Odgovor na lažne optužbe Pola Vilijamsa, 1. deo

Pol Bilal Vilijams je objavio prvi deo svog „odgovora“ na moj niz pobijanja, u kome jedva da čini nešto više nego da me optužuje kako se nisam pozabavio određenim biblijskim tekstovima koje je izneo u svojoj debati sa dr Stivom Lejtamom pod naslovom „Spasenje u hrišćanstvu i islamu“, delovi 1 i 2.

Da je Vilijams bio strpljiv, dočekao bi objavljivanje svih mojih odgovora na njegova gruba izvrtanja biblijske istine. Međutim, budući da je izašao sa tekstom koji lažno insinuira da sam nekako odlučio da ćutim o njegovim omiljenim referencama, rešio sam da odmah odgovorim na njegovo razmetanje, kako bih ga usrećio.

Vilijams gotovo u potpunosti ignoriše sve odlomke koje sam citirao iz Mateja i iz Luke i Dela apostolskih, u kojima su Gospod Isus i njegovi sledbenici izričito učili da je osnov spasenja, tj. temelj opravdanja i oproštenja, Hristova zamenička žrtva. Umesto toga, ponovo je odabrao da selektivno citira i navodi samo one Isusove reči iz sinoptičkih jevanđelja za koje pogrešno misli da zaista dokazuju njegovu tezu.

Na primer, Vilijams se poziva na parabolu o bludnom sinu kako bi pokazao da Bog ne zahteva žrtvu da bi nekome oprostio. Sa Vilijamsovom eisegezom postoje dva problema. Prvo, funkcija parabole nije da pruži iscrpnu teološku raspravu, već da istakne određenu temu koja je središnja za ono što Isus želi da kaže. U ovom kontekstu, Isus je prekorevao farizeje i književnike zato što su se bunili protiv toga što on prima carinike i one koje su smatrali grešnicima i sa njima blaguje:

„A približavahu mu se svi carinici i grješnici da ga čuju. A fariseji i književnici gunđahu govoreći: Ovaj prima grješnike i jede s njima.“ Luka 15:1-2

Isus zatim iznosi tri određene parabole kako bi naglasio činjenicu da je jedan od glavnih razloga njegovog dolaska na svet taj da grešnike pozove na pokajanje. To je prelepo ilustrovano u još jednom odlomku iz Luke koji Vilijams „izvrće na sopstvenu propast“ (upor. 2. Petrova 1:15-16):

„I ušavši u Jerihon, prolažaše kroz njega. I gle, čovjek zvani imenom Zakhej, i on bješe starješina carinika, i bješe bogat. I tražaše da vidi Isusa ko je on; i ne mogaše od naroda, jer bješe maloga rasta. I on potrčavši naprijed, pope se na divlju smokvu da ga vidi; jer je pored nje trebalo da prođe. A kad Isus dođe na ono mjesto, pogledavši gore, vidje ga i reče mu: Zakheju, siđi brzo; jer mi danas valja biti u domu tvome. I siđe brzo; i primi ga radujući se. I svi koji vidješe negodovahu, govoreći kako uđe da gostuje kod grješnoga čovjeka. A Zakhej stade i reče Gospodu: Gospode, evo pola imanja svoga daću siromasima, i ako koga nečim oštetih, vratiću četvorostruko. A Isus mu reče: Danas dođe spasenje domu ovome; jer i ovo je sin Avraamov. Jer Sin Čovječiji dođe da potraži i spase izgubljeno.“ Luka 19:1-10

Spasenje koje je došlo u Zakejev dom nije bilo niko drugi do sam Gospod Isus Hristos, budući da je on Sin Čovečji koji je došao da spase izgubljene.

