Objava Dela apostolskih

Suočavanje sa još jednim nizom biblijskih iskrivljavanja Pola Vilijamsa

U ovom „odgovoru“ na moju seriju pobijanja njegovih uobičajenih i nedoslednih tvrdnji protiv hrišćanske vere, Pol Bilal Vilijams poziva se na svedočanstvo Dela apostolskih kako bi dokazao da Isusova zamenička žrtva nije bila potrebna:

3) Treći dokaz nalazi se u Delima apostolskim 3:1,

„A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u hram u deveti čas molitve.“

Dakle, prema Delima apostolskim, izgleda da su prvi učenici pohađali Hram i učestvovali u hramovnom kultu: jasna implikacija Dela apostolskih 3:1 jeste da su prvi Isusovi sledbenici držali tradicionalne časove molitve. Čas molitve bio je ujedno i čas žrtve: Psalam 141:2 i Luka 1:10 ukazuju na to da se prinošenje kâda smatralo prilikom za molitvu, a samo prinošenje kâda bilo je deo jutarnjeg i večernjeg žrtvenog obreda. Takođe, Dela apostolska 21:24 govore nam da su jerusalimski vernici očekivali od Pavla da pokaže svoju odanost Hramu držeći propisane obrede očišćenja. Implikacija je jasna: jerusalimski sledbenici nisu smatrali Isusovu navodnu smrt žrtvom pomirenja, a kamoli žrtvom koja okončava sve žrtve.

Kao i obično, u Vilijamsovoj eisegezi postoji nekoliko upadljivih problema.

Prvo, Vilijamsove primedbe sugerišu da su Hristovi sledbenici u Jerusalimu i dalje smatrali obrede vezane za hram nužnim i delotvornim. To bi uključivalo i razne žrtve, poput žrtava paljenica, žrtava za greh itd., budući da su se one i dalje prinosile u hramu.

Ipak, mora da je zaboravio šta je ranije napisao o Isusovoj priči o cariniku i fariseju:

Drugi primer nalazi se u Luki 18, u priči o cariniku i fariseju. Carinik je stajao podalje i nije hteo ni oči da podigne ka nebu, nego se udarao u grudi govoreći: „Bože, milostiv budi meni grješnome!“. Isus je izjavio da je taj čovek otišao kući opravdan pred Bogom. Ovu presudu vredi ponoviti: Isus je izjavio da je taj čovek otišao kući opravdan pred Bogom. Primetite da Isus ne pominje nužnost da Bog prvo umre za čovekove grehe. „Jer svaki koji sebe uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponizuje uzvisiće se.“ Dakle, tako smo opravdani pred Bogom!

Ovde Vilijams želi da tvrdi da Bog jednostavno oprašta ljudima i da je stoga Isusova žrtva (a i bilo koja druga žrtva) nepotrebna za spasenje. Zatim navodi parabolu o zlom sluzi kako bi dodatno potkrepio svoju tezu.

Da li Vilijams sada tvrdi da sami Hristovi učenici nisu zastupali Isusovo shvatanje spasenja? Ili je ovo prosto slučaj u kome Vilijams protivreči samom sebi kako bi novozavetne pisce suprotstavio jedne drugima?

Osim što protivreči samom sebi, Vilijams je zgodno prevideo ovaj deo priče o cariniku:

„Dva čovjeka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik.“ Luka 18:10

U paraboli su i carinik i farisej otišli u hram da se mole. E sad, zašto je to značajno? Zato što je hram mesto na kome je Bog odredio da se prinose žrtve za pomirenje!

