Pravo ispovedanje vere – 1. deo

Došlo je vreme da se jedan davagandista ponovo stavi na svoje mesto. Muslimanski hristofob i takijista Džalal Abualrub očigledno nije naučio lekciju, budući da se ponovo latio svojih starih klevetničkih i lažljivih navika. Nedavno je objavio knjigu u kojoj beleži svoje odgovore jednom hrišćaninu u vezi sa otkrivenjem slavnog Trojstva nasuprot Muhamedovom izopačenju istinskog avramovskog poimanja monoteizma. Kroz čitavu ovu knjižicu Abualrub sramno izvrće tekst Božje Reči, Svetog pisma, i čini praktično svaku logičku grešku kako bi odbranio lažna Muhamedova učenja. Zato smo odlučili da započnemo seriju koja razotkriva ova gruba iskrivljenja i sramna pogrešna tumačenja istinskog Božjeg vođstva, koje se nalazi jedino u Božjoj Reči, Svetom pismu. Počinjemo odgovorom na Abualrubovo pozivanje na Isusa, kojim želi da dokaže da je čak i Gospod potvrdio islamsku Kalimu ili veroispovest da nema boga osim Alaha.

Abualrub piše:

„Reči koje se prenose od Isusa takođe koriste islamsku Kalimu kao jedinu i jedino ispravnu veroispovest: „A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini; I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest.“ (Marko 12:29-30)

„Ovo nije Trojstvo. Ovo je islamski tevhid i kao takav predstavlja jasan dokaz protiv hrišćanstva. Isus nikada nije rekao: ’Ja sam vas stvorio; obožavajte mene kao što obožavate Boga; ja sam jedan u tri i tri u jednom; ja sam zaista Bog.’ Sve što hrišćani imaju jesu nejasne izjave koje sakupljaju, a zatim se međusobno bore – beskrajno – oko toga šta one zaista znače.

„Stoga sukob ovde nije između islamskog tevhida, koji se pominje u jednom ili više stihova [sic] u Bibliji. Sukob je između kuranskih izjava koje uspostavljaju njegovu veroispovest i veroispovesti koja se u Bibliji ne pominje ni u pojedinačnim ni u više stihova.“ (Muslim-Christian Dialogue: Islamic Monotheism vs. Trinity, Jalal Abualrub, priredio Alaa Mencke [Madinah Publishers & Distributors, prvo izdanje 2012], str. 8-9)

Davidov uzvišeni Gospod i božanski Sin čovečji

Abualrub se, zgodno i sramno, ne trudi da navede stihove koji slede neposredno posle toga:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:35-37

„A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini;“ Marko 12:29

Nije slučajno što je Isus nastavio time što je citirao Psalam 110:1 neposredno nakon što je naveo potvrdu iz Ponovljenih zakona 6:4-5 (poznatu kao Šema) da Izrailj ne sme ispovedati niti obožavati nijednog drugog Gospoda osim svoga Boga. Isus je, dakle, upotrebio nadahnuto Sveto pismo da dokaže kako je Sveti Duh već otkrio prorocima poput Davida da je Gospod Izrailjev zapravo višeličan, i da se dešava da je jedna od tih božanskih Ličnosti sam Mesija!

Zapravo, Sveti Duh je Davidu otkrio poprilično mnogo, jer mu nije samo obznanio da je Hristos, koji je Isus, njegov Gospod, nego ga je Božji Duh nadahnuo i da sazna da će Mesija vladati sa samog Božjeg nebeskog prestola. Uostalom, sedeti Bogu s desne strane znači biti suvladar na Božjem prestolu na nebu, odakle Gospod vlada kao suvereni Kralj nad celokupnim stvorenjem:

„Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada.“ Psalam 103:19

Kao što je blaženi apostol Petar objasnio:

„Ljudi braćo, neka je dopušteno sa slobodom reći vam za praoca Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana. Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu, Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.“ Dela apostolska 2:29-35

Petar ovde dalje pokazuje da je Duh otišao čak dotle da Davidu objavi kako će Mesija umreti i kako će Bog sačuvati njegovo fizičko, telesno telo od raspadanja tako što će ga vaskrsnuti iz mrtvih.

To znači da je David bio spasen na isti način na koji Novi zavet uči da su spaseni svi vernici – naime, ispovedanjem Gospoda Isusa svojim ustima i verovanjem iz srca / u srcu da ga je Bog vaskrsao iz mrtvih!

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13

Ali to nije cela slika. Na drugom mestu Hristos je jezik Psalma 110:1 povezao sa još jednim starozavetnim proroštvom:

„A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Marko 14:61-62

Ovde Gospod aludira na viziju proroka Danila, u kojoj ovaj vidi lik nalik čoveku kako prilazi Bogu:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Očigledno je da ta osoba nije stvorenje, budući da jaše na oblacima kao što to čini Bog,

„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3 – up. Izlazak 13:21-22; 14:19-20, 24-26; 33:7-11; 40:34-38; Brojevi 10:34; Ponovljeni zakoni 33:26; Psalam 68:4, 33-34; 104:3; Isaija 19:1

Vlada zauvek kao što to čini Bog i prima isto obožavanje ili služenje koje Bog prima od svih naroda!

