Pobijanje odgovora Šabira Alija dr Džejmsu Vajtu, 1. deo

Ovde počinje naša serija odgovora na opširnu repliku Šabira Alija na višedelnu analizu dr Džejmsa R. Vajta o debati koju su vodili u Južnoj Africi o tome da li su prvobitni Isusovi učenici verovali da je on Bog ili nisu. Alijev članak nosi naslov Debata u Pretoriji: odgovor dr Džejmsu Vajtu na „Odgovor, 1. deo“ i objavljen je u ponedeljak, 30. decembra 2013.

Toplo preporučujemo našim čitaocima da najpre pročitaju Alijev odgovor, budući da u našem izlaganju ne nameravamo da pratimo tačan redosled njegovog članka. To će čitaocima omogućiti da bolje razumeju naše pobijanje Alijevih neutemeljenih tvrdnji i navoda.

[1. deo] [2. deo] [3a deo] [3b deo]
[4a deo] [4b deo] [4c deo] [4d deo] [4e deo] [4f deo] [4g deo] [4h deo]
[5a deo] [5b deo] [5c deo]

Uz to rečeno, sada započinjemo naš odgovor po suverenoj milosti Hristovoj. Ukoliko nije drugačije naznačeno, svi biblijski navodi uzeti su iz prevoda Revised Standard Version (RSV) Svetog pisma.

ALI

Dela apostolska, peta glava, završavaju se rečima da učenici nikada nisu prestali da propovedaju da je Isus Mesija. Mesija je, naravno, ljudska titula.

ODGOVOR

Pogledajmo neposredni kontekst pete glave Dela apostolskih da vidimo šta su još učenici propovedali o Hristu:

„A kad ih dovedoše, postaviše ih pred Sinedrion, i zapita ih prvosveštenik govoreći: Nismo li vam strogo zabranili da ne učite o Imenu ovom? A vi ste, eto, napunili Jerusalim vašim učenjem, i hoćete da bacite na nas krv ovoga Čovjeka. A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Bogu se treba pokoravati više nego ljudima. Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.“ Dela apostolska 5,27-32

Ovde apostoli objavljuju Hristovu smrt i vaskrsenje, zajedno sa njegovim uzvišenjem sa desne strane Boga na nebu, gde vlada kao Vođa i Spasitelj koji daruje pokajanje i oproštenje greha narodu Božjem.

Isusovo uzvišenje Bogu s desne strane značilo je da on sada caruje kao Car, kao što pokazuju sledeći odlomci:

„I ustade sve mnoštvo i odvede ga Pilatu. I počeše ga tužiti govoreći: Ovoga nađosmo da otpađuje narod naš, i zabranjuje davati ćesaru danak, i govori da je on Hristos car. A Pilat ga zapita govoreći: Jesi li ti car judejski? A on odgovarajući reče mu: Ti kažeš.“ Luka 23,1-3 – upor. 19,11-27

„A kad njih ne nađoše, odvukoše Jasona i neke od braće pred starješine gradske vičući: Ovi što uzmutiše cijeli svijet, dođoše i ovdje; Njih je Jason primio; i ovi svi rade protiv ćesarevih zapovijesti govoreći da ima drugi car, Isus.“ Dela apostolska 17,6-7

Dakle, učenici nisu samo propovedali da je Isus Mesija, već su i svedočili da njihov vaskrsli Gospod caruje kao nebeski Car stvorenja!

To dalje potvrđuje i Petrova propoved u drugoj glavi Dela apostolskih:

„Ljudi braćo, neka je dopušteno sa slobodom reći vam za praoca Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana. Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu, Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.“ Dela apostolska 2,29-36

Petar citira Davidove reči da bi pokazao da telo Isusovo nije videlo raspadanje, jer ga je Bog podigao iz mrtvih i uzvisio na nebo kako bi započeo svoju vladavinu kao Gospod, ispunjavajući Davidove reči iz Psalma 110,1.

