Origen: Trojstvo, creatio ex nihilo i Crkva kao duhovni Izrailj
U ovom tekstu citiraću Komentar na Jovana (Origen).
Citati koje ću navesti pomoći će čitaocima da uvide da Origen potvrđuje sledeće:
Monarhiju (monarchia) Oca, to jest da je on nerođeni Izvor Božanstva.
Hristos je nestvorena Mudrost Božija, budući bezvremeno rođeni Sin Oca.
Hristos je Alfa i Omega, Početak i Kraj, Prvi i Poslednji.
Hristos je Bog Reč koji se javljao starozavetnim prorocima i koji ih je nadahnuo da najave njegov dolazak u telu.
Celokupno stvorenje je kroz Hrista nastalo ni iz čega, bez ikakve prethodno postojeće materije.
Crkva je duhovni Izrailj.
Sva naglašavanja su moja.
1
„i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog.“ U prethodnom odeljku, moj poštovani brate Ambrosije, brate obrazovan po jevanđelju, raspravljali smo, koliko je to za sada u našoj moći, o tome šta je jevanđelje, šta je početak u kome beše Reč, i šta je Reč koja beše u početku. Sada prelazimo na razmatranje sledeće tačke u delu pred nama: kako Reč beše u Boga. U tu svrhu biće korisno setiti se da je ono što se naziva Reč dolazilo određenim osobama; kao „Riječ Gospodnja koja dođe Osiji, sinu Veirijevu,“ Osija 1:1, i „Riječ koja dođe u utvari Isaiji, sinu Amosovu, za Judu i za Jerusalim.“ Isaija 2:1, i „Riječ Gospodnja koja dođe Jeremiji o suši“ Jeremija 14:1. Moramo ispitati kako je ta Reč došla Osiji, i kako je došla i Isaiji, sinu Amosovom, i opet Jeremiji o suši; poređenje nam može omogućiti da otkrijemo kako Reč beše u Boga. Većina će jednostavno gledati na ono što su proroci govorili, kao da je to bila Reč Gospodnja, ili Reč, koja im je dolazila. Zar nije, međutim, moguće da je, kao što kažemo da jedna osoba dolazi drugoj, tako i Sin, Reč, o kojoj sada bogoslovstvujemo, došao Osiji, poslat mu od Oca — istorijski, to jest, sinu Verijevom, proroku Osiji, ali mistički onome ko je spasen, jer Osija etimološki znači Spasen; i sinu Verijevom, što etimološki znači izvori, budući da svako ko je spasen postaje sin onog vrela koje izvire iz dubina — mudrosti Božije. I nimalo nije čudno što je svetitelj sin izvora. Po svojim hrabrim delima često se naziva sinom — bilo sinom svetlosti, zbog dela koja svetle pred ljudima, bilo sinom mira, zbog toga što poseduje mir Božiji koji prevazilazi svaki razum, bilo, opet, čedom mudrosti, zbog pomoći koju mu mudrost donosi; „premudrost“, Matej 11:19 kaže se, „opravdana premudrost od djece njezine“. Tako onaj ko božanskim Duhom ispituje sve, pa i dubine Božije, te može uzviknuti: Rimljanima 11:33 „O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega!“ — on može biti sin izvora, kome dolazi Reč Gospodnja. Slično tome, Reč dolazi i Isaiji, poučavajući o onome što će u poslednje dane doći na Judeju i Jerusalim; a tako dolazi i Jeremiji, uzdignutom božanskim ushićenjem. Jer Iao etimološki znači uzdizanje, ushićenje. Reč, dakle, dolazi ljudima koji ranije nisu mogli primiti dolazak Sina Božijeg koji jeste Reč; ali Bogu ona ne dolazi, kao da pre toga nije bila s Njim. Reč je oduvek bila sa Ocem; i zato je rečeno: „i Logos bješe u Boga“ On nije došao Bogu, i ista ta reč beše upotrebljena je za Reč jer On beše u početku u isto vreme kada beše u Boga, niti odvojen od početka niti lišen svoga Oca. I opet, niti je postao u početku pošto u njemu nije bio, niti je postao s Bogom pošto s Njim nije bio. Jer PRE SVAKOG VREMENA i pre najdaljeg veka Reč beše u početku, i Reč beše u Boga. Tako smo, da bismo otkrili šta znači izraz „i Logos bješe u Boga“, naveli reči upotrebljene o prorocima, kako je On došao Osiji, Isaiji, Jeremiji, i primetili smo razliku, nipošto slučajnu, između postade i beše****. Treba dodati da On, dolazeći prorocima, obasjava proroke svetlošću znanja, čineći da vide ono što je bilo pred njima, ali što do tada nisu razumeli. Sa Bogom, međutim, On jeste Bog, upravo zato što je s Njim. I možda je zato što je video neki takav poredak u Logosu Jovan nije stavio rečenicu „Logos bješe Bog“ pre rečenice „i Logos bješe u Boga“. Niz u kome raspoređuje svoje rečenice ne sprečava da se snaga svake tvrdnje sagleda zasebno i u punoći. Jedna tvrdnja glasi „U početku bješe Logos (Riječ)“, druga „i Logos bješe u Boga“, a zatim dolazi „i Logos bješe Bog“. Moglo bi se pomisliti da raspored rečenica ukazuje na neki poredak; najpre imamo „U početku bješe Logos (Riječ)“, zatim „i Logos bješe u Boga“, i na trećem mestu „i Logos bješe Bog“, kako bi se videlo da to što je Reč u Boga čini Ga Bogom.