Štaviše, Isus zapravo vrši upravo onu službu za koju Jahve kaže da će je sam obaviti:

„Jer ovako veli Gospod Gospod: Evo me, ja ću tražiti ovce svoje i gledati ih. Kao što pastir traži stado svoje kad je kod ovaca svojih raspršanijeh, tako ću tražiti ovce svoje i oteću ih iz svijeh mjesta kuda se raspršaše kad bijaše oblačno i mračno. I izvešću ih iz naroda, i pokupiću ih iz zemalja, i dovešću ih u zemlju njihovu, i pašću ih na gorama Izrailjevijem pokraj potoka i po svijem mjestima naseljenijem u zemlji. Na dobroj paši pašću ih, i tor će im biti na visokim gorama Izrailjevijem; ondje će ležati u dobrom toru i po obilatoj će paši pasti na gorama Izrailjevijem. Ja ću pasti stado svoje, i ja ću ih odmarati, govori Gospod Gospod. Tražiću izgubljenu, i dovešću natrag odagnanu, i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti; a tovnu ću i jaku potrti, pašću ih pravo.“ Jezekilj 34:11-16

Ono što ovo čini prilično ironičnim jeste to što Vilijams zaista misli da je priča o Isusu i Zakeju nekako saglasna sa učenjima islama!

To nas vodi do drugog problema sa Vilijamsovim tumačenjem. Zgodno je prevideo činjenicu da likovi koji su u sve tri parabole nešto izgubili treba da predstavljaju Isusa i ono što je on došao da ostvari. Naime, Isus je pastir koji ide za jednom izgubljenom ovcom dok je ne nađe (15:3-7), on je žena koja se raduje što je našla izgubljeni novčić (15:8-10) i on je otac koji sa ljubavlju grli svog davno izgubljenog sina (15:11-32), jer je on Spasitelj koga je Bog poslao da spase izgubljene:

„I reče im anđeo: Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu.“ Luka 2:10-11

„Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.“ Dela apostolska 3:26

„I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga; I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo? Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve, Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.“ Dela apostolska 4:5-12

„Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova.“ Dela apostolska 5:31

„Od njegovog sjemena, po obećanju, podiže Bog Izrailju Spasitelja Isusa,“… „Neka vam je, dakle, na znanje, ljudi braćo, da se kroz Njega vama objavljuje oproštenje grijehova. I od svega, od čega se ne mogoste opravdati u Zakonu Mojsejevu, u Njemu se opravdava svaki koji vjeruje.“ Dela apostolska 13:23, 38-39

Treće, budući da se Vilijams poziva na „slavu judaizma koji je Isus podržavao“, pogledajmo šta jevrejska Pisma uče o oproštenju greha.

Prema nadahnutom svedočanstvu proročkih spisa, zamenička žrtva pomirenja neophodna je za spasenje, jer nema oproštenja greha bez prolivanja krvi:

„I ko bi god od doma Izrailjeva ili između stranaca koji se bave među njima jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onomu čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova. Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv što dušu očišća. Zato rekoh sinovima Izrailjevim: Niko između vas da ne jede krvi; ni došljak koji se bavi među vama da ne jede krvi. I ko bi god između sinova Izrailjevih ili između došljaka koji se bave kod njih ulovio zvjerku ili pticu, koja se jede, neka iscijedi krv iz nje, i zaspe je zemljom. Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Zato rekoh sinovima Izrailjevim: Krvi nijednoga tijela ne jedite, jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi.“ Levitska 17:10-14

U tome je Stari zavet u savršenom skladu sa nadahnutim hrišćanskim Pismima:

„I po Zakonu gotovo sve se čisti krvlju i bez prolijevanja krvi ne biva oproštenje.“ Jevrejima 9:22

Vilijams, međutim, pretpostavlja da su te žrtve donosile pomirenje samo za nenamerne grehe, jer je u debati sa Lejtamom tvrdio da za prestupe počinjene namerno nije propisana nikakva žrtva. Vilijams je očigledno u zabludi, jer se jevrejska Biblija izričito poziva na prinose koji donose pomirenje za zla dela počinjena namerno:

„I HaShem reče Mojsiju, govoreći: Ako neko sagreši i učini prestup protiv HaShema, i postupi lažno prema bližnjem svome u stvari pologa, ili zaloga, ili otimačine, ili ako ugnjetava bližnjeg svoga; ili nađe ono što je izgubljeno, i postupi lažno u tome, i zakune se lažno; u bilo čemu od svega ovoga što čovek čini, grešeći time; tada će biti, ako je sagrešio i kriv je, da vrati ono što je oteo otimačinom, ili stvar koju je stekao ugnjetavanjem, ili polog koji mu je bio poveren, ili izgubljenu stvar koju je našao, ili bilo šta za šta se lažno zakleo, vratiće to u potpunosti i dodaće tome petinu više; onome kome pripada daće to, na dan svoje krivice. I doneće svoju žrtvu naknade HaShemu, ovna bez mane iz stada, prema tvojoj proceni, za žrtvu za krivicu, svešteniku. I sveštenik će izvršiti pomirenje za njega pred HaShemom, i biće mu oprošteno, za sve što je učinio postavši time kriv.“ Levitska 5:20-26 [6:1-7] Jevrejsko izdavačko društvo (JPS)

