Jovan Kalvin, reformatori i trajno devičanstvo Marije
Veliki broj protestanata nije svestan činjenice da su njihovi duhovni preci, magisterijalni reformatori poput Jovana Kalvina, potvrđivali trajno devičanstvo Marije (TDM). Kalvin se posebno podsmevao onima koji bi se pozivali na tekstove kao što su Matej 1:25, Luka 8:19-21 itd. da bi tvrdili kako je Josif imao intimne odnose sa Marijom nakon Hristovog rođenja, ili da su Isusova braća i sestre biološka deca Marijina.
Evo šta je jedan autor napisao u tom pogledu:
Čitava tradicija Crkve držala se trajnog ‘devičanstva Marije kao znaka njene posvećenosti i punoće Božjeg dara čiji je ona bila predmet. Sami reformatori poštovali su to verovanje.
Luter je čitavog svog života propovedao trajno devičanstvo Marije. Drugog februara 1546, na praznik Sretenja Gospodnjeg, rekao je: ‘... Devica pre začeća i rođenja, ostala je devica i pri rođenju i posle njega.’16
I Cvingli se s tim potpuno slagao. On često govori o trajnom devičanstvu Marije. Januara 1528. izjavio je u Bernu: ‘O tome govorim u svetoj Crkvi u Cirihu i u svim svojim spisima: Mariju priznajem kao svagda devicu i svetu.’17
Najzad, Kalvin je osudio one koji bi tvrdili da je Marija imala i drugu decu osim Isusa. Helvidije je krajem četvrtog veka tvrdio da je Devica Marija, posle čudesnog rođenja Isusovog, imala više dece sa Josifom, naime one koji se u jevanđeljima nazivaju braćom i sestrama Gospodnjom. Sveti Jeronim mu je odgovorio u svom traktatu De perpetua virginitate beatae Mariae adversus Helvidium.18 Što se tiče Mateja 13:55, Kalvin se jednako suprotstavio Helvidiju: ‘Već smo na drugom mestu rekli da su se, prema običaju Jevreja, svi rođaci nazivali „braćom“. Ipak, Helvidije je pokazao da to ne zna, tvrdeći da je Marija imala mnogo dece samo zato što se na nekoliko mesta o njima govori kao o „braći“ Hristovoj.’ 19 U svom komentaru na jevanđelje po svetom Mateju, 1:25, Kalvin piše ovako: ‘O onome što se dogodilo posle ovog rođenja pisac jevanđelja ne kaže ništa . . . svakako, to je stvar oko koje niko neće izazivati spor osim ako nije donekle radoznao; naprotiv, nikada nije bilo čoveka koji bi se tome tvrdoglavo protivio osim ako nije tvrdoglava i budalasta osoba.’20
Naposletku, Kalvinova misao postaje još jasnija u propovedi na Mateja 1:22-25, koja je 1562. objavljena u stenografskim beleškama Denija Ragnoa: ‘Bilo je izvesnih čudnih ljudi koji su iz ovog odlomka (Matej 1:25) hteli da zaključe da je Devica Marija imala i drugu decu osim Sina Božjeg, i da je Josif potom kasnije živeo s njom; ALI KAKVA JE TO LUDOST! jer pisac jevanđelja nije želeo da zabeleži ono što se dogodilo posle; želeo je jednostavno da razjasni Josifovu poslušnost i da pokaže takođe da je Josif bio dobro i istinski uveren da je Bog taj koji je poslao svog anđela Mariji. On, dakle, NIKADA nije živeo s njom niti je delio njeno društvo. Tu vidimo da NIKADA nije poznao njenu osobu, jer je bio odvojen od svoje žene. Utoliko pre je mogao da oženi drugu, jer nije mogao da uživa u ženi kojoj je bio veren; ali je radije želeo da se odrekne svojih prava i da se uzdrži od braka, iako je uvek ostajao oženjen: više je voleo, kažem, da tako ostane u službi Božjoj nego da razmišlja o onome do čega bi, kako je još mogao osećati, mogao doći. Ostavio je sve da bi se potpuno podvrgao volji Božjoj.