2. Na koji je način Logos Bog. Zablude kojih se u ovom pitanju treba čuvati.
Zatim zapažamo Jovanovu upotrebu člana u ovim rečenicama. On u tom pogledu ne piše nepažljivo, niti mu je nepoznata prefinjenost grčkog jezika. U nekim slučajevima upotrebljava član, a u nekima ga izostavlja. Član dodaje uz Logos, ali uz ime Boga dodaje ga samo ponekad. Upotrebljava član kada se ime Boga odnosi na nestvoreni uzrok svih stvari, a izostavlja ga kada se Logos naziva Bogom. Da li ista razlika koju zapažamo između Boga sa članom i Boga bez člana važi i između Logosa sa članom i bez njega? To moramo ispitati. Kao što je Bog koji je nad svima Bog sa članom, a ne bez njega, tako je i taj Logos izvor onog razuma (logosa) koji obitava u svakom razumnom stvorenju; razum koji je u svakom stvorenju ne naziva se, kao onaj prvi, par excellence Logos. Ima mnogih koji su iskreno zabrinuti za veru i koji ovde padaju u veliku pometnju. Boje se da ne propovedaju dva Boga, i taj strah ih goni u učenja koja su lažna i zla. Ili poriču da Sin ima sopstvenu, zasebnu prirodu pored prirode Očeve, pa Onoga koga nazivaju Sinom čine Bogom u svemu osim po imenu, ili poriču božanstvo Sina, dajući Mu zasebno sopstveno postojanje i čineći da područje Njegove suštine padne izvan područja Očeve, tako da su odvojivi jedan od drugoga. Takvim osobama moramo reći da je Bog, s jedne strane, Sam Bog (Autotheos, Bog po sebi); i zato Spasitelj kaže u svojoj molitvi Ocu, Jovan 17:3 „da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga“; ali da sve što je izvan Samog Boga postaje bog učešćem u Njegovom božanstvu, i ne treba ga nazivati prosto Bogom (sa članom), nego pre bogom (bez člana)****. I tako Prvorođeni svega stvorenja, koji je prvi u Boga i koji prvi privlači sebi božanstvo, jeste biće uzvišenijeg reda od ostalih bogova pored Njega, kojima je Bog Bog, kao što je pisano: „Bog nad bogovima, Gospod, govori i doziva zemlju“ Posredovanjem Prvorođenog oni su postali bogovi**, jer je On obilnom merom crpeo od Boga da bi oni bili učinjeni bogovima, i to im je saopštio po sopstvenoj darežljivosti.** Istiniti Bog, dakle, jeste taj Bog, a oni koji su oblikovani po Njemu jesu bogovi, takoreći slike Njega, praobrasca. A prvobitna slika****, opet, svih tih slika jeste Reč Božija, koja beše u početku i koja, time što je u Boga, U SVA VREMENA jeste Bog, ne posedujući to sama po sebi, nego time što je s Ocem, i ne bi ostala Bog, ako bismo o tome razmislili, osim tako što uvek prebiva u neprekidnom sagledavanju dubina Očevih.