Obratite pažnju na vrste greha koje je ašam, odnosno žrtva za krivicu, trebalo da pokrije:

Obmanjivanje bližnjeg ili nepošteno postupanje prema njemu.
Pljačkanje bližnjeg.
Zakidanje bližnjeg.
Varanje bližnjeg.
Lažno zaklinjanje.

Dakle, osim ako Vilijams ne želi da tvrdi da su svi ovi prestupi nenamerni, ne bi trebalo da ima nikakvih problema da prizna kako Mojsijev zakon zaista propisuje pomirenje za zla dela počinjena svesno i namerno.

Sledeći odlomak govori o Danu pomirenja, tj. o danu u koji je prvosveštenik činio pomirenje za sva zla dela i zle zločine koje je narod Izrailja počinio te godine:

„I reče Gospod Mojsiju pošto pogiboše dva sina Aronova, a pogiboše kad pristupiše pred Gospoda, I kaza Gospod Mojsiju: Reci Aronu, bratu svojemu, da ne ulazi u svako doba u svetinju iza zavjese pred zaklopac koji je na kovčegu, da ne pogine, jer ću se u oblaku nad zaklopcem javljati. S ovijem neka ulazi Aron u svetinju: S juncem za žrtvu radi grijeha i s ovnom za žrtvu paljenicu. Svetu košulju lanenu neka obuče, i gaće lanene neka su na tijelu njegovu, i neka se opaše pojasom lanenijem i kapu lanenu neka metne na glavu; to su haljine svete, i neka opere tijelo svoje vodom, pa onda neka ih obuče. A od zbora sinova Izrailjevijeh neka uzme dva jarca za žrtvu radi grijeha, i jednoga ovna za žrtvu paljenicu. I neka prinese Aron junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj. Potom neka uzme dva jarca, i neka ih metne pred Gospoda na vrata šatora od sastanka. I neka Aron baci ždrijeb za ta dva jarca, jedan ždrijeb Gospodu, a drugi ždrijeb Azazelu. I neka Aron prinese na žrtvu jarca na kojega padne ždrijeb Gospodnji, neka ga prinese na žrtvu za grijeh. A jarca na kojega padne ždrijeb Azazelov neka metne živa pred Gospoda, da učini očišćenje na njemu, pa neka ga pusti u pustinju Azazelu. I neka Aron prinese junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj, i neka zakolje junca svojega na žrtvu za grijeh. I neka uzme kadionicu punu žeravice s oltara, koji je pred Gospodom, i pune pregršti kada mirisnoga istucanoga, i neka unese za zavjesu. I neka metne kad na oganj pred Gospodom, da dim od kada zakloni zaklopac koji je na svjedočanstvu; tako neće poginuti. Poslije neka uzme krvi od junca i pokropi s prsta svojega po zaklopcu prema istoku, a pred zaklopcem neka sedam puta pokropi tom krvlju s prsta svojega. I neka zakolje jarca na žrtvu za grijeh narodni, i neka unese krv njegovu iza zavjese; i neka učini s krvlju njegovom kao što je učinio s krvlju junčijom, i pokropi njom po zaklopcu i pred zaklopcem. I tako će očistiti svetinju od nečistota sinova Izrailjevih i od prijestupa njihovijeh u svijem grijesima njihovijem; tako će učiniti i u šatoru od sastanka, koji je među njima usred nečistota njihovijeh. A niko da ne bude u šatoru od sastanka kad on uđe da čini očišćenje u svetinji, dokle ne izađe i svrši očišćenje za se i za dom svoj i za sav zbor Izrailjski. A neka izađe k oltaru koji je pred Gospodom, i očisti ga; i uzevši krvi od junca i krvi od jarca, neka pomaže rogove oltaru unaokolo; I neka ga pokropi ozgo istom krvlju s prsta svojega sedam puta; tako će ga očistiti i posvetiti ga od nečistota sinova Izrailjevih. A kad očisti svetinju i šator od sastanka i oltar, tada neka dovede jarca živoga. I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živomu, neka ispovjedi nad njim sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prijestupe njihove u svijem grijesima njihovijem, i metnuvši ih na glavu jarcu, neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju. I jarac će odnijeti na sebi sva bezakonja njihova u pustinju; i pustiće onoga jarca u pustinju. Potom neka opet uđe Aron u šator od sastanka i svuče haljine lanene koje je obukao kad je išao u svetinju, i ondje neka ih ostavi. Pa neka opere tijelo svoje na svetom mjestu i obuče svoje haljine; i izašav neka prinese svoju žrtvu paljenicu i narodnu žrtvu paljenicu, i očisti sebe i narod. A salo od žrtve za grijeh neka zapali na oltaru. A ko odvede jarca za Azazela, neka opere haljine svoje i okupa tijelo svoje u vodi, pa onda neka uđe u oko. A junca za grijeh i jarca za grijeh, od kojih je krv unesena da se učini očišćenje u svetinji, neka iznesu napolje iz okola, i neka spale ognjem kože njihove i meso njihovo i balegu njihovu. A ko ih spali, neka opere haljine svoje i okupa tijelo svoje u vodi, pa onda neka dođe u oko. I ovo neka vam bude vječna uredba: Deseti dan sedmoga mjeseca mučite duše svoje, i ne radite nikakvoga posla, ni domorodac ni došljak koji se bavi među vama. Jer u taj dan biva očišćenje za vas, da se očistite; bićete očišćeni od svijeh grijeha svojih pred Gospodom. To neka vam je počivanje subotno, i mučite duše svoje po uredbi vječnoj. A sveštenik koji bude pomazan i koji bude osvećen da vrši službu svešteničku namjesto oca svojega, on neka očišća obukavši se u haljine lanene, haljine svete. I neka očisti svetinju svetu i šator od sastanka; i oltar neka očisti; i sveštenike i sav narod sabrani neka očisti. I ovo neka vam je vječna uredba da očišćate sinove Izrailjeve od svijeh grijeha njihovijeh jedanput u godini. I učini Mojsije kako mu zapovjedi Gospod.“ Levitska 16:1-34 JPS