‘ A osim toga, naš Gospod Isus Hristos naziva se prvorođencem. To nije zato što je bilo drugog ili trećeg, već zato što pisac jevanđelja obraća pažnju na prvenstvo. Sveto pismo tako govori o imenovanju prvorođenog bez obzira na to da li je uopšte bilo reči o drugom. Tako vidimo nameru Svetog Duha. Zato bi prepustiti se budalastim doskočicama značilo zloupotrebiti Sveto pismo, koje, kako kaže sveti Pavle, „treba da nam služi za izgrađivanje“.’21
Jer Kalvin i drugi reformatori prihvataju tradicionalno gledište da je Marija imala samo jednog sina, Sina Božjeg, koji joj je bio punoća milosti i radosti.22
U istom ovom stavu poštovanja prema tajni božanskog predodređenja u pogledu Marije, možemo priznati da je tradicionalno učenje o trajnom devičanstvu za monaha saglasno s jedinstvenim pozivom koji je Marijin, utoliko što je ona potpuno posvećena delu Božjem, izuzetno ispunjena Božjom milošću, sasvim usmerena ka Carstvu Božjem. Marija je u svom devičanstvu znak propovednika koga je Gospod odvojio i posvetio, koji je ispunjen svom punoćom Božjom i koji nema više šta da čeka osim konačnog ispunjenja kada se Carstvo Božje otkrije, čije ispunjenje ona već, na skriven i unapred dat način, vidi. Ona je znak Svete Crkve koja jedino čeka i iščekuje povratak Isusa Hrista.
U jednoj lepoj ‘Molitvi i razmišljanju o ovaploćenju i rođenju Gospoda i Spasitelja našeg Isusa Hrista’, reformisani pastor Šarl Drelankur je sredinom sedamnaestog veka napisao: ‘O Svemogući Bože, koji si svojom beskonačnom i nedokučivom ‘moći iz čoveka (Adama) izveo majku živih (Evu) bez pomoći žene, prema bogatim riznicama svoje neiscrpne mudrosti izvoleo si da Kneza Života oblikuješ u suštini žene bez ikakvog dela muškarca. Žena nam je rodila plod smrti, a evo, ovde gledamo drugu koja nam pruža plod života i besmrtnosti.
‘O Gospode, čija je volja bila da se rodiš od device, ali od device verene, da bi jednim te istim svojim činom počastvovao i devičanstvo i brak, i da bi svojoj majci pribavio i oslonac i svedoka i nevinost....
‘Tamo si, o Gospode, od pregršti devičanske zemlje oblikovao Adama po svom obličju i podobiju i obukao ga u pravednost i svetost, a ovde si od devičanske krvi oblikovao novog Adama, koji je tvoja živa slika, sjaj tvoje slave i urezani otisak tvoje ličnosti.’ (Max Thurian, Mary: Mother of All Christians, preveo Nevill B. Cryer [Herder & Herder, New York, 1963], poglavlje 3: Poor Virgin, str. 38-41; naglašavanje moje)
16 Ovo verovanje je kod Lutera stalno tokom čitavog njegovog života; up. W. TAPPOLET, Das Marienlob der Reformatoren Katzmann, Tubingen 1962, str. 49 i dalje.
