ovoga svijeta.“ Govori li onda neistinu kada kaže da nije od ovoga sveta, ako je samo čovek? Ili, ako ne govori neistinu, On nije od ovoga sveta; dakle nije samo čovek, jer nije od ovoga sveta. Ali da ne bi ostalo tajna ko je On, objavio je odakle je: Ja sam, reče On, odozgo, to jest s neba, odakle čovek ne može doći, jer nije stvoren na nebu. On je, dakle, Bog, jer je odozgo, i stoga nije od ovoga sveta; premda je, uostalom, na izvestan način i od ovoga sveta: stoga Hristos nije samo Bog, nego i čovek. Kao što s pravom nije od ovoga sveta po božanstvu Reči, tako jeste od ovoga sveta po slabosti tela koje je na sebe uzeo. Jer čovek je sjedinjen s Bogom, i Bog je povezan s čovekom. Ali zbog toga je Hristos ovde više naglasio jednu stranu, stranu svoga samog božanstva, jer je jevrejsko slepilo u Hristu razmatralo jedino stranu tela; i otuda je u ovom odlomku prećutao slabost tela, koja je od sveta, i govorio jedino o svome božanstvu, koje nije od sveta: da bi ih, u onoj meri u kojoj su bili skloni da veruju da je samo čovek, u toj istoj meri Hristos privukao da razmotre Njegovo božanstvo, kako bi verovali da je Bog, želeći da savlada njihovo neverovanje u pogledu Njegovog božanstva time što je u međuvremenu izostavio svaki pomen Njegovog ljudskog stanja i stavio pred njih jedino Njegovo božanstvo. Ako je Hristos samo čovek, kako kaže: „ja od Boga iziđoh i dođoh“ kad je očigledno da je čovek načinjen od Boga, a nije proizišao iz Njega? Ali onako kako kao čovek nije proizišao od Boga, tako je proizišla Reč Božija, o kojoj je rečeno: „Teče iz srca mojega riječ dobra“ koja je, budući da je od Boga, s pravom i u Boga. I ona, pošto nije izgovorena bez dejstva, s pravom čini sve: „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“ A ta Reč kroz koju je sve postalo jeste Bog. „I Bog“, kaže on, „beše Reč.“ Stoga je Bog proizišao od Boga, utoliko što je Reč koja je proizišla Bog, koji je proizišao od Boga. Ako je Hristos samo čovek, kako kaže: „Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek.“? Ne videti smrt doveka! Šta je to ako ne besmrtnost? A besmrtnost je pratilja božanstva, jer je božanstvo besmrtno, a besmrtnost je plod božanstva. Jer svaki je čovek smrtan; a besmrtnost ne može poticati od onoga što je smrtno. Stoga od Hrista, kao smrtnog čoveka, besmrtnost ne može proizaći. Ali, kaže On: „Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek.“; stoga reč Hristova daje besmrtnost, a besmrtnošću daje božanstvo. Ali premda nije moguće tvrditi da onaj koji je i sam smrtan može drugoga učiniti besmrtnim, ipak ova reč Hristova ne samo da izlaže nego i daje besmrtnost: On zacelo nije samo čovek, jer daje besmrtnost, koju, kad bi bio samo čovek, ne bi mogao dati; nego dajući božanstvo kroz besmrtnost, dokazuje da je Bog time što nudi božanstvo, koje, kad ne bi bio Bog, ne bi mogao dati. Ako je Hristos bio samo čovek, kako je rekao: „prije nego Avraam nastade, Ja jesam“? Jer niko ne može biti pre onoga od koga i sam potiče; niti može biti da je iko bio pre onoga od koga je sam uzeo svoje poreklo. A ipak Hristos, iako je rođen od Avrama, kaže da je pre Avrama. Dakle, ili govori ono što nije istina i vara, ako nije bio pre Avrama, budući da je bio od Avrama; ili ne vara, ako je i Bog, i ako je bio pre Avrama. A da nije tako, sledilo bi da, budući od Avrama, nije mogao biti pre Avrama. Ako je Hristos bio samo čovek, kako kaže: „i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti“? A ipak, pošto je svaki čovek vezan zakonima smrtnosti i stoga nesposoban da sebe sačuva doveka, mnogo će manje biti sposoban da doveka sačuva drugoga. Ali Hristos obećava da će dati spasenje doveka, a ako ga ne daje, varalica je; ako ga daje, Bog je. On, međutim, ne vara, jer daje ono što obećava. Stoga je Bog Onaj koji nudi večno spasenje, koje čovek, budući nesposoban da sebe sačuva doveka, ne može dati drugome. Ako je Hristos samo čovek, šta znači ono što kaže: „Ja i Otac jedno smo.