3. Različiti odnosi Logosa prema ljudima.
Moguće je da se nekima neće dopasti to što smo rekli, predstavljajući Oca kao jedinog istinitog Boga, ali dopuštajući i druga bića pored istinitog Boga, koja su postala bogovi imajući udela u Bogu. Oni se mogu bojati da bi slava Onoga koji nadilazi svo stvorenje mogla biti spuštena na nivo tih drugih bića koja se nazivaju bogovima. Tu razliku između Njega i njih povukli smo time što smo pokazali da je Bog Reč svim ostalim bogovima služitelj njihovog božanstva. Tome moramo dodati, da bismo predupredili prigovore, da razum koji je u svakom razumnom stvorenju stoji u istom odnosu prema razumu koji beše u početku u Boga i koji jeste Bog Reč, u kakvom Bog Reč stoji prema Bogu. Kao što se Otac, koji je Sam Bog i Istiniti Bog, odnosi prema svojoj slici i prema slikama svoje slike — za ljude se kaže da su po slici, a ne da su slike Božije — tako se On, Reč, odnosi prema razumu (reči) u svakom čoveku. Svaki od njih zauzima mesto izvora — Otac je izvor božanstva, a Sin izvor razuma**. Kao što, dakle, ima mnogo bogova,** ali nama je jedan Bog Otac, i mnogo gospoda, ali nama je jedan Gospod, Isus Hristos, tako ima i mnogo Λόγοι, ali mi se, sa svoje strane, molimo da s nama bude onaj jedan Λόγος koji beše u početku i beše u Boga, Bog Logos. Jer ko god ne primi ovaj Logos koji beše u početku u Boga, ili se ne prilepi uz Njega onakvog kakav se javio u telu, ili ne uzme udela u nekima od onih koji su imali udela u ovom Logosu, ili ko god, pošto je imao udela u Njemu, ponovo od Njega otpadne — imaće svoj deo u onome što se naziva najsuprotnijim razumu. Ono što smo izveli iz istina od kojih smo pošli sada će biti dovoljno jasno. Najpre smo govorili o Bogu i Reči Božijoj, i o bogovima — to jest, o bićima koja imaju udela u božanstvu ili o bićima koja se nazivaju bogovima, a to nisu. I opet o Logosu Božijem i o Logosu Božijem koji je postao telo, i o logosima, to jest o bićima koja na neki način imaju udela u Logosu, o drugim ili trećim logosima, koji se smatraju logosima pored onog Logosa koji beše pre svih njih, a to zapravo nisu. Oni bi se mogli nazvati nerazumnim razumima; govori se o bićima za koja se kaže da su bogovi, a nisu, pa bi se pored tih bogova koji nisu bogovi mogli staviti i razumi koji nisu razumi. Bog svemira jeste Bog izabranih, i u mnogo većoj meri Bog Spasitelja izabranih; zatim, On je Bog onih bića koja su zaista bogovi, i On je, jednom rečju, Bog živih, a ne mrtvih. A Bog Logos jeste, možda, Bog onih koji Mu sve pripisuju i koji Ga smatraju svojim Ocem.
Sunce, mesec i zvezde bili su, prema kazivanjima ljudi iz starih vremena, povezani sa bićima koja nisu bila dostojna da im se Bog bogova računa za njihovog Boga. Na to mišljenje naveo ih je jedan odlomak iz Ponovljenih zakona koji otprilike ovako glasi: „I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im; jer ih Gospod Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom;“ Ali kako je Bog odredio sunce i mesec i svu vojsku nebesku svim narodima, ako ih nije na isti način dao i Izrailju, da bi oni koji nisu mogli da se uzdignu do područja uma bili čulnim bogovima podstaknuti da razmišljaju o Božanstvu i da se svojom slobodnom voljom povežu s njima, te tako budu sačuvani od otpadanja ka idolima i demonima? Nije li tako da jedni za svoga Boga imaju Boga svemira, dok se druga vrsta, posle njih, prilepljuje uz Sina Božijeg, Njegovog Hrista, a treća vrsta obožava sunce i mesec i svu vojsku nebesku — lutajući, istina, daleko od Boga, ali lutanjem koje se mnogo razlikuje i mnogo je bolje od lutanja onih koji kao bogove prizivaju dela ljudskih ruku, srebro i zlato — dela ljudske veštine. Na poslednjem mestu su oni koji se posvećuju bićima koja se nazivaju bogovima, a nisu bogovi. Na isti način, sada, neki imaju veru u onaj Razum koji beše u početku i beše u Boga i beše Bog; takvi su bili Osija i Isaija i Jeremija i drugi koji su objavili da im je došla Reč Gospodnja, to jest Logos. Druga vrsta su oni koji ne znaju ništa osim Isusa Hrista, i to raspetog, smatrajući da je Reč koja je postala telo cela Reč, i poznajući Hrista samo po telu. Takvo je veliko mnoštvo onih koji se ubrajaju u vernike. Treća vrsta predaje se logosima (besedama) koji imaju nekog udela u Logosu, a koje smatraju nadmoćnijim od svakog drugog razuma: to su oni koji slede časne i ugledne filosofske škole među Grcima. Četvrta vrsta, pored ovih, jesu oni koji polažu poverenje u pokvarene i bezbožne besede, ukidajući Promisao, koji je tako očigledan i gotovo vidljiv, i koji za čoveka priznaju neki drugi cilj osim dobra. Nekima će se možda činiti da smo odlutali od svoje teme, ali po mom mišljenju uvid do kojeg smo došli o četiri stvari povezane s imenom Boga i o četiri stvari povezane s Logosom sasvim dobro dolazi na ovom mestu. Postojao je Bog sa članom i bog bez člana, zatim su postojali bogovi u dva reda, na vrhu čijeg se višeg reda nalazi Bog Reč, koga i samog nadilazi Bog svemira. I opet, postojao je Logos sa članom i Logos bez člana, što odgovara Bogu u apsolutnom smislu i jednom bogu; i logosi u dva reda. A neki su ljudi povezani sa Ocem, budući deo Njega, a odmah za njima oni koje naše izlaganje sada iznosi na jasniju svetlost — oni koji su došli Spasitelju i u potpunosti se utvrdili u Njemu. Treći su oni o kojima smo ranije govorili, koji sunce, mesec i zvezde smatraju bogovima i uz njih se opredeljuju. A na četvrtom i poslednjem mestu oni koji se pokoravaju bezdušnim i mrtvim idolima. Svemu ovome nalazimo analogije u onome što se tiče Logosa. Jedni su ukrašeni samom Rečju; drugi onim što je odmah do Nje i što izgleda kao sam iskonski Logos, naime, oni koji ne znaju ništa osim Isusa Hrista, i to raspetog, i koji Reč sagledavaju kao telo. A treća vrsta, onakva kakvom smo je malopre opisali. Zašto da govorim o onima za koje se misli da su u Logosu, a otpali su ne samo od samog dobra, nego i od samih njegovih tragova i od onih koji u njemu imaju udela?
