Ne kušajte Gospoda Isusa 3c

Nego Ga umesto toga obožavajte! 3c deo

Nastavljamo odande gde smo prethodno stali.

Šesti slučaj

U sledećem primeru učenici obožavaju Hrista u kontekstu u kojem Isus sebe poistovećuje sa JA JESAM, onim koji može da hoda po vodi i da upravlja vetrovima i talasima:

„I odmah prinudi Isus učenike svoje da uđu u lađu i idu prije njega na onu stranu dok on otpusti narod. I otpustivši narod, pope se na goru da se nasamo pomoli. A nasta veče i bijaše ondje sam. A lađa bješe već nasred mora, ugrožena od valova, jer bijaše protivan vjetar. A u četvrtu stražu noći otide k njima Isus hodeći po moru. I vidjevši ga učenici gdje ide po moru, uznemiriše se govoreći: To je utvara; i od straha povikaše. A Isus im odmah reče govoreći: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se! A Petar odgovarajući reče mu: Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi. A on reče: Hodi! I izišavši iz lađe, Petar iđaše po vodi da dođe Isusu. No videći jak vjetar uplaši se, i počevši tonuti, povika govoreći: Gospode, spasi me! I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga, i reče mu: Malovjerni, zašto posumnja? I kad uđoše u lađu, presta vjetar. A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:22-33

Hristos je ovde prikazan kako čini upravo ona dela koja Stari zavet pripisuje jedino Bogu Jahveu!

„On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim“ Jov 9:8

„I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama! Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, Oni su vidjeli djela Gospodnja, i čudesa njegova u dubini. Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu, Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana; duša se njihova u nevolji razliva; Posrću i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje. Ali zavikaše ka Gospodu u tugi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove. On obraća vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele.“ Psalam 107:22-30

Sedmi slučaj

Sledeći događaj ističe Isusovo sveznanje i svemoć, kao i njegovu vlast nad prirodnim i nad duhovnim područjem:

„I izišavši odande Isus otide u krajeve tirske i sidonske. I gle, žena Hananejka iziđe iz onih krajeva i povika mu govoreći: Pomiluj me, Gospode, sine Davidov, kćer moju mnogo muči đavo! A on joj ne odgovori ni riječi. I pristupivši učenici njegovi moljahu ga govoreći: Otpusti je, jer viče za nama. A on odgovarajući reče: Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama doma Izrailjeva. A ona pristupivši pokloni mu se govoreći: Gospode, pomozi mi! A on odgovarajući reče: Nije dobro uzeti hljeb od djece i baciti psima. A ona reče: Da, Gospode! Ali i psi jedu od mrva što padaju sa trpeze gospodara njihovih. Tada odgovori Isus i reče joj: O ženo, velika je vjera tvoja; neka ti bude kako hoćeš! I ozdravi kći njena od onoga časa.“ Matej 15:21-28

Hristos isteruje nečistog duha iz devojčice, a da pri tom ne mora fizički da bude prisutan. Takvo ispoljavanje božanske vlasti objašnjava zašto je sledeći rani crkveni otac i čuveni biblijski učenjak s pravom zaključio da je ta žena činila više od pukog odavanja počasti Isusu:

„… A Hananejka je, došavši, obožavala Isusa kao Boga, govoreći: „Gospode, pomozi mi!“…“ (Origen, Komentar na Jevanđelje po Mateju, Knjiga XI, 17. Izlaganje pojedinosti u pripovesti; podebljanje i podvlačenje naši)

Osmi slučaj

U ovom sledećem primeru Isus isceljuje deset gubavaca prosto svojom rečju, dok su oni odlazili da svoje očišćenje objave sveštenicima u hramu:

„I kad on iđaše u Jerusalim, prolažaše između Samarije i Galileje. I kad ulažaše u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, I podigoše glas govoreći: Isuse, Učitelju, pomiluj nas! I vidjevši ih, reče im: Idite i pokažite se sveštenicima. I dogodi se, dok odlažahu, da se očistiše. A jedan od njih, vidjevši da je izliječen, vrati se slaveći Boga iz svega glasa. I pade ničice pred noge njegove i zablagodari mu. I taj bješe Samarjanin. A Isus odgovarajući reče: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su devetorica? Kako se ne nađe nijedan drugi da se vrati i dade slavu Bogu, nego samo ovaj inoplemenik? I reče mu: Ustani i idi; vjera tvoja spasla te je.“ Luka 17:11-19

Hristov odgovor je zaista izuzetan, budući da gubavci nisu morali da mu se vrate da bi proslavili Boga. To su mogli da učine u hramu, prinoseći žrtve koje je Zakon propisivao u slučajevima kada su ljudi bili očišćeni od raznih zaraznih kožnih bolesti (up. Levitska 13:49; 14:2-57). Međutim, u svetlu obožavanja koje je onaj jedan čovek ukazao Hristu, očigledno je šta je Gospod ovde mislio… Isus je Bog kome je ostala devetorica trebalo da se vrate kako bi ga proslavili i zahvalili mu! To što to nisu učinili značilo je da nisu prepoznali Boga koji je stajao pred njima kao čovek od krvi i mesa!

Deveti slučaj

„I pristupiše mu hromi i slijepi u hramu, i iscijeli ih. A kad vidješe prvosveštenici i književnici čudesa koja učini, i djecu gdje viču u hramu i govore: Osana Sinu Davidovu, rasrdiše se. I rekoše mu: Čuješ li šta ovi govore? A Isus im reče: Da! Zar niste nikada čitali: Iz usta djece i odojčadi načinio si sebi hvalu?“ Matej 21:14-16

Razlog zbog kojeg su prvosveštenici i književnici bili ogorčeni zbog počasti koju su deca ukazivala Hristu jeste taj što su ga hvalili na potpuno isti način na koji je psalmista hvalio Jahvea:

„O Gospode, pomozi, o Gospode, daj da bude u napredak!“ Psalam 118:25

Gospod se zatim pozvao na Psalam 8:2 kako bi opravdao takvo hvaljenje. Ono što ovo pozivanje čini prilično zapanjujućim jeste to što se baš taj psalam odnosi na hvalu koju Jahve prima od odojčadi i dojenčadi da bi ućutkao svoje protivnike!

„Gospode, Gospode naš! Kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji! Podigao si slavu svoju više nebesa. U ustima male djece i koja sisaju činiš sebi hvalu nasuprot neprijateljima svojim, da bi učinio da zamukne neprijatelj i nemirnik.“ Psalam 8:1-2 LXX

Isus je svojim neprijateljima u suštini govorio da deca čine upravo ono što bogonadahnuto Sveto pismo kaže da će činiti kada je Jahve prisutan. Drugim rečima, Isus je tvrdio da je upravo onaj Bog Jahve koga odojčad i deca obožavaju!

Deseti slučaj

„I izvede ih napolje do Vitanije, i podigavši ruke svoje blagoslovi ih. I dok ih on blagosiljaše, odstupi od njih i uznošaše se na nebo. A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom.“ Luka 24:49-52

Budući da je Isus već fizički otišao i ušao u nebo kada su ga učenici počeli obožavati, to znači da se njihov postupak ne može objasniti kao neka vrsta počasti ili naklona koju čovek uobičajeno ukazuje u prisustvu cara ili neke važne ličnosti. Apostoli su očigledno obožavali Isusa na isti onaj način na koji vernici treba da obožavaju Boga, što nas dovodi do našeg sledećeg primera.

Jedanaesti slučaj

Evo poslednjih reči koje je prvi hrišćanski mučenik Stefan izgovorio neposredno pre svoje smrti:

„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu. A oni povikavši iza glasa, zatisnuše uši svoje, i navališe jednodušno na njega, Pa izbacivši ga izvan grada, stadoše ga kamenovati. A svjedoci metnuše haljine svoje kod nogu mladića po imenu Savle, I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:55-60

Znakovito je da se Stefan molio vaskrslom Gospodu na potpuno isti način na koji se psalmista molio Jahveu, svome Bogu:

„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5

Stoga, vaskrsli Hristos nije prikazan samo kako oprašta grehe, što je božanska povlastica, već se vidi i kako prima pravedne mrtve u svoje nebesko prisustvo, što je još jedna božanska funkcija!

