Muslimanski takijista o prizivanju mrtvih muslimana

Sledeći odlomak preuzet je iz opširnog odgovora poznatog muhamedanskog pseudointelektualca i davagandiste Daniela Haqiqatjoua protiv njegove sabraće, muslimanskih takijista, koji su istupili sa zajedničkim pismom osuđujući ga kao jeretika i idolopoklonika: Moj odgovor na vehabijsku „Izjavu o Danielu Haqiqatjouu”.

Pismo, kome se može pristupiti ovde „Izjava o Danielu Haqiqatjouu.”, potpisali su pseudoučenjaci poput Muslim Metaphysiciana, Abbasa (EF Dawah), Ijaza, Adnana Rashida, Ali Dawaha, Bassama Zawadija i Farid Respondsa.

Haqiqatjou objašnjava i brani tradicionalnu islamsku praksu prizivanja mrtvih muslimana poput Muhameda. Sva naglašavanja su moja.

U nekim kontekstima duʿā ne znači prosto „prizivanje”. Pre će biti da znači prizivanje uz poniznost pred bićem višeg statusa i uz stavljanje samoga sebe u stanje potčinjenosti. To se može odigrati prizivanjem dok se klanja ili dok se pada ničice, ili dok se ruke podižu kao kod molitelja, ili dok se govori „moj Gospodaru”, ili dok se ponizno stišava glas. Kada se koristi na taj način, dua postaje vrsta obožavanja ili ‘ibada, što znači stanje robovanja.

Na primer, Alah kaže u Kuranu [7:55]:

„Ponizno se molite i u sebi svome Gospodaru, On, zaista, ne voli one koji prelaze granicu.“

ٱدْعُوا۟ رَبَّكُمْ تَضَرُّعًۭا وَخُفْيَةً ۚ إِنَّهُۥ لَا يُحِبُّ ٱلْمُعْتَدِينَ ٥٥

U engleskom jeziku, prizivanje sa molbama uz poniznost naziva se „molitva” ili „usrdna molba”.

Dakle, dua ima dva značenja: „prizivanje sa molbama” i „prizivanje sa molbama uz poniznost”.

Sada dolazimo do istigase. Istigasa prosto znači prizivanje sa molbom za pomoć. Ona ne podrazumeva poniznost. Kuran upotrebljava termin istigasa upravo na taj način.

Alah kaže u Kuranu [28:15]:

„I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovom, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga je pozvao u pomoć onaj iz njegovog naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Mojsije ga udari i usmrti. 'Ovo je Sotonino delo!' – Uzviknu -, 'on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!“

وَدَخَلَ ٱلْمَدِينَةَ عَلَىٰ حِينِ غَفْلَةٍۢ مِّنْ أَهْلِهَا فَوَجَدَ فِيهَا رَجُلَيْنِ يَقْتَتِلَانِ هَـٰذَا مِن شِيعَتِهِۦ وَهَـٰذَا مِنْ عَدُوِّهِۦ ۖ فَٱسْتَغَـٰثَهُ ٱلَّذِى مِن شِيعَتِهِۦ عَلَى ٱلَّذِى مِنْ عَدُوِّهِۦ فَوَكَزَهُۥ مُوسَىٰ فَقَضَىٰ عَلَيْهِ ۖ قَالَ هَـٰذَا مِنْ عَمَلِ ٱلشَّيْطَـٰنِ ۖ إِنَّهُۥ عَدُوٌّۭ مُّضِلٌّۭ مُّبِينٌۭ ١٥

Svi predmoderni muslimanski učenjaci priznaju da dua i istigasa u nekim kontekstima ne predstavljaju obožavanje (npr. kada živi ljudi jedni druge prizivaju sa molbama).

Međutim, došli su do različitih mišljenja u pogledu mrtvih. Ibn Tejmija je bio sklon pretpostavci da je prizivanje mrtvih obožavanje, a time i širk.

Međutim, VEĆINA UČENJAKA se opirala tom stavu. Naglašavali su da prizivanje sa molbama nije nužno obožavanje, čak ni kada je reč o mrtvima. Da budemo jasni, smatrali su da prizivanje mrtve osobe sa molbama može biti obožavanje ako priziva­lac veruje da je mrtva osoba moćna poput boga, i ako se ponizuje pred tom mrtvom osobom (npr. padanjem ničice, prinošenjem žrtvenih životinja). Ipak, tvrdili su da samo prizivanje po sebi nije nužno obožavanje, a time ni širk.