17 Isto, str. 240 i dalje.
18 P.L. 23, kol. 183-206.
19 Comm. in Matt. 13: 55; up. Marriage and Celibacy, str. 71.
20 Comm. in Matt. 1: 25.
21 La Revue Réformée, 1956/4, str. 63-64.
22 Pozvan od belejskog biskupa, monsinjora Kamija, da odgovori na izvesna pitanja u vezi s jednim ranijim malim spisom, Šarl Drelenkur, francuski reformisani pastor (1595-1669), dobro predstavlja reformisanu tradiciju sedamnaestog veka i napisao je dugačak traktat, De l’honneur qui doit étre rendu a la sainte et bienheureuse vierge Marie. O trajnom devičanstvu je izjavio: ‘Ova srećna Majka ostala je devica tokom rođenja i posle njega.’ Otišao je dalje od Kalvinovog stanovišta utoliko što ovaj drugi nije tvrdio njeno devičanstvo in partu. Za njega se ono važno sastojalo u duhovnom devičanstvu Marije, u njenom devičanstvu ante et post partum, a ne u fizičkoj činjenici njenog devičanstva. (Isto, str. 195)
U jednom tekstu o Kalvinovim stavovima o TDM-u, katolički apologeta Dejvid Armstrong navodi nekoliko protestantskih autoriteta koji potvrđuju da je Kalvin držao ovo drevno, sveopšte učenje Crkve:
Ova propoved iz 1562. možda je jedan od razloga zašto se mnogi protestantski (uključujući i kalvinističke) naučnici slažu da se Kalvin držao trajnog devičanstva Marije, kao što sam primetio u svom radu (na koji je gore ukazano i dat link) pre više od četiri godine:
Dejvid F. Rajt, u svojoj knjizi Chosen by God: Mary in Evangelical Perspective (London: Marshall Pickering, 1989, str. 173, 175), izjavio je:
. . . njegov pažljiviji biblicizam mogao je da insistira samo na tome da se Marija uzdržavala od odnosa pre Isusovog rođenja (tj. na njenom devičanstvu ante partum). S druge strane, nikada nije isključio kao neodržive ostale elemente njenog trajnog devičanstva, i može se reći da je i sam u njega verovao, ne tvrdeći da to Sveto pismo uči. . . . [Kalvin] obično govori o Mariji kao o „svetoj Devici“ (a retko prosto kao o „Mariji“, dajući prednost izrazu „Devica“ itd.).
Tomas Henri Luis Parker, u svom delu Calvin: an Introduction to his Thought (Westminster John Knox Press, 1995), slaže se:
. . . devičansko rođenje, koje Kalvin drži, zajedno sa trajnim devičanstvom Marije. (str. 66)
On je autor nekoliko knjiga o Kalvinu, kao što su John Calvin: A Biography (Westminster John Knox Press, 2007), Oracles Of God: An Introduction To The Preaching Of John Calvin (Lutterworth Press, 2002), Calvin’s New Testament Commentaries (S.C.M. Press, 1971), Calvin’s Preaching (Westminster John Knox Press, 1992), Calvin’s Old Testament Commentaries (Westminster John Knox Press, 1993), i još nekoliko tomova vezanih za Kalvina, a takođe je i prevodilac Kalvinovog dela Harmony of the Gospels u izdanju Eerdmans iz 1995.
Pretpostavlja se da o Kalvinu zna dovoljno da bi imao osnov za svoja uverenja o ovom pitanju i o Kalvinovom sopstvenom stanovištu.
Članak „Mary“ (autor Dejvid F. Rajt) u Encyclopedia of the Reformed Faith (priredio Donald K. Mekim, Westminster John Knox Press, 1992, str. 237), objavljuje:
Kalvin je isto tako bio manje odsečan od Lutera po pitanju trajnog devičanstva Marije, ali mu je nesumnjivo bio naklonjen. Napomene u Ženevskoj Bibliji (Matej 1:18, 25; Isusova „braća“) brane ga, kao i Cvingli i engleski reformatori . . .
Donald G. Bloeš, u svom delu Jesus Christ: Savior and Lord (Downers Grove, Illinois: InterVarsity Press, 2006, str. 87), pridružuje se mnoštvu:
Protestantizam . . . ostao je izuzetno otvoren za ideju trajnog devičanstva Marije. Između ostalih, Luter, Kalvin, Cvingli, Volebijus, Bulinger i Vesli tvrdili su da je Marija svagda devica (semper virgo). Drugo helvetsko ispovedanje i Ženevska Biblija reformisane vere, kao i Šmalkaldski članci luteranskih crkava, to potvrđuju.
Džefri V. Bromili u svom članku „Mary the Mother of Jesus“ u International Standard Bible Encyclopedia: K-P (priredio Bromili, revidirano izdanje iz 1994. koje je objavio Eerdmans [Grand Rapids, Michigan], str. 269), napisao je:
Pojam post-partum ili trajnog devičanstva drže neki protestanti, a držali su ga i mnogi reformatori (npr. Kalvin u svojoj propovedi na Mateja 1:22-25) . . .
Zapazite da se ovo odnosi na propoved koju sam gore citirao, a ne samo na Kalvinove Komentare. I ovo je iz revidiranog ISBE: nije to izvor koji se lako može odbaciti.
