Ispitivanje daljih nedoslednosti Abdulaha Kundea, 2. deo
Examining More of Abdullah Kunde’s Inconsistencies Pt. 2
Nastavljamo sa našom analizom Kundeovih nedoslednosti i izobličavanja Svetog pisma.
**
Božanski Sin čovečji i jedinstveni Sin Božji**
U debati Bog Starog zaveta: Isus ili Alah?, Samuel Grin je pomenuo da se Sin čovečji iz Danila 7:13-14 obožava i slavi. Evo kako je Kunde odgovorio:
„Dakle, Danilo 7, lepota Danila 7 i ovog proročanstva jeste u tome što Danilo zapravo u istom tom poglavlju traži od anđela koji je s njim da mu ga objasni. Dakle, ako pročitamo Danila 7, od 23. stiha pa do kraja poglavlja, do 28. stiha, anđeo objašnjava da se ovo proročanstvo odnosi na carstvo, ne na pojedinačnu ličnost, nego na carstvo. To možete pročitati, to je u vašoj sopstvenoj knjizi. Ne izmišljam, u redu.“ (*)
Kunde tvrdi da je Sin čovečji simbol carstva, ili tačnije naroda Božjeg koji prima carstvo, te stoga nije pojedinac.
Međutim, u delu debate posvećenom pitanjima i odgovorima Kunde je nastavio da protivreči samome sebi:
„Drugo, drago mi je da ste spomenuli citat iz Otkrivenja, jer tamo stoji ’poput sina čovečjeg koji dolazi na oblaku‘, a ovo je očigledno direktna referenca na Danila 7. A ko je sin čovečji koji dolazi na oblaku u viđenju pred Danilom? To je anđeo, u redu. Sada, mislim da ako čitate naročito tri sinoptička jevanđelja, a zatim Jevanđelje po Jovanu, sa razumevanjem da nekako imamo razvoj od Isusa kao zaista moćnog čoveka do anđeoske figure – ako mislite anđeo, a ne naročito Bog, kada dolazite do Jevanđelja po Jovanu i Otkrivenja – mnogo od ovih stvari imaće mnogo više smisla, jer je u Danilu figura sina čovečjeg anđeo. I opet, ovo je u vašoj sopstvenoj knjizi, ne izmišljam… Što se tiče sina čovečjeg u citatu iz Otkrivenja, pa sin čovečji koji dolazi na oblaku u Danilu jeste anđeo. Dakle, da li je Isus anđeo ili je Bog? Sin čovečji odlazi Starcu danima, anđeo odlazi Bogu. Nije čak ni izbliza dosledno ako želite da kažete da je sve to Bog.“ (*)
Ovde Kunde tvrdi da je Sin čovečji anđeo, što znači da je pojedinačna ličnost, čime protivreči svojoj ranijoj tvrdnji!
U svetlu ove nedoslednosti moramo se zapitati šta Kunde zaista veruje o Danilovom Sinu čovečjem? Da li veruje da je on simbol carstva i stoga ne pojedinac? Ili zaista gleda na Sina čovečjeg kao na anđela, što znači da je stvarna osoba, a ne puki simbol Božjeg carstva?
Štaviše, ove protivrečne izjave otkrivaju Kundeovu nespremnost da prihvati izričite biblijske dokaze da je Bog Izrailja po prirodi višeličan i da je Mesija božanska Ličnost koja se pojavljuje kao (i zaista postaje) ljudsko biće.
Kundeove izjave dodatno otkrivaju njegovo kružno rezonovanje, utoliko što pretpostavlja unitarijanizam, a zatim tu pretpostavku učitava natrag u starozavetna Sveta pisma kako bi izbegao da prizna da odlomci poput Danila 7 zaista potvrđuju da je jedini istiniti Bog višelično Biće.
Na primer, njegova tvrdnja da to što Sin čovečji prilazi Starcu danima nekako znači da prvi nije Bog nameće tekstu unitarijansko tumačenje. Kundeovo razumevanje počiva na pretpostavci da je Bog jednoličan, što znači da, budući da je Sin čovečji figura različita od Starca danima, titule za Boga, on stoga ne može biti Bog (bar u Kundeovom umu).