“? Jer kako može biti da su Ja i Otac jedno, ako On nije i Bog i Sin? — koji se stoga može nazvati jednim, budući da je od Njega, jer je i Sin Njegov, i rođen od Njega, i objavljen kao Onaj koji je proizišao od Njega, po čemu je i Bog; a kada su Jevreji to smatrali mrskim i verovali da je hulno, jer se u tim govorima pokazao kao Bog, te su odmah pohitali na kamenovanje i strasno se dali na bacanje kamenja, On je snažno pobio svoje protivnike primerom i svedočanstvom Pisama. Reče On: „Kad one nazva bogovima, kojima riječ Božija bi data, a Pismo se ne može ukinuti, Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji?“ Tim rečima nije poricao da je Bog, nego je pre potvrdio tvrdnju da jeste Bog. Jer pošto se, bez sumnje, bogovima nazivaju oni kojima su date reči Božije, mnogo je više Bog Onaj koji se pokazuje uzvišenijim od svih njih. Pa ipak je klevetu o huli pobio na doličan način, sa zakonitim taktom. Jer On želi da se tako razume da je Bog, kao Sin Božiji, a ne bi želeo da se razume da je sam Otac. Tako je rekao da je poslat, i pokazao im da je učinio mnoga dobra dela od Oca; otuda je želeo da se ne razume kao Otac, nego kao Sin. A u poslednjem delu svoje odbrane spomenuo je Sina, a ne Oca, kada je rekao: „huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji“ Tako, što se tiče krivice za hulu, naziva sebe Sinom, a ne Ocem; ali što se tiče Njegovog božanstva, govoreći: „Ja i Otac jedno smo.“ dokazao je da je Sin Božiji. On je, dakle, Bog, ali Bog na takav način da je Sin, a ne Otac. (Rasprava o Trojstvu; kurziv i podvlačenje naši)
ATANASIJE ALEKSANDRIJSKI
12. Jer pošto je spomenuo stvaranje, on prirodno govori o Sili Tvorčevoj koja se u njemu vidi, a ta Sila, kažem, jeste Reč Božija, kroz koju je sve postalo. Ako je zaista stvorenje samo po sebi dovoljno, bez Sina, da Boga objavi, pazi da ne padneš misleći da je ono postalo bez Sina. Ali ako je kroz Sina postalo i „sve u njemu postoji“ Kološanima 1:17, mora slediti da onaj koji ispravno posmatra stvorenje posmatra i Reč koja ga je sazdala, i kroz Nju počinje da poima Oca. I ako, kao što i Spasitelj kaže: „niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti“ Matej 11:27 — i ako, kada Filip zamoli: „pokaži nam Oca“ On nije rekao: „Pogledaj stvorenje“, nego: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ Jovan 14:8-9 — s pravom Pavle, dok optužuje Grke što posmatraju sklad i poredak stvorenja ne razmišljajući o Reči Tvorcu u njemu (jer stvorenja svedoče o svome Tvorcu), tako da bi kroz stvorenje poimali istinitog Boga i napustili njegovo obožavanje — s pravom je rekao: „njegova vječna sila i božanstvo“ Rimljanima 1:20, označivši time Sina. A gde sveti pisci kažu: „Koji postoji pre vekova“ i „kroz kojega je i vijekove stvorio“ Jevrejima 1:2, oni time isto tako jasno propovedaju večno i beskonačno biće Sina, čak i dok označavaju samoga Boga. Tako, ako Isaija kaže: „Bog vječni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske“ Isaija 40:28; i Suzana reče: „O večni Bože“; i Varuh napisa: „zavapiću Vječnome u dane moje“ i malo zatim: „ja se nadah u Vječnoga za spasenje vaše, i dođe mi radost od Svetoga“ ipak, budući da apostol, pišući Jevrejima, kaže: „On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga“ Jevrejima 1:3; a i David u osamdeset devetom psalmu: „Neka bude dobra volja Gospoda Boga našega s nama“ i: „tvojom svjetlošću vidimo svjetlost“ ko je tako malo razuman da sumnja u večnost Sina? Jer kada je čovek video svetlost bez sjaja njenog zračenja, da bi mogao reći o Sinu: „Beše nekada kada Ga ne beše“ ili „Pre svoga rođenja nije postojao“? A reči upućene Sinu u sto četrdeset četvrtom psalmu: „Carstvo je tvoje carstvo svijeh vijekova, i vlada tvoja na sva koljena.“ zabranjuju svakome da zamišlja bilo kakav razmak u kome Reč nije postojala. Jer ako se svaki razmak u vekovima meri, a Reč je Car i Tvorac svih vekova, onda, budući da pre Nje nikakav razmak ne postoji, bilo bi ludilo reći: „Beše nekada kada Večnoga ne beše“ i „Iz ničega je Sin“. A pošto sam Gospod kaže: „Istina“ a ne „Postao sam Istina“, nego uvek „Ja jesam“ — „Ja sam Pastir“, „Ja sam Svetlost“ — i opet: „Vi me zovete Učiteljem i Gospodom; i pravo velite, jer jesam.“ ko će, čujući takav govor od Boga, i Premudrosti, i Reči Očeve, koja govori o sebi, još i dalje oklevati u pogledu istine i ne poverovati odmah da se izrazom „Ja jesam“ označava da je Sin večan i bez početka?
