Muslimanka ima neka pitanja, 2. deo

Ovo je nastavak prvog dela naše rasprave.

Isus prima obožavanje koje pripada Bogu

Umesto da odbije da bude obožavan, što bismo očekivali da nije bio ništa više od muslimanskog proroka, ne samo da nalazimo Hrista kako prihvata takvo poštovanje, nego ga vidimo i kako ide dotle da tvrdi da je izričita Božja volja da svi ljudi poštuju njega na isti način na koji poštuju Oca:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Ovo objašnjava zašto nalazimo odlomak za odlomkom u kojima se ljudi klanjaju ili padaju ničice pred Hristom u obožavanju.

Sinoptička jevanđelja o obožavanju Isusa

Na primer, zli duhovi su padali pred Isusa priznajući da je on Sin Božji koji ima moć da ih uništi:

„I reče učenicima svojim da lađica za njega bude spremna zbog naroda, da ga ne pritješnjavaju. Jer mnoge iscijeli, tako da navaljivahu na njega koji imahu rane da ga se dotaknu. I nečisti duhovi kad god bi ga vidjeli, pripadahu k njemu i vikahu govoreći: Ti si Sin Božiji. I mnogo im prijećaše da ga ne razglašavaju.“ Marko 3:9-12

„I dođoše preko mora u zemlju Gadarinsku. I kad iziđe iz lađe, odmah ga srete iz grobova čovjek s duhom nečistim, Koji boravljaše u grobovima i niko ga ne mogaše svezati ni verigama; Jer je mnogo puta bio svezivan u okove i verige, pa je iskidao verige i okove izlomio; i niko ga ne mogaše ukrotiti. I stalno noć i dan on bješe u grobovima i po gorama, vičući i bijući sebe kamenjem. A kad vidje Isusa izdaleka, potrča i pokloni mu se. I povikavši iz sveg glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse Sine Boga Višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!“ Marko 5:1-7

Nalazimo jedan slučaj u kome su mudraci sa Istoka tražili dete Isusa da bi mu se poklonili, priznajući činjenicu da je on Car Jevreja:

„A kada se Isus rodi u Vitlejemu judejskome u dane Iroda cara, gle, dođoše mudraci od Istoka u Jerusalim i rekoše: Gdje je car judejski koji se rodi? Jer vidjesmo njegovu zvijezdu na Istoku i dođosmo da mu se poklonimo. Kada to ču car Irod, uplaši se, i sav Jerusalim sa njim. I sabravši sve prvosveštenike i književnike narodne, pitaše ih gdje će se Hristos roditi. A oni rekoše: U Vitlejemu judejskome; jer je tako prorok napisao: I ti Vitlejeme, zemljo Judina, ni po čem nisi najmanji među kneževima Judinim; jer će iz tebe izići Vođa koji će napasati narod moj Izrailja. Onda Irod, tajno dozvavši mudrace, saznade od njih kada se pojavila zvijezda. I poslavši ih u Vitlejem, reče: Idite i raspitajte se dobro za dijete, pa kada ga nađete, javite mi, da i ja dođem da mu se poklonim. A oni, saslušavši cara, pođoše, i gle, zvijezda, koju su vidjeli na Istoku, iđaše pred njima dok ne dođe i stade odozgo gdje bješe dijete. A kad vidješe zvijezdu, obradovaše se veoma velikom radosti. I ušavši u kuću, vidješe dijete sa Marijom materom njegovom, i padoše i pokloniše mu se, pa otvorivši riznice svoje, prinesoše mu dare: zlato, tamjan i smirnu.“ Matej 2:1-2, 11

Poklonstvo i darovi koje su ovi neznabošci prineli mesijanskom Detetu bili su delimično ispunjenje reči psalmiste:

„Bože, daj caru sud svoj, i pravdu svoju sinu carevu: On će suditi narodu tvojemu po pravdi, i nevoljnicima tvojim po pravici. Rodiće narodu gore mirom, i humovi pravdom. On će suditi nevoljnima u narodu, pomoći će sinovima ništega, i nasilnika će oboriti, Bojaće se tebe dok je sunca i mjeseca, od koljena do koljena. Sići će kao dažd na pokošenu livadu, kao kaplje koje porašaju zemlju. Procvjetaće u dane njegove pravednik i svuda mir dokle teče mjeseca. Vladaće od mora do mora, i od rijeke do krajeva zemaljskih. Pred njim će popadati divljaci, i neprijatelji njegovi prah će lizati. Carevi tarsiski i ostrvljani donijeće dare, carevi šavski i savski daće danak. Klanjaće mu se svi carevi, svi narodi biće mu pokorni. Jer će izbaviti ubogoga koji cvili, i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti. Od prijevare i nasilja iskupiće duše njihove, i skupa će biti krv njihova pred očima njegovima. Oni će dobro živjeti, i donijeće mu zlato iz Šave; i svagda će se moliti za njega, i svaki će ga dan blagosiljati. Biće pšenice na zemlji izobila; po vrhovima gorskim lelujaće se klasje njezino kao livanska šuma, i po gradovima cvjetaće ljudi kao trava na zemlji. Ime će njegovo biti uvijek; dokle teče sunca, ime će njegovo rasti. Blagosloviće se u njemu, svi će ga narodi zvati blaženim.“ Psalam 72:1, 8-11, 17

Potpuno ispunjenje ovog psalma čeka Hristov povratak na zemlju da bi vladao nad narodima.

Da ovaj psalam u krajnjoj liniji ukazuje na Mesiju, potvrđuju jevrejski targumi, aramejske parafraze hebrejske Biblije:

Sastavio Solomon, izgovoreno u proroštvu. Bože, daj svoje pravedne presude Caru Mesiji, i svoju pravednost sinu cara Davida. (Targum Psalama, engleski prevod Edvarda M. Kuka; podebljano isticanje naše)

Niti je ovo jedini put da je Isus obožavan uz priznanje njegovog jedinstvenog kraljevskog statusa:

„Tada mu pristupi mati sinova Zevedejevih sa sinovima svojim klanjajući mu se i moleći ga za nešto. A on joj reče: Šta hoćeš? Reče mu: Reci da sjednu ova moja dva sina, jedan sa desne strane tebi, a jedan s lijeve strane tebi, u Carstvu tvojemu.“ Matej 20:20-21

„I izvede ih napolje do Vitanije, i podigavši ruke svoje blagoslovi ih. I dok ih on blagosiljaše, odstupi od njih i uznošaše se na nebo. A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom. I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga.“ Luka 24:50-53

U ovom odlomku učenici su obožavali Isusa dok se uzdizao na nebo. Sledeće mesto nam ukazuje na to kuda je otišao:

„Kako govore da je Hristos sin Davidov? Kada sam David govori u knjizi Psalama: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni sa desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. David, dakle, njega naziva Gospodom; pa kako mu je sin?“ Luka 20:41-44 – up. Marko 12:35-37; Matej 22:41-46

Ovde Isus kaže da je David Mesiju nazvao svojim suverenim Gospodom, koga je Jahve pozvao da sedne njemu s desne strane.

Prema psalmima, Jahve je na nebu, sedi na svom prestolu i vlada nad celim stvorenjem:

„Onaj što živi na nebesima, smije se, Gospod im se podsmijeva.“ Psalam 2:4

„Gospod je u svetom dvoru svom, prijesto je Gospodnji na nebesima;“ Psalam 11:4

„Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada.“ Psalam 103:19

Dakle, Isusovo uzašašće na nebo da sedne Ocu s desne strane značilo je da on sada vlada sa samog Božjeg prestola kao suvereni Gospod svega!

Ovo pokazuje da su učenici obožavali Isusa priznajući činjenicu da je njihov vaskrsli Gospod ušao u nebo da bi započeo svoju vladavinu kao uzvišeni Car stvorenja.

Ovo nije jedini put kada je Isus govorio o svom nebeskom ustoličenju:

„I kada se razdani, sabraše se starješine narodne, prvosveštenici i književnici, i odvedoše ga u svoj Sinedrion Govoreći: Ako si ti Hristos, kaži nam. A on im reče: Ako vam i kažem, nećete vjerovati, A ako vas i zapitam, nećete mi odgovoriti, niti ćete me pustiti. Od sada će Sin Čovječiji sjedjeti sa desne strane sile Božije. Svi pak rekoše: Ti li si, dakle, Sin Božiji? A on im reče: Vi kažete da sam ja. A oni rekoše: Što nam još treba svjedočenja? Jer sami čusmo iz usta njegovih.“ „I ustade sve mnoštvo i odvede ga Pilatu. I počeše ga tužiti govoreći: Ovoga nađosmo da otpađuje narod naš, i zabranjuje davati ćesaru danak, i govori da je on Hristos car.“ Luka 22:66-71; 23:1-3 – up. Marko 14:60-64; Matej 26:62-66

