Odgovor na muslimanski osvrt na debatu Vilijams–Grin [1. deo]

Sami Zatari je objavio kratku analizu debate između Krisa Grina i Pola Bilala Vilijamsa pod naslovom „Da li je Isus muslimanski prorok ili hrišćanski Bog? Javna debata“.

Zatari tvrdi da je Vilijams uspeo da pokaže kako Markovo jevanđelje predstavlja veoma ljudskog Isusa, nasuprot teološki razvijenijoj hristologiji Jovanovog jevanđelja. On piše:

Uz to, Pol je pokazao kako najranije jevanđelje, Jevanđelje po Marku, prikazuje veoma ljudskog Isusa, Isusa koji ne zna sve, Isusa koji sebe razlikuje od Boga, i Isusa koji ljude uči da drže zapovesti kako bi ih Bog spasao. (Osvrt na debatu Pol–Grin, objavljeno 10. jula 2012)

Ovakve izjave pokazuju da nijednog od ove dvojice gospode ne zanima da hrišćansku veru predstavi tačno, niti im je stalo do toga da sa Svetim pismom postupaju pažljivo i s poštovanjem.

Problem sa ovim tvrdnjama jeste u tome što se iste te zamerke zapravo mogu uputiti i Jovanovom jevanđelju, a ipak Vilijams ne bi ni na trenutak poricao da to jevanđelje prikazuje Isusa kao ovaploćenog Boga. Zašto onda pretpostaviti da Markovo jevanđelje iznosi nisku, ili nižu, hristologiju samo zato što sadrži takve izjave?

Još važnije, zašto ne odvojiti vreme i pažljivo ispitati sve što Marko govori o Isusu, pre nego što se na osnovu nekoliko izdvojenih odlomaka pretpostavi da Hristos prema tom jevanđelju ne može biti Bog?

Upravo to ovde i nameravamo da učinimo, naime, da pokažemo kako se iste one stvari za koje je Vilijams rekao da stoje kod Marka nalaze i u Jovanovom jevanđelju. Takođe ćemo pokušati da utvrdimo da je Markova hristologija ni najmanje niža od Jovanove, budući da oba jevanđelista prikazuju Isusa kao ovaploćeno Božanstvo, tj. kao božanskog, jedinorodnog Sina Božjeg koji je postao telo.

A. Isus ne zna sve.

Postoje mesta kod Jovana koja naizgled sugerišu da Isus nije bio sveznajući. Evo primera:

„A Marija, čim dođe gdje bješe Isus i vidje ga, pade pred noge njegove govoreći mu: Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. Onda Isus, kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, potrese se u duhu i sam se uzbudi, I reče: Gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode, dođi da vidiš. Isusu udariše suze.“ Jovan 11:32-35

Isus pita gde leži Lazarevo telo, po svemu sudeći zato što lično nije znao gde se ono nalazi.

Međutim, niko ko je odvojio vreme da pažljivo prouči Jovanovo jevanđelje ne bi iz toga zaključio da Isus zaista nije sveznajući, budući da je upravo to ono isto jevanđelje koje se posebno trudi da pokaže da jeste:

„A kada bješe u Jerusalimu o prazniku Pashe, mnogi vjerovaše u ime njegovo videći znake njegove koje činjaše. A sam Isus ne povjeravaše sebe njima, jer ih je on znao sve. I ne trebaše da mu ko svjedoči za čovjeka; jer sam znadijaše šta bješe u čovjeku.“ Jovan 2:23-25

I:

„Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu. Rekoše mu učenici njegovi: Eto sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš. Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe. Isus im odgovori: Sada li vjerujete?“ Jovan 16:27-31 – up. 21:17

Zapravo, sam razlog zbog kojeg je Lazar podignut iz mrtvih bio je taj da se natprirodno potvrdi da je Hristos božanski Sin Božji:

„Bijaše pak neki bolesnik, Lazar iz Vitanije, iz sela Marije i Marte, sestre njezine. A Marija, čiji brat Lazar bolovaše, bješe ona koja pomaza Gospoda mirisom i obrisa noge njegove svojom kosom. Onda sestre poslaše k njemu govoreći: Gospode, evo boluje onaj koga ti ljubiš. A kada ču Isus, reče: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se Sin Božiji proslavi kroz nju. A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara. Pa kada ču da je bolestan, tada ostade dva dana na mjestu gdje bješe. Poslije toga reče učenicima: Hajdemo opet u Judeju. Rekoše mu učenici: Ravi, sad Judejci tražahu da te kamenuju, pa zar opet ideš onamo? Isus odgovori: Nije li dvanaest časova u danu? Ko danju ide ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta; A ko ide noću spotiče se, jer nema svjetlosti u njemu. Ovo kaza, i potom im reče: Lazar, prijatelj naš, zaspao je, no idem da ga probudim. Onda rekoše učenici njegovi: Gospode, ako je zaspao, ustaće. A Isus im bješe rekao za smrt njegovu, oni pak mišljahu da govori o počinku sna. Tada im Isus reče otvoreno: Lazar umrije. I milo mi je zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete; nego hajdemo njemu. Onda Toma, zvani Blizanac, reče ostalim učenicima: Hajdemo i mi da pomremo s njim. Kada pak dođe Isus, nađe ga, a on već četiri dana u grobu. A Vitanija bješe blizu Jerusalima oko petnaest stadija. I mnogi od Judejaca bijahu došli Marti i Mariji da ih tješe za bratom njihovim. Kada pak Marta ču da Isus dolazi, iziđe pred njega, a Marija sjeđaše doma. Onda reče Marta Isusu: Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro brat moj. Ali i sada znam, da što god zaišteš u Boga, daće ti Bog. Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet. I ovo rekavši, otide te zovnu tajno Mariju, sestru svoju, rekavši: Učitelj je došao i zove te. Ona, kako ču, ustade brzo i otide k njemu. Jer Isus još ne bješe došao u selo, nego bijaše na onome mjestu gdje ga srete Marta. A Judejci, koji bijahu sa njom u kući i tješahu je, kad vidješe Mariju da brzo ustade i iziđe, pođoše za njom govoreći da ide na grob da plače ondje. A Marija, čim dođe gdje bješe Isus i vidje ga, pade pred noge njegove govoreći mu: Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. Onda Isus, kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, potrese se u duhu i sam se uzbudi, I reče: Gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode, dođi da vidiš. Isusu udariše suze. Onda Judejci govorahu: Gle kako ga ljubljaše! A neki od njih rekoše: Ne mogaše li ovaj koji otvori oči slijepome učiniti da i ovaj ne umre? A Isus se opet potrese u sebi, i dođe na grob. A to bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj. Isus reče: Sklonite kamen! Reče mu Marta, sestra umrloga: Gospode, već zaudara; jer je četiri dana U grobu. Reče joj Isus: Ne rekoh li ti da ako vjeruješ, vidjećeš slavu Božiju? Tada skloniše kamen gdje ležaše mrtvac. A Isus podiže oči gore, i reče: Oče, blagodarim ti što si me uslišio! A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao. I ovo rekavši, viknu gromkim glasom: Lazare, iziđi napolje! I iziđe umrli uvijen po rukama i nogama pogrebnim povojima, i lice mu ubrusom povezano. Isus im reče: Razdriješite ga i pustite neka ide.“ Jovan 11:1-4, 11-15, 20-27, 38-44 – up. Jovan 5:21, 25-26, 28-29; 6:39-40, 54

Isus ne samo da je znao da je Lazar umro a da mu to niko nije rekao, nego je namerno sačekao da on umre kako bi ga vratio iz mrtvih. Time bi se svima koji budu svedoci tog čuda dokazalo da je Isus jedinorodni Sin Božji koji ima moć da daje život i vaskrsava mrtve.

Na sličan način, Marko prikazuje Isusa kao onoga koji poseduje znanje i određene sposobnosti koje pripadaju jedino Bogu.

Na primer, prema sledećem odlomku, za Isusa se kaže da odmah u svom Duhu (tj. u svojoj božanskoj prirodi) zna šta ljudi misle u svojim srcima, u sebi samima:

„I uđe opet u Kapernaum poslije nekoliko dana; i ču se da je u kući. I odmah se skupiše mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se smjeste; i kazivaše im riječ. I dođoše k njemu sa oduzetim, koga nošahu četvorica. I ne mogući približiti se k njemu od naroda, otkriše krov od kuće gdje on bijaše, i prokopavši spustiše odar na kome oduzeti ležaše. A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:1-12

Isus ovde čini tri stvari za koje Stari zavet kaže da su dela i sposobnosti koje jedino Jahve poseduje i vrši, naime: oprašta grehe, isceljuje sve bolesti i zna misli ljudi:

„Ti čuj s neba, iz stana svojega, i smiluj se i učini i podaj svakome po svijem putovima njegovijem koje znaš u srcu njegovu; jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih; Da te se boje dokle su god živi na zemlji koju si dao ocima našim. I stranac koji nije od tvojega naroda Izrailja, nego dođe iz daljne zemlje imena tvojega radi, (Jer će se čuti za ime tvoje veliko i za ruku tvoju krjepku i mišicu tvoju podignutu) kad dođe i pomoli se u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali ime tvoje svi narodi na zemlji i bojali se tebe kao narod tvoj Izrailj i da bi znali da je ime tvoje prizvano nad ovijem domom koji sazidah. Kad narod tvoj izide na vojsku na neprijatelja svojega putem kojim ga pošlješ, i pomole se Gospodu obrativši se ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Čuj s neba molbu njihovu i podaj im pravicu. Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih, daš ih neprijateljima njihovijem, te ih zarobe i odvedu u zemlju neprijateljsku daleko ili blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji onijeh koji ih zarobiše i reku: Sagriješismo i zlo učinismo, skrivismo, I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji neprijatelja svojih koji ih zarobe, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj koju si dao ocima njihovijem, ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i podaj im pravicu, I oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili i sve prijestupe kojima ti budu prestupili, i umilostivi im one koji ih zarobe da se smiluju na njih.“ 1. Carevima 8:39, 46-50

I:

„Onda da bijasmo zaboravili ime Boga svojega i podigli ruke svoje k Bogu tuđemu, Ne bi li Bog iznašao to? Jer on zna tajne u srcu.“ Psalam 44:20-21

Najzad:

„Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj nijednoga dobra što ti je učinio. On ti prašta sve grijehe i iscjeljuje sve bolesti tvoje; Izbavlja od groba život tvoj, vjenčava te dobrotom i milošću;“ Psalam 103:2-4 – up. 1. Dnevnika 28:9; Isaija 43:25; Danilo 9:9; Mihej 7:18-19

Čak i Kuran svedoči da su opraštanje grehova i poznavanje ljudskih srca funkcije koje pripadaju jedino Bogu:

„I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi učine nepravdu, sete se Allaha i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?! I za one koji u grehu svesno ne ustraju.“ S. 3:135 Kuran: reformistički prevod (QRT)

„Govorili vi tiho ili glasno - pa, On sigurno zna šta grudi kriju! A kako i ne bi znao Onaj Koji stvara“ S. 67:13-14 QRT

Drugom prilikom, Isus je imao vlast nad mestima na kojima nije bio fizički prisutan:

„I ustavši odande, otide u krajeve tirske i sidonske, i ušavši u kuću, htjede da to niko ne dozna; no nije se mogao sakriti. Jer čuvši za njega žena u čijoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovim. A ta žena bijaše neznaboškinja rodom Sirofeničanka, i moljaše ga da istjera demona iz kćeri njezine. A Isus joj reče: Pusti da se najprije djeca nahrane; jer nije pravo uzeti hljeb od djece i baciti psima. A ona odgovori i reče mu: Da, Gospode, ali i psi ispod trpeze jedu od mrva djetinjih. I reče joj: Za ovu riječ, idi, izišao je demon iz kćeri tvoje. I došavši kući, nađe kćer da leži na postelji, a demon bješe izišao.“ Marko 7:24-30

Ovde nalazimo Isusa kako zapoveda nečistom duhu da izađe iz ženine kćeri iako on nije bio fizički prisutan na mestu gde se devojčica nalazila. To ne pokazuje samo da Isus zna šta se dešava na drugom mestu, nego i da ima moć da zapoveda elementima a da pri tom ne mora biti fizički prisutan!

To je slično sledećem izveštaju kod Jovana:

„Isus pak dođe opet u Kanu Galilejsku, gdje pretvori vodu u vino. I bješe neki carev čovjek čiji sin bolovaše u Kapernaumu. Ovaj čuvši da je Isus došao iz Judeje u Galileju, otide k njemu i moljaše ga da siđe i da mu iscijeli sina; jer bijaše na samrti. Kaza mu, dakle, Isus: Ako ne vidite znake i čudesa, nećete da povjerujete. Veli mu carev čovjek: Gospode, dođi dok nije umrlo dijete moje. Reče mu Isus: Idi, sin tvoj je živ. I vjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i pođe. A već dok on silažaše, gle, sretoše ga sluge njegove i javiše mu govoreći: Dijete je tvoje živo. Tada ih upita za čas u koji mu bi lakše; i kazaše mu: Juče u sedmi čas pusti ga groznica. Tada razumje otac da to bješe u onaj čas u koji mu reče Isus: Sin tvoj je živ. I vjerova on i sva kuća njegova. Ovo je opet drugo znamenje koje učini Isus došavši iz Judeje u Galileju.“ Jovan 4:46-54

Kao i u priči kod Marka, Isus isceljuje dečaka a da ne mora biti fizički prisutan na tom mestu!

Dakle, i Marko i Jovan se slažu da je Isus sveznajući, sveprisutan i svemoguć.

