Ponovni osvrt na Isaiju 42: dodatak

Dodatak: Isaijina teologija

Suprotstavljena učenjima Muhameda

U našoj prethodnoj raspravi razmotrili smo celokupni kontekst knjige proroka Isaije kako bismo konačno utvrdili da Muhamed nije mogao biti sluga koga prorok pominje u 42. poglavlju. Ovde ćemo ukratko sagledati Isaijinu teologiju i uporediti je sa onim što je Muhamed propovedao, sa izričitim ciljem da pružimo dodatni dokaz da Muhamed nikako nije mogao biti pravi prorok.

Prema Isaiji, rodiće se Dete koje će zauvek vladati na Davidovom prestolu kao Silni Bog u telu:

„Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama.“ Isaija 9:6-7

Ono što ovo proročanstvo čini prilično zapanjujućim jeste to što u samom sledećem poglavlju Isaija poistovećuje Jahvea sa Silnim Bogom:

„I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neće se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego će se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom. Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.“ Isaija 10:20-21

A pošto Isaija na drugom mestu kaže da nema drugog boga osim Jahvea,

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti.“ Isaija 43:10

„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga.“ Isaija 45:21-22

to onda znači da Dete koje treba da se rodi mora biti ovaploćeni Bog Jahve!

Prorok, dakle, predviđa vreme kada će Svemogući Bog postati čovek, što se direktno protivi izričitom kuranskom poricanju da je Alah rođen. Ono što ovo čini prilično zanimljivim jeste to što muslimansko sveto pismo ide čak dotle da upotrebi tačan arapski srodni oblik hebrejske reči yulad kako bi opovrglo mogućnost da Alah ikada dopusti da bude rođen:

„Nije rodio i rođen nije,“ S. 112:3 Y. Ali

Drugi problem sa kojim se muslimani suočavaju kada pokušavaju da pronađu Muhameda u knjizi proroka Isaije jeste taj što prorok govori o tome da Jahve uzdiže svog voljenog Slugu na veoma visok, uzvišen položaj:

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se.“ Isaija 52:13

Kao što smo ranije videli, Isaija opisuje uzvišenje Sluge na potpuno isti način na koji prorok govori o Jahveu koji je ustoličen na veoma visokom i uzvišenom mestu:

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.“ Isaija 6:1-5

„Jer ovako govori visoki i uzvišeni, koji živi u vječnosti, kojemu je ime Sveti: Na visini i u svetinji stanujem i s onijem ko je skrušena srca i smjerna duha, oživljujući duh smjernijeh i oživljujući srce skrušenijeh.“ Isaija 57:15 – up. 2:11-17; 5:16; 33:5, 10

Kao što je već napomenuto, ovo znači da je Jahve uzdigao svog Slugu da učestvuje u njegovoj suverenoj vladavini nad celokupnim stvorenjem. Sledeće jevrejsko tumačenje pokazuje koliko je ovo proročanstvo izuzetno:

“Sada ću preći na svoje izlaganje. 13 Gle, sluga moj imaće razum. Iz prorokove reči ‘razum’ može se videti da svi uzvišeni atributi koje mu on pripisuje imaju svoj izvor u toj osobini; na osnovu svoje sveobuhvatne razumnosti on će dostići uzvišenost iznad čak i najsavršenijih ljudi na svetu. Biće visok i uzvišen, i veoma uzvišen. Prema midrašu naših rabina, biće viši od Avrama, koji je najpre bio ‘visoki otac’, a potom otac mnoštva. Biće uzvišeniji od Mojsija, koji je bio ‘uzvišen’ iznad uzvišenih iz Levijevog plemena (up. Brojevi 3:32), koji je bio prorok takav da ‘ne usta više u Izrailju niko njemu ravan’ (Ponovljeni zakoni 34:10), koji je ‘spasao’ Izrailj ‘velikim spasenjem’ (up. 1. Dnevnika 11:14) kada su izašli iz Egipta, i o kome se glas raširio na sve strane sve dok se ‘knezovi edomski’ nisu prepali pred njim, i dok ‘drhat nije spopao junake moavske, i dok se nisu rastopili svi stanovnici Hanana’ (Izlazak 15:15). Ali ovaj će biti uzvišen daleko iznad Mojsija: jer kada sabere naše rasejane sa četiri kraja zemlje, biće uzvišen u očima svih careva u čitavom svetu, i svi će mu služiti i uzdizaće ga iznad sebe, kao što Danilo prorokuje o njemu: ‘svi narodi, plemena i jezici da mu služe’ (Danilo 7:14, 27). Biće uzvišeniji od Solomona, čije je dostojanstvo bilo toliko uzvišeno da se za njega kaže da je ‘seo na presto Gospodnji’ (1. Dnevnika 29:23), a naši rabini kažu da je bio car i nad gornjim i nad donjim svetom. Ali CAR MESIJA, u svojoj SVEOBUHVATNOJ RAZUMNOSTI, biće uzvišeniji od Solomona. Neizmerno iznad anđela služitelja, jer će se ta ista sveobuhvatna razumnost približiti [Bogu] više nego njihova. Jer je izuzetno velika povlastica to što neko čija je priroda složena i materijalna treba da dostigne stepen razumnosti bliži Božanskom nego što je onaj koji pripada bestelesnima; i tako se o njemu kaže da je ‘njegova snaga veća od snage anđela služitelja’, jer oni nemaju prepreke u vršenju svoga razuma, dok je ono što je složeno neprestano sputano usled materijalnog elementa u svojoj prirodi. Shodno tome, budući da je stepen njegove razumnosti takav, za njega se kaže da je ‘neizmerno uzvišen’, a njegova snaga da je ‘veća od anđelske’… A kada se ovaj ‘sluga Gospodnji’ rodi, i dalje će ga odlikovati posedovanje razumnosti koja mu omogućava da od Boga stekne ono što je nemoguće da iko stekne dok ne dosegne onu visinu na koju se niko od sinova ljudskih, OSIM NJEGA, nikada nije uzneo: od tog dana biće ubrojan sa svojim narodom Izrailjem, i deliće njihovo potčinjavanje i nevolju; ‘u svakoj njihovoj nevolji’ (Isaija 63:9) i on će biti neizmerno ožalošćen; a zbog toga što su odbačeni i rasejani do krajeva sveta, njegova će tuga biti tolika da će se boja njegovog lica izmeniti u odnosu na ljudsku, i spopašće ga bolovi i bolesti (jer velika tuga, kao što lekari znaju, izazivajući melanholiju, izlaže čoveka mnogim bolestima); i sve kazne koje dolaze na njega usled njegove tuge biće radi nas, a ne zbog ikakvog nedostatka ili greha s njegove strane koji bi za sobom povukao kaznu, JER JE ON SAVRŠEN, U POTPUNOSTI SAVRŠENSTVA, kao što Isaija kaže (11:2 i dalje). Zaista, svi njegovi bolovi i bolesti biće za nas…” (R. Moše Kohen Ibn Krispin (14. vek n.e.), citirano u The “Suffering Servant” of Isaiah According to the Jewish Interpreters, preveli Samuel R. Driver i Adolf Neubauer, sa uvodom Edvarda B. Pjuzija [Hermon Press, Njujork: pretisak iz 1969], str. 101-103; podebljanja i velika slova naša)

U ovom rabinskom navodu jevrejski autor povezuje Isaiju 52:13-53:12 sa Psalmom 2:7, 110:1 i Danilom 7:13-14, i sve to pripisuje Caru Mesiji. I obratite pažnju na rabinovo iskreno priznanje da uzvišeni jezik iz Isaije 52:13 prevazilazi ono što se može reći za obično stvorenje.

Upravo tu leži problem za muslimane, jer ono što Isaija kaže o uzvišenom statusu Sluge sukobljava se sa Muhamedovom porukom da Alah nikome ne dopušta da učestvuje u njegovoj suverenoj vladavini nad stvorenjem:

„Zar ti ne znaš da nebesko i zemaljsko carstvo pripada Allahu i da, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača nemate?!“ S. 2:107 Pickthall

„Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ S. 25:2 Pickthall – up. S. 17:111

Drugi veliki problem sa kojim se muslimani suočavaju jeste to što Isaija poistovećuje Jahvea sa duhovnim Ocem Izrailja koji ih je načinio i koji ih spasava:

„Ti si zaista otac naš, ako i ne zna Avram za nas, i Izrailj nas ne poznaje; ti si, Gospode, otac naš, ime ti je otkako je vijeka Izbavitelj naš.“ Isaija 63:16

