Odgovor na muslimanski osvrt na debatu Vilijams–Grin [2. deo]

Nastavljamo tamo gde smo stali.

C. Isus pravi razliku između sebe i Boga.

Ova tvrdnja samo dodatno potvrđuje činjenicu da ovi polemičari nemaju nikakav interes da verno predstave gledišta ili stav koje drugi zastupaju. Njima je jedino stalo do jeftinih debatnih poena pred sopstvenom publikom.

Sastavni deo biblijske teologije jeste verovati i potvrđivati da se Isus razlikuje od Boga, a da je istovremeno i sam Bog. Zbog toga su istinski hrišćani trinitarci, jer uviđaju da je, prema svedočanstvu Hrista i njegovih sledbenika, Isus lično različit od Boga, to jest od Oca, a ipak je po suštini istinski Bog.

Vilijams i njegov istomišljenik polaze od pretpostavke unitarijanizma, tj. pretpostavljaju da Bog postoji kao jedna jedina ličnost i na toj osnovi zaključuju da Isus ne može biti Bog jer sebe razlikuje od tog jednog Boga.

Zato pretpostavljaju da Marko poriče da je Isus Bog, budući da u Markovom jevanđelju postoje odlomci u kojima se pravi razlika između Hrista i Boga.

Na primer, Isus u Markovom jevanđelju govori o svom Bogu i Ocu:

„I govoraše: Ava, Oče, sve je moguće tebi; pronesi čašu ovu mimo mene; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti.“ Marko 14:36

„I u deveti čas povika Isus iz svega glasa govoreći: Eloi, Eloi, lima savahtani? što znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Marko 15:34

Čak i Boga naziva Ocem svojih učenika:

„I kad stojite na molitvi, praštajte ako šta imate protiv koga; da i Otac vaš koji je na nebesima oprosti vama sagrješenja vaša.“ Marko 11:25

Ovi tekstovi se tumače tako kao da Marko nije verovao da je Isus Bog.

Međutim, Isus se razlikuje od Boga i u Jovanovom jevanđelju:

„Reče joj Isus: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao Ocu svojemu; nego idi braći mojoj i kaži im: Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu.“ Jovan 20:17

Pa ipak, ni sam Vilijams ne bi poricao da Jovan prikazuje Isusa kao ovaploćenog Boga.

Vilijams je potpuno svestan da Jovan predstavlja Isusa i kao Boga (po suštini) i kao različitog od Boga (Oca):

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama“ Jovan 1:1-4, 10, 14a

Isto čini i Marko!

Zapravo, i Marko i Jovan se slažu da je Isus ovaploćeni Jahve Bog, budući da obojica navode Isaiju 40:3 u vezi sa Krstiteljem koji je poslat kao Hristov preteča:

„Početak jevanđelja Isusa Hrista, Sina Božijega. Kao što je pisano kod proroka: Evo ja šaljem anđela svojega pred licem tvojim, koji će pripremiti put tvoj pred tobom. Glas vapijućeg u pustinji: Pripremite put Gospodnji, poravnite staze njegove. Pojavi se Jovan krsteći u pustinji, i propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijehova. I izlažaše k njemu sva Judejska zemlja i Jerusalimljani; i krštavaše ih sve u rijeci Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje. A Jovan bijaše obučen u kamilju dlaku, i imaše pojas kožni oko sebe; i jeđaše bilje i divlji med. I propovijedaše govoreći: Dolazi za mnom jači od mene pred kim ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. I dogodi se u one dane da dođe Isus iz Nazareta Galilejskoga, i krsti ga Jovan u Jordanu. I odmah izlazeći iz vode vidje nebesa gdje se otvaraju i Duh kao golub silazi na njega. I glas dođe s neba: Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Marko 1:1-11

Sada uporedimo ovo sa Jovanovim jevanđeljem:

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe.“… „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi. I ovo je svjedočanstvo Jovanovo kad poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i Levite da ga zapitaju: Ko si ti? I priznade i ne poreče; i priznade: Ja nisam Hristos. I upitaše ga: Šta dakle? Jesi li ti Ilija? I reče: Nisam. Jesi li ti prorok? I odgovori: Ne. A oni mu rekoše: Ko si? Da odgovor damo onima koji nas poslaše: Šta kažeš o sebi samom? Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji, kao što kaza Isaija prorok. A izaslanici bijahu od fariseja. I zapitaše ga i rekoše mu: Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos, ni Ilija, ni prorok? Odgovori im Jovan govoreći: Ja krštavam vodom, a među vama stoji koga vi ne znate. To je Onaj što dolazi za mnom, koji preda mnom bi, kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj.“ Jovan 1:14-15, 18-27

Primetimo da Jovan, poput Marka, navodi Isaiju 40:3 da bi objasnio Krstiteljevu misiju. Takođe primetimo da se oba jevanđelista slažu da je Jovan posvedočio kako nije dostojan ni da odveže remenje na Isusovim sandalama, što znači da Krstitelj nije bio dovoljno dobar čak ni da bude Isusov rob!