„Ovo su uredbe i zakoni koje ćete držati i tvoriti u zemlji koju ti je Gospod Bog otaca tvojih dao da je naslijediš, dokle ste god živi na zemlji. Raskopajte sasvijem sva mjesta u kojima su služili bogovima svojim narodi koje ćete naslijediti, po visokim brdima i po humovima i pod svakim zelenijem drvetom. Oborite oltare njihove i razbijte likove njihove, i lugove njihove popalite ognjem, i rezane bogove njihove izlomite, i istrijebite ime njihovo iz onoga mjesta. Ne činite tako Gospodu Bogu svojemu. Nego ga tražite u mjestu koje izbere Gospod Bog vaš između svijeh plemena vaših sebi za stan da ondje namjesti ime svoje, i onamo idite. Onamo nosite žrtve svoje paljenice i druge žrtve svoje i desetke svoje i prinose ruku svojih i zavjete svoje i dragovoljne prinose svoje i prvine od stoke svoje krupne i sitne. I jedite ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veselite se, vi i porodice vaše, svačim za što se prihvatite rukom svojom, čim te blagoslovi Gospod Bog tvoj. Ne činite kako mi sada ovdje činimo, što je kome drago. Jer još nijeste došli do odmora i našljedstva, koje ti daje Gospod Bog tvoj. Nego kad prijeđete preko Jordana i stanete živjeti u zemlji koju vam daje Gospod Bog vaš da je naslijedite, i smiri vas od svijeh neprijatelja vaših unaokolo, te stanete živjeti bez straha, Onda u mjesto koje izbere Gospod Bog vaš da u njemu nastani ime svoje, donosite sve što vam ja zapovijedam, žrtve svoje paljenice i druge žrtve svoje, desetke svoje i prinose ruku svojih i sve što bude najbolje u onome što zavjetujete Gospodu.“ Ponovljeni zakoni 12:1-11

Rečeno nam je da je mesto koje je Bog naposletku izabrao bio Jerusalim, koji je postao mesto hrama što ga je Solomon sagradio za obožavanje Jahvea:

„Tada reče Solomon: Gospod je rekao da će nastavati u mraku. A ja sazidah dom tebi za stan i mjesto da u njemu nastavaš dovijeka. I okrenuvši se licem svojim, car blagoslovi sav zbor Izrailjev, a sav zbor Izrailjev stajaše. I reče: Blagosloven da je Gospod Bog Izrailjev koji je govorio svojim ustima Davidu ocu mojemu i ispunio rukom svojom govoreći: Od onoga dana kad izvedoh narod svoj iz zemlje Misirske, ne izabrah grada među svijem plemenima Izrailjevijem da se sazida dom gdje bi bilo ime moje, niti izabrah čovjeka koji bi bio vođ narodu mojemu Izrailju, Nego izabrah Jerusalim da u njemu bude ime moje, i izabrah Davida da bude nad narodom mojim Izrailjem. I naumi David, otac moj, da sazida dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. Ali Gospod reče Davidu, ocu mojemu: Što si naumio sazidati dom imenu mojemu, dobro si učinio što si to naumio. Ali nećeš ti sazidati toga doma, nego sin tvoj koji će izaći iz bedara tvojih, on će sazidati dom imenu mojemu. I tako ispuni Gospod riječ svoju koju je rekao, jer ustah na mjesto oca svojega Davida i sjedoh na prijesto Izrailjev, kao što je rekao Gospod, i sazidah ovaj dom imenu Gospoda Boga Izrailjeva. I namjestih ovdje kovčeg u kom je zavjet Gospodnji što je učinio sa sinovima Izrailjevijem.“ 2. Dnevnika 6:1-11

„Ali hoće li doista Bog stanovati s čovjekom na zemlji? Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom što ga sazidah. Ali, pogledaj na molitvu sluge svojega i na molbu njegovu, Gospode Bože moj, čuj viku i molitvu kojom ti se danas moli sluga tvoj. Da budu oči tvoje otvorene nad domom ovijem danju i noću, nad ovijem mjestom gdje si rekao da ćeš namjestiti ime svoje, da čuješ molitvu kojom će se moliti sluga tvoj na ovom mjestu. Čuj molbe sluge svojega i naroda svojega Izrailja, kojima će se moliti na ovom mjestu, čuj s mjesta gdje stanuješ, s neba, čuj i smiluj se. Kad ko zgriješi bližnjemu svojemu, te mu se da zakletva da se zakune, i zakletva dođe pred tvoj oltar u ovom domu, Ti čuj s neba, i učini, i sudi slugama svojim plaćajući krivicu i djela njegova obraćajući na njegovu glavu, a pravoga pravdajući i plaćajući mu po pravdi njegovoj. I kad se razbije pred neprijateljem narod tvoj Izrailj zato što ti zgriješe, pa se obrate i dadu slavu imenu tvojemu i pomole ti se i zamole te u ovom domu, Ti čuj s neba, i oprosti grijeh narodu svojemu Izrailju i dovedi ih opet u zemlju koju si dao njima i ocima njihovijem. Kad se zatvori nebo, te ne bude dažda zato što zgriješe tebi, pa ti se zamole na ovom mjestu i dadu slavu imenu tvojemu i od grijeha se svojega obrate, kad ih namučiš, Ti čuj s neba i oprosti grijeh slugama svojim i narodu svojemu Izrailju pokazav im put dobri kojim će hoditi, i pusti dažd na zemlju svoju koju si dao narodu svojemu u našljedstvo.“ 2. Dnevnika 6:18-21, 24-27

„Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih daš ih neprijateljima, te ih zarobe i odvedu u zemlju daljnju ili koja je blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji ropstva svojega i reku: Sagriješismo i zlo učinismo i skrivismo; I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji ropstva svojega, u koju budu odvedeni u ropstvo, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj koju si dao ocima njihovijem, i ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i dobavi im pravicu i oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili. Tako, Bože moj, neka budu oči tvoje otvorene i uši tvoje prignute na molbu u ovom mjestu. I tako, stani, Gospode Bože, na počivalištu svojem, ti i kovčeg sile tvoje; sveštenici tvoji, Gospode Bože, neka se obuku u spasenje, i sveci tvoji neka se raduju dobru.“ 2. Dnevnika 6:36-41

Zatim nam se kaže da je Jahve prihvatio Solomonovu molbu da hram koji je sagradio uzme za svoj dom u kome će se svakodnevno prinositi molitve i žrtve:

„I svrši Solomon dom Gospodnji i dom carski, i bi srećan u svemu što bješe naumio da načini u domu Gospodnjem i u domu svom. Potom javi se Gospod Solomonu noću i reče mu: Uslišio sam molbu tvoju i izabrao sam to mjesto da mi bude dom za žrtve. Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili ako zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili ako pustim pomor na narod svoj, I ponizi se narod moj na koji je prizvano ime moje, i pomole se, i potraže lice moje i povrati se od zlijeh putova svojih, i ja ću tada uslišiti s neba i oprostiću im grijeh njihov, i iscijeliću zemlju njihovu. I oči će moje biti otvorene i uši moje prignute k molitvi s toga mjesta. Jer sada izabrah i posvetih dom taj da bude ime moje tu dovijeka; i biće tu oči moje i srce moje vazda.“ 2. Dnevnika 7:11-16

Tako se ispostavlja da upravo oni odlomci koje je Vilijams naveo dokazuju da su zameničke žrtve neophodne da bi ljudima bili oprošteni gresi! A budući da su ti prinosi u krajnjoj liniji ukazivali na žrtvu Gospoda Isusa:

„Jer Zakon imajući samo sjenku budućih dobara, a ne sami lik stvari, ne može nikada jednim te istim žrtvama, koje se prinose stalno svake godine, usavršiti one koji pristupaju. Inače, zar one ne bi prestale da se prinose, pošto oni koji služe ne bi se više osjećali grješnim, budući jednom za svagda očišćeni? Međutim, te žrtve svake godine podsjećaju na grijehe. Jer nije moguće da krv junaca i jaraca spere grijehe. Zato ulazeći u svijet, govori: Žrtvu i prinos nisi htio, ali si mi tijelo pripremio. Svespaljenice i žrtve za grijehe nisu ti bile ugodne; Tada rekoh: Evo dođoh, kao što je u početku Knjige pisano za mene, da učinim volju tvoju, Bože. Govoreći prethodno, da žrtvu i prinos i svespaljenice i žrtve za grijehe nisi htio niti su ti bile ugodne, one koje se po zakonu prinose; Potom reče: Evo idem da učinim volju tvoju, Bože. Ukida prvo, da postavi drugo. Tom voljom smo osvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom za svagda. I svaki sveštenik stoji svakodnevno služeći i mnogo puta prinoseći iste žrtve koje nikada ne mogu uništiti grijehe; A On, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, zanavijek sjede s desne strane Boga, Čekajući dalje dok se ne polože neprijatelji njegovi za podnožje nogu njegovih. Jer je On jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju.“ Jevrejima 10:1-4, 10-14

To znači da ovi tekstovi, daleko od toga da potvrđuju Vilijamsovu tezu, zapravo potvrđuju središnji značaj i nužnost Hristove smrti za spasenje!

