Ne kušaj Gospoda Isusa 1

Nego se Njemu klanjaj! 1. deo

Kada je Gospod Isus otišao u pustinju ispunjen Svetim Duhom, s izričitom namerom da se suoči s kušačem, on je neprijatelju izričito rekao da se jedino Gospodu Bogu treba klanjati i služiti:

„Isus pak pun Duha Svetoga vrati se sa Jordana, i bi odveden Duhom u pustinju. I četrdeset dana kuša ga đavo, i ne jede ništa u te dane; i kad se oni navršiše, onda ogladnje. I reče mu đavo: Ako si Sin Božiji, reci ovome kamenu da postane hljeb. I odgovori mu Isus govoreći: Pisano je: Ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi Božijoj. I izvede ga đavo na goru visoku i pokaza mu carstva ovoga svijeta za tren oka. I reče mu đavo: Tebi ću dati svu vlast ovu i slavu njihovu, jer je meni predana, i kome hoću dajem je. Ti, dakle, ako se pokloniš preda mnom, biće sva tvoja. I odgovarajući Isus reče mu: Idi od mene, Satano, jer je pisano: Gospodu Bogu svojemu klanjaj se, i njemu jedinome služi. I odvede ga u Jerusalim i postavi ga na krilo hrama, i reče mu: Ako si Sin Božiji, skoči odavde dolje. Jer je pisano da će anđelima svojim zapovjediti za tebe da te sačuvaju, I uzeće te na ruke da se ne spotakneš o kamen nogom svojom. I odgovarajući Isus reče mu: Kazano je: Ne kušaj Gospoda Boga svojega. I kada završi đavo sve kušanje, otide od njega za neko vrijeme. I vrati se Isus u sili Duha u Galileju; i otide glas o njemu po svoj okolini.“ Luka 4:1-2, 5-14

Evo, takođe, i Matejeve verzije istog tog događaja:

„Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga đavo kuša. I postivši dana četrdeset i noći četrdeset, naposljetku ogladnje. I pristupi k njemu kušač i reče: Ako si Sin Božiji, reci da kamenje ovo postanu hljebovi. A on odgovori i reče: Pisano je: Ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih. Tada ga đavo odvede u Sveti grad i postavi ga na krilo hrama, Pa mu reče: Ako si Sin Božiji, skoči dolje, jer je pisano: Anđelima svojim zapovijediće za tebe, i uzeće te na ruke, da kako ne zapneš za kamen nogom svojom. A Isus mu reče: I ovo je napisano: Nemoj kušati Gospoda Boga svojega. Opet ga uze đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu, I reče mu: Sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. Tada mu Isus reče: Idi od mene, Satano, jer je napisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi! Tada ga đavo ostavi, i gle, anđeli pristupiše i služahu mu.“ Matej 4:1, 5-11

Neki će sada tvrditi da Isusov odgovor ukazuje na to da je Gospod Bog, za koga Sveto pismo kaže da se ne sme kušati i kome se jedino treba klanjati i služiti, Otac. U skladu s tim, Isus je u suštini govorio đavolu da se on (misli se na Hrista) neće pokloniti niti obožavati nikoga osim Boga Oca, niti će Ga kušati.

Međutim, možda postoji i drugi legitiman način tumačenja ovih tekstova, naročito kada ih ispitamo u svetlu neposrednog i sveukupnog konteksta Luke-Dela apostolskih i Mateja. Budući da je Satana zapravo kušao Isusa, Gospod ga je možda podsećao na to da bogonadahnuto otkrivenje izričito zabranjuje činjenje takve stvari. Drugim rečima, Isus bi time sebe identifikovao kao Gospoda Boga koga Satana ne bi smeo da kuša. To bi dalje značilo da je Hristos zaista Gospod Bog za koga Sveto pismo kaže da je jedini (zajedno s Ocem i Svetim Duhom) dostojan da mu se klanja i služi. To jest, Isus je zlome u suštini govorio da bi, umesto da se Sin pokloni obmanjivaču, neprijatelj trebalo da se pokloni pred Hristom i da se Njemu klanja.

S tim u vidu, sada ćemo razmotriti Luku-Dela apostolska i Mateja da bismo videli da li je Isus primao obožavanje i da li postoji ikakav zapis o tome da su pojedinci pokušavali da ga na bilo koji način kušaju, naročito nakon njegovog vaznesenja u nebesku slavu. Ovi činioci će učvrstiti naše tumačenje da je Hristos sebe identifikovao kao Gospoda Boga koji je jedini dostojan obožavanja i koga niko nikada ne bi smeo da stavlja na probu.

Ali hajde da najpre pogledamo kako su apostoli i pravedne Božje sluge reagovali kad god je neko pokušao da im se pokloni.

Isusovi učenici su ozbiljno shvatili reči svoga Učitelja, budući da su izričito zabranjivali svakome da im se klanja, kao što nalazimo u slučaju blaženog apostola Petra:

„A kad Petar ulažaše, srete ga Kornilije, i padnuvši pred noge njegove pokloni se. A Petar ga podiže govoreći: Ustani, i ja sam samo čovjek.“ Dela apostolska 10:25-26

Pavle i Varnava su slično reagovali kada su neki od Likaonaca pokušali da im prinesu žrtve, misleći da su oni bogovi Zevs i Hermes koji su se pojavili u ljudskom obličju:

„A neki čovjek u Listri sjeđaše nemoćan u nogama, budući hrom od utrobe matere svoje, i nikada ne bješe hodio. Ovaj slušaše Pavla gdje govori, koji pogledavši na njega i vidjevši da ima vjeru da će ozdraviti, Reče snažnim glasom: Tebi govorim u ime Gospoda Isusa Hrista, uspravi se na noge svoje! I on skoči, i hođaše. A kad vidje narod šta Pavle učini, podiže glas svoj govoreći likaonski: Bogovi postadoše slični ljudima i siđoše k nama. I nazivahu Varnavu Zevsom a Pavla Hermesom, jer on vođaše riječ. A žrec Zevsa što bješe pred gradom njihovim, dovede junce, i donese vijence pred vrata, i s narodom htjede da prinese žrtvu. A kad čuše apostoli, Varnava i Pavle, razderaše haljine svoje, i uskočiše među narod vičući i govoreći: Ljudi, šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam blagovijestimo da se od ovih ništavnih stvari obratite Bogu živome, koji stvori nebo i zemlju i more i sve što je u njima;“ Dela apostolska 14:8-15

S druge strane, Bog je pogubio Iroda zato što je dopustio ljudima da ga hvale kao boga, čime je Bogu oteo slavu koju jedino On zaslužuje:

„A bješe Irod gnjevan na Tirce i Sidonce, no ovi jednodušno dođoše njemu, i pridobivši Vlasta, posteljnika careva, iskahu mira, jer se njihova zemlja hranila od carske. I u određeni dan obuče se Irod u carsku haljinu, i sjevši na prijesto održa im govor; A narod klicaše: Glas Božiji, a ne čovječiji! Ali odjednom udari ga anđeo Gospodnji, jer ne dade slave Bogu; i budući izjeden od crva izdahnu.“ Dela apostolska 12:20-23

Ovi primeri iz Luke sasvim jasno pokazuju da Bog neće tolerisati da se obožavanje i/ili služenje daje nekom drugom. Stoga, da Isus nije bio/nije Bog u telu, očekivali bismo da on odgovori na isti način na koji su to činili njegovi učenici kad god bi neko pokušao da mu se pokloni.

Ovo nas dovodi do sledećeg dela naše rasprave. Zato pređite na drugi deo.