28. Proroci su svedočili o Hristu i mnogo šta o Njemu prorekli.
„Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega.“ Jovan 1:7 Neki od onih koji odstupaju od crkvenog učenja, ljudi koji ispovedaju da veruju u Hrista, poželeli su, kao što njihov sistem i zahteva, još jedno biće pored Tvorca, te stoga ne mogu dopustiti da su Njegov dolazak u svet prorekli proroci. Zato nastoje da se otarase svedočanstava proroka o Hristu i kažu da Sinu Božijem nisu potrebni svedoci, nego da On sa sobom donosi sopstveni dokaz, delom u zdravim rečima punim sile koje je objavio, a delom u čudesnim delima koja je učinio, a koja su bila dovoljna da odmah uvere bilo koga. Zatim kažu: Ako se Mojsiju veruje zbog njegove reči i njegovih dela, i ako mu nisu potrebni nikakvi svedoci da ga unapred najave, i ako su proroci bili primljeni, svaki od njih, od strane tih ljudi kao poslanici od Boga, kako onaj koji je mnogo veći od Mojsija i proroka ne bi izvršio svoju misiju i doneo dobro ljudskom rodu bez proroka koji bi svedočili o Njemu? Oni smatraju suvišnim to što su Ga proroci prorekli, budući da je prorocima, kako bi ovi protivnici rekli, bilo stalo da oni koji su poverovali u Hrista Njega ne prime kao novog Boga, te su stoga učinili što su mogli da ih dovedu tom istom Bogu koga su Mojsije i proroci učili pre Isusa.
Na ovo moramo reći da, kao što postoje mnogi uzroci koji ljude mogu navesti da poveruju, budući da one koje ne pokreće jedan dokaz može pokrenuti drugi, tako Bog može ljudima pružiti niz prilika, od kojih svaka može učiniti da se njihovi umovi otvore za istinu da je BOG, KOJI JE NAD SVIMA, UZEO NA SEBE LJUDSKU PRIRODU. Svima je očigledno kako neke proročki spisi dovode do divljenja prema Hristu. Zadivljeni su glasovima tolikih proroka pre Njega, koji utvrđuju mesto Njegovog rođenja, zemlju Njegovog odrastanja, silu Njegovog učenja, Njegovo činjenje čudesnih dela i Njegovo ljudsko stradanje okončano Njegovim vaskrsenjem. Moramo takođe primetiti da su Hristova zapanjujuća dela sile mogla dovesti do vere one iz Hristovog sopstvenog vremena, ali da su ona s protokom godina izgubila svoju dokaznu snagu i počela da se smatraju mitskim. Veću dokaznu vrednost od čuda koja su tada učinjena ima poređenje koje sada pravimo između tih čuda i proroštva o njima; to onome ko izučava onemogućava da u prva unese ikakvu sumnju. Proročka svedočanstva ne objavljuju samo dolazak Mesije; nipošto nije tako da uče samo to i ništa više. Ona uče mnogo toga iz bogoslovlja. Odnos Oca prema Sinu i Sina prema Ocu može se naučiti ništa manje iz onoga što proroci objavljuju o Hristu, nego iz onoga što apostoli pripovedaju o veličanstvu Sina Božjeg. Uporedan slučaj, koji se usuđujemo navesti, jeste slučaj mučenika, koji su bili počastvovani svedočanstvom koje su Mu prineli, a nipošto Njemu nisu učinili nikakvu uslugu svojim svedočenjem za Sina Božjeg. A kako stoji stvar ako su, kao što su mnogi istinski učenici Hristovi bili počastvovani time što su tako morali svedočiti za Njega, i proroci od Boga primili kao svoj naročiti dar to da razumeju Hrista i da Ga unapred objave, i ako su podučili ne samo one koji su živeli posle Hristovog dolaska kako da gledaju na Sina Božjeg, nego i one koji su živeli u naraštajima pre Njega? Kao što onaj ko u ovim vremenima ne poznaje Sina nema ni Oca, 1. Jovanova 2:23 tako treba da razumemo da je bilo i u onim ranijim vremenima. Otuda se Avraam radovao što će videti dan Hristov, i video ga je i obradovao se. Jovan 8:56 Onaj, dakle, ko tvrdi da oni ne treba da svedoče o Hristu nastoji da hor proroka liši najvećeg dara koji imaju; jer koja bi služba jednake važnosti preostala proroštvu, nadahnutom Svetim Duhom, kada bi mu bila oduzeta svaka veza sa domostrojem našeg Gospoda i Učitelja? Jer kao što dobro uređenu veru imaju oni koji pristupaju Bogu vaseljene kroz Posrednika i