Međuzavetna jevrejska literatura i božanstvo Gospoda Isusa

Dodatni dokazi za jednosuštnost Sina sa Ocem

U mnogim našim člancima (od kojih se većina može naći ovde) ispitivali smo Isusove izjave i tvrdnje novozavetnih pisaca u svetlu starozavetnih knjiga kako bismo pokazali da nadahnuti hrišćanski spisi objavljuju apsolutno božanstvo Gospoda Isusa, to jest da je Hristos punina Božanstva koja je postala telo, budući da je večni Sin Božiji.

Ovde započinjemo niz članaka u kojima ćemo razmotriti deo međuzavetne jevrejske literature, knjige koje su napisane između dva Zaveta (tj. starozavetnih i novozavetnih spisa), kako bismo stekli predstavu o tome u šta su neki Jevreji tog vremena verovali u pogledu Božje prirode. Navodićemo odlomke iz tih knjiga da bismo videli šta one kažu o Božjim svojstvima i delima, i to uporedili sa onim što Novi zavet uči o Ličnosti i delu Hrista.

Počinjemo ispitivanjem apokrifne knjige 2. Makavejske, koju katolici prihvataju kao nadahnuto Sveto pismo i kao deo svog starozavetnog kanona. Prema ovom spisu, Bog je kaznio paganskog sirijskog tiranina, kralja Antioha IV Epifana, zato što je tvrdio da ima vlast nad stvorenjem, poput upravljanja morskim talasima, i time sebe činio jednakim Bogu:

„A u ono vrijeme desi se da se Antioh vrati posramljen iz Persijskih krajeva. Jer bješe ušao u takozvani Persepolj i pokušao da opljačka (tamošnji) hram i zauzme grad. Zbog toga mnoštva (naroda) skočiše za oružje te (carevi vojnici) biše odbijeni; i bi tako da Antioh, pobijeđeni od mještana, bude prinuđen na sramni povratak. A kada bješe kod Ekbatana, doznade za događaje s Nikanorom i one oko Timoteja. I nadut gnjevom, smatraše da protiv Judejaca treba da okrene i ono zlo koje mu učiniše oni koji ga najuriše (iz Persije), te zato naredi vozaču svojih bornih kola da neprekidno juri naprijed i ubrzava putovanje, mada ga je sud (Božiji) s neba pratio. Jer nadmeno reče ovako: „Čim dođem tamo, učiniću Jerusalim grobljem Judejaca.“ No Svevideći Gospod Bog Izrailjev porazi ga neizlječivom i nevidljivom ranom. Jer tek što izgovori tu riječ, zahvati ga nepodnosivi bol utrobe i gorke unutrašnje muke; (I) sasvim pravedno (snađe to) onoga koji je mnogim i nečuvenim nesrećama mučio utrobe drugih. No on ne odstupaše od nadmenosti, pa se još više ispunjavaše gordošću, dišući ognjem gnjeva na Judejce i zapovijedajući da se putovanje ubrza. A desi se da i pade iz kola koja juriše prebrzo, a pao je tako nesrećno da je iščašio sve udove tijela. I (tako) onaj koji je do maloprije, zbog nadljudske gordosti, smatrao da može zapovijedati morskim valovima i kantarom izmjeriti visine gora, padnuvši na zemlju bješe nošen na nosilima, javno svima (tako) pokazujući silu Božiju. Tako i iz tijela bezbožnoga (cara) izlažahu crvi, i još živome u bolovima i mukama otpadaše meso, a od smrada njegovog sav vojni logor bješe zahvaćen gađenjem od truleži. I onoga koji do maloprije smatraše da će dotaći nebeske zvijezde, niko ne mogaše nositi zbog nepodnosive težine smrada. Tek tada, kod skršenog i poniženog (cara) poče da opada velika gordost i on da dolazi u spoznanje, pogađan božanskom kaznom – bolovima svakoga časa, I ne mogući da podnese sopstveni smrad, reče ovako: „Pravo je Bogu pokoravati se, i budući smrtan, ne misliti da si ravan Bogu.“ A zaricaše se nečastivac Gospodaru (svih), koji ga još nije pomilovao, govoreći ovako: Sveti Grad – u koji žureći da stigne, htjede da sravni sa zemljom i učini ga grobljem – da bude slobodan! A Judejce – koje smatraše da nisu dostojni ni pogreba, nego da zajedno sa odojčadima budu bačeni grabljivim lešinarima i zvjerovima – da ih sve učini jednakim s Atinjanima. A Sveti Hram – koji je ranije opljačkao – da će ga ukrasiti najljepšim poklonima i da će sve sveštene sasude mnogostruko uzvratiti, a troškove potrebne za žrtve da će davati od svojih prihoda. I uza (sve) to: da će i sam postati Judejac, i da će obići svako naseljeno mjesto javljajući silu Božiju. No pošto niotkuda ne prestajahu bolovi, jer na njega dođe pravedni sud Božiji, izgubivši nadu za svoje stanje, napisa Judejcima niže potpisano pismo u vidu molbe sa ovim sadržajem: „Dobrim Judejcima, građanima (carskim), car i vojskovođa Antioh – da se mnogo raduju i zdravi budu i dobro čine! Ako ste vi zdravi i djeca vaša, i ako su vam stvari po volji, (uznosim Bogu najveću zahvalnost), imajući nadu u Nebo. (Ja, pak, bolestan ležim), pamtim s ljubavlju vaše poštovanje i naklonost, vraćajući se iz Persijskih krajeva, i pavši u bolest koja ima nevolju, smatrah za nužno da se pobrinem za opštu bezbjednost svih. Ne očajavam za sebe, nego imam veliku nadu da ću izaći iz ove bolesti. A gledajući da i otac moj,[28]u vremena kada kretaše s vojskom u gornje krajeve[29]određivaše budućeg nasljednika, Da ako se nešto neočekivano desi, ili pak ako bude javljeno nešto loše, građani zemlje, znajući kome su ostavljene stvari (državne), da se ne uznemiravaju. Uz to, poznajući okolne vladare i one što su susjedi carstvu, koji gledaju na vremena (pogodna) i očekuju šta će se dogoditi, odredio sam sina moga Antioha za cara, kojega sam, više puta odlazeći u gornje satrapije,[30]mnogima od vas ostavljao i preporučivao, napisah mu ovo što slijedi niže. Molim vas, dakle, i tražim, da pamteći dobročinstva opšta i pojedinačna, svaki očuva naklonost koju imadoste prema meni i prema sinu mome. Jer sam uvjeren da će i on blagonaklono i čovjekoljubivo, sljedujući moju volju, odnositi se prema vama.“ Ovaj, dakle, ubica ljudi i bogohulnik, doživjevši najgore, završi život na najgori način, kao što je druge osudio – u gorama strane zemlje.“ 2. Makavejska 9:1-12, 28 RSV (Izvor)

