Ponovno razmatranje pitanja Mateja 28:18 – 2. deo
Revisiting the issue of Matthew 28:18 Pt. 2
Nastavljajući tamo gde smo stali, sada ćemo odgovoriti na Vilijamsov drugi prigovor.
VILIJAMS
- Novozavetni naučnici odavno smatraju ovaj stih tvorevinom rane crkve, a ne autentičnom rečju samog Isusa.
ODGOVOR
Time što ne ograničava svoju paušalnu tvrdnju, Vilijams stvara pogrešan utisak da SVI novozavetni naučnici veruju da je Matej 28:18 tvorevina rane crkve. Nažalost, ovakva vrsta aljkave i obmanjujuće retorike tipična je za Vilijamsovu tiradu protiv hrišćanstva. A ipak, on neće oklevati da kuka i prigovara kad god pomisli da hrišćani čine upravo to isto protiv Kurana.
Činjenica je da uglavnom liberalna, kritička novozavetna nauka (ona vrsta koja bi takođe dovela u pitanje navodno božansko poreklo Kurana) posmatra ovaj odlomak kao tvorevinu bilo Mateja bilo crkve, iako ne postoji ni trunka istorijskih, tekstualnih ili arheoloških dokaza koji bi potkrepili takvu neosnovanu pretpostavku. Konzervativni novozavetni naučnici, s druge strane, uzimaju ovo kao autentičnu izreku istorijskog Isusa, budući da puštaju dokaze da govore sami za sebe, umesto da dopuste da antinatprirodna pristrasnost ili teološke pretpostavke usmeravaju njihove sudove o istorijskoj verodostojnosti ovog odlomka.
Uz to rečeno, postoje dokazi iz samog Mateja koji podupiru istoričnost ovog stiha. Matej beleži jednu Isusovu izreku, za koju mnogi naučnici veruju da potiče iz hipotetičkog izvora Q (hipotetičkog jer apsolutno ne postoji nikakav dokaz da je Q ikada postojao, osim u umovima onih koji su skovali ovu teoriju), koja podseća na Hristove reči u Mateju 28:18. Zapravo, izjave su gotovo istovetne:
„U to vrijeme odgovori Isus, i reče: Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a otkrio si bezazlenima. Da, Oče, jer je tako bila blaga volja tvoja. Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti. Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako.“ Matej 11:25-30 – upor. Luka 10:21-22
Rečima koje podsećaju na one nađene u Mateju 28:18, Isus tvrdi da je Otac predao ili poverio sve stvari Sinu, i da je jedino Sin sposoban da otkrije Oca kome god on to izabere!
Ne samo da ovo zvuči kao ono što nalazimo u Mateju 28:18, već zvuči tačno kao ono što čitamo u Jovanovom jevanđelju!
„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35
„Tada Isus povika u hramu učeći i govoreći: I poznajete me i znate otkuda sam; i sam od sebe nisam došao, nego je istinit Onaj koji me posla, kojega vi ne znate. Ja ga znam, jer od njega jesam, i On me posla.“ Jovan 7:28-29
„Tada mu govorahu: Gdje je Otac tvoj? Isus odgovori: Ne znate ni mene ni Oca mojega; kad biste znali mene, znali biste i Oca mojega.“ Jovan 8:19
„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju. Kao što Otac poznaje mene i ja Oca; i život svoj polažem za ovce.“ Jovan 10:14-15
„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide,“ Jovan 13:3
„Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene. Kad biste mene znali, i Oca mojega biste znali; i od sada poznajete ga, i vidjeli ste ga. Reče mu Filip: Gospode, pokaži nam Oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Ko je vidio mene, vidio je Oca; pa kako ti govoriš: Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam ja govorim ne govorim od samoga sebe, nego Otac koji prebiva u meni on tvori djela. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i Otac u meni; ako li ne, zbog samih djela vjerujte mi.“ Jovan 14:6-11
„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15
„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:1-2, 10
Nije ni čudo što naučnici ovu navodnu Q izreku u Mateju 11:25-27 i Luki 10:21-22 nazivaju „jovanovskim gromom“!