Prvosveštenika i Utešitelja, i kao što je hroma pobožnost onoga ko ne ulazi kroz vrata k Ocu, tako je bilo i sa ljudima drevnog doba. Njihova pobožnost bila je posvećena i Bogu ugodna njihovim poznanjem i verom i očekivanjem Hrista. Jer smo primetili da Bog objavljuje da je On sam svedok i sve ih podstiče da isto to objave o Hristu i da budu Njegovi podražavaoci, svedočeći o Njemu svima koji to traže. Jer On kaže, Isaija 43:10 „Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah“. A svako ko svedoči istini, bilo da je podupire rečima ili delima, ili na bilo koji način, može se s pravom nazvati svedokom (mučenikom); ali je postao običaj bratstva, budući da su zadivljeni onima koji su se do smrti borili za istinu i hrabrost, da ime mučenika u užem smislu zadrže za one koji su posvedočili tajnu pobožnosti prolivši za nju svoju krv. Spasitelj daje ime mučenika svakome ko svedoči istini koju On objavljuje; tako pri Vaznesenju kaže svojim učenicima: Dela apostolska 1:8 „bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“. Gubavac koji je bio očišćen Matej 8:4 morao je ipak da prinese dar koji je Mojsije zapovedio, za svedočanstvo onima koji nisu verovali u Hrista. Na isti način mučenici svedoče za svedočanstvo onima koji ne veruju, a tako i svi sveti čija dela svetle pred ljudima. Oni provode svoj život radujući se krstu Hristovom i svedočeći istinitoj svetlosti.
1. Kako su hrišćani duhovni Izrailj.
Onaj narod koji se od davnina nazivao narodom Božjim bio je podeljen na dvanaest plemena, i povrh ostalih plemena imao je levitski red, koji je i sam vršio službu Bogu u različitim svešteničkim i levitskim podredovima. Na isti način, čini mi se da čitav narod Hristov, kada ga posmatramo u vidu skrivenog čoveka srca, Rimljanima 2:29 onaj narod koji se naziva Jevrejin iznutra, i koji je obrezan u duhu, na tajanstveniji način ima odlike plemena. Ovo se jasnije može zaključiti iz Jovana u njegovom Otkrivenju, premda ni ostali proroci nipošto ne skrivaju stanje stvari od onih koji imaju sposobnost da ih čuju. Jovan govori ovako: Otkrivenje 7:2-5 „I vidjeh drugoga anđela gdje se diže od istoka sunca, koji imaše pečat Boga živoga, i povika silnim glasom četvorici anđela kojima bješe dano da pustoše zemlju i more, govoreći: Ne kvarite zemlje, ni mora, ni drveća, dok ne stavimo pečat slugama Boga našega na čela njihova. I čuh broj obilježenih pečatom: sto i četrdeset i četiri hiljade onih sa pečatom iz sviju plemena sinova Izrailjevih: Iz plemena Judina dvanaest hiljada sa pečatom; iz plemena Ruvimova dvanaest hiljada“. I pomenuo je svako pleme pojedinačno, sa izuzetkom Danovog. Zatim, nešto dalje, Otkrivenje 14:1-5 nastavlja: „I vidjeh, i gle Jagnje koje stajaše na gori Sionu i sa Njime sto četrdeset i četiri hiljade, koji imahu Ime njegovo i Ime Oca njegovog napisano na čelima svojim. I čuh glas sa neba kao glas voda mnogih, i kao glas groma jakog; i glas koji čuh bješe kao guslanje guslara u gusle svoje. I pjevahu pjesmu novu pred prijestolom i pred četiri živa bića i pred starješinama; i niko ne mogaše naučiti ovu pjesmu osim onih sto četrdeset i četiri hiljade koji su otkupljeni sa zemlje. Ovo su oni koji se ne oskvrniše sa ženama, jer su djevstvenici; ovo su oni koji idu za Jagnjetom kuda god pođe; ovi su otkupljeni između ljudi kao prvina Bogu i Jagnjetu; I u njihovim ustima ne nađe se laž, jer su bez mane.“. A ovo je kod Jovana rečeno u odnosu na one koji su poverovali u Hrista, jer i oni, iako se njihovo telesno poreklo ne može izvesti iz semena patrijaraha, ipak su sabrani iz plemena. Da je to tako, možemo zaključiti iz onoga što se dalje o njima kaže: „Ne kvarite“, kaže on, „zemlje, ni mora, ni drveća, dok ne stavimo pečat slugama Boga našega na čela njihova. I čuh broj obilježenih pečatom: sto i četrdeset i četiri hiljade onih sa pečatom iz sviju plemena sinova Izrailjevih:“.