Tavesul nasuprot istigasi

Verski učenjaci su o ovom pitanju raspravljali u vezi sa dve raširene prakse. Obe te prakse pretpostavljaju da mrtve osobe imaju neku vrstu života u svojim grobovima.

Prva praksa može se opisati ovako. Muslimani se podstiču da priđu pobožnim živim osobama i zamole te osobe da putem due traže od Alaha nešto u njihovo ime, jer se veruje da će takva dua verovatno biti uslišena. Tako mogu reći pobožnom čoveku: molim te, učini dua da me Alah isceli.

Kao što je ranije pomenuto, predmoderni muslimani su uglavnom verovali da mrtvi imaju neku vrstu života u svojim grobovima (berzah) i da mogu činiti razne stvari, uključujući i dua. Iz toga je nastala praksa da živi muslimani prizivaju mrtve muslimane i mole te mrtve muslimane da od Alaha zatraže nešto u njihovo ime. Najčešće bi molili umrlog Proroka Muhameda. Tako bi odlazili na njegov grob i govorili: „O Proroče, zamoli Alaha da me isceli” ili „O Proroče, zamoli Alaha da me spase paklene vatre”. To je poznato kao „tavesul”. Tavesul se može definisati kao praksa prizivanja mrtvih ljudi i moljenja da oni od Alaha zatraže nešto u ime onoga ko priziva.

Tavesul se može suprotstaviti istigasi. Kao što je ranije napomenuto, istigasa ima opštije značenje prizivanja sa molbom za pomoć. Međutim, ona ima i uže, tehničko značenje: prizivanje mrtve osobe neposredno, sa molbom za pomoć, naročito Proroka. Tako neko kaže: „O Proroče, isceli me” ili „O Proroče, spasi me paklene vatre”. Mrtva osoba može pružiti takvu pomoć na jedan od dva načina. Ili može izabrati da zamoli Alaha u ime onoga ko priziva. Ili može učiniti čudo. Dakle, ako neko kaže „O Proroče, isceli me”, Prorok može odgovoriti tako što će putem due zamoliti Alaha da ga isceli. Alternativno, Prorok može i sâm učiniti čudo koje ga isceljuje.

Mnogi učenjaci, uključujući al-Subkija i al-Hajtamija, ne prave jasnu razliku između tavesula i istigase.

Najuticajniji istorijski sunitski tekst o istigasi jeste Šifa’ al-Sakam, koji je napisao al-Subki (1284–1355), jedan od najvećih učenjaka šafijske škole. U tom tekstu al-Subki iznosi niz različitih argumenata u odbranu istigase, ali u jednom argumentu tvrdi da istigasa u stvarnosti nije ništa drugo do vrsta tavesula. Al-Subki kaže da kad god musliman čini istigasu i govori „O Proroče, isceli me”, on prećutno namerava: „O Proroče, isceli me tako što ćeš učiniti dua Alahu da me isceli”. Dakle, prema al-Subkiju, muslimani koji traže pomoć od Proroka kroz istigasu – ti muslimani implicitno veruju da će im Prorok pomoći ne tako što će im neposredno odgovoriti, već tako što će putem due zamoliti Alaha u njihovo ime. A to je, naravno, samo tavesul.

Evo kako al-Subki sve to objašnjava:

„Treća vrsta tavesula [misli se na istigasu]: da se od [Proroka] zatraži željena stvar, u značenju da je on kadar da u tome bude posrednički uzrok, moleći svoga Gospodara i posredujući kod Njega****. Tako se to po značenju vraća na drugu vrstu [tavesula] [tj. tražiti Prorokovu dua u nečije ime], makar izraz [koji se koristi] bio drugačiji.

„Iz toga proizlazi i izjava onoga koji reče Proroku (kako je preneseno u Sahih Muslimu): ‘Molim te za tvoje društvo u raju.’ Prorok odgovori: ‘Onda mi pomozi da ti to ostvarim time što ćeš se često predavati padanju ničice.’

„Postoje i mnoga predanja o ovome, a ljudi svojim traženjem ne nameravaju ništa drugo do da Prorok bude posrednički uzrok (sebeb) i zagovornik (šafi’) [u dobijanju tražene stvari].