Ono što ovu naročitu izjavu čini prilično izuzetnom jeste to što Isus tvrdi da mu je Otac predao sve stvari odmah nakon što je upravo hvalio Oca kao Gospoda neba i zemlje, što znači celokupnog stvorenja. Hrist stoga polaže pravo na apsolutno vlasništvo nad celokupnim stvorenjem, budući da je, u kontekstu, to ono što bi mu Bog poverio!
To takođe uključuje mudrost koju je Otac držao sakrivenom od mudrih i učenih ovoga veka, tj. sve Božje znanje i mudrost povereni su Sinu, i zato je jedino Sin sposoban da drugima obznani Oca.
Isus zatim kaže da jedino Otac poznaje Sina i obrnuto, što objašnjava zašto Sin mora da otkrije Oca, nešto što, kako kaže, čini za koga god izabere. Ova izjava pretpostavlja da je Sin nedokučivo Biće, baš kao što je to i Otac, i zato je Otac Jedini koji je sposoban da ga poznaje. Isus u suštini kaže da je jedino neko ko poseduje sveznajući um u stanju da poznaje Sina iscrpno i savršeno. A pošto je Otac sveznajuć, jedino ima smisla da jedino on potpuno poznaje Sina.
Isto tako, Isus mora biti sveznajuć jer i on tvrdi da poznaje Oca u istom smislu u kojem Otac poznaje njega, nešto što je izvan sposobnosti bilo kog stvorenja, budući da Sveto pismo jasno uči da je Božja priroda nedokučiva:
„Možeš li ti tajne Božije dokučiti, ili dokučiti savršenstvo Svemogućega? To su visine nebeske, šta ćeš učiniti? Dublje je od pakla, kako ćeš poznati? Duže od zemlje, šire od mora.“ Jov 11:7-9
„Divno Bog grmi glasom svojim, čini stvari velike da ih ne možemo razumjeti.“ Jov 37:5 – upor. 5:9; 9:10; 36:26
„Izbraja mnoštvo zvijezda, i sve ih zove imenom. Velik je Gospod naš i velika je krjepost njegova, i razumu njegovu nema mjere.“ Psalam 147:4-5 upor. Psalam 139:1-16; 145:3
„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi! Jer ko poznade um Gospodnji? Ili ko mu bi savjetnik? Ili ko njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno? Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve. Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:33-36 – upor. Isaija 40:13-14; 55:8-9; Efescima 3:17-19; Filipljanima 4:7
Stoga Sin mora biti nedokučivo i sveznajuće Biće, budući da je to jedini način na koji bi mogao poznavati nedokučivog i sveznajućeg Oca u istom smislu i u istoj meri u kojoj Otac poznaje njega.
To nije sve. Isus zatim nastavlja i poziva svakoga ko je opterećen i natovaren da se okrene njemu kako bi mu on dao odmor. To pretpostavlja da je Hrist sveznajuć, sveprisutan i svemoguć, budući da mora znati ko mu dolazi radi odmora, i mora imati sposobnost da potom svakome podari odmor i utehu koju traži, bez obzira na to gde se nalaze ili koliko ih ima.