2. Onih 144.000 zapečaćenih u Otkrivenju jesu obraćenici u Hrista iz neznabožačkog sveta.
Ovih, dakle, koji su zapečaćeni na svojim čelima Otkrivenje 7:3-4 iz svakog plemena sinova Izrailjevih, ima sto četrdeset i četiri hiljade; a za tih sto četrdeset i četiri hiljade kod Jovana se zatim kaže da imaju ime Jagnjeta i ime Njegovog Oca napisano na svojim čelima i da su devstvenici, koji se nisu oskvrnili sa ženama. Šta bi drugo mogao biti pečat koji je na njihovim čelima nego ime Jagnjeta i ime Njegovog Oca? Na oba mesta se kaže da njihova čela nose pečat; na jednom se govori o pečatu, a na drugom se čini da on sadrži slova koja čine ime Jagnjeta i ime Njegovog Oca. A ovi uzeti iz plemena jesu, kao što smo ranije pokazali, iste osobe kao i devstvenici. Ali mali je broj vernika koji pripadaju Izrailju po telu; moglo bi se usuditi tvrditi da oni ne bi ni izdaleka dostigli broj od sto četrdeset i četiri hiljade**. Jasno je, dakle, da onih sto četrdeset i četiri hiljade koji se nisu oskvrnili sa** ženama moraju biti sastavljeni od onih koji su božanskoj reči došli iz neznabožačkog sveta. Na taj način može se održati istinitost tvrdnje da su prvine svakog plemena njegovi devstvenici. Jer odlomak dalje kaže: „ovi su otkupljeni između ljudi kao prvina Bogu i Jagnjetu; I u njihovim ustima ne nađe se laž, jer su bez mane.“. Tvrdnja o sto četrdeset i četiri hiljade bez sumnje dopušta mistično tumačenje; ali je na ovom mestu nepotrebno, i odvratilo bi nas od naše svrhe, da s njom uporedimo ona mesta kod proroka na kojima se ista pouka daje o onima koji su pozvani između neznabožaca.
3. U duhovnom Izrailju prvosveštenici su oni koji se posvećuju izučavanju Svetog pisma.
Ali kakav je značaj svega ovoga za nas? Tako ćeš upitati kada pročitaš ove reči, Ambrosije, ti koji si zaista čovek Božji, čovek u Hristu, i koji tražiš da budeš ne samo čovek, nego duhovan čovek. 1. Korinćanima 2:14 Značaj je ovaj. Oni iz plemena prinose Bogu, preko levita i sveštenika, desetke i prvine; ne smatraju sve što poseduju desetkom ili prvinom. Leviti i sveštenici, s druge strane, nemaju drugog imanja osim desetaka i prvina; pa ipak i oni zauzvrat prinose desetke Bogu preko prvosveštenika, i, verujem, takođe prvine. Isto je i sa onima koji pristupaju hrišćanskim izučavanjima. Većina nas najveći deo svog vremena posvećuje stvarima ovog života, a Bogu posvećuje samo nekoliko naročitih dela, te tako liči na one pripadnike plemena koji su imali malo posla sa sveštenikom i koji su svoje verske dužnosti izvršavali bez velikog utroška vremena. Ali oni koji se posvećuju božanskoj reči i nemaju drugog posla osim službe Bogu mogu se, ne bez osnova, uz uvažavanje razlike u zanimanju u ta dva slučaja, nazvati našim levitima i sveštenicima. A oni koji vrše odličniju službu od svojih srodnika biće možda prvosveštenici, po redu Aronovom, a ne po redu Melhisedekovom. Ovde bi neko mogao prigovoriti da je pomalo previše smelo naziv prvosveštenika primenjivati na ljude, kada se za samog Isusa na mnogim proročkim mestima govori kao o jednom velikom svešteniku, kao Jevrejima 4:14 „Imajući, dakle, Prvosveštenika Velikoga, koji je prošao nebesa, Isusa Sina Božijega“. Ali na to odgovaramo da je apostol jasno odredio svoje značenje i izjavio da je prorok o Hristu rekao, „Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.“, a ne po redu Aronovom. Shodno tome kažemo da ljudi mogu biti prvosveštenici po redu Aronovom, ali po redu Melhisedekovom samo Hristos Božji.