Ali to nije sve što su apostoli govorili i činili:

„A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u hram u deveti čas molitve. I bijaše neki čovjek hrom od utrobe matere svoje, kojega nošahu i polagahu svaki dan pred vrata hrama koja se zovu Krasna da prosi milostinju od onih koji ulaze u hram. Ovaj vidjevši Petra i Jovana da hoće da uđu u hram, zatraži milostinju. A Petar pogledavši na njega s Jovanom reče: Pogledaj na nas! A on ih pažljivo gledaše očekujući da od njih nešto dobije. A Petar reče: Srebra i zlata nemam, nego što imam to ti dajem: U ime Isusa Hrista Nazarećanina ustani i hodi. I uze ga za desnicu i podiže. I odmah se utvrdiše njegova stopala i gležnji; I skočivši stade, i hođaše, i uđe s njima u hram hodeći i skačući i hvaleći Boga. I vidje ga sav narod gdje ide i hvali Boga. A poznadoše ga da to bješe onaj što milostinje radi sjeđaše kod Krasnih vrata hrama i ispuniše se čuđenja, i bjehu van sebe od toga što mu se dogodi. A dok se iscijeljeni hromi držaše Petra i Jovana, sav narod zadivljen navali njima u trijem koji se zvaše Solomonov. A videći to, Petar se obrati narodu: Ljudi Izrailjci, što se čudite ovome ili šta gledate u nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da ovaj hodi? Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I radi vjere u ime njegovo, ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo, i vjera koja je od njega podari mu ovo iscjeljenje pred svima vama.“ Dela apostolska 3,1-16.26

„A dok oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i starješina hrama i sadukeji, Srdeći se što oni uče narod i javljaju u Isusu vaskrsenje iz mrtvih. I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru, jer već bješe veče. A mnogi od onih koji čuše riječ povjerovaše, i dostiže broj ljudi oko pet hiljada. I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga; I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo? Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve, Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.“ Dela apostolska 4,1-12

U gore navedenim odlomcima vidimo Hristove učenike kako čudesno isceljuju uzetog čoveka u ime Isusovo, kako bi pružili natprirodnu potvrdu svoje poruke da je Isus Božji Sluga koga je on proslavio, Sveti i Pravedni, kao i Začetnik života koji je bio raspet i vraćen u život. Oni su se, štaviše, poslužili tim čudom da posvedoče da je jedino Hristos Spasitelj i da jedino njegovo ime zaista spasava.

Budući da Ali voli da citira liberalne naučnike koje potom pokušava da predstavi kao da su konzervativni, odlučili smo da i mi navodimo iz njih, kako bismo videli da li njihovi stavovi pomažu Alijevom napadu na Sveto pismo.

Imajući to u vidu, obratite pažnju šta sledeći komentar kaže o Delima apostolskim 3,14-15:

„… Dve Isusove titule koje se ovde upotrebljavaju u brzom nizu – ‚Sveti i Pravedni [ho hagios kai ho dikaios]‘ (3,14) i ‚Začetnik života [ho archegos tes zoes]‘ (3,15) – oslanjaju se na važne starozavetne/jevanđeoske pojmove da bi odredile prirodu tog odnosa, a time i ogromnost izdaje Izrailja. Prva titula proizlazi iz Petrovog upućivanja na Isusa kao proslavljenog Božjeg slugu, prizivajući ironičan komentar rimskog kapetana o Isusovoj smrti, za koga tvrdi da je ‚nevin‘ (ili ‚pravedan‘, ho dikaios, Luka 23,47). U kontekstu jevanđelja, kao i ovde, ho dikaios aludira na Isaijin opis stradalnog sluge kao ho dikaios (Isaija 53,11 LXX), te tako i na to da ima božansko ovlašćenje da ponese grehe Izrailja. U tom smislu, Petar tumači Isusovo stradanje kao izraz njegovog vernog služenja Izrailju, koje je Izrailj potom odbacio – a s njim i spasenje koje ga prati.

„Druga titula ponavlja se u Delima apostolskim 5,31 za proslavljenog Isusa. Ovaj govor suprotstavlja postupak Izrailja, koji oduzima život, Isusovom činu začinjanja života, a možda i tome što Bog vraća Isusa u život (3,15). Time Izrailj pokazuje svoje snažno neznanje o Božjim namerama uklanjajući sam izvor života koji mu je obećan! Na Pedesetnicu Petar prikuplja dokaze iz biblijskog proroštva da bi potkrepio svoje očevidačko svedočenje o vaskrslom Isusu. On iznosi isti navod kao i ranije, da ‚mi smo svedoci‘ (3,16; vidi i 2,32), ali ovde Petar govori o tome kako je Izrailj odbacio Isusa, a ne o vaskrsenju.“ (Robert W. Wall, „The Acts of the Apostles: Introduction, Commentary, and Reflections“, The New Interpreter’s Bible: A Commentary in Twelve Volumes [Abingdon Press, Nashville, TN 1995], tom X: Acts, Introduction to the Epistolary Literature, Romans, 1 Corinthians, str. 80-81; podebljanje naše)