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27

„Tada Darije car napisa svima narodima, plemenima i jezicima, koji življahu po zemlji: Mir da vam se umnoži;“ Danilo 6:26 – up. 3:12, 14, 17-18, 28; Psalam 22:27-30; 86:9; 145:13; Isaija 66:23; Zaharija 14:9, 16-17

Stoga je taj Sin čovečji Bog koji se pojavljuje kao ljudsko biće, a koji je istovremeno lično različit od drugog božanskog bića zvanog Starac danima.

Ovo ne samo da dokazuje da proroci nisu bili nikakvi muslimani, budući da nisu zastupali Muhamedovo izopačeno poimanje božanstva, nego takođe pokazuje da je Isus u suštini tvrdio da je Bog u telu kada je sebe poistovetio sa Sinom čovečjim koga je Danilo video.

Božji jedinstveni Sin i Naslednik

Još jedna stvar koju je Abualrub zgodno propustio da pomene jeste da je ranije, u istom poglavlju, Gospod Isus razlikovao sebe od svih Božjih proroka, pokazujući da je daleko uzvišeniji od svih njih:

„I poče im govoriti u pričama: Posadi čovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i sagradi kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. I kada dođe vrijeme, posla vinogradarima slugu da primi od vinogradara roda vinogradskoga. A oni ga uhvatiše, izbiše i poslaše praznih ruku. I opet im posla drugoga slugu; i onoga napadoše kamenjem, i razbiše mu glavu, i poslaše ga osramoćena. I opet posla drugoga, i njega ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a druge pobiše. A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari oni rekoše među sobom: Ovo je nasljednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasljedstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. Šta će, dakle, učiniti gospodar vinograda? Doći će i pogubiće vinogradare, i daće vinograd drugima. Zar niste čitali u Pismu ovo: Kamen koji odbaciše zidari, on postade glava od ugla; To bi od Gospoda i divno je u očima našim. I tražahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda; jer razumješe da za njih govori priču; i ostavivši ga otidoše.“ Marko 12:1-12

Ovde vlasnik vinograda treba da predstavlja Boga, dok vinograd simbolizuje Izrailj, zakupci ili vinogradari označavaju jevrejske starešine, a sluge predstavljaju proroke koje je Bog neprestano slao svome narodu, ali uzalud:

„Otkad iziđoše oci vaši iz zemlje Misirske do danas, slah k vama sve sluge svoje proroke svaki dan zarana i bez prestanka. Ali ne poslušaše me, niti uha svojega prignuše, nego bijahu tvrdovrati i činiše gore nego oci njihovi.“ Jeremija 7:25-26 – up. 26:4-5; 29:19; 44:4

„I neznabošci se razgnjeviše, i dođe gnjev tvoj i vrijeme da se mrtvima sudi, i da se dade plata slugama tvojima, prorocima i svetima i onima koji se boje Imena tvojega, malima i velikima, i da se pogube oni koji kvare zemlju.“ Otkrivenje 11:18

U ovoj priči, ljubljeni Sin i Naslednik koga vinogradari ubijaju jeste Isus, što stoga pokazuje da Hristos sebe nije smatrao pukim prorokom ili Božjim slugom. Naprotiv, Isus je sebe video kao Božjeg jedinstvenog Sina koji poseduje sve što pripada Ocu. A budući da su proroci Božje sluge, to znači da su isto tako i Hristove sluge, jer je on, kao Božji Sin i Naslednik, veći od svih njih i njihov je vlasnik. To objašnjava zašto je Isus mogao da kaže da je David po Svetom Duhu nazvao Mesiju svojim Gospodom u Psalmu 110:1.

Božanski kamen temeljac

Ali ni to nije sve. Gospod Isus završava svoju priču citirajući Psalam 118:22-23 kako bi sebe poistovetio sa kamenom temeljcem koji su graditelji odbacili. Evo tog odlomka:

„Kamen koji odbaciše zidari, posta glava od ugla. To bi od Gospoda i divno je u našim očima.“

Ono što ovaj tekst čini prilično zanimljivim jeste to što prorok Isaija preuzima istu tu temu u svom nadahnutom spisu:

„Zato ovako veli Gospod Gospod: Evo, ja mećem u Sionu Kamen, Kamen izabran, Kamen od ugla, skupocjen, temelj tvrd; ko vjeruje neće se plašiti.“ Isaija 28:16

Razlog zbog kog je ovo zanimljivo jeste taj što nas prorok na drugom mestu obaveštava da taj konkretni kamen nije niko drugi do sam Bog Jahve!

„Ne govorite buna, kad god ovaj narod kaže buna, i ne bojte se čega se on boji, i ne plašite se. Gospoda nad vojskama svetite; i on neka vam je strah i bojazan. I biće vam svetinja, a kamen za spoticanje i stijena za sablazan objema domovima Izrailjevijem, zamka i mreža stanovnicima Jerusalimskim.“ Isaija 8:12-14

Dakle, poistovećujući sebe sa kamenom temeljcem koji je Izrailj odbacio, Isus je ponovo tvrdio da je božanski Sin Božji u telu!

Ovo me dovodi do moje sledeće tačke, koju ću nastaviti u sledećem delu.