Upravo zato nadahnuto Sveto pismo ovo opisuje kao delo koje i Jehova i njegov Duh vrše za Božji narod:
„I reče Gospod: Moje će lice ići naprijed, i daću ti odmor.“ Izlazak 33:14
„Ali se odmetaše i žalostiše sveti duh njegov; zato im posta neprijatelj, i ratova na njih. Ali se opomenu starijeh vremena, Mojsija, naroda svojega: Gdje je onaj koji ih izvede iz mora s pastirem stada svojega? Gdje je onaj što metnu usred njih sveti duh svoj? Koji ih vodi slavnom mišicom svojom za desnicu Mojsijevu? Koji razdvoji vodu pred njima da steče sebi vječno ime? Koji ih vodi preko bezdana kao konja preko pustinje, da se ne spotakoše? Duh Gospodnji vodi ih tiho, kao kad stoka slazi u dolinu; tako si vodio svoj narod da stečeš sebi slavno ime.“ Isaija 63:14
„Gospod reče ovako: Stanite na putovima i pogledajte, i pitajte za stare staze, koji je put dobar, pa idite po njemu, i naći ćete mir duši svojoj. A oni rekoše: Nećemo da idemo.“ Jeremija 6:16
A da bismo videli koliko je Isusova tvrdnja zapravo zapanjujuća, obratimo pažnju na to šta sledeći veoma kritički komentar kaže o ovom odlomku iz Mateja 11:25-27:
„… Da bismo prihvatili ovaj pododeljak kao autentičan, morali bismo da pretpostavimo da je zemaljski Isus imao shvatanje o sebi BLISKO ONOM IZ VEROISPOVESTI FORMULISANIH U CRKVI U KASNIJIM VEKOVIMA. S druge strane, budući da je ovaj odlomak stajao u Q, za koji se smatra da je nastao U PALESTINI OKO 50. GODINE NOVE ERE, ne može biti kasni proizvod. Treba ga posmatrati kao formulaciju crkve na putu ka potpuno razvijenim hristologijama 2. i 3. veka.“ (Howard Clark Glee, „The Gospel According to Matthew“, The Interpreter’s One-Volume Commentary on the Bible: Introduction and Commentary for Each Book of the Bible Including the Apocrypha, with General Articles, priredio Charles M. Layman [Abingdon Press, Nashville, TN 1971], str. 623; podebljano i verzalno isticanje naše)
Tako imamo liberalni izvor koji otvoreno priznaje da Isusovo samorazumevanje prema ovom tekstu iz Mateja u suštini odražava ono što su kasnije hrišćanske veroispovesti učile o njegovom apsolutnom Božanstvu i suštinskoj ravnopravnosti sa Ocem, što je upravo razlog zbog kojeg ga odbacuje kao autentičnu Hristovu izreku! Eto pravog primera unapred pretpostavljenog zaključka!
Bilo kako bilo, ono što ovaj liberalni izvor kaže o navodnom mestu i vremenu nastanka ove izreke nije od pomoći Vilijamsovom pohodu protiv Svetog pisma, budući da stanovište koje zauzima ovaj kritički komentar u suštini znači da je to izjava koju su Isusovi izvorni jevrejski sledbenici, poput Petra, sastavili u Palestini!
Naposletku, tvrditi da Matej 11:27 potiče iz Q, izvora koji je navodno nastao u Palestini oko 50. godine nove ere, u suštini utvrđuje da je ova izreka sastavljena u vreme kada su apostoli vaskrslog Gospoda još bili živi i zdravi.
Stoga, ako je stanovište ovog liberalnog komentara ispravno, onda to znači da su izvorni jevrejski Hristovi učenici bili ti koji su išli naokolo propovedajući da je Isus nedokučivi i sveznajući Sin Božji koji je bio/jeste jednak Ocu po suštini!
Kao takvo, ovo samo pojačava ono što smo već primetili u prvom delu našeg pobijanja, naime, da Kuran grubo greši tvrdeći da su Isusovi učenici bili muslimani (upor. K. 3:52, 5:111), i da je Muhamed stoga bio lažni prorok jer je izričito protivrečio učenju izvornih Hristovih jevrejskih sledbenika o Ličnosti i delu Gospoda Isusa.