Ovo me vodi do moje sledeće tačke. Zaista je ironično što Vilijams navodi Dela apostolska 3:1 a da se ne potrudi da svoje čitaoce obavesti o tome šta ostatak te glave zapravo govori o spasenju. Evo celog konteksta, da svi pročitaju:

„A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u hram u deveti čas molitve. I bijaše neki čovjek hrom od utrobe matere svoje, kojega nošahu i polagahu svaki dan pred vrata hrama koja se zovu Krasna da prosi milostinju od onih koji ulaze u hram. Ovaj vidjevši Petra i Jovana da hoće da uđu u hram, zatraži milostinju. A Petar pogledavši na njega s Jovanom reče: Pogledaj na nas! A on ih pažljivo gledaše očekujući da od njih nešto dobije. A Petar reče: Srebra i zlata nemam, nego što imam to ti dajem: U ime Isusa Hrista Nazarećanina ustani i hodi. I uze ga za desnicu i podiže. I odmah se utvrdiše njegova stopala i gležnji; I skočivši stade, i hođaše, i uđe s njima u hram hodeći i skačući i hvaleći Boga. I vidje ga sav narod gdje ide i hvali Boga. A poznadoše ga da to bješe onaj što milostinje radi sjeđaše kod Krasnih vrata hrama i ispuniše se čuđenja, i bjehu van sebe od toga što mu se dogodi. A dok se iscijeljeni hromi držaše Petra i Jovana, sav narod zadivljen navali njima u trijem koji se zvaše Solomonov. A videći to, Petar se obrati narodu: Ljudi Izrailjci, što se čudite ovome ili šta gledate u nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da ovaj hodi? Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I radi vjere u ime njegovo, ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo, i vjera koja je od njega podari mu ovo iscjeljenje pred svima vama. I sad, braćo, znam da iz neznanja ono učiniste, kao i starješine vaše. A Bog ono što je predskazao ustima sviju svojih proroka, da će Hristos postradati, tako je i ispunio. Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijehova svojih, Da dođu od lica Gospodnjega vremena utjehe, i da pošlje unaprijed naznačenoga vam Hrista Isusa, Kojega treba da primi nebo do vremena vaspostavljanja svega o čemu je Bog govorio ustima sviju svetih proroka svojih od vajkada. Jer Mojsej ocima reče: Gospod Bog vaš podignuće vam Proroka iz vaše braće, kao mene; njega poslušajte u svemu što god vam kaže. I biće da će se svaka duša, koja ne posluša toga Proroka, istrijebiti iz naroda. A i svi proroci od Samuila i dalje koji god govoriše, takođe najaviše ove dane. Vi ste sinovi proroka i zavjeta koji učini Bog s ocima vašim govoreći Avraamu: U sjemenu tvojemu blagosloviće se sva plemena na zemlji. Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.“ Dela apostolska 3:1-18, 26

Ovde nam se kaže da je Petar izvršio čudesno isceljenje u ime Isusovo, posvedočio da je Isus Sveti i Pravedni, kao i Začetnik života koji je bio ubijen i koga je Bog vaskrsao, i takođe objavio da je Hristos poslat da ljude odvrati od njihove pokvarenosti!

Da li je Vilijams ozbiljno sve ovo propustio?

Da li je propustio i činjenicu da je to isti onaj Petar koji je učio da je Isus Spasitelj koga je Bog podigao i da se spasenje nalazi jedino u Hristu, budući da ne postoji nijedno drugo ime osim Isusovog koje bi ikoga moglo spasti?

„I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga; I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo? Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve, Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.“ Dela apostolska 4:5-12

„A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Bogu se treba pokoravati više nego ljudima. Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.“ Dela apostolska 5:29-32

Zar nije pročitao gde Petar čak uči da oproštenje greha dolazi kroz veru u ime Isusovo i da je Hristos Gospod i Sudija svih?

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“ Dela apostolska 10:36, 42-43

I zar nije uvideo da je to isti onaj blaženi apostol koji je učio da se i Jevreji i neznabošci spasavaju milošću Gospoda Isusa kroz veru?

„A poslije mnogog razmatranja ustade Petar i reče im: Ljudi braćo, vi znate da Bog od prvih dana izabra među nama da iz mojih usta čuju neznabošci riječ Jevanđelja i da vjeruju. I Bog, koji poznaje srca, posvjedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama, I ne postavi nikakve razlike između nas i njih, vjerom očistivši srca njihova. Sada, dakle, zašto kušate Boga, i hoćete da nametnete učenicima jaram na vrat, koji ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi? Nego vjerujemo da ćemo se spasti blagodaću Gospoda Isusa Hrista kao i oni.“ Dela apostolska 15:7-11

Da li je Vilijams zaboravio i da pročita šta je apostol Pavle propovedao o Isusovoj krvi i o zadobijanju opravdanja i posvećenja?