Derek V. H. Tomas, pišući u A Theological Guide to Calvin’s Institutes: Essays and Analysis (priredili David W. Hall i Peter A. Lillback; Presbyterian & Reformed Publishing [serija Calvin 500]: 2008, str. 212), uzgred napominje: „trajna devica po Kalvinovom mišljenju!“
On je profesor sistematskog i pastoralnog bogoslovlja na Reformed Theological Seminary. Njegova doktorska disertacija bila je posvećena Kalvinovom propovedanju o knjizi o Jovu.
Timoti Džordž se slaže, uz malu ogradu:
Zaista, nema ničeg teološki problematičnog u potvrđivanju trajnog devičanstva Marije. Ovu časnu tradiciju, kojoj je dogmatska sankcija prvi put data na Petom vaseljenskom saboru 553. godine, potvrdili su Luter, Cvingli i Kalvin tokom reformacije, mada je Kalvin bio agnostičniji u pogledu ovog verovanja od druge dvojice reformatora. (u Mary, Mother of God, priredili Carl E. Braaten i Robert W. Jenson, Grand Rapids, Michigan: Eerdmans Pub. Co.: 2004; str. 109)
Dr Džordž je dekan Beeson Divinity School na Samford University, predaje istoriju Crkve i služi kao izvršni urednik časopisa Christianity Today. Bio je član Upravnog odbora Južne baptističke konvencije, napisao je više od dvadeset knjiga i redovno piše za naučne časopise. Njegova knjiga Theology of the Reformers koristi se kao udžbenik u mnogim školama i bogoslovijama.
Dž. A. Ros Mekenzi je napisao: „Kalvin je, kao i Luter i Cvingli, učio trajno devičanstvo Marije“ (u: Alberic Stacpoole, urednik, Mary’s Place in Christian Dialogue, Wilton, Connecticut: Morehouse-Barlow, 1982, 35-36). Dr Mekenzi je bio profesor istorije Crkve na Union Theological Seminary u Virdžiniji, i preveo je ili napisao više od dvadeset teoloških knjiga.
Robert H. Stajn, profesor tumačenja Novog zaveta na The Southern Baptist Theological Seminary, takođe se slaže:
Ako neko veruje u trajno devičanstvo Marije, učenje koje ne drži samo rimokatolicizam nego i grčko pravoslavlje, Martin Luter i Jovan Kalvin, onda se helvidijansko gledište mora odbaciti. (Mark [komentar], Grand Rapids, Michigan: Baker Academic: 2008, str. 187)
Kalvinov naslednik Teodor Beza tvrdio je, na Kolokvijumu u Poasiju 1561, da se katolici i protestanti slažu oko trajnog devičanstva Marije (vidi William A. Dyrness, Reformed Theology and Visual Culture: the Protestant Imagination from Calvin to Edwards, [Cambridge University Press, 2004], str. 86-87). (Armstrong, Kalvin je držao trajno devičanstvo Marije (sa Timom Stejplsom) + uobičajene opskurantističke i revizionističke besmislice antikatolika Džejmsa Svona)
A u svom odgovoru jednom antikatoličkom apologeti, Armstrong donosi prevod Kalvinove francuske propovedi na Mateja 1:22-25:
Dakle, vidimo da Stiv veruje da je Isus imao braću i sestre, ali misli da Kalvin to nije verovao; nego samo da su Josif i Marija bili polno aktivni. Ali Kalvin je izričito poricao da su Josif i Marija bili polno aktivni posle Isusovog rođenja. Dokaz dolazi iz Propovedi 22 na Mateja 1:22-25; nalazi se na izvornom francuskom u Corpus Reformatorum, tom 74: John Calvin: All the Works That Remain [Opera Quae Supersunt Omnia], tom 46, str. 259-272], koja potiče iz 1562, dve godine pre Kalvinove smrti, i sedam godina posle Kalvinove izjave koju Stiv navodi. Google Translate ključni tekst za našu raspravu prenosi ovako:
I posebno, kaže se da nije poznao Devicu dok nije rodila svog prvog Sina. Time jevanđelist označava da Josif nije uzeo svoju ženu da bi živeo s njom, nego da bi poslušao Boga i ispunio svoju dužnost prema Njemu. Stoga, nije bilo ni iz telesne ljubavi, ni radi koristi, niti iz bilo kog drugog pobuđenja to što je uzeo svoju ženu; naprotiv, bilo je to da bi poslušao Boga i pokazao da prihvata milost koja mu se nudi — blagoslov, štaviše, koji se nije mogao dovoljno visoko ceniti.
