Dobro pitanje: kome tačno Alah plaća otkup? [1. deo]

Kome tačno Alah plaća otkup? 1. deo

Vodeći takijista i hristofob Pol Bilal Vilijams daje link na jutjub snimak na kojem je drugi istaknuti muslimanski takijista, Šabir Ali, izneo nekoliko izazova dr Dejvidu V. Šenku u vezi sa Hristovom smrću. Nakon što je citirao Marko 10:45, gde Isus kaže da je on, Sin Čovečji, došao da dâ svoj život kao otkup za mnoge, Ali je upitao:

„Kome se otkup plaća? Ako je platio otkup Bogu da bi nas oslobodio, onda Bog izgleda kao despotski vladar koji uzima krv svoga Sina da bi nas pustio na slobodu, iako je to ionako mogao da učini.“

Ali je takođe izjavio:

„Ako se otkup plaća đavolu, to pokazuje da je đavo u ravnopravnom pregovaračkom položaju sa Bogom, jer ovde može da zahteva samog Sina Božjeg kako bi nas pustio na slobodu, kao što Bog želi.“

Nešto kasnije, u istom snimku, Ali je izneo sledeći komentar u jednoj od svojih debata sa hrišćanskim apologetom Džejem Smitom, iskrivljujući smisao Isusove parabole o bludnom sinu iz Luka 15:11-32:

„Niko ne mora da umre da bi nekome bilo oprošteno, jer ako neko umre, onda nema oproštaja. Znate, to znači da sam samo uzeo punu cenu, da sam okrutan sudija koji naplaćuje punu kaznu, neko ode i umre, i onda sam ja zadovoljan. Ali ako je Bog pun ljubavi i dobrote, trebalo bi da bude pun ljubavi i dobrote i prema svome Sinu, i da spase svoga Sina na neki drugi način.“

Odgovor na Alijeva pitanja prilično je jednostavan. Sveto pismo izričito jasno kaže da je Gospod Isus Hristos dobrovoljno prineo sebe Bogu Ocu, a ne Satani, kako bi umilostivio sveto negodovanje trojedinog Božanstva zbog greha počinjenih protiv Oca, Sina i Svetoga Duha:

„I živite u ljubavi kao što je i Hristos nas ljubio i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na prijatni miris.“ Efescima 5:2

„Koliko li će više krv Hrista, koji Duhom vječnim prinese sebe neporočna Bogu, očistiti savjest vašu od mrtvih djela, da biste služili Bogu živome i istinitome.“ Jevrejima 9:14

„Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite; i ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika. A on je žrtva pomirenja za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta.“ 1. Jovanova 2:1-2

Hristov otkup prinet je Ocu, koji ga je primio u ime celokupnog Božanstva, kako bi Bog potom mogao da oprosti grešnicima i oslobodi ih ropstva vlasti greha i Satane, a da pri tome ne naruši svoja savršena merila pravde i svetosti:

„Isus im odgovori: Zaista, zaista vam kažem da svako koji čini grijeh rob je grijehu. A rob ne ostaje u kući vavijek, sin ostaje vavijek. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.“ Jovan 8:34-36

„Sluga pak Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude tih prema svima, poučan, nezlobiv, Koji sa krotošću kara one koji se protive, eda bi im kako Bog dao pokajanje za poznanje istine, I da se izbave iz zamke đavola, koji ih je žive ulovio da vrše volju njegovu.“ 2. Timoteju 2:24-26

„A privremeno manjim od anđela vidimo Isusa, zbog stradanja sve do smrti, ovjenčanoga slavom i čašću, da bi po blagodati Božijoj okusio smrt za sve. Jer je prikladno Bogu, za Kojega je sve i kroz Kojega je sve, Koji privede mnoge sinove u slavu, da Čelnika spasenja njihova učini savršenim kroz stradanje. Jer i Onaj koji osvećuje i oni koji se osvećuju svi su od jednoga; zato se ne stidi da ih naziva braćom, govoreći: Objaviću Ime tvoje braći svojoj, usred sabora pjesmom ću te veličati. I opet: Ja ću se uzdati u Njega. I opet: Evo ja i djeca koju mi dade Bog. A pošto ta djeca imaju zajednicu u krvi i mesu, i On uze najprisnijeg udjela u tome, da smrću satre onoga koji ima moć smrti, to jest đavola, I da izbavi one koji iz straha od smrti cijeloga života bijahu krivci za svoje robovanje. Jer, zaista se ne prisajedini anđelima, nego se prisajedini sjemenu Avraamovu. Stoga je trebalo da u svemu bude podoban braći, da bi bio milostiv i vjeran Prvosveštenik u službi Bogu, kako bi očistio grijehe naroda. Jer pošto je i sam stradao budući kušan, zato može pomoći onima koji bivaju kušani.“ Jevrejima 2:9-18