„Isto tako i Prorokov odgovor, iako je prenesen u vidu molbe, kao što nam je preneseno u ‘Dala’il al-Nubuvva’ od al-Bejhakija, sa lancem prenosilaca (isnad) koji seže do ‘Usmana ibn Abi al-‘Asa, [u kome] on reče: ‘Požalio sam se Proroku na slabost svoga pamćenja Kurana, pa mi on reče: „Đavo koji se zove Hinzab [odgovoran je za to], priđi mi bliže, o ‘Usmane.” Zatim je stavio ruku na moje grudi, tako da sam osetio njenu hladnoću među plećkama, i reče: „Izađi, o đavole, iz grudi ‘Usmanovih.”’ On (‘Usman) reče: ‘Posle toga nisam čuo ništa a da to nisam zapamtio.’

„Pa pogledaj Prorokovu zapovest đavolu da izađe, sa saznanjem da je to [moguće samo] uz Alahovu dozvolu, time što On to stvara i omogućava. Namera nije da se Proroku pripiše [sposobnost] stvaranja (halk) i samostalnost u delima (istiklal bil-af’al). Nijedan musliman tako nešto ne namerava.

„Zato je izvrtanje reči u tom [smislu] i zabranjivanje [na osnovu toga] deo obmane u pogledu vere i unošenja pometnje među monoteističke prostodušne vernike.”

النوع الثالث من التوسل : ان يُطلبَ منه ذلك الأمر المقصود ، بمعنى أنه صلى الله عليه وسلم قادرٌ على التَّسبُّب فيه ؛ بسؤاله ربه وشفاعته إليه ، فيعود إلى « النوع الثاني » في المعنى ، وإن كانت العبارة مختلفة ، ومن هذا قول القائل للنبي صلى الله عليه وسلم : أسألك مُرافقتكَ في الجنة ، قال : « أَعِنِّي على نفسك بكثرة السجود » . والآثار في ذلك كثيرة أيضاً ، ولا يَقصدُ الناس بسؤالهم ذلك إلَّا كون النبي صلى الله عليه وسلم سبباً وشافعاً ، وكذلك جَوابُ النبي صلى الله عليه وسلم وإن ورد على حسب السؤال ، كما رُوِّينا في « دلائل النبوة » للبيهقي ، بالإسناد إلى عثمان بن أبي العاص رضي الله عنه قال : شكوتُ إلى النبي صلى الله عليه وسلم سُوء حفظي للقرآن ، فقال : « شيطان يقال له خِنْزَب ، أُدْنُ مني يا عثمان » ، ثم وضع يده على صدري ، فوجدت بردها بين كتفي ، وقال : « اخرج يا شيطان من صدر عثمان » . قال : فما سمعت بعد ذلك شيئاً إلَّا حفظته . فانظر أمر النبي صلى الله عليه وسلم بالخروج للشيطان ، للعلم بأنَّ ذلك بإذن الله تعالى وخَلْقه وتيسيره ، وليس المراد نِسبَةَ النبي صلى الله عليه وسلم إلى الخَلقِ والاستقلال بالأفعال ؛ هذا لا يَقصِدهُ مُسلم . فَصرفُ الكلام إليه ومنعه من باب التلبيس في الدِّين ، والتشويش على عوام الموحدين

[Al-Subki, Šifa’ al-Sakam]

Zašto je sve ovo važno? Neki rani muslimani poput Ibn Hanbela odobravali su tavesul. Štaviše, s vremenom je tavesul stekao prihvatanje u SVE ČETIRI SUNITSKE PRAVNE ŠKOLE. Na primer, tavesul odobravaju hanbelija Ibn Kudama, šafija al-Nevevi, malikija Ibn al-Hadž i hanefija Ibn Abidin.

Iako je istigasa bila spornija, i ona je stekla značajno prihvatanje. To je delimično bilo zato što su je mnogi učenjaci smatrali istovetnom sa tavesulom. Vodeći zagovornici istigase uključuju šafijske učenjake poput Taki al-Din al-Subkija, al-Sujutija, Šihab al-Din al-Ramlija i al-Hajtamija. Štaviše, čak ni oni učenjaci koji nisu odobravali istigasu obično nisu tvrdili da je istigasa širk – premda ovde postoje retki izuzeci poput hanbelijskih učenjaka Ibn Akila i Ibn al-Dževzija.