To je ono što moramo imati na umu. Dakle, bilo je izvesnih maštovitih pojedinaca koji su iz ovog odlomka pokušali da zaključe da je Devica Marija rodila i drugu decu osim Sina Božjeg, i da je Josif potom živeo s njom; ali takva zamisao je čista ludost. Jer jevanđelist nije nameravao da pripoveda šta se dogodilo posle toga; želeo je samo da objavi Josifovu poslušnost i da pokaže, štaviše, da je primio potpuno i propisno uverenje da je zaista Bog taj koji mu je poslao svog Anđela.
Dakle, nije živeo s njom****; nije delio njenu postelju. I u tome vidimo da nije mislio na sopstveno lično zadovoljstvo, jer je sebi uskratio bračni život. Mogao je da oženi drugu, budući da nije mogao da uživa u ženi kojom se oženio; ipak je više voleo da se odrekne svog prava i da se uzdrži od braka — čak i dok je, strogo govoreći, ostajao oženjen čovek. Više je voleo — kažem — da ostane u tom stanju kako bi se posvetio službi Božjoj****, nego da traži ono što bi bilo prijatnije njegovim sopstvenim željama.
[Francuski za gornji pasus: Il n’a point donc habité avec elle, il n’a point eu sa compagnie. Et là nous voyons qu’il n’a point eu esgard à sa personne: car il s’est privé de femme. Il pouvoit se marier à un autre, d’autant qu’il ne pouvoit pas iouir de la femme qu’il avoit espousee: mais il a mieux aimé quitter son droict, et s’abstenir du mariage (estant toutesfois marié), il a mieux aimé (di-ie) demeurer ainsi pour s’employer au service de Dieu, que de regarder ce qui luy fust venu plus à gré.]
Ostavio je po strani sve takve stvari da bi se potpuno podvrgao Bogu. Štaviše, naš Gospod Isus Hristos naziva se „prvorođencem“ — ne zato što je ikada bilo drugog ili trećeg, nego zato što jevanđelist gleda unazad na ono što je prethodilo. I tako govori Sveto pismo: nekoga označava kao „prvorođenog“ čak i kada nema drugog.
Stoga uviđamo nameru Svetog Duha; prema tome, prepustiti se takvim budalastim doskočicama značilo bi zloupotrebiti Sveto pismo — koje nam je, kako nam sveti Pavle kaže, dato da nam bude korisno za izgrađivanje. Štaviše, kada ljudi postanu tako nemirni — kada ih „uši svrbe“ i žude za novim umovanjima — to je znak da ih je đavo toliko obuzeo da su im se srca otvrdnula. Postaje nemoguće vratiti ih na pravi put; zaista, pre bi izvrnuli nebo i zemlju naopako nego prestali da svoje zablude i obmane održavaju s tako đavolskom tvrdoglavošću. Utoliko više, dakle, moramo pokazati trezvenost u primanju učenja koje nam je dato — u prihvatanju Iskupitelja koga nam je poslao Bog, Otac Njegov — da bismo, prepoznajući Njegovu silu, naučili da se potpuno priljubimo uz Njega. (kurziv moj; moj članak, Jovan Kalvin: Propoved 22 na Mateja 1:22-25 (trajno devičanstvo Marije) [10-14-14] sadrži celu propoved na francuskom) (Dokaz da je Kalvin potvrđivao trajno devičanstvo Marije; podebljanje i podvlačenje moji)
Jedan tekst sa Vikipedije o TDM-u takođe donosi spisak reformatora koji su držali ovo verovanje:
Protestantska reformacija
Protestantska reformacija donela je odbacivanje posebnog moralnog statusa doživotnog celibata. Kao posledica toga, brak i roditeljstvo su uzdizani, a Marija i Josif su posmatrani kao normalan bračni par.[80] Ona je takođe potvrdila samo Bibliju kao temeljni izvor autoriteta u pogledu Božje reči (sola scriptura).[81]