10. Kako je sam Isus jevanđelje.
Prethodno ispitivanje prirode jevanđelja ne može se smatrati beskorisnim; ono nam je omogućilo da vidimo kakva razlika postoji između čulnog jevanđelja i onog umnog i duhovnog. Ono što nam je sada činiti jeste da čulno jevanđelje preobrazimo u duhovno.
Jer šta bi vredela pripovest čulnog jevanđelja kada se ne bi razvila u duhovno? Malo bi vredela ili nimalo; svako je može pročitati i uveriti se u činjenice koje ona kazuje — ništa više. Ali svu svoju snagu sada treba da usmerimo na napor da prodremo u dubine značenja jevanđelja i da istražimo istinu koja je u njemu kada se ono liši praobraza. A ono što jevanđelja govore treba posmatrati u svetlu obećanja dobara; i moramo reći da su dobra koja apostoli objavljuju u ovom jevanđelju prosto Isus. Jedno dobro za koje se kaže da ga objavljuju jeste vaskrsenje; ali je vaskrsenje na neki način Isus**, jer Isus kaže:** Jovan 11:25 „Ja sam vaskrsenje“. Isus siromašnima propoveda ono što je pripremljeno za svete, pozivajući ih na božanska obećanja. A Sveto pismo svedoči o jevanđeoskim objavama koje su izrekli apostoli i o onoj koju je izrekao naš Spasitelj. David kaže o apostolima, možda i o jevanđelistima: „Gospod daje riječ; glasnika veliko je mnoštvo.“; Car sila voljenoga; poučavajući istovremeno da uverenje ne proizvodi vešto sastavljen govor, niti način izlaganja, niti izvežbana rečitost, nego saopštavanje božanske sile. Otuda Pavle kaže: „neću gledati na riječ onih nadmenih, nego na silu; Jer Carstvo Božije nije u riječi nego u sili.“. A na drugom mestu: 1. Korinćanima 2:4 „I riječ moja i propovijed moja ne bi u ubjedljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile.“. O toj sili svedoče Simon i Kleopa kada kažu: Luka 24:32 „Ne goraše li srce naše u nama dok nam govoraše putem i dok nam objašnjavaše Pisma?“ A apostoli su, budući da je velika količina sile koju Bog daje govornicima, imali veliku silu, po reči Davidovoj: „Gospod daje riječ; glasnika veliko je mnoštvo.“. I Isaija kaže: „Kako su krasne na gorama noge onoga koji nosi dobre glase“; on vidi kako je lepa i kako blagovremena bila objava apostola koji su hodili u Onome koji je rekao: „Put“, i hvali noge onih koji hode umnim putem Hrista Isusa i kroz ta vrata ulaze k Bogu. Oni objavljuju dobru vest, oni čije su noge lepe, naime, Isusa.
16. Značenje reči početak. (1) U prostoru.
„U početku bješe Logos (Riječ)“. Jovan 1:1 Nisu samo Grci ti koji smatraju da reč početak ima mnoga značenja. Neka svako sabere mesta iz Svetog pisma na kojima se ta reč javlja i, radi njenog tačnog tumačenja, neka zabeleži šta ona na svakom mestu označava, pa će naći da ta reč i u svetom govoru ima mnoga značenja. O početku govorimo u odnosu na prelazak. Tu se radi o putu i o dužini. To se vidi u izreci: Priče Solomonove 16:5 „Mrzak je Gospodu ko je god ponosita srca, i neće ostati bez kara ako će i druge uzeti u pomoć.“. Jer pošto je dobar put dug, najpre treba u vezi s njim razmotriti pitanje koje se tiče delanja, a ta strana je predstavljena rečima činiti pravdu; kontemplativna strana dolazi na razmatranje potom. U ovoj drugoj njen kraj napokon dolazi do počinka u takozvanom obnovljenju svega, budući da im ne preostaje nijedan neprijatelj protiv koga bi se borili, ako je istina ono što je rečeno: 1. Korinćanima 15:25-26 „Jer on treba da caruje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje. Posljednji neprijatelj ukinuće se – smrt.“. Jer tada će onima koji su došli Bogu zbog Njegove Reči koja je s Njim preostati samo jedna delatnost, naime, poznavanje Boga, tako da svi, kada budu nađeni poznanjem Oca, budu Njegov Sin, kao što sada niko osim Sina ne poznaje Oca. Jer ako bi neko pažljivo ispitao u koje vreme treba da upoznaju Oca oni kojima Ga otkriva Onaj koji poznaje Oca, i ako bi razmotrio kako čovek sada vidi samo kroz staklo i u zagonetki, nikada ne naučivši da poznaje onako kako bi trebalo da poznaje, s pravom bi rekao da niko, čak ni apostol, ni prorok nije poznao Oca, osim kada je postao jedno s Njim kao što su sin i otac jedno. A ako bi neko rekao da nas je do ove tačke dovela digresija, naše razmatranje tog jednog značenja reči početak, moramo pokazati da je digresija nužna i korisna za cilj koji imamo pred sobom. Jer ako govorimo o početku u slučaju prelaska, i o putu i njegovoj dužini, i ako nam se kaže da je početak dobrog puta činiti pravdu, onda nam je stalo da znamo na koji način svaki dobar put ima za svoj početak činjenje pravde, i kako posle takvog početka dospeva do kontemplacije, i na koji način tako dospeva do kontemplacije.