Evo drugačijeg prevoda ključnih stihova, koji pomaže da se jasnije vidi da je pomirenje koje je Jahve toga određenog dana zahtevao od prvosveštenika bilo za svu zloću i pobunu koju je počinio njegov narod:

„I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živomu, neka ispovjedi nad njim sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prijestupe njihove u svijem grijesima njihovijem, i metnuvši ih na glavu jarcu, neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju. I jarac će odnijeti na sebi sva bezakonja njihova u pustinju; i pustiće onoga jarca u pustinju.“ Levitska 16:21-22

Štaviše, upravo te jevrejske izraze Bog koristi da opiše zloću Hananaca, zbog koje ih je Jahve isterao iz zemlje:

„Još Reče Gospod Mojsiju govoreći: Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: Ja sam Gospod Bog vaš. Nemojte činiti što se čini u zemlji Misirskoj, u kojoj ste živjeli, niti činite što se čini u zemlji Hananskoj, u koju vas vodim, i po uredbama njihovijem nemojte živjeti. Nego moje zakone vršite i moje uredbe držite živeći po njima. Ja sam Gospod Bog vaš. Držite uredbe moje i zakone moje; ko ih vrši, živ će biti kroz njih. Ja sam Gospod. Niko da ne pristupa k rodici svojoj po krvi, da otkrije golotinju njezinu. Ja sam Gospod. Golotinje oca svojega ni golotinje matere svoje ne otkrij; mati ti je; ne otkrij golotinje njezine. Golotinje žene oca svojega ne otkrij; golotinja je oca tvojega. Golotinje sestre svoje, kćeri oca svojega ili kćeri matere svoje, koja je rođena u kući ili izvan kuće, ne otkrij golotinje njihove. Golotinje kćeri sina svojega, ili kćeri kćeri svoje ne otkrij, jer je tvoja golotinja. Golotinje kćeri žene oca svojega, koju je rodio otac tvoj, ne otkrij; sestra ti je. Golotinje sestre oca svojega ne otkrij; jedna je krv s ocem tvojim. Golotinje sestre matere svoje ne otkrij; jer je jedna krv s materom tvojom. Golotinje brata oca svojega ne otkrij pristupajući k ženi njegovoj; strina ti je. Golotinje žene sina svojega ne otkrij; snaha ti je, ne otkrij golotinje njezine. Golotinje žene brata svojega ne otkrij; golotinja je brata tvojega. Golotinje žene i kćeri njezine ne otkrij; kćeri sina njezina ni kćeri kćeri njezine nemoj uzeti da otkriješ golotinju njihovu; jedna su krv; zlo je. Nemoj uzeti žene preko jedne žene, da je ucvijeliš otkrivajući golotinju drugoj za života njezina. K ženi dokle se odvaja zbog nečistote svoje ne idi da otkriješ golotinju njezinu. Sa ženom bližnjega svojega ne lezi skvrneći se s njom. Od sjemena svojega ne daj da se odnese Molohu, da ne oskvrniš imena Boga svojega; ja sam Gospod. S muškarcem ne lezi kao sa ženom; gadno je. Živinčeta nikakvoga nemoj obležati