B. Isus uči ljude da drže zapovesti kako bi ih Bog spasao.

Ono što Vilijams i njegov partner nisu spomenuli jeste da i Jovan naglašava središnji značaj i nužnost držanja zapovesti:

„I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. Ko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan. Jer ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, on mi dade zapovijest šta da kažem i šta da govorim. I znam da je zapovijest njegova život vječni. Što god, dakle, ja govorim, onako govorim kako mi je rekao Otac.“ Jovan 12:47-50

„Ako me ljubite, zapovijesti moje držite, I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek, Duha Istine, koga svijet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer sa vama prebiva, i u vama će biti. Neću vas ostaviti sirotne; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, a vi ćete me vidjeti, jer ja živim, i vi ćete živjeti. U onaj dan znaćete vi da sam ja u Ocu svome, i vi u meni, i ja u vama. Ko ima zapovijesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javiću mu se sam. Reče mu Juda, ne Iskariotski: Gospode, šta je to da ćeš se javiti nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus i reče: Ako me neko ljubi, riječ moju držaće, i Otac moj ljubiće njega; i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti. Ko mene ne ljubi, riječi moje ne drži; a riječ koju čujete nije moja nego Oca koji me je poslao.“ Jovan 14:15, 21, 23-24

Međutim, to su iste one zapovesti koje kažu da čovek mora verovati u Isusa Hrista da bi bio spasen i primio večni život:

„Trudite se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni, koje će vam dati Sin Čovječiji, jer ovoga potvrdi Bog Otac. A oni mu rekoše: Šta da činimo da bismo tvorili djela Božija? Odgovori Isus i reče im: Ovo je djelo Božije da vjerujete u Onoga koga On posla. A oni mu rekoše: Kakav, dakle, znak ti pokazuješ da vidimo i da ti vjerujemo? Šta ti činiš? Ocevi naši jedoše manu u pustinji, kao što je napisano: Hljeb sa neba dade im da jedu. Tada im reče Isus: Zaista, zaista vam kažem: nije vam Mojsej dao hljeb sa neba nego Otac moj daje vam istiniti hljeb sa neba; Jer hljeb je Božiji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Tada mu rekoše: Gospode, daj nam svagda taj hljeb! A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:27-29, 38-40

Upravo to Isus govori bogatom mladiću u Markovom jevanđelju, koji mu je došao da ga pita kako da zadobije večni život:

„I kad iziđe na put, pritrča neko, i kleknuvši na koljena pred njim, pitaše ga: Učitelju blagi, šta mi treba činiti da naslijedim život vječni? A Isus mu reče: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednoga Boga. Zapovijesti znaš: Ne čini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svjedoči lažno; ne čini nepravde nikome; poštuj oca svojega i mater. A on odgovarajući reče mu: Učitelju, sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje.“ Marko 10:17-20

Vilijams i njegovi istomišljenici se po pravilu zgodno zaustavljaju na ovom mestu kako bi stvorili pogrešan utisak da je Isus učio da se spasenje zadobija držanjem Tore, odnosno zapovesti datih preko Mojsija.

Međutim, sasvim drugačija slika se pojavljuje ako se jednostavno nastavi sa čitanjem ostatka odlomka:

„A Isus pogledavši na nj, omilje mu, i reče mu: Još ti jedno nedostaje: idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i dođi, uzmi krst svoj i hajde za mnom. A on se snuždi zbog ove riječi, i otide žalostan; jer bijaše vrlo bogat. I pogledavši oko sebe, Isus reče učenicima svojim: Kako je teško bogatima ući u Carstvo Božije! A učenici se zapanjiše na riječi njegove. A Isus opet odgovarajući reče im: Djeco, kako je teško onima koji se uzdaju u bogatstvo ući u Carstvo Božije! Lakše je kamili kroz iglene uši proći negoli bogatome u Carstvo Božije ući. A oni se veoma čuđahu govoreći u sebi: Pa ko se onda može spasti? A Isus pogledavši na njih reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu nije; jer sve je moguće Bogu. A Petar mu poče govoriti: Eto, mi smo ostavili sve i za tobom pođosmo. A Isus odgovarajući reče: Zaista vam kažem: nema nikoga koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili njive, mene radi i jevanđelja radi,“ Marko 10:21-29

Isus izričito kaže da se večni život zadobija napuštanjem svega da bi se pošlo za njim, a ne držanjem Mojsijevog zakona. Isus to ponavlja Petru kada je ovaj izjavio da su učenici ostavili sve da bi sledili Hrista. Isusov odgovor pokazuje da je jedini način da se primi večni život sleđenje Isusa i prihvatanje jevanđelja.