Jovanovo jevanđelje nam kaže da je Sinedrion želeo da Hrist bude ubijen zato što je tvrdio da je Sin Božji:

„Kada ga, dakle, vidješe prvosveštenici i sluge, povikaše govoreći: Raspni ga, raspni! Pilat im reče: Uzmite ga vi i raspnite, jer ja ne nalazim na njemu krivicu. Odgovoriše mu Judejci: Mi imamo zakon i po zakonu našemu mora da umre, jer načini sebe Sinom Božijim. Kada, dakle, Pilat ču ovu riječ, poboja se većma.“ Jovan 19:6-8

Markovo jevanđelje otkriva da je razlog zbog koga su hteli njegovu smrt taj što su ovu tvrdnju smatrali bogohulnom:

„I stavši prvosveštenik na sredinu, zapita Isusa govoreći: Zar ništa ne odgovaraš što ovi protiv tebe svjedoče? A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim. A prvosveštenik razdrije haljine svoje, i reče: Šta nam više trebaju svjedoci? Čuste hulu na Boga. Šta vam se čini? A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt.“ Marko 14:60-64

Kada vidimo ko je to tačno Isus tvrdio da jeste, možemo bolje razumeti zašto su jevrejske vlasti tako mislile. Nazivajući sebe Sinom Čovečjim koji dolazi na oblacima nebeskim, Hrist je sebe poistovetio sa božanskom figurom koju je video prorok Danilo:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Ovaj naročiti Sin Čovečji prikazan je kako večno vlada nad narodima i prima isto ono obožavanje za koje Danilo kaže da će biti dato Svevišnjem Bogu:

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27 – up. 3:12, 17-18, 28; 6:16, 20, 26

Dakle, predstavljajući sebe kao Danilovog Sina Čovečjeg, Isus je u suštini tvrdio da je božanski Car kome svi narodi moraju služiti i koga moraju obožavati zauvek. A pošto mu Sinedrion nije verovao, prirodno su takve tvrdnje smatrali bogohulnim.

Hrist je dalje primao obožavanje kao jedinstveni Božji Sin i božansko JA JESAM, koje je suvereno nad vetrovima i morima:

„I odmah prinudi Isus učenike svoje da uđu u lađu i idu prije njega na onu stranu dok on otpusti narod. I otpustivši narod, pope se na goru da se nasamo pomoli. A nasta veče i bijaše ondje sam. A lađa bješe već nasred mora, ugrožena od valova, jer bijaše protivan vjetar. A u četvrtu stražu noći otide k njima Isus hodeći po moru. I vidjevši ga učenici gdje ide po moru, uznemiriše se govoreći: To je utvara; i od straha povikaše. A Isus im odmah reče govoreći: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se! A Petar odgovarajući reče mu: Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi. A on reče: Hodi! I izišavši iz lađe, Petar iđaše po vodi da dođe Isusu. No videći jak vjetar uplaši se, i počevši tonuti, povika govoreći: Gospode, spasi me! I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga, i reče mu: Malovjerni, zašto posumnja? I kad uđoše u lađu, presta vjetar. A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:22-33

Ovo me vodi do mog sledećeg primera:

„A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se. Tada im reče Isus: Ne bojte se, idite te javite braći mojoj neka idu u Galileju, i tamo će me vidjeti. A dok one iđahu, gle, neki od stražara dođoše u grad i javiše prvosveštenicima sve što se dogodilo. A oni sastavši se sa starješinama učiniše vijeće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca, govoreći: Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali. I ako to čuje namjesnik, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige. A oni uzevši novce učiniše kao što bijahu naučeni. I razglasi se ova riječ među Judejcima do danas. A Jedanaest učenika otidoše u Galileju, na goru kuda im je zapovijedio Isus. I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a neki posumnjaše. I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ Matej 28:9-10, 16-20

U ovom odlomku Hrist je obožavan u istom kontekstu u kome tvrdi da je Sin koji učestvuje u jednom jedinom imenu Oca i Svetoga Duha, i koji takođe poseduje apsolutnu vlast nad celokupnim stvorenjem. On čak obećava da će biti sa svim svojim učenicima do svršetka veka, što je izričita tvrdnja o sveprisutnosti!