13. Jasno je, dakle, iz gorenavedenog da Pisma objavljuju večnost Sina; isto je tako jasno iz onoga što sledi da se arijanski izrazi „nije bio“, „pre“ i „kada“ u tim istim Pismima pripisuju stvorenjima. Mojsije, na primer, u svom izveštaju o postanku našega sveta kaže: „I svaku biljku poljsku, dokle je još ne bješe na zemlji, i svaku travku poljsku dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne pusti dažda na zemlju, niti bješe čovjeka da radi zemlju,“ Postanje 2:5. A u Ponovljenim zakonima: „Kad Višnji razdade našljedstvo narodima“ Ponovljeni zakoni 32:8. A Gospod je u svoje lično ime rekao: „Kad biste me ljubili, obradovali biste se što rekoh: idem Ocu; jer Otac moj veći je od mene. A sada sam vam rekao, prije nego se zbude, da vjerujete kada se zbude.“ Jovan 14:28-29. A o stvaranju kaže preko Solomona: „Prije vijekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje. Kad još ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila;“ Priče Solomonove 8:23. I: „prije nego Avraam nastade, Ja jesam“ Jovan 8:58. A o Jeremiji kaže: „Prije nego te sazdah u utrobi, znah te“ Jeremija 1:5. A David u Psalmu kaže: „Prije nego se gore rodiše i sazda se zemlja i vaseljena, i od vijeka i do vijeka ti si Bog.“ A u Danilu: „Suzana povika iza glasa i reče: O večni Bože, koji znaš tajne i znaš sve pre nego što bude.“ Tako se pokazuje da izrazi „nekada nije bio“, „pre nego što je postalo“, „kada“ i slični pripadaju nastalim stvarima i stvorenjima, koja dolaze ni iz čega, ali su strani Reči. Ali ako se takvi izrazi u Svetom pismu upotrebljavaju za nastale stvari, a „uvek“ za Reč, sledi, o vi neprijatelji Božiji, da Sin nije došao ni iz čega, niti je uopšte u broju nastalih stvari, nego je Očeva Slika i večna Reč, koja nikada nije bila nepostojeća, nego uvek jeste, kao večni Sjaj Svetlosti koja je večna. Zašto onda zamišljati vremena pre Sina? Ili zašto huliti na Reč kao da je posle vremena, Nju kroz koju su i vekovi postali? Jer kako je vreme ili vek uopšte postojao kada se Reč, kako vi kažete, još nije pojavila, „kroz“ koju je „sve postalo i bez“ koje „ništa nije postalo“ Jovan 1:3? Ili zašto, kada mislite na vreme, ne kažete otvoreno: „Beše vreme kada Reči ne beše“? Ali dok izostavljate reč „vreme“ da biste prevarili proste, nimalo ne skrivate sopstveno uverenje, niti biste, čak i da ga skrivate, mogli izbeći da budete otkriveni. Jer i dalje prosto mislite na vremena kada kažete: „Beše kada Ga ne beše“ i „Nije postojao pre svoga rođenja“. (Četiri besede protiv arijanaca, Beseda 1; podebljanje naše)
4. Zbog toga je, i s pravom, pošto je pre toga rekao: „Ja i Otac jedno smo.“ dodao: „je Otac u meni i ja u njemu“ Jovan 10:30, da bi pokazao istovetnost Božanstva i jedinstvo Suštine. Jer oni su jedno, ne kao jedna stvar podeljena na dva dela koji nisu ništa drugo do jedno, niti kao jedna stvar dvaput imenovana, tako da Isti biva čas Otac, čas sopstveni Sin, jer je Savelije, držeći to, proglašen jeretikom. Ali Njih su dvojica, jer je Otac Otac i nije takođe Sin, a Sin je Sin i nije takođe Otac; ali je priroda jedna; (jer potomak nije nesličan svome roditelju, budući da je njegova slika), i sve što je Očevo, Sinovljevo je. Stoga Sin nije ni drugi Bog, jer nije pribavljen spolja; inače bi ih bilo mnogo, kada bi se pribavljalo božanstvo strano Očevom; jer ako je Sin drugi, kao Potomak, ipak je Isti kao Bog; i On i Otac su jedno u svojstvenosti i osobenosti prirode, i u istovetnosti jednog Božanstva, kao što je rečeno. Jer je i zračenje svetlost, ne druga po redu