Postoji još jedan tekst iz Mateja koji pruža dodatnu potporu tome da se Matej 28:18 uzme kao autentična izreka istorijskog Isusa. U Mateju 21:33-46 Isus pripoveda parabolu u kojoj poredi Boga sa vlasnikom vinograda (Izrael/Jerusalim [upor. Isaija 5:1-7]), koji ga je izdao pod zakup nekim zakupcima ili vinogradarima (jevrejskim vladarima). U paraboli, vlasnik je poslao svoje sluge da prikupe nešto od plodova iz njegovog vinograda. Međutim, zakupci su odlučili da neke od ovih slugu pretuku i ubiju, a nadahnuto Sveto pismo ih poistovećuje sa prorocima koje je Bog opetovano slao svom narodu Izrailju (upor. Jeremija 7:25; 26:5; 29:19; 44:4; Otkrivenje 11:18). Isus zatim kaže da je vlasnik imao još jednu, poslednju osobu da pošalje:
„A najzad posla im sina svojega govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari vidjevši sina, rekoše među sobom: Ovo je nasljednik; hodite da ga ubijemo, i da prisvojimo nasljedstvo njegovo. I uhvatiše ga, pa izvedoše napolje iz vinograda, i ubiše. Kada, dakle, dođe gospodar vinograda, šta će učiniti vinogradarima onim? Rekoše mu: Zločince će zlom smrću pogubiti, a vinograd će dati drugim vinogradarima, koji će mu davati plodove u svoje vrijeme.“ Matej 21:37-41 – upor. Marko 12:6-8; Luka 20:13-15
Nasuprot prorocima, koji nisu bili ništa više od slugu, Isus sebe poistovećuje kao Vlasnikovog Sina i Naslednika koga su zakupci na kraju ubili.
Ovo opet pokazuje da je Hrist verovao da sve što je Bog posedovao pripada njemu, što bi uključivalo i proroke, npr. kao Sinu koji je Naslednik Božji, proroci su bili/jesu i njegove sluge!
Dakle, ovi konkretni tekstovi jednostavno potvrđuju ono što je izrečeno u Mateju 28:18, kao i Sveto pismo u celini, naime da je Gospod Isus voljeni Sin koga je Bog postavio da bude božanski Naslednik svega što Otac poseduje. Stoga Hrist ima vrhovnu vlast nad celokupnim stvorenjem, budući da je sve stvoreno za njega kao izraz Očeve beskrajne ljubavi prema svom Sinu (upor. Psalam 2:7-9; Jovan 1:1-4, 10-11, 14, 18; 3:35; 5:20; 17:24; Kološanima 1:13-18; Jevrejima 1:1-14; 3:3-6).
Toliko o Vilijamsovoj kritici Mateja 28:18.
Svi biblijski navodi uzeti su iz Ovlašćene verzije kralja Džejmsa (AV) Svetog pisma.
Naučnici su progovorili!
Zaključujemo naše pobijanje navodeći niz komentara koji pomažu da se iznese jasno i izričito značenje reči Gospoda Isusa u Mateju 11:27.
Sve mi je predao Otac moj - Ovo je velika istina i ključ nauke o spasenju. Čovek Hristos Isus prima od Oca, i usled svog jedinstva sa večnim Božanstvom postaje Gospod i suvereni Delilac svih stvari. Svi izvori božanske naklonosti su u rukama Hrista, kao Sveštenika Božjeg i pomirujuće Žrtve za ljude: svako dobro proishodi od njega, kao Spasitelja, Posrednika, Glave, Uzora, Pastira i suverenog Sudije celoga sveta.
Niko ne poznaje Sina do Otac; niti ko poznaje itd. - Niko ne može potpuno da dokuči prirodu i svojstva Božja, osim Hrista; i niko ne može potpuno da dokuči prirodu, ovaploćenje itd. Hristovo, osim Oca. Potpuno dokučivanje i priznavanje Božanstva, i tajne Trojstva, pripadaju jedino Bogu. (Adam Clarke’s Commentary; podebljano isticanje naše)
Sve je predano … - Isto učenje jasno se često poučava u Novom zavetu. Vidi Jovan 3:35; Jovan 6:46; Jovan 10:15; Kološanima 1:16-17. To znači da Hrist ima vlast nad svim stvarima za dobro svoje crkve; da je uprava nad svemirom poverena njemu „kao Posredniku“, kako bi iskupio svoj narod i vodio ga ka slavi, Efescima 1:20-22.