Pozivanje na Isaiju 40:3 utoliko je značajnije što kontekst govori o tome kako Jahve šalje glasnika, preteču, da pripremi narod za Jahvin dolazak:

„Glas je nekoga koji viče: Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše.“… „Izidi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glase; podigni silno glas svoj, Jerusalime, koji javljaš dobre glase; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinijem: Evo Boga vašega. Evo, Gospod Bog ide na jakoga, i mišica će njegova obladati njim; evo, plata je njegova kod njega i djelo njegovo pred njim. Kao pastir pašće stado svoje; u naručje svoje sabraće jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“ Isaija 40:3-5, 9-11

To znači da i Jovan i Marko prikazuju Isusov dolazak kao ispunjenje Jahvinog obećanja da će on sam doći da prebiva sa svojim narodom!

Naposletku, tekst Isaije 40 jasno kaže da će glasnik biti poslat da objavi narodu kako njihov Bog dolazi da živi među njima. Prema Marku i Jovanu, taj glasnik nije bio niko drugi do Krstitelj. A ipak se obojica slažu da je Krstitelj poslat da najavi dolazak Gospoda Isusa Hrista, što stoga znači da oba jevanđelista prikazuju Isusa kao ovaploćenog Jahvea Boga! Jednostavno nema načina da se ovo zaobiđe.

Zapravo, uporedite Isaijine reči sa onim što Četvrto jevanđelje kaže o Hristu:

„I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše.“ Isaija 40:5

Nije slučajno što se Jovan poziva na Krstiteljevo svedočanstvo o Isusu odmah nakon što je pomenuo da su videli Hristovu slavu, naročito kada kasnije u istom poglavlju navodi Jovana kako citira Isaiju 40:3 (up. st. 23). Očigledno je da jevanđelist želi da njegovi čitaoci znaju kako Isusovo ovaploćenje ispunjava Isaijino obećanje da će se Jahve pojaviti i da će svako telo videti njegovu slavu. Jovan u suštini kaže da videti Isusovu slavu znači videti Jahvinu slavu, jer je Hristos Jahve u telu.

Jovan se sa Markom slaže čak i u pogledu Krstiteljeve objave da je Isus Onaj koji će svoje sledbenike krstiti Svetim Duhom:

„A sutradan vidje Jovan Isusa gdje dolazi k njemu, i reče: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta! Ovo je Onaj za koga ja rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji preda mnom bi, jer prije mene bješe. I ja ga ne znadoh, ali da se javi Izrailju, zato dođoh ja da krštavam vodom. I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. I ja sam vidio i zasvjedočio da je on Sin Božiji.“ Jovan 1:29-34

Već i to samo po sebi dovoljno dokazuje da su oba ova nadahnuta pisca verovala u božanstvo Hrista, jer prema starozavetnim spisima Jahve je taj koji ljudima daje svoga Svetog Duha:

„Jer ću izliti vodu na žednoga i potoke na suhu zemlju, izliću duh svoj na sjeme tvoje i blagoslov svoj na tvoje natražje.“ Isaija 44:3

„I pokropiću vas vodom čistom, i bićete čisti; ja ću vas očistiti od svijeh nečistota vaših i od svijeh gadnijeh bogova vaših. I daću vam novo srce, i nov ću duh metnuti u vas, i izvadiću kameno srce iz tijela vašega, i daću vam srce mesno. I duh svoj metnuću u vas, i učiniću da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete.“ Jezekilj 36:25-27

„I poslije ću izliti Duh svoj na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, starci će vaši sanjati sne, mladići će vaši viđati utvare. I na sluge ću i na sluškinje u one dane izliti Duh svoj;“ Joil 2:28-29

Ali to nije sve, jer postoji još mnogo dokaza da je Marko smatrao Hrista istinski božanskim.