„Neka vam je, dakle, na znanje, ljudi braćo, da se kroz Njega vama objavljuje oproštenje grijehova. I od svega, od čega se ne mogoste opravdati u Zakonu Mojsejevu, u Njemu se opravdava svaki koji vjeruje.“ Dela apostolska 13:38-39

„Da im otvoriš oči da se od tame obrate svjetlosti i od vlasti satanine Bogu, da vjerom u mene prime oproštenje grijeha i udio sa osvećenima.“ Dela apostolska 26:18

„Pazite, dakle, na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi za episkope da napasate Crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom.“ Dela apostolska 20:28

U ovom poslednjem odlomku nalazimo odjeke Pavlovih spisa, tj. Crkve koja pripada Bogu:

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

„Pavle, apostol Isusa Hrista po volji Božijoj, i brat Timotej, Crkvi Božijoj koja je u Korintu, sa svima svetima koji su u čitavoj Ahaji:“ 2. Korinćanima 1:1

Kao i to da je Isusova krv otkupna cena potrebna za sticanje vernika i njihovo pomirenje sa Bogom:

„A opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha,“ Rimljanima 3:24-25

„Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama, jer još dok bijasmo grješnici, Hristos umrije za nas. Mnogo ćemo, dakle, prije biti kroz njega spaseni od gnjeva sada kada smo opravdani krvlju njegovom. Jer kada smo se kao neprijatelji pomirili sa Bogom kroz smrt Sina njegova, mnogo ćemo se prije, već pomireni, spasti životom njegovim. A ne samo to, nego se i hvalimo Bogom kroz Gospoda našega Isusa Hrista, kroz kojega sada primismo pomirenje.“ Rimljanima 5:8-11

„Na pohvalu slave blagodati svoje, kojom nas oblagodati u Ljubljenome, U kome imamo izbavljenje krvlju njegovom, oproštenje grijehova po bogatstvu blagodati njegove,“ Efescima 1:6-7

„3ato pamtite da vi, koji ste nekada po tijelu neznabošci bili, nazivani neobrezanje od onih koji su se zvali tjelesno obrezanje rukom vršeno, Da bijaste u ono vrijeme bez Hrista, otuđeni od zajednice Izrailjeve i strani u zavjetima obećanja, nade nemajući, i bez Boga na svijetu. A sad u Hristu Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, postadoste blizu krvlju Hristovom. Jer On je mir naš, koji i jedne i druge sastavi u jedno i razruši pregradu koja je rastavljala, to jest neprijateljstvo, Ukinuvši tijelom svojim zakon sa njegovim zapovijestima i propisima, da oba sazda u samome sebi u jednoga novoga čovjeka, stvarajući mir; I da pomiri sa Bogom i jedne i druge u jednom tijelu krstom, ubivši neprijateljstvo na njemu.“ Efescima 2:11-16

„I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:18-20

Jasno je, dakle, da ovaj odlomak iz Dela apostolskih potvrđuje da je krv Gospoda Isusa bila neophodna i da je ona osnov na kome je Bog mogao da iskupi ljude kao svoje sopstveno vlasništvo!

Sledeći tumač to dobro objašnjava:

„…Zajednica poverena njihovoj brizi dalje se određuje kao ‘crkva Božja, koju je stekao sopstvenom krvlju’. Tako uzvišen jezik sugeriše da je efeska crkva pripadala Bogu kao njegovo lično vlasništvo, budući da je kupljena (periepoiesato) ili stečena po velikoj ceni (up. Izlazak 19:5 [laos periousios]; Isaija 31:5; 43:21). Takav jezik može se primeniti na crkvu kao celokupno telo Hristovo (up. Efescima 1:14; Titu 2:14; 1. Petrova 2:9), ali postoji veliki značaj i retorička snaga u prepoznavanju njegovog neposrednog upućivanja na efesku situaciju. Svaka zajednica koja je nastala zahvaljujući Isusovom spasonosnom delu dragocena je Bogu i tako treba da je tretiraju oni koji su postavljeni za njene vođe! Rukopisna svedočanstva prilično su ravnomerno podeljena između ‘crkva Božja’ (ten ekklesian tou theou) i ‘crkva Gospodnja’ (ten ekklesian tou kyriou). Prvo je verovatno izvorno, na osnovu toga što je ‘teže’ čitanje. Ova odluka ima implikacije po prevod sledećeg izraza (hen periepoiesato dia tou haimatos tou idiou). Većina engleskih prevoda ima ‘koju je stekao sopstvenom krvlju’ (KJV, ESV, TNIV). Budući da to uvodi pojam bez paralele u Novom zavetu (Bog koji proliva sopstvenu krv), možda je najbolje čitati tou idiou kao upućivanje na Isusa Hrista kao Božjeg ‘sopstvenog’ (NRSV: ‘krv njegovog sopstvenog Sina’). Iako mnogi komentatori nastoje da izbegnu implikaciju da je Hristova smrt ovde predstavljena kao cena plaćena za iskupljenje njegovog naroda, glagol peripoieomai u sprezi sa izrazom dia tou haimatos tou idiou zasigurno znači ‘stečena posredstvom krvi’. Sam Pavle piše o Hristovoj krvi kao sredstvu božanskog iskupljenja u Rimljanima 3:24-25; 5:9. Izrazito savezni jezik upotrebljen u 20:28 (periepoiesato, ‘stekao’) i u 20:32; 26:18 (hegiasmenois, ‘posvećeni’; up. Ponovljeni zakoni 33:3) podseća nas na Lukin izveštaj o Isusovom poslednjem obedu sa učenicima ‘u kome on „novi savez“ utemeljuje u sopstvenoj smrti (Luka 22:19-20)’. U Delima apostolskim 20, kao i u Isusovom govoru u Gornjoj sobi, prolivanje Mesijine krvi jeste sredstvo kojim se ustanovljuje Novi savez i kojim se Mesijin narod posvećuje za svoj udeo sa njim u njegovom večnom nasledstvu. To je srce ‘poruke njegove milosti’ (st. 32), koja je kadra da održi crkvu pred progonstvom i lažnim učenjem. Drugim rečima, Isusovo delo pomirenja u Luki 22 i u Delima apostolskim 20 nije tek osnov za objavu oproštenja, nego i za oblikovanje i održavanje eshatološkog naroda Božjeg.“ (David G. Peterson, The Acts of the Apostles (Pillar New Testament Commentary) [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids MI: 1. izdanje 2009], str. 569-570; podebljano isticanje je naše)

Isto čini i pokojni znameniti biblista F. F. Brus:

„Grupa reči peripoieomai/peripoiesis ima dobro prepoznatljiv značaj u Septuaginti u vezi sa Božjim izabranjem Izraela; u Novom zavetu up. eis apolytrosin tes peripoieseos, Efescima 1:14 (jedini primer ove upotrebe u Pavlovom korpusu); laos eis peripoiesin, 1. Petrova 2:9 (isti smisao izražen je izrazom laon periousion, Titu 2:14). Pavle za Božje sticanje svoga naroda više voli glagole agorazo (1. Korinćanima 6:20; 7:23) i exagorazo (Galatima 3:13; 4:5), ili imenicu _apolytrosi_s (Rimljanima 3:24 itd.)… Iskupljenje krvlju Hristovom ovde dolazi do jasnog izraza, ali nigde drugde u Luki i Delima apostolskim. Ovde to nije ‘obrt fraze’ koji je autor uveo da bi govoru dao pavlovski pečat’ (H. Conzelmann, The Theology of St. Luke, engl. prev. [London, 1960], str. 201); pre je ‘ovo Pavle, a ne neki drugi govornik; i on ne evangelizuje, nego već evangelizovanu zajednicu podseća na njene najdublje uvide. Drugim rečima, i situacija i teologija upravo su onakve kakve su u Pavlovoj poslanici, a ne u početnoj evangelizaciji’ (C. F. D. Moule, ‘The Christology of Acts,’ u Studies in Luke-Acts: Essays in honor of Paul Schubert, ur. L. E. Keck i J. L. Martyn [Nashville/New York, 1966], str. 171).“ (Bruce, The Acts of the Apostles: Greek Text with Introduction and Commentary [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI 1990], str. 434; podebljano isticanje je naše)

Ovo sada Vilijamsa stavlja pred dilemu. Ako kaže da je Pavle na ovom mestu uticao na Luku, onda praktično pobija samog sebe. Naposletku, poslednje što bismo od Luke očekivali jeste da izloži drugačije shvatanje spasenja i time protivreči Pavlovom shvatanju opravdanja, naročito kada Luka sebe prikazuje kao Pavlovog saputnika koji je ovog blaženog apostola pratio na mnogim njegovim misionarskim putovanjima (up. Dela apostolska 16:6-18; 20; 20:13-28; 21:1-18; 27:1-8, 12, 15-20, 27-29, 37; 28:1-16).