Hristova zamenička smrt pokazuje da je Bog savršeno pravedno i sveto Biće koje ne može naprosto da previdi greh, jer bi to značilo da Bog nije potpuno pravedan:

„Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, U dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ Rimljanima 3:25-26

Zato Sveta Biblija sasvim jasno kaže da Bog neće naprosto proglasiti nevinima krivce za prestupe koje su počinili protiv njega:

„Riječi lažne kloni se, i bezazlenoga i pravoga nemoj ubiti, jer neću opravdati bezbožnika.“ Izlazak 23:7

„Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom. Koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otačke na sinovima i na unucima do trećega i četvrtoga koljena.“ Izlazak 34:6-7

„Gospod dugo čeka i obilan je milošću, prašta bezakonje i grijeh, ali ne pravda krivoga, nego pohodi bezakonje otačko na sinovima do trećega i četvrtoga koljena.“ Brojevi 14:18

„Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.“ Jov 10:14

„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3

Hristova pomiriteljska žrtva to postiže tako što na sebe prima kaznu koju grešnici zaslužuju, da bi se Bog mogao s ljubavlju i samilošću okrenuti onima koji istinski veruju i kaju se.

Da je ovo savršeno pravedan način na koji Bog rešava problem greha i oproštaja, ne narušavajući svoju pravednost i svetost, vidi se iz načina na koji Sveto pismo opisuje kaznu koju čovekova pobuna povlači za sobom.

Sveta Biblija govori o plati za greh, to jest o naknadi koju čovek prima za grehe koje čini protiv Boga:

„Rad je pravednikov na život, dobitak bezbožnikov na grijeh.“ Priče Solomonove 10:16

„U kući pravednikovoj ima mnogo blaga, a u dohotku je bezbožnikovu rasap.“ Priče Solomonove 15:6

„Eto, napisano je preda mnom: Neću mučati, nego ću platiti, platiću im u njedra. Za bezakonja vaša i za bezakonja otaca vaših, veli Gospod, koji kadiše na gorama, i na humovima ružiše me, izmjeriću im u njedra platu za djela koja činiše od početka.“ Isaija 65:6-7

„Jer je plata za grijeh smrt, a dar Božiji je život vječni u Hristu Isusu, Gospodu našem.“ Rimljanima 6:23

Da se izraz pa'ullat odnosi na platu koju čovek prima za dela ili postupke koje je učinio, lako se vidi iz načina na koji se koristi u sledećem tekstu:

„Ne zakidaj bližnjega svojega i ne otimaj mu; plaća nadničarova da ne prenoći kod tebe do jutra.“ Levitska 19:13

Ovi primeri pokazuju da postoji plata koju će nepokajani grešnici primiti za svoja buntovna dela, naime, smrt i večna propast:

„To je znak pravednoga suda Božijega, da se udostojite Carstva Božijega, za koje i stradate, Pošto je pravedno u Boga da uzvrati muku onima koji vas muče, A vama stradalnicima spokojstvo sa nama kada se javi s neba Gospod Isus s anđelima sile svoje, U ognju plamenome, koji će osuditi one koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se Jevanđelju Gospoda našega Isusa Hrista. Takvi će biti osuđeni na vječnu pogibao od lica Gospodnjega i od slave sile njegove, Kada dođe u onaj Dan da se proslavi u svetima svojima i pokaže se divan u svima vjerujućima, jer povjerovaste svjedočanstvu našemu.“ 2. Solunjanima 1:5-10

Sveta Biblija greh naziva i dugom koji je načinjen prema Bogu i koji neko mora da plati:

„Ovako, dakle, molite se vi: Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje; Da dođe Carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu; Hljeb naš nasušni daj nam danas; I oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim; I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga. Jer je tvoje Carstvo i sila i slava u vijekove. Amin.“ Matej 6:9-13

Isus jasno svrstava grehe u dugove koje Bog u svojoj milosti i milosrđu oprašta, a to ponavlja i u sledećim odlomcima:

„Tada mu pristupi Petar i reče: Gospode, koliko puta, ako mi zgriješi brat moj, da mu oprostim? Do sedam li puta? Reče mu Isus: Ne velim ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. Zato je Carstvo nebesko slično čovjeku caru, koji htjede da se proračuna sa slugama svojim. I kad se poče računati, dovedoše mu jednoga dužnika od deset hiljada talanata. I budući da on nemaše čime vratiti, zapovijedi gospodar njegov da prodadu njega i ženu njegovu i djecu i sve što imaše, i da se naplati. No sluga taj pade i klanjaše mu se govoreći: Gospodaru, pričekaj me, i sve ću ti vratiti. A gospodar se sažali na onoga slugu, i pusti ga i dug mu oprosti. A kad iziđe sluga taj, nađe jednoga od svojih drugara koji mu bijaše dužan sto dinara, i uhvati ga i stade daviti govoreći: Daj mi što si dužan! Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreći: Pričekaj me, i sve ću ti vratiti. A on ne htjede, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne vrati dug. Vidjevši pak drugari njegovi taj događaj, ožalostiše se veoma, i otišavši, objasniše gospodaru svojemu sve što se dogodilo. Tada ga pozva gospodar njegov, i reče mu: Zli slugo, sav dug onaj oprostio sam ti, jer si me molio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga drugara, kao i ja na te što se smilovah? I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne vrati sve što mu je dugovao. Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojih sagrješenja njihova.“ Matej 18:21-35

„Moljaše ga pak jedan od fariseja da bi objedovao u njega; i ušavši u kuću farisejevu, sjede za trpezu. I gle, žena u gradu koja bješe grješnica, doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese miris u sudu od alavastra. I stavši pozadi kod nogu njegovih plakaše, i stade kvasiti noge njegove suzama, i kosom glave svoje otiraše, i cjelivaše noge njegove, i mazaše mirisom. A kad vidje farisej koji ga je pozvao, reče u sebi: Da je on prorok, znao bi ko i kakva ga se žena dotiče; jer je grješnica. I odgovarajući Isus reče mu: Simone, imam ti nešto kazati. A on reče: Učitelju, kaži. A Isus reče: Dvojica bijahu dužni jednome povjeriocu, jedan bješe dužan pet stotina dinara, a drugi pedeset. A kad oni ne imadoše da mu vrate, pokloni obojici. Kaži, koji će ga od njih dvojice većma ljubiti? A Simon odgovarajući reče: Mislim onaj kome više pokloni. A on mu reče: Pravo si sudio. I okrenuvši se ženi, reče Simonu: Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, ni vode mi na noge nisi dao, a ona mi suzama obli noge, i kosom glave svoje obrisa. Cjeliva mi nisi dao; a ona, otkako uđe, ne presta cjelivati mi noge. Uljem nisi pomazao glavu moju, a ona mirisom pomaza mi noge. Zato ti kažem: Opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta malu ljubav ima. A njoj reče: Opraštaju ti se grijesi. I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: Ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: Vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Luka 7:36-50

Apostol Pavle takođe poredi greh sa dugom koji se pripisuje ili upisuje nekome na račun:

„Kao što i David govori da je blažen onaj čovjek kome Bog uračunava pravednost bez djela: Blaženi su oni kojima se oprostiše bezakonja i kojima se pokriše grijesi. Blažen je čovjek kome Gospod ne uračuna grijeh.“ Rimljanima 4:6-8

„Jer grijeh bješe na svijetu do zakona, ali se grijeh ne računa kada nema zakona.“ Rimljanima 5:13

Pošto se greh svrstava u dug koji se duguje Bogu i koji mora biti u potpunosti plaćen, nema apsolutno ničeg pogrešnog ni nepravednog u tome da se neko drugi dobrovoljno ponudi da taj dug plati umesto drugoga.