Ono što ovu tvrdnju čini prilično zapanjujućom jeste to što je Isus jasno rekao da je nemoguće da bilo koji čovek spase samoga sebe, pa čak i druge, zbog čega jedino Bog može nekoga spasti. A ipak Isus kaže da je on u stanju da učini nemoguće, jamčeći večni život svima koji ostave sve da bi pošli za njim!

Zapravo, nešto kasnije u istom poglavlju Hristos ide dotle da kaže kako je došao da svoj život prinese kao otkup da bi spasao mnoge:

„Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge.“ Marko 10:45

Sličnu tvrdnju iznosi i u noći kada je izdan:

„I kad jeđahu uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i dade im, i reče: Uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. I uze čašu i zablagodarivši dade im; i piše iz nje svi; I reče im: Ovo je krv moja Novoga zavjeta koja se prolijeva za mnoge.“ Marko 14:22-24

Dovoljno je reći da Isus i ovde tvrdi da je u stanju da učini nešto za šta sam kaže da to jedino Bog može, naime, da otkupi ljude od smrti i propasti kako bi mogli da žive doveka.

Stari zavet se takođe slaže da je to nešto što jedino Bog može da učini, budući da nijedno ljudsko biće nije u stanju da otkupi ni jedan jedini ljudski život, a kamoli mnoge:

„Čovjek neće nikako brata osloboditi, neće dati Bogu otkupa za nj. Velik je otkup za dušu, i neće biti nigda Da ko dovijeka živi i ne vidi groba. Svi vide gdje umiru kao i neznalica i bezumnik što ginu, i ostavljaju drugima imanje svoje. Oni misle da će kuće njihove trajati dovijeka, i stanovi njihovi od koljena na koljeno; imenima svojim zovu zemlje; Ali čovjek u časti neće dugo ostati, izjednačiće se sa stokom koju kolju. Ovaj im se put čini probitačan, i koji za njima idu, hvale misli njihove; Ali će ih kao ovce zatvoriti u pakao, smrt će im biti pastir; i ujutru hodiće po njima pravednici, i oblik njihov zbrisaće pakao rastavivši ih s naseljem. Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku paklenih; jer me on prima.“ Psalam 49:7-9, 15

A evo kako gornji psalam glasi prema grčkoj verziji jevrejske Biblije, uobičajeno nazvanoj Septuaginta (LXX), da bi čitaoci jasnije uvideli značaj Isusovih tvrdnji:

„„Brat ne otkupljuje (lytroutai); hoće li čovek otkupiti (lytrosetai)? On neće dati Bogu očišćenje (exilasma) za sebe, niti cenu otkupljenja (lytroseos) duše svoje (tes psyches autou), pa makar se trudio doveka i živeo do kraja, [tako] da ne vidi truljenje… Ali Bog će otkupiti dušu moju (ho theos lytrosetai ten psychen mou) od vlasti ada, kada me primi.”“ Psalam 48:8-10, 16 LXX

Dakle, Isus čini ono za šta ovaj psalam kaže da niko ne može učiniti osim Boga, tj. prinosi sopstveni život kao otkup da bi mnoge živote spasao od moći smrti i hada!

U tom pogledu, Marko je opet u saglasnosti sa Jovanom, budući da ovaj drugi navodi Isusove reči da je on Hleb života koji je sišao s neba da bi prineo svoje telo i krv za život i spasenje sveta:

„Tada im reče Isus: Zaista, zaista vam kažem: nije vam Mojsej dao hljeb sa neba nego Otac moj daje vam istiniti hljeb sa neba; Jer hljeb je Božiji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Tada mu rekoše: Gospode, daj nam svagda taj hljeb! A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao? A Isus im odgovori i reče: Ne gunđajte među sobom. Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: I biće svi naučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca. Zaista, zaista vam kažem: Koji vjeruje u mene ima život vječni. Ja sam hljeb života. Oci vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta. Judejci se pak prepirahu među sobom govoreći: Kako može ovaj dati nama tijelo svoje da jedemo? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće. Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, i onaj koji jede mene i on će živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji siđe s neba: ne kao što oci vaši jedoše manu, i pomriješe; koji jede hljeb ovaj živjeće vavijek.“ Jovan 6:32-35, 48-58

Jedini način na koji su Marko i Jovan mogli da prikažu Isusa kako čini upravo ono što je nemoguće bilo kom čoveku i što jedino Bog može učiniti jeste taj da su obojica zaista verovali da je Hristos po suštini potpuno Bog.

Ovo nas vodi do sledeće tačke, koju ćemo obraditi u drugom delu našeg pobijanja.