Ovde nam se kaže da učenici nisu samo propovedali da je Isus Izvor života, već su i svedočili da je on Stradalni Sluga o kome govori Isaija 53,11!

To pak otvara mnoštvo problema za Alija, jer je Isaija prorekao da će, nakon što Sluga ponese grehe Izrailja prinevši svoj život kao zamensku žrtvu,

„Ko vjerova propovijedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas. Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen. Odrediše mu grob sa zločincima, ali na smrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom. Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 53,1-12

on zatim biti uzvišen i uzdignut na visinu:

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se. Kako se mnogi začudiše tebi što bijaše nagrđen u licu mimo svakoga čovjeka, i u stasu mimo sinove čovječije, Tako će opet udiviti mnoge narode, carevi će pred njim zatisnuti usta svoja, jer će vidjeti što im nije kazivano i razumjeće što nijesu slušali.“ Isaija 52,13-15

Začuđujuće je da se ovaj jezik uzvišenja drugde koristi da opiše Jahveov transcendentni i uzvišeni položaj nad stvorenjem:

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.“ Isaija 6,1-5

„Jer ovako govori visoki i uzvišeni, koji živi u vječnosti, kojemu je ime Sveti: Na visini i u svetinji stanujem i s onijem ko je skrušena srca i smjerna duha, oživljujući duh smjernijeh i oživljujući srce skrušenijeh.“ Isaija 57,15 – upor. 2,11-17; 5,16; 33,5.10

Stoga je Isaija, primenjujući upravo taj isti jezik na opis Slugine uzvišenosti, u suštini ukazivao na to da će Sluga imati udela u Jahveovoj transcendenciji i suverenosti nad stvorenjem.

Uz to rečeno, želeli bismo da navedemo šta je liberalni kritičar Bart D. Erman napisao o Psalmu 110,1 u knjizi koju Ali preporučuje (1; 2):

„Sin čoveka je čovek, kao što je sin psa pas, a sin mačke mačka. Pa šta je onda sin Boga? Ispostavlja se, na iznenađenje mnogih površnih čitalaca Biblije, da postoje odlomci u kojima se car Izrailja naziva božanskim, Bogom.

„Naučnik za jevrejsku Bibliju Džon Dž. Kolins ističe da ova čast, kako izgleda, u krajnjoj liniji potiče iz egipatskog načina razmišljanja o njihovom caru, faraonu, kao božanskom biću. Čak i u Egiptu, gde je car bio bog, to nije značilo da je car bio ravan velikim bogovima, kao što ni rimski car nije smatran ravnim Jupiteru ili Marsu. Ali on jeste bio bog. Kao što smo videli, u egipatskim i rimskim krugovima postojali su stepeni božanskosti, a tako i u jevrejskim krugovima. Zato nalazimo veoma uzvišene izraze upotrebljene za cara Izrailja, izraze koji mogu iznenaditi čitaoce koji misle – na osnovu načina razmišljanja koji se razvio u četvrtom hrišćanskom veku – da postoji nepremostiv ponor između Boga i ljudi. Pa ipak, evo ga, u samoj Bibliji, car se naziva i Gospodom i Bogom.