To što Hrist poseduje isto božansko ime, u kome učestvuju i Otac i Sveti Duh, nije samo izričita potvrda njegovog božanstva, nego pruža i potporu tome da je Bog po svojoj prirodi tri-Ličan, uprkos onome što bi bilo koji antitrinitarni kult, poput Jehovinih svedoka, mogao reći o ovom tekstu:

„… Bog je jedan po suštini, ali trostruk po Ličnostima. Bog ima jednu prirodu, ali tri centra svesti: to jest, u Bogu postoji samo jedno Šta, ali postoje tri Ko; postoji jedno Ono, ali tri Ja. To je tajna, ali nije protivrečnost. Bilo bi protivrečno reći da je Bog samo jedna ličnost, ali i tri ličnosti, ili da Bog ima samo jednu prirodu, ali ima tri prirode. Ali izjaviti, kao što to čine pravoverni hrišćani, da je Bog jedan po suštini, večno otkriven u tri različite ličnosti, nije protivrečnost.

„Gramatička analiza Mateja 28:19 veoma je otkrivajuća. Stih kaže: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ (NASB, isticanje naše). Reč ime u Mateju 28:19 u grčkom stoji u jednini, što ukazuje na to da postoji jedan Bog. Ali unutar Božanstva postoje tri ličnosti, svaka sa određenim članom (koji u grčkom jeziku čvrsto ukazuje na razlikovanje) – Otac, Sin i Sveti Duh. Stih ne kaže „u imena [množina] Oca, Sina i Svetoga Duha“, niti kaže „u ime Oca, u ime Sina i u ime Svetoga Duha“. Niti kaže „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ (izostavljajući određene članove). Kaže „u ime [jednina, čime se potvrđuje jednost Boga] Oca, Sina i Svetoga Duha“ (pri čemu je svaki od njih kao ličnost različit od ostalih). Ovaj stih veoma jasno pokazuje učenje o Trojstvu.“ (Norman L. Gajsler i Ron Rouds, When Cultists Ask: A Popular Handbook on Cultic Misinterpretations [Baker Books, Grand Rapids, MI 1997], str. 130)

Ljudi su se takođe klanjali i klečali u Hristovom prisustvu zbog njegove sposobnosti da čini čudesna dela i da isceljuje mnoštva od svih njihovih nemoći:

„I kada dođoše narodu, pristupi mu čovjek i pade na koljena pred njim govoreći: Gospode, pomiluj sina mojega, jer je mjesečar i muči se ljuto; jer mnogo puta pada u vatru, i mnogo puta u vodu. I dovedoh ga učenicima tvojim i ne mogoše ga iscijeliti. A Isus odgovarajući reče: O rode nevjerni i pokvareni! Dokle ću biti s vama? Dokle ću vas trpljeti? Dovedite mi ga amo. I zaprijeti mu Isus; i demon iziđe iz njega; i ozdravi momče od onoga časa.“ Matej 17:14-18

„I gle, dođe jedan od starješina sinagoge po imenu Jair; i vidjevši ga pade pred noge njegove. I moljaše ga mnogo, govoreći: Ćerčica je moja na samrti; da dođeš i metneš na nju ruke, da se spase i da živi. I pođe s njim. I za njim iđaše naroda mnogo, i pritješnjavahu ga. I žena neka koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi, I mnogo prepatila od mnogih ljekara, i potrošila sve što je imala, i ništa joj nije pomoglo, nego joj je još gore bilo, Kad je čula za Isusa, dođe s narodom i dotače se ostrag haljine njegove. Jer govoraše u sebi: Ako se samo dotaknem haljina njegovih, ozdraviću. I odmah presahnu izvor krvi njezine, i osjeti u tijelu da ozdravi od bolesti. I odmah Isus osjeti u sebi silu što iziđe iz njega, i obazrevši se na narod, reče: Ko se to dotače mojih haljina? I rekoše mu učenici njegovi: Vidiš gdje te narod pritiska, i pitaš: ko se dotače mene? I on se obaziraše da vidi onu koja to učini.“ Marko 5:22-32

„I ustavši odande, otide u krajeve tirske i sidonske, i ušavši u kuću, htjede da to niko ne dozna; no nije se mogao sakriti. Jer čuvši za njega žena u čijoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovim. A ta žena bijaše neznaboškinja rodom Sirofeničanka, i moljaše ga da istjera demona iz kćeri njezine. A Isus joj reče: Pusti da se najprije djeca nahrane; jer nije pravo uzeti hljeb od djece i baciti psima. A ona odgovori i reče mu: Da, Gospode, ali i psi ispod trpeze jedu od mrva djetinjih. I reče joj: Za ovu riječ, idi, izišao je demon iz kćeri tvoje. I došavši kući, nađe kćer da leži na postelji, a demon bješe izišao.“ Marko 7:24-30