Stefan nije bio jedini koji je na ovaj način obožavao Isusa, kao što pokazuje naš sledeći slučaj.

Dvanaesti slučaj

Prvi Hristovi sledbenici, koji su većinom bili Jevreji, bili su poznati po svom običaju da prizivaju ime vaskrslog Gospoda. To je naročito važilo za jevrejske vernike koji su još uvek živeli u Jerusalimu. Zapravo, to je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih je Pavle počeo da progoni ranu Crkvu:

„A Ananija odgovori: Gospode, čuo sam od mnogih za toga čovjeka koliko zla počini svetima tvojima u Jerusalimu. I ovdje ima vlast od prvosveštenika da veže sve koji prizivaju Ime tvoje. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sasud izbrani, da iznese Ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve; A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za Ime moje. I otide Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, poslao me je da progledaš i da se ispuniš Duha Svetoga. I odmah otpade od očiju njegovih kao krljušt, i progleda, i ustavši krsti se; I uzevši hranu, okrijepi se. I bi Savle nekoliko dana sa učenicima koji bijahu u Damasku. I odmah po sinagogama propovijedaše Isusa da je on Sin Božiji. A svi koji slušahu čuđahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što u Jerusalimu satiraše one koji prizivaju Ime ovo, i ne dođe li ovdje zato da ih vezane vodi prvosveštenicima?“ Dela apostolska 9:13-17, 20-21

Sam Pavle svedoči da je to bila praksa koja je odlikovala prvi naraštaj hrišćana:

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

Reći da je ono što su ovi hrišćani činili, naročito u Jerusalimu, bilo nešto zaista izuzetno i bez presedana, značilo bi blago se izraziti, budući da je hebrejska Biblija kristalno jasna da vernici treba da prizivaju JEDINO ime Jahveovo!

Evo samo nekoliko primera:

„A Avram posadi lug na Virsaveji, i ondje prizva ime Gospoda Boga vječnoga.“ Postanje 21:33 – up. 4:26; 12:8

„Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade.“ Psalam 99:5-7

„Milo mi je što Gospod usliši molitveni glas moj; Što prignu k meni uho svoje; i zato ću ga u sve dane svoje prizivati. Opkoliše me bolesti smrtne, i jadi pakleni zadesiše me, naiđoh na tugu i muku; Ali prizvah ime Gospodnje: Gospode, izbavi dušu moju! Dobar je Gospod i pravedan, i Bog je naš milostiv; Čuva proste Gospod; bijah u nevolji, i pomože mi. Vrati se, dušo moja, u mir svoj, jer je Gospod dobrotvor tvoj! Ti si izbavio dušu moju od smrti, oko moje od suza, nogu moju od spoticanja. Hodiću pred licem Gospodnjim po zemlji živijeh. Vjerovah kad govorih: U ljutoj sam nevolji. Rekoh u smetnji svojoj: Svaki je čovjek laža. Šta ću vratiti Gospodu za sva dobra što mi je učinio? Uzeću čašu spasenja i prizvaću ime Gospodnje. Izvršiću obećanja svoja Gospodu pred svijem narodom njegovijem. Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovijeh. O Gospode, ja sam sluga tvoj, ja sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje; raskovao si s mene okove moje. Žrtvu za hvalu prinijeću tebi, i ime Gospodnje prizvaću.“ Psalam 116:1-4, 13, 17 – up. 145:18; Ponovljeni zakoni 4:7; Jeremija 29:13; Joil 2:32

Svi ovi primeri iz Mateja i iz Luke i Dela apostolskih, koje smo razmotrili, van svake razumne sumnje utvrđuju da je Isus primao obožavanje za koje je on sam objavio da treba da se ukazuje jedino Gospodu Bogu.

Sada je vreme da pređemo na sledeći deo naše rasprave.