Marko prikazuje Isusa kao suverenog Gospoda koji sa samog Božjeg prestola vlada nad celokupnim stvorenjem:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:35-37

U ovom odlomku Isus navodi Psalam 110:1 i objavljuje da je Sveti Duh otkrio Davidu kako je Mesija Gospod koji s Jahvine desnice vlada nad svojim neprijateljima. To podrazumeva da Mesija zaista vlada sa Božjeg nebeskog prestola, jer psalmi svedoče da Jahve stoluje gore na nebesima:

„Onaj što živi na nebesima, smije se, Gospod im se podsmijeva“ Psalam 2:4

„Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada.“ Psalam 103:19 – up. 11:4

Sam Isus potvrđuje da je Božji presto na nebu:

„A ja vam kažem: Ne kunite se nikako: ni nebom, jer je prijesto Božiji; Ni zemljom, jer je podnožje nogama njegovim; ni Jerusalimom, jer je grad velikoga Cara.“ Matej 5:34-35

„A koji se kune nebom, kune se prijestolom Božijim i Onim koji sjedi na njemu.“ Matej 23:22

„Potom vidjeh, i gle, vrata otvorena na nebu, i čuh onaj isti glas gdje zbori sa mnom kao truba i govori: Popni se amo, i pokazaću ti šta ima da bude poslije ovoga. I odmah bijah u Duhu; i gle, prijesto stajaše na nebu, i na prijestolu sjeđaše Neko, Po izgledu sličan kamenu jaspisu i sardu; i okolo prijestola bijaše duga na izgled kao smaragd.“ Otkrivenje 4:1-3

To znači da Mesija, da bi sedeo Jahvi s desne strane, mora sedeti na istom prestolu zajedno sa Jahveom.

Dakle, pozivajući se na Psalam 110:1, Isus je u suštini tvrdio da je sudeonik Božjeg nebeskog prestola, s koga će zauvek vladati kao suvereni Gospod nad celim stvorenjem!

A to nije jedini put da je Isus izneo tako izuzetnu tvrdnju:

„I stavši prvosveštenik na sredinu, zapita Isusa govoreći: Zar ništa ne odgovaraš što ovi protiv tebe svjedoče? A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim. A prvosveštenik razdrije haljine svoje, i reče: Šta nam više trebaju svjedoci? Čuste hulu na Boga. Šta vam se čini? A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt.“ Marko 14:60-64

Hristos ne samo da svedoči da je Božji Sin koji stoluje Bogu s desne strane, već sebe čak poistovećuje sa Sinom čovečjim koga je prorok Danilo vekovima ranije video u viđenju:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Ovaj Sin čovečji nije običan smrtnik, jer ga ne samo da svi narodi obožavaju kao što obožavaju samog Boga:

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27 – up. 3:12, 17-18, 28; 6:16, 20, 26

„Opomenuće se i obratiće se ka Gospodu svi krajevi zemaljski i pokloniće se pred njim sva plemena neznabožačka. Jer je Gospodnje carstvo; on vlada narodima. Ješće i pokloniće se svi pretili na zemlji; pred njim će pasti svi koji slaze u prah, koji ne mogu sačuvati duše svoje u životu. Sjeme će njihovo služiti njemu. Kazivaće se za Gospoda rodu potonjemu.“ Psalam 22:27-30 – up. 86:9; Isaija 66:24; Zaharija 14:16-17

On takođe jaše na nebeskim oblacima, što je prema hebrejskoj Bibliji božanska funkcija:

„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3 – up. Izlazak 13:21-22; 14:19-20, 24; 33:7-11; 40:34-38; Brojevi 10:34; 11:25; 12:5, 10; Ponovljeni zakoni 33:26-27; Psalam 68:4, 33-34; 104:3; Isaija 19:1; Marko 9:7

Sam Kuran se slaže da je dolazak na oblacima, odnosno sa oblacima, funkcija rezervisana za božanstvo:

„Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i anđeli, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!“ S. 2:210 Hilali-Khan

Muslimansko pismo takođe tvrdi da vlast nad nebesima i zemljom pripada isključivo Alahu i poriče da on ima sina ili sudruga u svojoj vladavini nad stvorenjem:

„Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i Allah nad svime ima moć.“ S. 3:189 Muhammad Asad

„Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ S. 25:2 QRT

Stoga, tvrditi da Marko predstavlja samo ljudskog Isusa, ili Isusa koji je više u skladu sa islamskom teologijom, znači prilično nategnuti stvari, jer islam poriče božansku vlast i obožavanje koje Marko pripisuje Isusu.