„Na primer, Psalam 110,1: ‚GOSPOD reče mome Gospodu: „Sedi meni s desne strane dok ne položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama.“‘ Prvi izraz, GOSPOD – tradicionalno štampan velikim slovima na engleskom – jeste jevrejsko ime Božje JHVH, često pisano Jahve. Četiri jevrejska slova koja predstavljaju to ime smatrala su se toliko posebnim da se u tradicionalnom judaizmu nisu (i ne) izgovaraju. Ponekad se nazivaju Tetragramaton (grčki za ‚četiri slova‘). Drugi izraz, ‚Gospod‘, jeste druga reč, adn (= adonai ili adoni), koja je uobičajen izraz za Gospoda Boga, ali je i izraz koji bi, na primer, rob mogao upotrebiti za svog gospodara. Ono što je ovde upadljivo jeste to što JHVH govori ‚mome Gospodu‘ i kaže mu da ‚sedne meni s desne strane‘. Svako biće ustoličeno sa Bogom deli slavu, položaj i čast koja pripada samom Bogu. Ovde nije reč o pitanju istovetnosti ili apsolutne jednakosti – car, koji sedi Bogu s desne strane, nije sam Svemogući Bog. To je jasno iz onoga što se dalje kaže: Bog će za njega pobediti careve neprijatelje i položiti ih pod njegove noge. Ali on to čini za onoga koga je uzdigao do nivoa sopstvenog prestola. Car je prikazan kao božansko biće koje živi u prisustvu Boga IZNAD SVIH DRUGIH STVORENJA.“ (Ehrman, How Jesus Became God: The Exaltation of a Jewish Preacher from Galilee [HarperOne, prvo izdanje 2014], 2. Divine Humans in Ancient Judaism, str. 77-78; podebljanje i velika slova naši)

I dalje:

„… Isusovi sledbenici su, za njegovog života, verovali da će on biti car budućeg carstva, mesija. Sada kada su verovali da je uzvišen u nebesku oblast, shvatili su da su bili u pravu. On jeste bio budući car; ali će doći sa neba da vlada. U nekim predanjima o jevrejskom caru u jevrejskoj Bibliji, kao što smo videli, car – čak i zemaljski sin Davidov – smatran je u izvesnom smislu Bogom. Isus je sada bio uzvišen na nebo i on je nebeski mesija koji treba da dođe na zemlju. U još stvarnijem smislu, on je bio Bog. Ne Bog Svemogući, naravno, ali je bio nebesko biće, natčovek, božanski car koji će vladati narodima.

„Pre Isusove smrti učenici su verovali da će on sedeti na budućem prestolu. Ako ga je Bog uzeo na nebo, on već sedi na prestolu. Zapravo, on je Bogu s desne strane. Na zemlji su ga učenici smatrali svojim učiteljem i ‚gospodom‘. Sada je on zaista njihov Gospod. Učenici su se setili Pisma koje kaže: ‚GOSPOD reče mome Gospodu: „Sedi meni s desne strane dok ne položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama“‘ (Ps 110,1). Bog je uzeo Isusa, uzvisio ga sebi s desne strane na položaj vlasti i moći, UČINIO GA GOSPODOM SVEGA, koji će vladati nad svim stvarima. Kao onaj koji je vladao pored Božjeg prestola, Isus je u tom smislu takođe bio Bog.“ (Isto, 5. The Resurrection of Jesus: What We Can Know, str. 208-209; podebljanje i velika slova naši)

A evo šta Erman kaže o Delima apostolskim 5,31:

„Sličan stav iznet je u još jednom govoru u Delima apostolskim, koji opet sadrži VEOMA RANO SHVATANJE HRISTA KAO ONOGA KOJI JE UZVIŠEN DO BOŽANSKOG STATUSA PRI SVOM VASKRSENJU… Još jednom, dakle, u RANOM PREDANJU, nalazimo da je Isusovo vaskrsenje bilo ‚uzvišenje‘ upravo ‚Bogu s desne strane‘.‘ Drugim rečima, Bog je uzdigao Isusa NA SOPSTVENI STATUS i dao mu istaknut položaj kao onome koji će ‚voditi‘ i ‚spasavati‘ one na zemlji.“ (Isto, 6. The Beginning of Christology: Christ as Exalted to Heaven, str. 228-229; podebljanje i velika slova naši)

Evo sažetka onoga što su Isusovi učenici učili o Hristu u knjizi Dela apostolskih.

Isus je bio pogubljen raspećem i vaskrsao je fizički, telesno trećeg dana (upor. Dela apostolska 10,40).

Isus je stradalni Sluga iz 53. glave Isaije koji prinosi svoj život kao žrtvu pomirenja za grehe naroda Božjeg i koga je Bog proslavio uzvisivši ga na nebo.

Isus sedi ustoličen Bogu s desne strane na nebu i stoga ima udela u Božjem statusu, časti i slavi.