Ta situacija se promenila sa Ibn Tejmijom. Ibn Tejmija je tvrdio da su i tavesul i istigasa haram. Tvrdio je da tavesul sam po sebi nije širk, ali da je sredstvo koje vodi u širk. Dalje je tvrdio da je istigasa najgora vrsta širka. Time je osporio stavove kojih su se u njegovo doba držale SVE ČETIRI PRAVNE ŠKOLE.

Naposletku su stavove Ibn Tejmije uglavnom preuzeli Ibn Abd al-Vehab i vehabijski pokret. Većina vehabija smatra tavesul haramom, mada neki (poput Ibn Baza) zauzimaju dotad nezabeležen stav da je on zapravo širk. Svi vehabije takođe smatraju istigasu širkom. Jedan od glavnih razloga zbog kojih je Ibn Abd al-Vehab proglasio tekfir nad opštim telom verskih učenjaka u Otomanskom carstvu jeste taj što se oni nisu složili s njim da je istigasa nužno širk. Setite se da za Ibn Abd al-Vehaba čovek postaje nevernik ako ne učini tekfir nad drugima koji su krivi za širk (npr. nad onima koji čine istigasu). To je njegov princip lančanog tekfira.

Ali u ovim stvarima nije jasno da je stav Ibn Tejmije najjači. Sâm Ibn Tejmija je priznao da tavesul nije širk. A ako je to tačno, onda nije nužno slučaj da je istigasa širk. Jer ako neko uzvikne „O Muhamede, isceli me”, njegova prećutna namera može prosto biti da Prorok učini dua za njega (što je tavesul, a ne širk). Alternativno, osoba koja kaže „O Muhamede, isceli me” možda nema nikakvu određeniju nameru. Možda joj nije bitno kako će je Prorok isceliti, duom ili čudom koje sâm čini. Da li je takva osoba kriva za širk? To nije jasno, jer je njena izjava barem otvorena tumačenju da je vrsta tavesula.

Zaključak svega ovoga jeste sledeći. Nije očigledno širk kada musliman kaže „O Muhamede, isceli me”. Niti je očigledno širk kada musliman učini isto s drugim prorocima govoreći nešto poput „O Mojsije, isceli me” ili „O Isuse, isceli me”. To je zapravo stav SVE ČETIRI PREDMODERNE SUNITSKE PRAVNE ŠKOLE. To je takođe i uobičajen stav otomanskih učenjaka. Upravo je iz tog razloga Ibn Abd al-Vehab objavio džihad protiv njih.

Ipak, lično smatram da je Ibn Tejmija u pravu kada kaže da muslimani treba da izbegavaju i tavesul i istigasu. Jer to je sigurnije i smanjuje mogućnost upadanja u širk, koji je najveći greh. Iz tog razloga nikada nisam promovisao tavesul niti sam ga sâm praktikovao. Štaviše, verujem da je istigasa pogrešna i haram, jer u najmanju ruku može voditi u širk. Zapravo, kao što sam više puta izjavio, mislim da istigasa možda ne samo da vodi u širk. Postoji mogućnost da ona jeste širk.

Uz to, neki oblici istigase verovatnije su oblici širka nego drugi. Na primer, pretpostavimo da neko kaže „O Proroče, isceli me”, ali ne precizira da Prorok to treba da učini putem due. To bi moglo biti širk.

Isto tako, kada osoba ide dalje u ponizivanju pred mrtvom osobom, njeni postupci su verovatnije širk. Tako je onaj ko se klanja i kaže „O Proroče, isceli me” verovatnije počinio širk nego onaj ko prosto kaže „O Proroče, isceli me” bez klanjanja.

Naposletku, sigurno je da je osoba počinila širk ako kaže „O Proroče, isceli me” verujući pritom da je Prorok bog, koji poseduje božanska svojstva poput samostalne moći (istiklal).

Dodatna literatura

Mohammed Hijab dokazuje da muslimani obožavaju Muhameda! (https://www.samshmnthelogy.net/post/mohammed-hijab-proves-muslims-worship-muhammad)

PRIZIVANJE I OBOŽAVANJE, 1. DEO (https://www.samshmnthelogy.net/post/invocation-and-worship-pt-1-the-islamic-dilemma-pt-1)

Pregled u pet koraka koji dokazuje da se Muhamed obožava kao bog (https://answeringislam.blog/five-step-outline-proving-muhammad-is-worshiped-as-a-god/)