za suncem, niti druga svetlost, niti od udela u njemu, nego njegov celovit i vlastit porod. A takav je porod nužno jedna svetlost; i niko ne bi rekao da su to dve svetlosti, nego da su sunce i zračenje dvoje, a ipak je jedna svetlost od sunca koja svojim zračenjem obasjava sve. Tako je i Božanstvo Sina Očevo; otuda je i nedeljivo; i tako postoji jedan Bog i nijedan drugi osim Njega. I tako, budući da su jedno, i da je samo Božanstvo jedno, O SINU SE GOVORI ISTO ONO ŠTO SE GOVORI O OCU, osim što se za Njega ne kaže da je Otac — na primer, da je Bog: „i Logos bješe Bog“ Jovan 1:1; SVEDRŽITELJ: „govori Gospod Bog, Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi, Svedržitelj“ Otkrivenje 1:8; Gospod: „jednoga Gospoda Isusa Hrista“ 1. Korinćanima 8:6; da je Svetlost: „Ja sam svjetlost“ Jovan 8:12; da briše grehe: kaže On: „da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe“ Luka 5:24; i tako s ostalim svojstvima. Jer, kaže sam Sin: „Sve što ima Otac moje je“ i opet: „I sve moje tvoje je“… Opet, budući da su Jevreji rekli: „Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater?“ Kako onda kaže: „prije nego Avraam nastade, Ja jesam“ i „sam sišao s neba“? — arijanci s druge strane odgovaraju i slično govore: „Kako može biti Reč ili Bog Onaj koji je spavao kao čovek, i plakao, i raspitivao se?“ Tako obe strane poriču Večnost i Božanstvo Reči zbog onih ljudskih svojstava koja je Spasitelj na sebe uzeo zbog tela koje je nosio. (Beseda 3; podebljanje i velika slova naši)
1. Reč je Bog od Boga; jer „Logos bješe Bog“ Jovan 1:1, i opet: „Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ Rimljanima 9:5. A pošto je Hristos Bog od Boga, i Reč Božija, Premudrost, Sin i Sila, stoga se u božanskim Pismima objavljuje samo Jedan Bog. Jer Reč, budući Sin Jednoga Boga, odnosi se na Onoga od koga i jeste; tako da su Otac i Sin dvojica, a ipak je Monada Božanstva nedeljiva i nerazdvojiva. I tako takođe čuvamo Jedan Početak Božanstva, a ne dva Početka, otkuda u strogom smislu postoji Monarhija. I upravo tome Početku Reč je po prirodi Sin, ne kao neki drugi početak koji postoji sam po sebi, niti kao da je nastala izvan tog Početka, da iz te različitosti ne bi proizašli Diarhija i Poliarhija; nego je Ona vlastiti Sin jednoga Početka, vlastita Premudrost, vlastita Reč, koja postoji od Njega. Jer, prema Jovanu, „u“ tom „Početku beše Reč, i Reč beše u Boga“, jer Početak beše Bog; i pošto je Ona od Njega, stoga i „Logos bješe Bog“ I kao što je jedan Početak i stoga jedan Bog, tako je jedna i ona Suština i Postojanje koje zaista i istinski i stvarno jeste, i koje reče: „Ja sam onaj što jest“ Izlazak 3:14 — a ne dve, da ne bi bila dva Početka; a od Jednoga, Sin po prirodi i istini, jeste Njegova vlastita Reč, Njegova Premudrost, Njegova Sila, i nerazdvojiva od Njega. I kao što nema druge suštine, da ne bi bila dva Početka, tako Reč koja je od te Jedne Suštine nema raspadanja, niti je označavajući zvuk, nego je suštinska Reč i suštinska Premudrost, koja je istiniti Sin. Jer kad Ona ne bi bila suštinska, Bog bi govorio u vetar 1. Korinćanima 14:9, i imao telo, ni u čemu se ne razlikujući od ljudi; ali pošto On nije čovek, ni Njegova Reč nije po slabosti čoveka. Jer kao što je Početak jedna Suština, tako je i Njegova Reč jedna, suštinska i postojeća, i Njegova Premudrost. Jer kao što je Bog od Boga, i Premudrost od Mudroga, i Reč od Razumnoga, i Sin od Oca, tako je i Postojeći od Postojanja, i Suštinski i Bitni od Suštine, i Biće od Bića. (Beseda 4; podebljanje naše)