Tu na scenu stupa Gospod Isus Hristos. On dobrovoljno prima platu koju smo mi zaslužili i plaća dug koji smo mi dugovali, kako bi Bog imao osnov da nas oslobodi svih naših dugova prema njemu, a da pri tome ne naruši svoja savršena merila svetosti i pravednosti.

Drugim rečima, razlog zbog kojeg Bog dugove koje su vernici načinili ne upisuje na njihov račun jeste taj što ih je upisao Hristu, koji je rado prihvatio da ih plati svojom žrtvenom smrću na krstu:

„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju. Kao što Otac poznaje mene i ja Oca; i život svoj polažem za ovce. I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i te mi valja privesti, i čuće glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir. Zato me Otac ljubi, jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem. Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovijest primih od Oca svoga.“ Jovan 10:14-18 English Standard Version (ESV)

„Stoga, ako je ko u Hristu, nova je tvar, staro prođe, gle, sve novo postade. A sve je od Boga, koji pomiri nas sa sobom kroz Isusa Hrista, i koji nam dade službu pomirenja. Jer Bog bješe u Hristu koji pomiri svijet sa sobom, ne uračunavši im grijehe njihove, i metnuvši u nas riječ pomirenja. Umjesto Hrista, dakle, molimo, kao da Bog poziva kroz nas; molimo u ime Hristovo – pomirite se sa Bogom! Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ 2. Korinćanima 5:17-21 New American Standard Version (NASB)

„A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos; a što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene.“ Galatima 2:20 ESV

„Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu i sebe predade za nju, Da je osveti, očistivši je krštenjem u vodi riječju, Da je stavi preda se, slavnu Crkvu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično, nego da bude sveta i neporočna. Tako su dužni i muževi da vole svoje žene kao svoja tijela; jer koji voli svoju ženu, samoga sebe voli.“ Efescima 5:25-28 ESV

„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima. I vas koji ste nekada bili otuđeni i svjesno neprijatelji u zlim djelima, Sada vas izmiri smrću njegovog ljudskog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne i nevine, Ako samo ostanete u vjeri utemeljeni i postojani, i ne odvajajući se od nade Jevanđelja, koje čuste, koje je propovijedano svoj tvari pod nebom, kojemu ja, Pavle, postadoh služitelj.“ Kološanima 1:13-23

„I vas koji ste bili mrtvi u grijesima i u neobrezanju tijela vašega, oživi vas sa Njim, oprostivši nam sve grijehe; Izbrisa obveznicu koja nas svojim propisima optuživaše i bješe protiv nas, i ukloni je prikovavši je na krst; Razoružavši načalstva i vlasti, žigosa ih javno, pobjedivši na njemu.“ Kološanima 2:13-15 ESV

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, I učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, njemu slava i moć u vijekove vijekova. Amin.“ Otkrivenje 1:5-6 ESV

Ovo je slično onome što je Pavle učinio za odbeglog roba po imenu Onisim:

„Ako sam ti, dakle, zajedničar u vjeri, primi njega kao mene. Ako ti je u čemu skrivio, ili dužan ostao, to meni uračunaj. Ja, Pavle, napisah svojom rukom, ja ću platiti; da ti ne kažem da i samog sebe meni duguješ.“ Filimonu 1:17-19

Pavle kaže Filimonu da sve što mu Onisim duguje upiše na Pavlov račun, budući da će on onda biti odgovoran da taj dug plati umesto njega, i podstiče Filimona da svog odbeglog roba primi kao što bi primio samog blaženog apostola.

Na sličan način, Hristos se pobrinuo da izmiri naše dugove pred Bogom tako što ih je preuzeo na svoj račun, kako bi Bog blagovoleo da nas prihvati i primi kao što prima sopstvenog voljenog Sina.

Na kraju krajeva, ono što je Bog učinio za nas na Golgoti naprosto je duboka tajna koju naše ograničeno iskustvo i naš ograničeni um ne mogu na odgovarajući način opisati, budući da je reč o božanskoj stvarnosti koju konačna stvorenja nikako ne mogu potpuno da obuhvate. Međutim, to nikome ne daje izgovor da odbaci ovu slavnu božansku istinu i veličanstveni dokaz Božje beskrajne ljubavi prema njegovim palim ljudskim stvorenjima samo zato što joj u čitavom stvorenju nema ničeg sličnog i što je nemoguće do kraja je dokučiti.