Ako Vilijams tvrdi da Dela apostolska 20:28 ne treba tumačiti u svetlu Pavlovih poslanica, budući da su Dela nezavisna od Pavla, onda samo pomaže da se ustanovi kako Pavle nije jedini novozavetni pisac koji je objavljivao nužnost Isusove zameničke smrti za spasenje. Kako god okrenemo, Vilijamsov pokušaj da Dela apostolska suprotstavi Pavlu ili istorijskoj hrišćanskoj veri završava se bednim neuspehom.

I Pavle je, u savršenoj saglasnosti sa Petrom, posvedočio da je Bog postavio Hrista da u poslednji dan sudi svetu po pravdi:

„Ali ne gledajući Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju; Jer je ustanovio dan u koji će suditi vaseljeni po pravdi preko Čovjeka kojega odredi i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvih.“ Dela apostolska 17:30-31

U svetlu svega ovoga, zar je Vilijams toliko nesposoban da uvidi kako reči Petra i Pavla dokazuju da je Isus više od pukog čoveka, budući da su ono što ovi slavni apostoli govore o Hristu upravo one stvari koje starozavetna Pisma pripisuju jedino Jahveu?

Na primer, Psalmi objavljuju da oproštenje i iskupljenje dolaze verovanjem u Jahveovo ime i prizivanjem tog imena:

„Radi imena svojega, Gospode, oprosti grijeh moj, jer je velik.“ Psalam 25:11

„Bože, imenom svojim pomozi mi, i krjepošću svojom odbrani me na sudu.“ Psalam 54:1

„Pomozi nam, Bože, spasitelju naš, radi slave imena svojega, izbavi nas i očisti od grijeha naših radi imena svojega.“ Psalam 79:9

A prema proroku Isaiji, spasenje se nalazi jedino u Jahveu, budući da je jedino on kadar da spase ljude od njihovih greha:

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko će smesti? Ovako govori Gospod Izbavitelj vaš, Svetac Izrailjev: Vas radi poslaću u Vavilon i pobacaću sve prijevornice, i Haldejce s lađama, kojima se hvale. Ja sam Gospod Svetac vaš, stvoritelj Izrailjev, car vaš. Ovako govori Gospod koji je načinio po moru put i po silnijem vodama stazu, Koji izvodi kola i konje, vojsku i silu, da svi popadaju i ne mogu ustati, da se ugase kao što se gasi svještilo: Ne pominjite što je prije bilo i ne mislite o starijem stvarima. Evo, ja ću učiniti novo, odmah će nastati; nećete li ga poznati? Još ću načiniti u pustinji put, rijeke u suhoj zemlji. Slaviće me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode, rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izbranika svojega. Narod koji sazdah sebi pripovjedaće hvalu moju. A ti, Jakove, ne priziva me, i bijah ti dosadan, Izrailju. Nijesi mi prinio jagnjeta na žrtvu paljenicu, i žrtvama svojim nijesi me počastio; nijesam te nagonio da mi služiš prinosima, niti sam te trudio da mi kadiš. Nijesi mi kupio za novce kada, niti si me pretilinom žrtava svojih nasitio, nego si me mučio svojim grijesima, i dosadio si mi bezakonjem svojim. Ja, ja sam brišem tvoje prijestupe sebe radi, i grijeha tvojih ne pominjem.“ Isaija 43:10-11, 25

„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik. I govoriće: U Gospodu je pravda i sila; k njemu će doći; ali će se posramiti svi koji se gnjeve na nj. U Gospodu će se opravdati i proslaviti sve sjeme Izrailjevo.“ Isaija 45:21-22, 25

Jevrejska Biblija čak kaže da je Jahve taj koji će doći da po pravdi sudi celome svetu!

„Ali Gospod uvijek živi; spremio je za sud prijesto svoj. On će suditi vasionome svijetu po pravdi, usudiće narodima pravo.“ Psalam 9:7-8

„Pred licem Gospodnjim; jer ide, jer ide da sudi zemlji. Sudiće vaseljeni po pravdi, i narodima po istini svojoj.“ Psalam 96:13 – up. 98:9

Sa svim ovim pred očima, da li Vilijams zaista želi da poverujemo kako je objava Isusovih sledbenika u Delima apostolskim zapravo saglasna sa učenjima njegovog lažnog proroka?