Prema gore navedenom, onaj ko tvrdi da zapoveda morskim talasima čini sebe jednakim Bogu, budući da je to delo koje jedino Bog može da vrši. A pošto nijedan smrtnik nikada ne može biti Bog, ne postoji ljudsko biće koje bi ikada moglo da tvrdi da ima moć da zapoveda prirodnim silama.

Prethodno nam pomaže da potpunije razumemo sledeće novozavetne odlomke:

„I reče im u onaj dan uveče: Pređimo na onu stranu. I oni, ostavivši narod, uzeše ga kao što bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim. I nastade velika bura od vjetra; i valovi tako zapljuskivahu lađu da ona već poče da tone. A on bijaše na krmi spavajući na uzglavlju; i probudiše ga i rekoše mu: Učitelju, zar ti ne mariš što propadamo? I ustavši, zaprijeti vjetru, i reče moru: Ćuti, prestani! I utoli vjetar, i postade tišina velika. I reče im: Zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere? I strahom se velikim ispuniše, i govorahu jedan drugome: Ama ko je ovaj da ga i vjetar i more slušaju?“ Marko 4:35-41

Hristova vlast nad vetrovima i morima, a naročito nad talasima, navodi njegove sledbenike da se pitaju ko je on zaista bio. Budući da su bili Jevreji, znali su iz svojih Pisama da je to moć koju ima samo Bog, kao što 2. Makavejska prikladno svedoči, čime se objašnjava zašto su učenici bili tako uplašeni i zadivljeni Isusovom sposobnošću da upravlja vetrovima i morima. Očigledno nisu mogli da pojme kako čovek, i to njihov sunarodnik Jevrejin, može imati vlast nad prirodnim silama kada je to bila isključivo Božja povlastica. Tek kasnije će prihvatiti činjenicu da to nije bilo obično ljudsko biće, već sam Bog (tačnije, božanski Sin) koji je izabrao da postane čovek kako bi doneo spasenje svome narodu.

Kao da to nije dovoljno zapanjujuće, Isus tvrdi upravo ono što, prema 2. Makavejskoj, nijedan smrtnik nikada ne sme da se usudi da tvrdi — naime, jednakost sa Bogom (Ocem)!