Trajno devičanstvo Marije držao je Martin Luter (koji je naziva svagda devicom u Šmalkaldskim člancima, luteranskom ispovedanju vere napisanom 1537),[15] Huldrih Cvingli, Tomas Kranmer, Voleb, Bulinger, Džon Viklif i kasniji protestantski vođi, uključujući Džona Veslija, suosnivača metodizma.[82][12][83][84]
U evangeličko-luteranskoj veri, pored toga što se uči u Šmalkaldskim člancima, Formula sloge potvrđuje trajno devičanstvo Marije.[15][85][86][87] Luteranski bogoslov Melanhton oštro je napao Osijandera zbog njegovog poricanja trajnog devičanstva Marije.[88] Kao takvo, mnogi luteranski bogoslovi učili su trajno devičanstvo Marije.[5]
Što se tiče reformisane tradicije (kontinentalne reformisane, prezviterijanske, reformisane anglikanske i kongregacionalističke denominacije), gledište Jovana Kalvina bilo je dvosmislenije, jer je verovao da je nemoguće znati šta se s Marijom dogodilo posle Isusovog rođenja.[83] Međutim, Jovan Kalvin je tvrdio da Matej 1:25****, koji je Helvidije koristio da napadne trajno devičanstvo Marije, ne uči da je Marija imala drugu decu.[89] Drugi kalvinisti potvrdili su trajno devičanstvo Marije, uključujući i u Drugom helvetskom ispovedanju— u kome se kaže da je Marija bila „svagda devica Marija“ — i u napomenama Ženevske Biblije.[90][3] Teodor Beza, istaknuti rani kalvinista, uvrstio je trajno devičanstvo Marije u spisak saglasnosti između kalvinizma i Katoličke crkve.[91] Neki reformatori držali su ovo učenje da bi se suprotstavili radikalnijim reformatorima koji su dovodili u pitanje božanstvo Hrista; trajno devičanstvo Marije jemčilo je Ovaploćenje Hristovo uprkos osporavanjima njegovih biblijskih osnova.[92] Savremeni nonkonformistički protestanti, kao što su Plimutska braća, uglavnom su odbacili trajno devičanstvo Marije na osnovu sola scriptura, i ono se retko izričito pojavljivalo u ispovedanjima ili doktrinarnim izjavama,[93][94] mada trajno devičanstvo Marije ostaje uobičajeno verovanje u luteranstvu i anglikanstvu.[95]
Među anabaptistima, Hubmajer nikada nije napustio svoje verovanje u trajno devičanstvo Marije i nastavio je da poštuje Mariju kao theotokos („majku Božju“). Ova dva doktrinarna stava obrađena su pojedinačno u devetom, odnosno desetom članu Hubmajerovog dela Apologia.[96] (Trajno devičanstvo Marije; naglašavanje moje)
Da bih potkrepio tvrdnju da je Kalvin poricao da su Isusova braća i sestre biološka deca Marijina, sada citiram iz njegovog komentara. Sve naglašavanje biće moje.
Stih 19
Luka 8:19. „Dođoše pak njemu mati i braća njegova“ Ovde postoji prividna nesaglasnost između Luke i druge dvojice jevanđelista; jer, prema njihovom rasporedu pripovedanja, oni prikazuju Hristovu majku i rođake kako dolaze dok je on govorio o nečistom duhu, dok se on osvrće na drugu priliku i pominje samo ženin uzvik, koji smo upravo objasnili. Ali znamo da jevanđelisti nisu bili veoma tačni u pogledu redosleda datuma, pa ni u iscrpnom iznošenju svega što je Hristos činio ili govorio, tako da se teškoća brzo otklanja. Luka ne kaže u koje je tačno vreme Hristova majka došla k njemu; nego ono što druga dvojica jevanđelista pripovedaju pre parabole o sejaču, on uvodi posle nje. Izveštaj koji daje o uzviku žene iz mnoštva ima izvesnu sličnost s ovim pripovedanjem; jer ju je nepromišljena revnost možda navela da do najvišeg stepena uzvisi ono što je, kako je zamišljala, Hristos neopravdano snizio.