skvrneći se s njim; i žena da ne legne pod živinče; grdilo je. Nemojte se skvrniti nijednom ovom stvarju; jer su se svijem tijem stvarima oskvrnili narodi koje ću odagnati ispred vas. Jer se oskvrnila zemlja, i nevaljalstvo ću njezino pohoditi na njoj, i izmetnuće zemlja stanovnike svoje. Nego vi držite zakone moje i uredbe moje, i ne činite nijednoga ovoga gada, ni domorodac ni došljak koji se bavi među vama; Jer sve ove gadove činiše ljudi u ovoj zemlji koji su bili prije vas, i zemlja je od toga oskvrnjena; Da ne izmetne zemlja vas, ako je oskvrnite, kao što je izmetnula narod koji je bio prije vas. Jer ko učini što god od ovijeh gadova, istrijebiće se iz naroda svojega duše koje učine. Zato držite što sam naredio da se drži, da ne činite što od gadnijeh običaja koji su bili prije vas, i da se ne skvrnite o njih. Ja sam Gospod Bog vaš.“ Levitska 18:1-30 JPS

Zapazite, još jednom, razlog zbog kojeg je Jahve istrebio Hanance iz zemlje:

„Jer se oskvrnila zemlja, i nevaljalstvo ću njezino pohoditi na njoj, i izmetnuće zemlja stanovnike svoje.“ Levitska 18:25

Evo još dva primera vrste greha koje ove određene jevrejske reči obuhvataju:

„Ko bi uzeo sestru svoju, kćer oca svojega ili kćer matere svoje, vidio bi golotinju njezinu i ona bi vidjela golotinju njegovu, sramota je; zato da se istrijebe ispred sinova naroda svojega; otkrio je golotinju sestre svoje, neka nosi bezakonje svoje.“… „Golotinje sestre matere svoje i sestre oca svojega ne otkrij, jer bi otkrio svoju krv; neka nose bezakonje svoje. A ko bi spavao sa ženom strica svojega, otkrio bi golotinju strica svojega; neka nose oboje grijeh svoj, neka pomru bez djece.“ Levitska 20:17, 19-20 JPS

„A izađe sin jedne Izrailjke, kojemu je otac bio Misirac, među sinove Izrailjeve, i svadi se u okolu sin žene Izrailjke s nekim Izrailjcem. I psujući sin žene Izrailjke pohuli ime Božije, te ga dovedoše k Mojsiju; a mati mu bješe po imenu Salomita, kći Davrijina, od plemena Danova. I metnuše ga u zatvor dokle im se kaže šta će činiti s njim po riječi Gospodnjoj. A Gospod reče Mojsiju govoreći: Izvedi toga psovača napolje iz okola, i neka svi koji su čuli metnu ruke svoje na glavu njegovu, i neka ga sav narod zaspe kamenjem. A sinovima Izrailjevim kaži i reci: Ko bi god pohulio Boga svojega, nosiće grijeh svoj. Ko bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi, sav narod da ga zaspe kamenjem; i došljak i domorodac koji bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi.“ Levitska 24:10-16 JPS

Navedeni stihovi izričito svedoče o tome da se pomirenje nije činilo samo za nenamerne grehe, već i za sva buntovna dela i zle zločine koje je Božji narod počinio namerno.