Kundeove pretpostavke mogu se jasnije uočiti iz onoga što kaže o Sinu čovečjem u jednoj drugoj debati koju je vodio sa Grinom:
„Ako želimo da razmotrimo Danila 7 i figuru Sina čovečjeg, pa pre svega imamo Starca danima opisanog kao starog čoveka sa belom kosom i dugom bradom. To je Bog! A zatim imamo Sina čovečjeg koji mu dolazi jašući na oblaku. Dva potpuno odvojena tela, dve odvojene individue. E sad, Sin čovečji se ne obožava [sic], nego mu se daje carstvo. I zaista, anđeo koji je s Danilom objašnjava mu čitavo njegovo viđenje; poenta je u tome da je ono metaforično, u redu. Dakle, pre svega, postoji razlika između Boga i Sina čovečjeg, Starca danima i Sina čovečjeg; te se to ne može poklopiti sa hrišćanskom teologijom (sic). I drugo, anđeo objašnjava viđenje ukazujući na to da je sve metaforično. Dakle, to nije baš dobra upotreba sa Samuelove strane, i zaista to možete i sami pročitati, Danilo 7 i dalje, od 9. stiha.“ (Islam v. Christianity Debate: Tawheed vs. Trinity)
Problem sa ovim grubim pogrešnim čitanjem Danila jeste u tome što ono ili ne razume ili namerno izobličava hrišćansku teologiju. Budući da učenje o Trojstvu uči da postoji više od jedne božanske Ličnosti, kako Kunde stoga može tvrditi da se Danilov prikaz Sina čovečjeg kao figure koja je lično različita od Starca danima ne slaže sa hrišćanskom teologijom?
Ono takođe zanemaruje dokaze koji jasno utvrđuju da Sin čovečji nije ni stvoreni anđeo ni simbol za svete Svevišnjega ili njihovo carstvo. Naprotiv, Sin čovečji je uistinu božansko Biće koje zauvek vlada nad carstvom koje će Bog konačno dati svojim svetima. Istovremeno, Danilo prikazuje Sina čovečjeg kao božanski entitet koji je lično različit od Starca danima, druge božanske figure koju je Danilo video.
Navešćemo neposredni kontekst Danila 7 kako bismo dobili jasniju sliku o tome ko ili šta bi Sin čovečji trebalo da bude:
„Posmatrao sam dok se ne postaviše prijestoli, i Starac dana ne sjede, i na njemu odijelo bijelo kao snijeg, i vlasi glave Njegove kao čista vuna, a prijesto Njegov plamen ognjeni, točkovi Njegovi oganj plamteći. Rijeka ognjena je proticala ispred Njega, tisuće tisuća su mu služile, i neizbrojno mnoštvo stajalo pred Njim; sud zasjede i knjige se otvoriše. Vidjeh tada od glasa moćnih riječi koje je onaj rog govorio, da bi ubijena zvijer i pogibe, i tijelo njeno predato na sažeženje ognjem. I ostalijem zvijerima oduze se vlast, i dužina života dade do vremena i roka. Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:9-10, 13-14
Prvo što treba primetiti jeste da prorok vidi prestole kako se postavljaju, a zatim vidi figuru koju naziva Starcem danima kako sedi na jednom od njih. To znači da postoji bar još jedan presto koji treba da zauzme neko drugi. Taj neko drugi upravo je Sin čovečji, što nas dovodi do sledeće tačke.
Primetite da Danilo kaže da će Sin čovečji doći na oblacima nebeskim i da će mu se svi narodi klanjati/služiti (yipelachun).