Niko ne poznaje Sina - To jest, takva je priroda Sina Božjeg, takva je tajna jedinstva između božanske i ljudske prirode, takav je njegov uzvišeni „božanski“ karakter, da nijedan smrtnik ne može potpuno dokučiti Isusa. Niko osim Boga ne poznaje ga potpuno. Da je bio samo puki čovek, ovakav jezik zasigurno ne bi bio upotrebljen za njega.
Niti ko poznaje Oca … - U originalu ovo glasi: niti iko poznaje Oca osim Sina. To jest, nijedan čovek ni anđeo ne dokučuje jasno i potpuno karakter beskonačnog Boga; niko osim Sina – Gospoda Isusa – i onoga kome ga on obznani, nema nikakvog ispravnog poimanja njegovog bića i savršenstava. (Albert Barne’s Notes on the Whole Bible; podebljano isticanje naše)
Sve mi je predao Otac moj (π__αντα μοι π__αρεδοτη υ__π__ο του π__ατρος μου — panta moi paredoth__ē hupo tou patros mou). Ova uzvišena tvrdnja ne sme se umanjivati niti uklanjati objašnjenjima. To je bezvremeni aorist poput εδοτη — edoth****ē u Mateju 28:18 (vidi belešku) I „UKAZUJE UNAZAD NA JEDAN TRENUTAK U VEČNOSTI, i podrazumeva PREEGZISTENCIJU Mesije“ (Plummer). Mesijanska svest Hristova ovde je jasna kao zvono. To je trenutak visokog zajedništva. Zapazi ε__π__ιγινωσκει — epigin__ō__skei dvaput za „potpuno poznavati“. Zapazi takođe βουληται — boul__ē__tai = hoće, voljan je. Sin zadržava moć i volju da ljudima otkrije Oca. (A. T. Robertson's Word Pictures in the New Testament; podebljano i verzalno isticanje naše)
Sve mi je predao Otac moj — On ne kaže: One su otkrivene – kao nekome ko ih nije poznavao i bio im potpuno stran osim ukoliko mu nisu bile otkrivene – nego: One su „predate“ ili „poverene“ Meni od Oca mog; misleći na celokupnu upravu carstva blagodati. Tako je i u Jovanu 3:35: „Otac ljubi Sina, i sve je dao u ruku njegovu“ (vidi o Jovanu 3:35). Ali iako se „sve“ u oba ova odlomka odnosi u pravom smislu na carstvo blagodati, ono naravno uključuje sve što je neophodno za puno izvršenje tog poverenja – to jest, neograničenu moć. (Tako Matej 28:18; Jovan 17:2; Efescima 1:22)…
da otkrije njega — Kakva je to izreka, da su „Otac i Sin uzajamno i isključivo poznati jedan drugome“! Viši zahtev za jednakošću sa Ocem ne može se zamisliti. Ili, dakle, ovde imamo jednu od najodbojnijih pretenzija ikada izrečenih, ili božanstvo Hrista treba da bude za hrišćane izvan svake rasprave… (Robert Jamieson, A. R. Fausset i David Brown, Commentary Critical and Explanatory on the Whole Bible; podebljano isticanje naše)
Ovaj odlomak se završava najvećom tvrdnjom koju je Isus ikada izneo, tvrdnjom koja je središte hrišćanske vere, da jedino on može otkriti Boga ljudima. Drugi ljudi mogu biti sinovi Božji; on je Sin. Jovan je ovo izrazio na drugačiji način, kada nam govori da je Isus rekao: „Ko je video mene, video je Oca“ (Jovan 14:9). Ono što Isus kaže jeste ovo: „Ako želite da vidite kakav je Bog, ako želite da vidite um Božji, srce Božje, prirodu Božju, ako želite da vidite celokupan Božji stav prema ljudima – pogledajte mene!“ Hrišćansko je uverenje da jedino u Isusu Hristu vidimo kakav je Bog; a takođe je hrišćansko uverenje da Isus može dati to znanje svakome ko je dovoljno ponizan i dovoljno pun poverenja da ga primi. (William Barclay's Daily Study Bible; podebljano isticanje naše)
Potonji odlomak pokreće još osnovnije pitanje. Zar se ne može smatrati da je i sam Isus začetnik nekih stvari? Da li je crkva bila toliko bogata maštom, a Isus toliko maštovito siromašan, da se sav novi razvoj u titulama i teologiji mora pripisati jedino crkvi? Ako je 3:17 istorijski, zašto Isus ne bi mislio o sebi kao o Sinu u 11:27? Da li je nužno zaključiti, sa Hilom, da 11:27 ne može biti autentično zato što zvuči kao autoritet postvaskrsnog Isusa u 28:18? A ako to dvoje zaista zvuči slično, zašto onda ne bismo zaključili da postoji više kontinuiteta između zemaljske službe Isusove i vaskrslog Gospoda nego što je većina naučnika spremna da prizna?