Isus je Začetnik života i Sveti i Pravedni.

Isus je Vođa i Spasitelj koji daruje pokajanje i oproštenje greha.

Učenici su čak išli naokolo čineći čuda u ime Isusovo kako bi pružili natprirodan dokaz da je Hristos vaskrsli Gospod čije jedino ime može da spase.

Kao što smo ranije rekli, sve to otvara ozbiljne probleme za Alijeva islamska verovanja, jer Kuran uči da jedino Alah ili Bog oprašta grehe,

A oni koji, kada učine nešto zbog čega treba da se stide ili kada nanesu nepravdu sopstvenim dušama, iskreno se sete Boga, „i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?“ – i koji nikada svesno ne ustraju uporno u (zlu) koje su počinili. S. 3,135 J. Ali

I da je jedino on suvereni gospodar stvorenja koji svoju suverenost ni sa kim ne deli:

„I reci: ‚Hvala pripada Bogu, „Koji Sebi nije uzeo deteta i Koji u vlasti nema sličnog“, niti ikakvog zaštitnika iz poniznosti.‘ I veličaj Ga ponovljenim veličanjima.“ S. 17,111 Arberi

On, čije je carstvo nebesa i zemlje, „Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka“, i koji je stvorio svaku stvar, a zatim joj odredio meru. S. 25,2 Šakir

Štaviše, islamska teologija uči da su imena poput Svetog i Pravednog titule koje pripadaju isključivo Alahu i stoga se ne mogu pripisati nijednom stvorenju, ma koliko ono bilo uzvišeno:

Bog je Onaj osim koga nema drugog boga – Vladar, „Sveti“, Izvor Mira (i Savršenstva), Čuvar Vere, Očuvatelj Bezbednosti, Uzvišeni u Moći, Neodoljivi, Vrhovni: Slava Bogu! (Uzvišen je On) iznad sudruga koje Mu pripisuju. S. 59,23 J. Ali

Šta god je na nebesima i na zemlji objavljuje Hvale i Slavu Božju – Vladara, „Svetog“, Uzvišenog u Moći, Mudrog. S. 62,1 J. Ali

As-Subuh, Al-Kudus: Sveusavršeni, Potpuno Čisti

Subuh dolazi od Subhan, što je veličanje i tenzih, odvajanje i uzdizanje Njega iznad svih drugih. On je Sveusavršen, Svečist, Svesavan slave, daleko od svega zlog i nesavršenog.

Kudus znači čist (tahir, munazzah), čist i slobodan od svake nesavršenosti. On je daleko od svake nesavršenosti ili nečistote, ili od bilo čega što bi umanjilo Njegovu slavu, i odvojen od svakog opisa koji se opaža čulima i mišlju, Svesveti, Svečisti, Sveusavršeni.

Neki kažu da Subuh poriče nesavršenost, a Kudus potvrđuje savršenstvo.

Al-Kudus je jedno od Devedeset devet imena…

Al-Adl, Al-Adil: Pravedni

Pravedni i Nepristrasni. Onaj koga želja ne navodi da se prikloni ili odstupi, tako da bi skrenuo sa pravog puta u presudi.

Al-Adl je jedno od Devedeset devet imena.

„Alah zapoveda pravdu.“ (16,90)…

l-Gafir, Al-Gafur; Al-Gafar: Onaj koji prašta, Uvek Praštajući,
Beskrajno Praštajući

Al-Gafir je onaj koji oprašta određeni greh; Al-Gafur je onaj koji ima običaj da oprašta grehe i da ih pokriva; Al-Gafar je Onaj koji ne prestaje da ih oprašta, jedan za drugim. Gafr, u korenu, znači pokriti, zastreti, dakle učiniti skrivenim (za razliku od afv, izbrisati), ne kazniti, učiniti da ostanu neotkriveni. Onaj koji pokriva i oprašta grehe Svojih slugu.

Al-Gafur i Al-Gafur su dva od Devedeset devet imena. (Aisha Bewley, Divine Names)

Dakle, svedočanstvo učenika u knjizi Dela apostolskih dokazuje da je islam lažna religija i da je Muhamed stoga bio lažni prorok.

Alijeve nevolje su daleko od kraja, kao što ćemo videti u sledećem delu našeg pobijanja.