Pokojni K. S. Luis to je izvanredno izrazio:

„Po mom mišljenju, same teorije nisu ono što se od vas traži da prihvatite. Mnogi od vas su bez sumnje čitali Džinsa ili Edingtona. Kada hoće da objasne atom ili nešto slično, oni vam daju opis na osnovu kojeg možete da stvorite misaonu sliku. Ali vas potom upozoravaju da ta slika nije ono u šta naučnici zapravo veruju. Ono u šta naučnici veruju jeste matematička formula. Slike postoje samo zato da bi vam pomogle da razumete formulu. One nisu istinite na način na koji je istinita formula; ne pružaju vam samu stvar, već samo nešto manje-više nalik na nju. Sama stvar ne može se prikazati slikom, može se izraziti jedino matematički. Ovde smo u istom položaju. Verujemo da je Hristova smrt upravo ona tačka u istoriji na kojoj nešto spolja, apsolutno nezamislivo, prodire u naš sopstveni svet. A ako ne možemo da predstavimo ni atome od kojih je sazdan naš sopstveni svet, naravno da nećemo moći da predstavimo ni ovo. Štaviše, kada bismo utvrdili da to možemo potpuno da razumemo, upravo bi ta činjenica pokazala da to nije ono za šta se izdaje – nepojmljivo, nestvoreno, ono što dolazi s onu stranu prirode i udara u prirodu poput munje. Možete upitati kakve koristi imamo od toga ako to ne razumemo. Ali na to je lako odgovoriti. Čovek može da pojede svoj obrok a da ne razume tačno kako ga hrana hrani. Čovek može da prihvati ono što je Hristos učinio a da ne zna kako to deluje: štaviše, sigurno i ne bi znao kako deluje sve dok to ne prihvati.

„Rečeno nam je da je Hristos ubijen za nas, da je njegova smrt sprala naše grehe i da je umirući onesposobio samu smrt. To je formula. To je hrišćanstvo. To je ono u šta treba verovati. Sve teorije koje gradimo o tome kako je Hristova smrt sve to učinila, po mom su mišljenju sasvim sporedne: puki nacrti ili dijagrami koje treba ostaviti po strani ako nam ne pomažu, a i ako nam pomažu, ne smeju se brkati sa samom stvari. Pa ipak, neke od tih teorija vredi razmotriti.

„Ona koju je većina ljudi čula jeste ona koju sam ranije pomenuo – da smo pošteđeni zato što se Hristos dobrovoljno ponudio da podnese kaznu umesto nas. Na prvi pogled to je vrlo blesava teorija. Ako je Bog bio spreman da nas poštedi, zašto to, zaboga, nije učinio? I kakvog bi smisla moglo imati kažnjavanje nevine osobe? Nikakvog koji ja mogu da vidim, ako o kazni razmišljate u smislu policijskog suda. S druge strane, ako mislite o dugu, ima mnogo smisla u tome da ga umesto onoga ko nema sredstava plati onaj ko ih ima. Ili ako 'plaćanje kazne' ne shvatite u smislu kažnjavanja, već u opštijem smislu 'podnošenja posledica' ili 'plaćanja računa', onda je, naravno, stvar svakodnevnog iskustva da, kada neko upadne u nevolju, teret njegovog izvlačenja obično padne na dobrog prijatelja.“ (Luis, Mere Christianity [HarperSanFrancisco, 2001], 3. The Shocking Alternative, str. 54-56; podebljanje naše)

Za više o temi Isusovog otkupa i o tome kome je prinet, kao i za odgovor na ostale Šabirove prigovore, preporučujemo sledeće članke i pobijanja:

Sada je vreme da stvari okrenemo protiv Vilijamsa i Alija. Pređite na drugi deo našeg pobijanja.

Ako nije drugačije naznačeno, svi citati iz Svetog pisma preuzeti su iz izdanja New International Version (NIV) Svete Biblije iz 2012. godine.