Stih 27 je hristološka tvrdnja prvorazrednog značaja, koja se lako uklapa u kontekst. Nakon što je objavio da Otac daje istinsko razumevanje „ovih stvari“ „maloj deci“ (st. 25-26), Isus sada dodaje da je on isključivi posrednik tog otkrivenja. „Sve“ se možda ne odnosi na „svu vlast“ (kao u 28:18) nego na „sve božansko znanje“, sve znanje o „ovim stvarima“ (u st. 25). Ali pošto Sin nema samo znanje nego i vlast da izabere kome će otkriti Boga, verovatno „sve“ uključuje i vlast. Uzajamno poznavanje Sina i Oca, gde je Otac Bog, zaista pretpostavlja posebno sinovstvo. A ovo jedinstveno uzajamno poznavanje jemči da je otkrivenje koje Sin daje istinito. Ne najmanje zapanjujuća stvar u vezi sa ovom uzajamnošću jeste rečenica „Niko ne poznaje Sina osim Oca“. Čak i ako se prevede na Jeremijasov način (gore), u ovom isključivom kontekstu ona iznosi tvrdnju koju nijedan puki smrtnik ne bi mogao pošteno izneti. Postoji jedan zatvoreni svet Oca i Sina koji se drugima otvara samo otkrivenjem koje pruža Sin. „Jedno je poznavati po jednakosti prirode, a drugo po snishođenju onoga koji otkriva“ (Jeronim, citiran kod Broadusa). Ovo otkrivenje nije samo činjenično (Sin otkriva „ove stvari“) nego i lično (Sin otkriva „njega“ – Oca).
Sin otkriva Oca onima kojima, s vremena na vreme, hoće (prezent konjunktiva: upor. Turner, Syntax, str. 107). Kao što Sin hvali Oca što otkriva i skriva prema svojoj dobroj volji (st. 26), tako je i Otac ovlastio Sina da otkriva ili ne otkriva prema svojoj volji. Tekst stavlja ogroman naglasak na Isusovu ličnost i vlast. Ista misao se izbliza odjekuje i kod Jovana (3:35; 8:19; 10:15; 14:9; 16:15) i kod sinoptika (Mt 13:11; Mk 4:11 – Isus obznanjuje tajne carstva; upor. Mt 10:37-39, 11:25; Luka 10:23-24; gl. 15 i dr.). Ono što je u ovom odlomku razjašnjeno jeste da sinovstvo i mesijanstvo nisu sasvim isto. „Sinovstvo prethodi mesijanstvu i zapravo je temelj mesijanske misije“ (Ladd, NT Theology, str. 165-167, naročito str. 167). (Donald A. Carson, „Matthew“, The Expositor’s Bible Commentary with the New International Version: Matthew, Mark, Luke, Frank E. Gabelein (glavni urednik) [Zondervan, Grand Rapids, MI 1984], tom 8, str. 276-277; podebljano isticanje naše)
11:27 Sve je bilo predano Hristu od strane njegovog Oca. Ovo bi bila drska tvrdnja od bilo koga drugog, ali od Gospoda Isusa to je jednostavna konstatacija istine. U tom trenutku, dok je protivljenje raslo, nije izgledalo da je On u vlasti; ipak, bilo je istinito. Program Njegovog života neodoljivo se kretao ka konačnom slavnom trijumfu. „Niko ne poznaje Sina osim Oca.