„Potom bješe praznik judejski, i iziđe Isus u Jerusalim. A u Jerusalimu kod Ovčijih vrata postoji banja, koja se jevrejski zove Vitezda, i ima pet trijemova. U njima ležaše veliko mnoštvo bolesnika, slijepih, hromih, suhih, koji čekahu da se voda zatalasa. Jer anđeo Gospodnji povremeno silažaše i uzburkavaše vodu; i koji bi prvi ušao pošto se uzburka voda, ozdravio bi, ma od kakve bolesti bolovao. A ondje bijaše neki čovjek koji trideset i osam godina bješe bolestan. Kad vidje Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već mnogo godina bolestan, reče mu: Hoćeš li zdrav da budeš? Odgovori mu bolesnik: Gospode, čovjeka nemam, da me spusti u banju kada se uzburka voda; a dok ja dođem, drugi siđe prije mene. Reče mu Isus: Ustani, uzmi odar svoj i hodi! I odmah ozdravi čovjek, i uze odar svoj i hođaše. A taj dan bješe subota. Tada govorahu Judejci iscijeljenom: Subota je, nije ti dopušteno da nosiš odar. On im odgovori: Koji me učini zdravim on mi reče: Uzmi odar svoj i hodi. A oni ga zapitaše: Ko je taj čovjek koji ti reče: Uzmi odar svoj i hodi? A izliječeni ne znađaše ko je; jer se Isus bješe udaljio zbog mnogog naroda na onome mjestu. Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto, postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi. Čovjek otide i javi Judejcima da je Isus taj koji ga učini zdravim. I zato gonjahu Judejci Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu. A Isus im odgovori: Otac moj do sada djela, i ja djelam. I zato još više tražahu Judejci da ga ubiju, ne samo što narušavaše subotu, nego što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu.“ Jovan 5:1-18

Razlog zbog kojeg su Jevreji (ispravno) mislili da Isus sebe čini jednakim Bogu (Ocu) jeste njegova naglašena tvrdnja da ima isto božansko pravo da radi u subotu kao i Bog, i to na osnovu toga što je jedinstveni Sin Božiji (tj. „Otac moj“), jedini Sin te vrste (što monogenes zapravo i znači):

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe. I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:14, 18

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:16-18

Isus je u suštini govorio da, kao jedinstveni Sin Božiji, može činiti ono što se smatralo nedopuštenim na taj sveti dan, jer nije vezan zakonima i propisima o suboti, isto kao što njima nije vezan ni njegov Otac.

Govoreći to, Hristos je praktično tvrdio da je sam Gospodar subote, Onaj koji ima vlast da radi, kao i da određuje kakva se dela mogu, a kakva ne mogu činiti na taj sveti dan:

„Zato je Sin Čovječiji gospodar i od subote.“ Marko 2:28

A da neko ne bi pretpostavio kako Isus nije tvrdio da je jednak Bogu, već da je posredi bio grub nesporazum Jevreja, obratimo pažnju na sledeći tekst:

„Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo.“ Jovan 10:27-30

Gospod kaže da on lično daje večni život, što je nedvosmisleno božansko delo. Hristos je tu tvrdnju ponovio više puta:

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:21, 25-26, 28-29

„A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:35-40

„A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće. Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, i onaj koji jede mene i on će živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji siđe s neba: ne kao što oci vaši jedoše manu, i pomriješe; koji jede hljeb ovaj živjeće vavijek.“ Jovan 6:53-58

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“ Jovan 17:1-2

Štaviše, Isusova izjava da je jedno sa Ocem postaje utoliko zapanjujuća kada uzmemo u obzir da je izrečena odmah nakon što je Gospod rekao da je njegov Otac veći od svih. Time je Isus mislio da ne postoji niko ko može sprečiti Boga da zaštiti svoje stado, jer nema nikoga ko je moćan kao Bog i ko bi mogao osujetiti Božju nameru da spase svoje ovce. Pa ipak, Gospod Isus sebe vidi u jedinstvenoj kategoriji, budući da daje večni život i ima moć da spreči bilo koga da otme njegovo stado iz njegove suverene ruke zaštite. To konačno dokazuje da je Gospod smatrao da je jedno sa Ocem u smislu da mu je jednak u moći i sposobnosti, te da stoga mora biti Bog.

S obzirom na sve prethodno, očigledno je da razmatranje Isusovih izjava i dela u svetlu pozadine Starog zaveta i međuzavetnih spisa, kao i istorijskog i kulturnog konteksta tog vremena, konačno dokazuje van svake razumne sumnje da novozavetni spisi zaista objavljuju apsolutno božanstvo Sina Božijeg.

I umesto da porazi Isusa zbog činjenja takvih dela ili zbog iznošenja takvih tvrdnji, baš kao što je pogubio Antioha zato što je te stvari samo pomišljao, Bog je zapravo vaskrsao svoga Sina u besmrtni život, kao njegovo opravdanje i kao natprirodnu potvrdu tih božanskih tvrdnji!

„Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu, Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.“ Dela apostolska 2:30-36

„O Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, Isusu Hristu Gospodu našem, koji je objavljen u sili po Duhu Svetome za Sina Božijega vaskrsenjem iz mrtvih,“ Rimljanima 1:3-4

Za više o pitanju Isusove jednakosti sa Ocem i njegove vlasti nad prirodnim silama preporučujemo sledeće članke: 1, 2

Deo 2: Isus Hristos – Bog koji sabira svoj narod