„A dogodi se kada se narod sleže k njemu da sluša riječ Božiju i on stajaše kraj Genisaretskog jezera, I vidje dvije lađe gdje stoje ukraj jezera, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže. I uđe u jednu lađu, koja bijaše Simonova, i zamoli ga da odmakne malo od obale; i sjede i učaše narod iz lađe. A kad presta govoriti, reče Simonu: Hajde na dubinu i bacite mreže svoje za lov. I odgovarajući Simon reče mu: Učitelju, svu noć smo se trudili, i ništa ne uhvatismo; ali na tvoju riječ baciću mrežu. I učinivši to, uloviše veliko mnoštvo riba te im se mreža poče cijepati. I dadoše znak društvu koje bješe na drugoj lađi da dođu da im pomognu; i dođoše, i napuniše obje lađe tako da se one potapahu. A kad vidje Simon Petar, pripade koljenima Isusovim govoreći: Iziđi od mene, Gospode, jer sam čovjek grješan. Jer zaprepašćenje obuze njega i sve koji bijahu s njim zbog lova ribe što uhvatiše, A tako isto i Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reče Isus Simonu: Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti.“ Luka 5:1-11

Petrova reakcija pred Hristom podseća na način na koji su starozavetni sveti reagovali u prisustvu Jahvea Boga:

„Tada Jov odgovori Gospodu i reče: Znam da sve možeš, i da se ne može smesti što naumiš. Ko je to što zamračuje savjet nerazumno? Zato kažem da nijesam razumijevao; čudesno je to za me, te ne mogu znati. Slušaj kad uzgovorim, i kad zapitam, kaži mi. Ušima slušah o tebi, a sada te oko moje vidi. Zato poričem, i kajem se u prahu i pepelu.“ Jov 42:1-6

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.“ Isaija 6:1-5

Stoga je iz svih ovih primera sasvim jasno da sinoptička jevanđelja prikazuju Isusa kako biva obožavan kao Bog, a činjenica da je takvo obožavanje prihvatao bez oklevanja pokazuje da je o sebi mislio kao o Bogu.

Ova činjenica nam pomaže da bolje razumemo sledeći navod:

„I pristupiše mu hromi i slijepi u hramu, i iscijeli ih. A kad vidješe prvosveštenici i književnici čudesa koja učini, i djecu gdje viču u hramu i govore: Osana Sinu Davidovu, rasrdiše se. I rekoše mu: Čuješ li šta ovi govore? A Isus im reče: Da! Zar niste nikada čitali: Iz usta djece i odojčadi načinio si sebi hvalu?“ Matej 21:14-16

Isus navodi sledeći psalam kako bi opravdao hvalu koju je primao od ove dece:

„Gospode, Gospode naš! Kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji! Podigao si slavu svoju više nebesa. U ustima male djece i koja sisaju činiš sebi hvalu nasuprot neprijateljima svojim, da bi učinio da zamukne neprijatelj i nemirnik.“ Psalam 8:1-2

Prema Psaltiru, Jahve je odredio hvalu i od dece i od odojčadi kako bi ućutkao svoje neprijatelje. Poenta je u tome da čak i odojčad imaju dovoljno razuma da znaju da treba da obožavaju Jahvea, svog Boga, za razliku od njegovih neprijatelja koji misle da su mudri, a svojim protivljenjem Jahveu pokazuju da nisu ništa drugo do bezumnici.

A jedini način na koji je Isus mogao da uzme stih koji govori o odojčadi koja hvale Jahvea i da ga upotrebi da opravda obožavanje koje je primao od dece jeste ako je polazio od pretpostavke da on zaista jeste(i beše) Jahve Bog! U suprotnom, nema nikakve svrhe navoditi ovo mesto ako Isus nije mislio da jeste(i beše) ovaploćeni Jahve.

Drugim rečima, kako bi tekst koji pominje decu koja obožavaju Jahvea mogao da opravda hvalu koju je Isus primao, ako on nije Jahve?

Odgovor je očigledan… ne bi mogao, a ipak je Isus naveo takav stih da bi odbranio obožavanje koje je primao od dece!

U svetlu svega prethodno rečenog, mogu li podaci biti jasniji da sinoptički pisci prikazuju Hrista kako prima iste one počasti i obožavanje koji treba da budu dati jedino Bogu?

O pitanju Isusovog obožavanja imamo još toga da kažemo u sledećem nastavku.