“ Postoji nedokučiva tajna oko Ličnosti Hristove. Sjedinjenje božanstva i čovečanstva u jednoj Ličnosti pokreće probleme koji zbunjuju ljudski um. Bog ne može umreti. Ipak, Isus je Bog i Isus je umro. Pa ipak, Njegova božanska i ljudska priroda su nerazdvojive. Stoga, iako Ga možemo poznavati i voleti i verovati Mu, postoji smisao u kojem Ga jedino Otac može istinski razumeti… I Otac je, takođe, neistraživ. Naposletku, jedino je Bog dovoljno velik da razume Boga. Čovek Ga ne može upoznati sopstvenom snagom ili umom. Ali Gospod Isus može i zaista otkriva Oca onima koje On izabere. Ko god upozna Sina, upoznaje i Oca (Jovan 14:7).
Ipak, nakon svega ovoga rečenog, moramo priznati da, nastojeći da objasnimo stih 27, imamo posla sa istinama koje su previsoke za nas. Vidimo kao u ogledalu, nejasno. Čak ni u večnosti naši konačni umovi neće biti u stanju da potpuno shvate veličinu Boga niti da razumeju tajnu Ovaploćenja. Kada čitamo da se Otac otkriva samo onima koje Sin izabere, mogli bismo biti u iskušenju da pomislimo na proizvoljan izbor nekolicine povlašćenih. Sledeći stih čuva od takvog tumačenja. Gospod Isus upućuje sveopšti poziv svima koji su umorni i natovareni da dođu Njemu radi odmora. Drugim rečima, oni kojima On izabere da otkrije Oca jesu oni koji Mu veruju kao Gospodu i Spasitelju. Dok razmatramo ovaj poziv beskrajne nežnosti, setimo se da je bio upućen nakon otvorenog odbacivanja Isusa od strane povlašćenih gradova Galileje. Ljudska mržnja i tvrdoglavost nisu mogle ugasiti Njegovu ljubav i milost. (William MacDonald, Believer’s Bible Commentary, priredio Art Farstad [Thomas Nelson Publishers, Nashville, TN 1995], str. 1245-1246; kurzivno i podvučeno isticanje naše)
Sada Isus prelazi sa govora svome Ocu na govor o njemu i o njihovom međusobnom odnosu… „Sve“ ne poznaje granice (uporedi đavolovo nuđenje Isusu „svih carstava sveta i slave njihove“ [4:8-9]). Bog je sve predao Isusu jer je Isus njegov Sin i stoga njegov naslednik. „Osim Oca niko ne prepoznaje Sina“ znači da jedino Bog prepoznaje Isusa kao svog Sina; jer, biološki govoreći, Isus nema ljudskog oca (1:18-25; 2:15; 3:17). Otuda Bog nema naslednika osim Isusa. Dosledno tome, „niti iko prepoznaje Oca osim Sina“ znači da jedino Isus prepoznaje Boga kao svog Oca; jer, biološki govoreći, nijedno ljudsko biće osim Isusa nema Boga za Oca (vidi ponovo pomenute odlomke). Ali ovom izuzimanju sebe Isus dodaje „i onaj kome god Sin odluči da otkrije [Oca]“, tako da je, baš kao što se Isus obraćao Bogu sa „Oče“, učio svoje učenike da čine isto (6:9; vidi takođe njegova mnogobrojna pominjanja „vašeg Oca“ i 5:9, 45). „Kome Sin odluči da otkrije [Oca]“ ponovo naglašava suverenu milost, samo što je ovoga puta reč o Sinovoj pored Očeve. Budući da će 16:16-17 učiniti Isusov identitet kao Hrista, Sina Boga živoga, predmetom otkrivenja Boga Oca Simonu Petru, predmet Sinovog otkrivenja jeste identitet Boga kao Oca vernika u Isusa. (Robert H. Gundry, „Matthew“, Commentary on the New Testament: Verse-by-Verse Explanations with a Literal Translation [Hendrickson Publishers Marketing, LLC, Peabody, Massachusetts 2010], str. 49; podebljano isticanje naše)