„Ali sada, Gospode, ti si naš otac; mi smo kal, a ti si naš lončar, i svi smo djelo ruku tvojih.“ Isaija 64:8

Duhovno očinstvo Boga još je snažnije naglašeno kod nadahnutih novozavetnih pisaca, naročito kod Gospoda Isusa, koji je često govorio o Bogu kao svom Ocu i Ocu svih pravih vernika:

„Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima.“ Matej 5:16

„I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan Otac, koji je na nebesima.“ Matej 23:9

„I kad stojite na molitvi, praštajte ako šta imate protiv koga; da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama sagrješenja vaša. Ako li pak vi ne opraštate, ni Otac vaš koji je na nebesima neće oprostiti vama sagrješenja vaša.“ Marko 11:25-26

„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Luka 10:22

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe;“ Jovan 17:1

„Reče joj Isus: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao Ocu svojemu; nego idi braći mojoj i kaži im: Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu.“ Jovan 20:17

Štaviše, hrišćanska Sveta pisma idu dotle da poistovećuju jednog istinitog Boga sa Ocem:

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“ Jovan 17:1-3

„Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:6

„Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima nama.“ Efescima 4:6

Ovo potvrđuje da je duhovno očinstvo suštinski i neodvojiv aspekt Božjeg ličnog identiteta, da je biti Otac ono što Bog jeste i ko jeste, a ne nešto što on u nekom trenutku vremena odlučuje da postane.

Pa ipak, Muhamed dolazi stotinama godina posle Božjih nadahnutih izaslanika i poriče da je njegov bog ikome otac, naročito Jevrejima, hrišćanima, pa čak i samom Isusu:

„Jevreji i hrišćani kažu: „Mi smo deca Allahova i Njegovi miljenici.“ Reci: „Pa zašto vas On kažnjava zbog vaših greha?“ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će da oprosti, a koga hoće On će da podvrgne patnji. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i kod Njega je konačno odredište.“ S. 5:18 Y. Ali

„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Sale – up. 6:101; 19:88-93; 21:26; 39:4; 72:3

Što se Novog zaveta tiče, Muhamedovo poricanje Božjeg očinstva i Hristovog sinovstva čini ga jednim od antihrista koji je trebalo da dođu u svet:

„Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče da Isus jeste Hristos. Taj je antihrist koji odriče Oca i Sina. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca.“ 1. Jovanova 2:22-23

Muhamed je takođe u sukobu sa Isaijinim učenjem da će Jahveov Sluga prineti svoj život kao pomirbenu žrtvu za grehe sveta:

„Kako se mnogi začudiše tebi što bijaše nagrđen u licu mimo svakoga čovjeka, i u stasu mimo sinove čovječije, Tako će opet udiviti mnoge narode, carevi će pred njim zatisnuti usta svoja, jer će vidjeti što im nije kazivano i razumjeće što nijesu slušali.“ „Ko vjerova propovijedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas. Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen. Odrediše mu grob sa zločincima, ali na smrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom. Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 52:14-53:12

Imajući sve ovo u vidu, kako je Isaija mogao da prorekne dolazak Muhameda kada je poruka ovog potonjeg u direktnoj suprotnosti sa samim središnjim učenjima knjige proroka Isaije? Da li muslimani zaista žele da poverujemo da bi Isaija najavio dolazak čoveka koji je protivrečio prorokovom nadahnutom svedočanstvu o prirodi Boga, o Ličnosti i ulozi Davidovog Cara koji dolazi, i o planu spasenja?

U svetlu svega rečenog, muslimani treba da prestanu da se pozivaju na Isaiju 42 kao na proročanstvo o Muhamedu, budući da je poruka njihovog proroka u direktnom sukobu sa nekim od suštinskih učenja knjige proroka Isaije. Moraju se suočiti sa činjenicom da Isaijino svedočanstvo ne podupire njihova verovanja o tome da je Muhamed poslanik pravoga Boga. Naprotiv, Isaijino proglašenje pruža dodatni dokaz da je Muhamed bio lažni prorok koji je izopačio otkrivenje doneto preko nadahnutih izaslanika jednog istinitog Boga Avrama, Isaka i Jakova, koji se potom ovaplotio u Ličnosti Isusa Hrista.

Svi biblijski navodi preuzeti su iz Authorized King James Version (AV) Svetog pisma.