Najzad, čak i kada žrtve Zakona ne bi pokrivale namerno počinjene grehe, kako bi to dokazivalo da ni Hristova žrtva ne donosi pomirenje za njih? Uostalom, Zakon je bio zamišljen samo kao senka koja ukazuje unapred na ono što je veće od njega. Sveštenstvo, hram, svi obredi i žrtve, pa i oni koji su ih obavljali, bili su nesavršene kopije veće stvarnosti, a ta stvarnost nalazi se u Hristu:

„Da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik, ili za mladine, ili za subote, Što je sjenka onoga što će doći, a tijelo je Hristovo.“ Kološanima 2:16-17

„A od ovoga što govorismo glavno je: Mi imamo takvoga Prvosveštenika, koji sjede s desne strane prijestola Veličanstva na nebesima, Sveštenoslužitelj Svetinje i istinske Skinije, koju postavi Gospod, a ne čovjek. Jer se svaki prvosveštenik postavlja da prinosi i dare i žrtve; zato je potrebno da i Ovaj ima nešto da prinese. Jer ako bi bio na zemlji, ne bi ni bio sveštenik, budući da postoje sveštenici koji prinose dare po Zakonu, Koji služe praslici i sjeni nebeskih stvarnosti, kao što bješe rečeno Mojseju kada je trebalo da načini skiniju: Gledaj, reče, da načiniš sve po obrascu koji ti je pokazan na gori. A sada Ovaj dobi toliko uzvišenije služenje koliko je posrednik boljega Zavjeta, koji je na boljim obećanjima zasnovan.“ Jevrejima 8:1-6

„I po Zakonu gotovo sve se čisti krvlju i bez prolijevanja krvi ne biva oproštenje. Trebalo je, dakle, da se slike nebeskih stvari ovako očiste, a same nebeske stvari boljim žrtvama od ovih. Jer Hristos ne uđe u rukotvorenu Svetinju, koja je predobrazac istinske, nego u samo Nebo, da se sada pojavi pred licem Božijim radi nas; Niti ulazi mnogo puta da prinosi samoga sebe, kao što prvosveštenik ulazi u Svetinju svake godine sa tuđom krvlju; Inače bi On morao mnogo puta stradati počev od postanja svijeta; a sada na svršetku vijekova, javi se jednom za svagda da svojom žrtvom uništi grijeh. I kao što ljudima predstoji jedanput umrijeti, a potom sud (Božiji), Tako i Hristos jedanput prinese sebe na žrtvu da ponese grijehe mnogih. A drugi put će se pojaviti ne zbog grijeha, nego za spasenje onih koji ga čekaju.“ Jevrejima 9:22-28

„Jer Zakon imajući samo sjenku budućih dobara, a ne sami lik stvari, ne može nikada jednim te istim žrtvama, koje se prinose stalno svake godine, usavršiti one koji pristupaju. Inače, zar one ne bi prestale da se prinose, pošto oni koji služe ne bi se više osjećali grješnim, budući jednom za svagda očišćeni? Međutim, te žrtve svake godine podsjećaju na grijehe. Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe.“... „Tom voljom smo osvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom za svagda. I svaki sveštenik stoji svakodnevno služeći i mnogo puta prinoseći iste žrtve koje nikada ne mogu uništiti grijehe; A On, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, zanavijek sjede s desne strane Boga, Čekajući dalje dok se ne polože neprijatelji njegovi za podnožje nogu njegovih. Jer je On jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju.“ Jevrejima 10:1-4, 10-14

Zakon je dat preko Mojsija, ali milost i istina došle su kroz Isusa Hrista:

„I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista.“ Jovan 1:16-17

Prema tome, Hristova žrtva daleko nadmašuje žrtve Starog zaveta.

Toliko o Vilijamsovom pozivanju na jevrejske antimisionare. Vreme je da pređemo na drugi deo mog pobijanja.