Da li tvrdi da se apostolske tvrdnje da će Gospod Isus doći da sudi i da odredi večnu sudbinu svakog pojedinca u dan suda slažu sa kuranskom porukom da je to dan u kome će Alah suditi celom čovečanstvu?

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svetova. Milostivom, Samilosnom. Vladaru Sudnjega dana.“ S. 1:1-4 Hilali-Khan

„Oni će, posle, Allahu da budu vraćeni, svome istinskom Zaštitniku. Samo Njemu pripada sud, i On će najbrže obračun da svede.“ S. 6:62 Muhammad Asad

„A nevernici neće da prestanu da u Kur'an sumnjaju, sve dok im Čas iznenada ne dođe ili dok im ne dođe patnja u strahovitom Danu. Tog Dana vlast će samo Allah imati, On će im suditi: vernici i oni koji su dobra dela činili biće u rajskim baštama uživanja.“ S. 22:55-56 Hilali-Khan

„I još jednom: šta znaš šta je Sudnji dan?! Dan kada niko nikome neće moći nimalo da pomogne, tog Dana vlast će jedino Allah da ima.“ S. 82:18-19 Hilali-Khan

„Uistinu, kada Zemlja bude zdrobljena u komadiće, i kada dođe tvoj Gospodar, a anđeli budu sve red do reda, i kada taj dan Pakao bude primaknut, tada će čovek da se seti - a na šta mu je sećanje?! I reći će: „Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!“ A tog Dana niko neće kao On kažnjavati, i niko neće kao On u okove okivati. A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan pa uđi i budi među Mojim slugama i uđi u Moj Raj!“ S. 89:21-30 Pickthall

Štaviše, da li misli da smo toliko naivni da pretpostavimo kako se obožavanje i predanost koje su, prema Delima apostolskim, učenici ukazivali Hristu savršeno uklapaju u poruku islama?

Dakle, Vilijams želi da zaista poverujemo da to što se Stefan molio Gospodu Isusu:

„I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:59-60 – 9:14, 21

na isti način na koji su starozavetni vernici prizivali i obožavali Jahvea:

„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5

„Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade.“ Psalam 99:5-7 – up. 116:13-14, 17-18; 145:18; Postanje 4:26; 21:33; Ponovljeni zakoni 4:7; Jeremija 29:12; Joil 2:32

nekako ne protivreči Kuranu, koji kaže da Alah nije Isus i da se sve molitve i molbe upućuju jedino Alahu?

„A kada te sluge Moje za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni Meni odazovu i neka veruju u Mene, kako bi ispravnim putem krenuli.“ S. 2:186 Asad

„Vaš Gospodar kaže: „Pomolite Mi se, i ja ću vam se odazvati! Zaista, oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju - ući će, sigurno, poniženi u Pakao.““ S. 40:60 Asad

„Džamije su radi Allaha, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“ S. 72:18 Asad

S obzirom na sve rečeno, iz našeg ispitivanja je više nego očigledno da Dela apostolska 3:1 i 21:24 ni na koji način nisu nespojiva sa središnjim značajem i konačnošću Isusove zameničke smrti. Upravo oni hrišćani koji su odlazili u hram da se poklone bili su isti oni koji su svuda objavljivali da je Isus Hristos Spasitelj koga je Bog poslao da iskupi ljude od njihovih greha. Hristovi sledbenici učili su da oproštenje dolazi jedino milošću Gospoda Isusa Hrista, kroz veru u njegovo slavno i suvereno ime. Išli su čak dotle da su obožavali Isusa kao vaskrslog Gospoda koga je Bog postavio za Sudiju koji će u dan suda odrediti večnu sudbinu svakog ljudskog bića!

Stoga, Vilijamsov argument nije ništa drugo do klasičan primer logičke greške lažne dileme, kao i non sequitur, budući da iz same činjenice da su najraniji Isusovi sledbenici nastavili da odlaze u hram nikako ne sledi da oni nisu verovali kako je spasenje milošću kroz veru u Hristovu iskupiteljsku smrt na golgotskom krstu.

Ako Gospod Isus bude hteo, odgovoriću i na Vilijamsovo drsko izvrtanje Pavlovog stava o važenju Tore, kako bih pokazao da Vilijams blaženog apostola brka sa svojim lažnim prorokom, jer je Muhamed, a ne Pavle, bio lažov i varalica.