Ono što ovo čini zanimljivim jeste to što su se, kroz ceo Stari zavet i književnost starog Bliskog istoka, oblak/oblaci videli kao vozilo Boga/bogova. Na primer, u mitologiji starog Bliskog istoka Val, bog oluje i sin Ila, bio je poznat kao jahač oblaka. A što se Starog zaveta tiče, Jahve je taj koji jaše na oblacima nebeskim:
„Izrailju! Niko nije kao Bog, koji ide po nebu tebi u pomoć, i u veličanstvu svojem na oblacima. Zaklon je Bog vječni i pod mišicom vječnom; on će odagnati ispred tebe neprijatelje tvoje, i reći će: Zatri!“ Ponovljeni zakoni 33:26-27
„Pojte Bogu, popijevajte imenu njegovu; ravnite put onome što ide preko pustinje; Gospod mu je ime, radujte mu se. Otac je sirotama i sudija udovicama Bog u svetome stanu svom. Bog samcima daje zadrugu, sužnje izvodi na mjesta obilna, a nepokorni žive gdje je suša. Bože, kad si išao pred narodom svojim, kad si išao preko pustinje, 3emlja se tresijaše, i nebo se rastapaše od lica Božijega, i ovaj Sinaj od lica Boga, Boga Izrailjeva. Blagodatni si dažd izlivao, Bože, i kad iznemagaše dostojanje tvoje, ti si ga krijepio. Stado tvoje življaše ondje; po dobroti svojoj, Bože, ti si gotovio hranu jadnome. Gospod daje riječ; glasnika veliko je mnoštvo. Carevi nad vojskama bježe, bježe, a koja sjedi doma, dijeli plijen. Smirivši se u svojim krajevima, vi ste kao golubica kojoj su krila posrebrena, a perje joj se zlatni. Kad je Svemogući rasipao careve na ovoj zemlji, ona se blistaše kao snijeg na Selmonu. Gora je Vasanska gora Božija; gora je Vasanska gora humovita. Zašto gledate zavidljivo, gore humovite? Evo, gora na kojoj omilje Bogu živjeti, i na kojoj će Gospod živjeti dovijeka. Kola Božijih ima sila, tisuće tisuća. Među njima je Gospod, Sinaj u svetinji. Ti si izašao na visinu, doveo si roblje, primio darove za ljude, a i za one koji se protive da ovdje nastavaš, Gospode Bože! Blagosloven Gospod svaki dan! Ako nas ko pretovara, Bog nam pomaže. Ovaj Bog naš je Bog Spasitelj, u vlasti su Gospodu vrata smrtna. Gospod satire glavu neprijateljima svojim i vlasato tjeme onoga koji ostaje u bezakonju svojem. Reče Gospod: Od Vasana ću dovesti, dovešću iz dubine morske, Da ti ogrezne noga u krvi neprijateljskoj i jezik pasa tvojih da je liže. Vidješe kako ideš, Bože, kako sveto ide Bog moj, car moj. Naprijed iđahu pjevači, za njima svirači sred djevojaka s bubnjima: „Na saboru blagosiljajte Gospoda Boga, koji ste iz izvora Izrailjeva!“ Ondje mladi Venijamin, starješina njihov; knezovi Judini, vladaoci njihovi; knezovi Zavulonovi, knezovi Neftalimovi. Bog tvoj darovao ti je silu. Utvrdi, Bože, ovo što si učinio za nas! U crkvi tvojoj, u Jerusalimu, carevi će prinositi dare. Ukroti zvijer u ritu, kod volova s teocima naroda, da bi popadali pred tobom sa šipkama srebra; raspi narode koji žele bojeve. Doći će vlastela iz Misira, Etiopija će pružiti ruke svoje k Bogu. Carstva zemaljska, pojte Bogu, popijevajte Gospodu, Koji sjedi na nebesima nebesa iskonskih. Evo, grmi glasom jakim. Dajte slavu Bogu; veličanstvo je njegovo nad Izrailjem i sila njegova na oblacima.“ Psalam 68:4, 32-34
„Vodom si pokrio dvorove svoje, oblake načinio si da su ti kola, ideš na krilima vjetra.“ Psalam 104:3
„Gle, Gospod sjedeći na oblaku laku doći će u Misir; i zatrešće se od njega idoli Misirski, i srce će se rastopiti u Misircima.“ Isaija 19:1
„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3 – upor. Izlazak 13:21-22; 14:19-20, 24; 33:7-11; 40:34-38; Brojevi 10:34
Čak i sam Alah jaše u oblacima!
„Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i anđeli, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!“ S. 2:210 Hilali-Kan
Ovo pruža snažan dokaz da je Sin čovečji potpuno božanska Ličnost koja je preuzela ili na sebe uzela ljudski izgled.
Štaviše, aramejski glagol koji se koristi za obožavanje/službu koju Sin čovečji prima, naime pelach, uvek se odnosi na obožavanje koje se daje jedino Bogu. To je vrsta službe koju su sveštenici prinosili Bogu u hramu (upor. Jezdra 7:24). To je takođe vrsta obožavanja koju su Danilo i njegova tri prijatelja odbili da daju bilo kome osim sopstvenom Bogu. Bili su čak spremni i da umru za svoje uverenje da je jedino Jahve dostojan da primi takvu slavu i čast (upor. Danilo 3:12, 14, 17-18, 28; 6:16, 20).