Sva trojica jevanđelista slažu se u tvrdnji da su, dok je Hristos govorio usred gomile ljudi, njegova majka i braća došli k njemu. Razlog je morao biti ili to što su bili zabrinuti za njega, ili to što su želeli pouku; jer ne bez nekog dobrog razloga nastoje da mu se približe, i nije verovatno da su oni koji su pratili svetu majku bili neverni. Amvrosije i Zlatoust optužuju Mariju za ambiciju, ali bez ikakve verovatnoće. Kakva je potreba za takvom pretpostavkom kada svedočanstvo Duha svuda pohvaljuje njenu izuzetnu pobožnost i skromnost**? Toplina prirodne naklonosti možda ih je odvela izvan granica pristojnosti: to ne poričem, ali ne sumnjam da ih je pobožna revnost navela da traže njegovo društvo**. Matej pripoveda da je poruku o njihovom dolasku doneo jedan pojedinac; Marko i Luka kažu da ga je obavestilo više osoba. Ali ovde nema nedoslednosti; jer poruka koju je njegova majka poslala da ga pozove prenosila bi se, kao što se obično dešava, iz ruke u ruku, dok najzad nije došla do njega. (Luka 8:19: https://www.studylight.org/commentaries/eng/cal/luke-8.html)
„i braća njegova“ Zašto su Hristova braća išla s njim, ne može se sa sigurnošću utvrditi, osim ako su, možda, nameravali da pođu s njim u Jerusalim. Reč braća****, kao što je dobro poznato, u jevrejskom jeziku upotrebljava se da označi rođake i druge srodnike. (Jovan 2:12: https://www.studylight.org/commentaries/eng/cal/john-2.html)
Stih 3
3. „Tada mu rekoše braća njegova“ Pod rečju braća Jevreji obuhvataju sve rođake i druge srodnike, kakav god bio stepen srodstva. Kaže da su se rugali Hristu jer je izbegavao da bude viđen ili poznat i krio se u neuglednom i preziranom kraju Judeje. Ima, međutim, razloga za sumnju da li ih je ambicija pokretala da žele da Hristos stekne slavu. Ali čak i ako to prihvatimo, ipak je očigledno da mu se podsmevaju jer ne smatraju da je njegovo ponašanje razumno i promišljeno; čak mu prebacuju ludost, jer, dok želi da bude nešto, nedostaje mu samopouzdanja i ne usuđuje se da se otvoreno pojavi pred ljudima. Kada kažu „da i učenici tvoji vide djela tvoja koja činiš“, misle ne samo na njegove ukućane, nego na sve one koje je želeo da pridobije iz celog naroda; jer dodaju: „Želiš da te svi znaju, a ipak se kriješ.“ (Jovan 7:3: https://www.studylight.org/commentaries/eng/cal/john-7.html)
U sledećem citatu Kalvin potvrđuje Petrovo prvenstvo dok napada papstvo!
Stih 5
5. „kao i ostali apostoli“ Pored Gospodnjeg dopuštenja, pominje i uobičajenu praksu drugih. I da bi potpunije istakao odricanje od svog prava, postupa korak po korak. Najpre iznosi apostole. Zatim dodaje: „Šta više, i sama braća Gospodnja bez oklevanja se time koriste — štaviše, i sam Petar, kome je po opštem pristanku dodeljeno prvo mesto, dopušta sebi istu slobodu.“ Pod braćom Gospodnjom misli na Jovana i Jakova, koji su smatrani stubovima, kao što drugde navodi. (Galatima 2:9.) I, saglasno onome što je uobičajeno u Svetom pismu, imenom braće naziva one koji su s Njim bili povezani srodstvom.