Prva važna istina ovog stiha nije toliko poučavana koliko uzeta zdravo za gotovo. Isus nedvosmisleno izjednačava sebe sa Bogom, nazivajući Ga Otac moj na način na koji Jevreji to nikada ne bi činili osim kada bi ukazivali na Njegovo zajedničko očinstvo nad Izrailjem. Ovde je jedna od najjasnijih Isusovih izjava o Njegovom božanstvu, koja otkriva prisan i posve jedinstven odnos Oca i Sina. Po suštini oni su jedno i nerazdvojivi su.
Nije bilo nikakve sumnje u umovima Isusovih slušalaca da je Njegovo nazivanje Boga Ocem mojim bila tvrdnja o božanstvu. Jevreji su ranije optuživali Isusa da sebe čini „jednakim Bogu“ i tražili su da Ga ubiju (Jovan 5:18). Kada je drugom prilikom rekao: „Ja i Otac jedno smo“, gomila je htela da Ga kamenuje na smrt zbog bogohuljenja (Jovan 10:30-31; upor. st. 15, 17-18, 25, 29, 32-38).
To što je Isus sam Bog jeste srce jevanđelja, jer bez Njegovog božanstva On ne bi mogao spasti nijednu dušu. Nijedna jeres ne kvari jevanđelje i ne lišava ga njegove sile toliko kao učenje da Isus nije Bog. Bez Njegovog božanstva nema jevanđelja ni spasenja.
Druga istina ovog stiha je izričita. U svom božanstvu Isus ne samo da je bio prisan sa svojim Ocem, nego je primio sve – svu vlast, suverenitet, istinu i moć – od Oca. U nekom trenutku u preegzistentnoj večnosti Otac je poverio ove stvari Sinu (upor. Jovan 5:21-24).
Upravo zato što Mu je bila data sva vlast „na nebu i na zemlji“, Isus je imao pravo da pošalje svoje sledbenike da „načine učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ (Mt. 28:18-19).
Osnovna svrha Isusovih čuda bila je da pokažu Njegovu vlast nad bolešću, oboljenjem, demonima, prirodom, životom, smrću i grehom. Imao je vlast da oprašta grehe, da spasava od božanskog suda i da suvereno upravlja svime na zemlji i na nebu. Sve u svemiru i sve što se svemira tiče jeste pod Njegovim božanskim suverenitetom. Njegova sila ispoljena tokom Njegove službe bila je nagoveštaj punog ispoljenja u nadolazećem zemaljskom Milenijumu, kada će On vladati nad zemljom.
Treća istina ovog stiha jeste da niko ne poznaje Sina osim Oca. Čovek nema načina da sam po sebi otkrije kakav je Bog, jer njegov konačni um ne može obuhvatiti Božju beskonačnu prirodu. Budući da je Sin božanski, kaže Isus, jedino božanski Otac poznaje ga. Obrnuto je jednako istinito: niti iko poznaje Oca osim Sina, i onaj kome Sin hoće da Ga otkrije. Božanska istina može biti jedino božanski opažena i božanski predata (upor. 1. Kor. 2:9-16). (The MacArthur New Testament Commentary: Matthew 8-15 [Moody Publishers, Chicago 1987], str. 273; kurzivno i podvučeno isticanje naše)