Zapravo, sam Danilo 7 koristi upravo ovaj isti glagol za službu/obožavanje koje će svi carevi zemaljski konačno prineti Svevišnjemu:
„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27
Dakle, Bog zapoveda i očekuje da svi narodi obožavaju Sina čovečjeg na potpuno isti način na koji obožavaju njega!
Sada, osim ako Kunde ne želi da tvrdi da će sveti ili stvoreni duhovni glasnik primiti potpuno isto obožavanje koje prima Bog, čime bi implicirao da Bog zapoveda ljudima da čine idolopoklonstvo obožavajući stvorenje, jasno je da Sin čovečji NE MOŽE biti simbol Božjih svetih ili njihovog carstva. Naprotiv, Sin čovečji je potpuno božanska figura koja predstavlja narod Božji. Niti može biti stvoreni glasnik poput anđela Gavrila ili Mihaila.
Naša treća tačka zapravo je nastavak prethodne. Grčki prevod Danila prenosi pelach kao latreuo, čime pokazuje da su jevrejski prevodioci ovaj potonji termin videli kao grčki ekvivalent aramejskog glagola.
U svetlu toga od životne je važnosti primetiti da se, kad god se latreuo koristi u pozitivnom smislu, bilo u Starom ili Novom zavetu, uvek odnosi na obožavanje koje se mora dati jedino Bogu. Kada se koristi negativno, odnosi se na pojedince koji pogrešno obožavaju druge pored jedinog istinitog Boga.
Zapravo, prema samom Gospodu Isusu, latreuo se može dati jedino Bogu:
„Idi od mene, Satano, jer je napisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi!“ Matej 4:10; upor. Luka 4:8
Dakle, jedini način da Sin čovečji primi pelach/latreuo jeste da je potpuno božanska Ličnost. Ovo ponovo dokazuje da on jednostavno ne može biti simbol za carstvo Božjih svetih, niti može biti stvoreni anđeo, budući da nijednom stvorenju nikada ne može biti dat pelach/latreuo uz Božje odobrenje, jer bi to bilo idolopoklonstvo.
Četvrto, prema najstarijem jevrejskom tumačenju Sin čovečji je predpostojeće, nebesko biće i Mesija Izrailja. To se može videti prostim čitanjem jevrejskih pseudoepigrafskih spisa poznatih kao 1. Enoh i 4. Jezdra. Prema oba ova dela, Sin čovečji je nebeska mesijanska figura koja prebiva u Božjem prisustvu i koja će biti otkrivena u poslednji dan.
Kao što liberalni biblijski naučnik Džon Dž. Kolins objašnjava:
„IV. Tradicionalna tumačenja. Najranija tumačenja i prilagođavanja ’onoga koji je poput ljudskog bića‘, i jevrejska i hrišćanska podjednako, pretpostavljaju da se izraz odnosi na pojedinca i NIJE simbol za kolektivni entitet.263 U Enohovim Sličicama (1En 46:1), belokosog ’glavu danima‘ prati neko ’čije je lice imalo izgled čoveka, i lice mu [beše] puno milosti, poput jednog od svetih anđela‘. On je izričito nazvan ’mesijom‘, ili pomazanikom, u 48:10; 52:4, a ’ime njegovo beše imenovano‘ pre stvaranja (48:3). U 4. Jezdrinoj 13, čovek koji se diže iz mora i leti sa oblacima nebeskim takođe je mesijanska figura, ali je, poput ’onoga Sina čovečjeg‘ u Sličicama, predpostojeća, natprirodna figura (13:26; ’Ovo je onaj koga je Svevišnji čuvao mnogo vekova‘). Mesijansko tumačenje preovlađuje u rabinskoj književnosti264 i ostaje većinsko mišljenje među srednjovekovnim jevrejskim komentatorima. Tradicija nije sasvim jednoobrazna. U nekim krugovima dve figure u Dan 7:9-14 uzimane su kao dva ispoljenja Boga, očigledno vodeći ka jeretičkom gledištu da one predstavljaju dve sile na nebu. Kolektivno tumačenje nije jasno posvedočeno u jevrejskim krugovima sve do srednjeg veka… Ukratko, tradicionalna tumačenja ’onoga koji je poput ljudskog bića‘ u prvom milenijumu u ogromnoj meri favorizuju razumevanje ove figure kao pojedinca, a ne kao kolektivnog simbola. Najuobičajenije poistovećenje bilo je sa mesijom, ali je u najranijim prilagođavanjima viđenja (Sličice, 4. Jezdrina, jevanđelja) figura o kojoj je reč imala izrazito natprirodni karakter.“ (Hermeneia – A Critical and Historical Commentary on the Bible, A Commentary on the Book of Daniel, Džon Dž. Kolins, sa esejem „The Influence of Daniel on the New Testament“ Adele Jarbro Kolins, priredio Frenk Mur Kros [Fortress Press, Mineapolis 1993], str. 306-308)
263… Montgomeri (320), koji zastupa kolektivno tumačenje, ipak piše: „Mora se priznati da je najranije tumačenje ’Sina čovečjeg‘ mesijansko.“ Vidi takođe Vermeš, Jesus the Jew, 170-172; i spisak odlomaka u H. L. Štrak i P. Bilerbek, Kommentar zum Neuen Testament aus Talmud und Midrasch (Minhen: Beck, 1922) 1.486.