Štaviše, tvrditi da je Markov Isus tek ljudski lik koga je Bog uzvisio znači dokazati da se Muhamed grubo prevario kada je tvrdio da Alah nije uzeo sina i da svoju vlast nad nebesima i zemljom ne deli ni sa jednim stvorenjem.

Dakle, oba gledišta vode istom zaključku, naime: Markov Isus nespojiv je sa Muhamedovim tvrdnjama o Bogu i Hristu.

Jovan se, s druge strane, slaže sa Markom u pogledu toga da je Isus Danilov Sin čovečji koga svi narodi moraju obožavati na isti način na koji obožavaju Boga, i koji takođe vlada s neba:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“… „I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji.“ Jovan 5:22-23, 27

„Isus odgovori: Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde.“ Jovan 18:36

On se čak slaže i da je jevrejsko vođstvo osudilo Isusa na smrt zato što je tvrdio da je jedinstveni, božanski Sin Božji:

„Odgovoriše mu Judejci: Mi imamo zakon i po zakonu našemu mora da umre, jer načini sebe Sinom Božijim.“ Jovan 19:7

Ovo u suštini pokazuje da i Jovan i Marko prikazuju Isusa kao Boga, a istovremeno i kao različitog od Boga!

Svoje izlaganje završavam navodeći jednog kritičkog novozavetnog naučnika koga je i sam Vilijams pomenuo i na čiji se rad o hristologiji čak i pozivao (*; *), naime Kristofera M. Taketa. Razlog zbog kog sam njega izabrao nije samo to što ga Vilijams citira, već i to što su njegovi pogledi na Sveto pismo krajnje kritički. Vilijams stoga ne može tek tako odbaciti njegove izjave o Markovom prikazu Isusa niti im prigovoriti.

O Isusovoj upotrebi izraza „Sin čovečji“ kod Marka, Taket kaže:

„Sasvim je jasno da se, barem za Marka, poslednji deo ove celokupne slike posmatra u svetlu viđenja iz Danila 7. Marko 14:62 i 13:26 jasno aludiraju na Danilov odlomak (up. jezik o Sinu čovečjem koji ‘dolazi’ na nebeskim ‘oblacima’, odnosno sa njima). Otuda se Isus qua Sin čovečji poistovećuje sa likom koji je u Danilu opisan kao ‘neko poput sina čovečjeg’.“ (Christology and the New Testament: Jesus and His Earliest Followers [Westminster John Knox Press, Louisville, KY 2001], str. 112)

A pokušavajući da objasni Markov pomen zavese koja se pocepala baš u trenutku Isusove smrti na krstu, Taket piše:

„Međutim, moguće je da se misli na zavesu unutar Svetinje nad svetinjama u Hramu. To je zavesa koja simbolično skriva i odvaja Boga od svih ljudskih bića. Ako je onda upravo ta zavesa simbolično uništena u Isusovoj smrti, onda Markovo pripovedanje postaje izuzetno moćno teološko štivo. Jer pripovedanje podrazumeva da je u Isusovoj smrti uklonjena prepreka koja je ljudima branila da vide Boga. Bog se sada vidi – ali se vidi upravo u ovom liku mrtvog Isusa koji visi na krstu. Izgleda da se onda upravo to odražava u kapetanovom ispovedanju Isusa kao Sina Božjeg.

„Isus qua Sin Božji jeste onaj koji omogućava da se sam Bog vidi. (U tome je onda Marko možda bliži mnogo kasnijim hrišćanskim tvrdnjama o Isusovom božanskom sinovstvu nego drugi.)… Markov Isus je možda najbliži ‘RASPETOM BOGU’ nekih savremenih teologa.“ (Isto, str. 116; podebljanje i velika slova naši)

Dakle, imamo čak i krajnje kritičkog novozavetnog naučnika, čiji rad o hristologiji citira sam Vilijams, koji priznaje da Marko praktično prikazuje Isusa kao Boga!

Toliko o argumentima Vilijamsa i Zaatarija.

Vreme je da pređemo na naš dodatak.

Povezani članci

Isus, božanski Sin – Markova perspektiva [1. deo], [2. deo]
Ponovni osvrt na sveznanje Gospoda Isusa Hrista: Markova perspektiva
Isus Hristos – sveznajući Gospod slave! [1. deo], [2. deo]
Isusovo sveznanje – Lukina perspektiva, 1. deo, 2. deo
Jevanđeoski izveštaji: tekstovi koji evoluiraju ili tačni sažeci?