17. (2) U vremenu. Početak stvaranja.
Zatim, postoji početak u smislu postanka, kao što se može videti u izreci: Postanje 1:1 „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“. Ovo značenje, međutim, jasnije se pokazuje u Knjizi o Jovu, na mestu: Jov 40:19 „Hoće li ga ko uhvatiti na oči njegove, zamku mu provući kroz nos?“. Moglo bi se pretpostaviti da su nebesa i zemlja stvoreni prvi od svega što je stvoreno pri stvaranju sveta. Ali drugo mesto navodi na bolje gledište, naime, da je, budući da su mnoga bića bila sazdana s telom, prvo od njih stvoreno biće nazvano zmajem, a na drugom mestu Jov 3:8 nazvano velikim kitom (levijatanom) koga je Gospod ukrotio. O tome moramo pitati: da li je, dok su sveti živeli blaženim životom izvan materije i izvan svakog tela, zmaj, otpavši od čistog života, postao podoban da bude vezan u materiji i u telu, tako da je Gospod mogao reći, govoreći kroz buru i oblake: „Hoće li ga ko uhvatiti na oči njegove, zamku mu provući kroz nos?“. Moguće je, međutim, da zmaj nije baš početak stvaranja Gospodnjeg, nego da je bilo mnogo tvorevina sazdanih s telom da im se anđeli rugaju, i da je zmaj bio prvi od njih, dok su drugi mogli postojati u telu bez takvog prekora. Ali nije tako. Jer duša sunca smeštena je u telo, kao i sva tvorevina, o kojoj apostol kaže: „Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada.“, a možda se i sledeće odnosi na isto: „Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom“; tako da tela mogu biti u taštini i činiti ono što je telesno, kao što mora onaj ko je u telu... Onaj ko je u telu čini ono što je telesno, mada nevoljno. Stoga je tvorevina bila pokorena taštini, ne svojevoljno, ali onaj ko nevoljno čini ono što je telesno, čini to zbog nade, kao kada bismo rekli da je Pavle želeo da ostane u telu, ne svojevoljno, nego zbog nade. Jer premda je smatrao boljim Filipljanima 1:23 da se razreši i bude sa Hristom, nije bilo nerazumno da poželi da ostane u telu radi koristi drugima i radi napredovanja u onome čemu se nada, ne samo on, nego i oni kojima je koristio. Ovo značenje pojma početak, kao postanka, poslužiće nam i na mestu na kome Premudrost govori u Pričama Solomonovim. „Gospod“, čitamo, „me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih“. Ovde bi se pojam mogao tumačiti kao u prvoj primeni o kojoj smo govorili, onoj o putu: „Gospod“, kaže se, „me je imao u početku puta svojega“. Moglo bi se tvrditi, i to s razlogom, da je sam Bog početak svih stvari, i moglo bi se dalje reći, kao što je očigledno, da je Otac početak Sina; i demijurg početak dela demijurgovih, i da je Bog, jednom rečju, početak svega što postoji. Ovo gledište potkrepljuje naše: „U početku bješe Logos (Riječ)“. U Reči se može videti Sin, a pošto je On u Ocu, može se reći da je u početku.
18. (3) U pogledu suštine.
Na trećem mestu, početak može biti ono iz čega stvar proishodi, materija u osnovi iz koje se stvari oblikuju. Ovo je, međutim, gledište onih koji smatraju da je sama materija nestvorena, gledište koje mi vernici NE MOŽEMO DELITI****, jer mi verujemo da je Bog načinio ono što jeste iz onoga što nije, kao što uči majka sedmorice mučenika u Makavejskim knjigama, 2. Makavejska 7:28 i kao što je anđeo pokajanja poučavao u Pastiru.
19. (4) O praobrazu i odrazu.
Pored ovih značenja, postoji i ono u kojem govorimo o arche, prema obliku; tako, ako „Prvorođeni prije svake tvari“ Kološanima 1:15 „Koji je ikona Boga nevidljivoga,“, onda je Otac njegov arche****. Na isti način, Hrist je arche onih koji su načinjeni po slici Božjoj. Jer ako su ljudi po slici, a slika po Ocu; u prvom slučaju Otac je arche Hrista, a u drugom Hrist je arche ljudi, a ljudi su načinjeni ne po Onome čija je On slika, nego po slici. S ovim primerom slaže se i naš odlomak: U arche beše Reč.
Više citata iz Origenovog komentara donosim u sledećem delu: Origen: Trojstvo, creatio ex nihilo i Crkva kao duhovni Izrael, 2. deo.