264. Nesporni primeri uključuju b. Sanh. 98a; Num. Rab. 13:14; ’Aggadat Ber’esit 14:3; 23:1 (Kejsi, Son of Man, 80). Verovatno je implicirano u Akivinom objašnjenju množine „prestoli“ kao jedan za Boga i jedan za Davida, što smo primetili kod 9. stiha, gore (tako, npr., Montgomeri, 321). Kejsi (Son of Man, 87) ističe da to nije nužan zaključak u Akivinom slučaju, ali njegovi argumenti ne umanjuju verovatnoću toga… (Str. 306-307; podvlačenje naše)
Kao što Kolins pokazuje, jednostavno ne postoji nikakav rani sačuvani tekstualni dokaz koji tumači Sina čovečjeg kao puki simbol za svete Svevišnjega. Svi podaci kojima raspolažemo potvrđuju da je Sin čovečji pojedinačna ličnost, onaj koji prebiva u samom Božjem prisustvu čak i pre stvaranja svemira.
Kolins ima još mnogo toga da kaže o ovom pitanju, a sve se to može naći u sledećem pobijanju Šabira Alija.
Konačno, identitet Sina čovečjeg rešava svedočanstvo samog Hrista (bar za hrišćane koji veruju jevanđelju). Gospod Isus je tvrdio da je on Sin čovečji koga je Danilo video kako dolazi na oblacima nebeskim:
„I tada će ugledati Sina Čovječijega gdje dolazi na oblacima sa silom i slavom velikom. I tada će poslati anđele svoje i sabraće izabrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.“ Marko 13:26-27
„Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Marko 14:61b-62
Kao božanski Sin čovečji, Isusu je poveren sav sud, kako bi svi prepoznali njegov božanski autoritet i obožavali ga na isti način na koji obožavaju Oca:
„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li te vidjesmo stranca, i primismo? Ili naga, i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo ti? I odgovarajući Car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me. Tad će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-46
„A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:19-29
Budući da je Isus jasno posvedočio da je on sam Danilov Sin čovečji, pitanje je stoga zatvoreno što se istinskih vernika tiče.
Gornji dokazi konačno dokazuju da Danilov Sin čovečji nije puki simbol niti je stvoreni anđeo. Naprotiv, Sin čovečji je potpuno božansko Biće koje se pojavljuje kao čovek. Štaviše, Danilov prikaz dve različite božanske Ličnosti, tj. Starca danima i Sina čovečjeg, koji se obožavaju na potpuno isti način i koji zauvek sede na prestolu, služi kao snažno starozavetno svedočanstvo činjenici da Bog starozavetnih proroka nije jednolično Biće. Naprotiv, Danilovo svedočanstvo potvrđuje da su nadahnuti starozavetni pisci znali i verovali da je jedini istiniti Bog po prirodi višeličan. Konačno, poistovetivši sebe sa upravo onim Sinom čovečjim koga je Danilo video, Gospod Isus je u suštini tvrdio da je Bog u telu, večni božanski Car koga sva stvorenja moraju i konačno će obožavati:
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11
„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14
Ovim se završava naše pobijanje Kundeovih prigovora protiv blaženog i slavnog Trojstva.
**
Dalje čitanje**
God's Uni-plurality and the Cohortative Mood
Trinity: plural references to God in the Old Testament: Plural nouns, pronouns, verbs, adverbs
Trinity Proof Texts: Genesis 1:26; 3:22; 11:7; Isa 6:8
The Godhead