Ako bi sada neko pomislio da na osnovu ovoga utemelji papizam, igrao bi smešnu ulogu. Priznajemo da je Petar bio priznat kao prvi među apostolima, jer je nužno da u svakom društvu uvek postoji neko ko će predsedavati drugima, i oni su svojevoljno bili spremni da poštuju Petra zbog izuzetnih darova kojima se odlikovao, jer je pravo ceniti i poštovati sve koji se ističu darovima Božje milosti. Ta prednost, međutim, nije bila gospodstvo — štaviše, nije imala ništa nalik gospodstvu. Jer, iako je bio istaknut među ostalima, ipak im je bio potčinjen kao svojim kolegama. Dalje, jedno je imati prvenstvo u jednoj Crkvi, a sasvim drugo prisvajati sebi kraljevstvo ili vlast nad celim svetom. Ali zaista, čak i kada bismo sve priznali u pogledu Petra, kakve to veze ima sa papom? Jer, kao što je Matija nasledio Judu, (Dela apostolska 1:26,) tako bi neki Juda mogao naslediti Petra. Štaviše, vidimo da u razdoblju od više od devetsto godina među njegovim naslednicima, ili barem među onima koji se hvale da su njegovi naslednici, nije bilo nijednog koji bi bio i za dlaku bolji od Jude. Ovo, međutim, nije mesto na kome bi se o tim tačkama raspravljalo. Pogledajte moje Institucije. (Tom 3.)
Ovde treba primetiti još jedno: da apostoli nisu imali užasavanja od braka, koji papsko sveštenstvo toliko gnuša kao nedostojan svetosti njihovog reda. Ali tek posle njihovog vremena došlo je do onog čudesnog otkrića da su sveštenici Gospodnji oskrnavljeni ako imaju odnose sa svojim zakonitim ženama; i najzad su stvari došle dotle da papa Sirikije nije oklevao da brak nazove „skvrnavljenjem tela, u kome niko ne može ugoditi Bogu“. Šta onda mora biti sa jadnim apostolima, koji su u tom skvrnavljenju ostali do smrti? Ovde su, međutim, izmislili prefinjenu doskočicu da bi se izvukli; jer kažu da su se apostoli odrekli upotrebe bračne postelje, ali su vodili sa sobom svoje žene da bi ove primale plodove jevanđelja, drugim rečima izdržavanje o javnom trošku. Kao da ih Crkve ne bi mogle izdržavati osim ako lutaju s mesta na mesto; i dalje, kao da je verovatno da bi trčali tamo-amo svojevoljno i bez ikakve potrebe, kako bi živeli u dokolici o javnom trošku! Što se pak tiče objašnjenja koje daje Amvrosije, da se to odnosi na žene drugih ljudi, koje su pratile apostole radi slušanja njihovog učenja, ono je krajnje nategnuto. (1. Korinćanima 9:5: https://www.studylight.org/commentaries/eng/cal/1-corinthians-9.html)
Stih 19
19. „A drugoga od apostola ne vidjeh“ Ovo je dodato da bi bilo očigledno da je na svom putovanju imao samo jedan cilj i da se ni o čemu drugom nije brinuo.
„osim Jakova“ Ko je bio taj Jakov, zaslužuje istraživanje. Gotovo svi drevni pisci slažu se da je bio jedan od učenika, čiji je nadimak bio „Oblija“ i „Pravedni“, i da je predsedavao crkvom u Jerusalimu. (33) Ipak, drugi misle da je bio sin Josifov od druge žene, a drugi (što je verovatnije) da je bio Hristov rođak po majčinoj strani: (34) ali pošto se ovde pominje među apostolima, ja to mišljenje ne zastupam. Niti ima snage u odbrani koju nudi Jeronim, da se reč apostol ponekad primenjuje i na druge osim dvanaestorice; jer predmet o kome je reč jeste najviši stepen apostolstva, a uskoro ćemo videti da je smatran jednim od glavnih stubova. (Galatima 2:9.) Stoga mi se čini daleko verovatnijim da je osoba o kojoj govori sin Alfejev. (35)
Ostali apostoli, ima razloga da se veruje, bili su raspršeni po raznim zemljama; jer nisu besposleno ostajali na jednom mestu. Luka pripoveda da je Pavla Varnava doveo apostolima. (Dela apostolska 9:27.) Ovo treba shvatiti tako da se ne odnosi na dvanaestoricu, nego na ovu dvojicu apostola, koji su jedini u to vreme boravili u Jerusalimu.
(33) „Qui estoit pasteur en l’eglise de Jerusalem.“ „Koji je bio pastir u crkvi u Jerusalimu.“
(34) „Qu’il estoit cousin-germain de Jesus Christ, fils de la soeur de sa mere.“ „Da je bio rođeni brat od tetke Isusa Hrista, sin sestre njegove majke.“
(35) Ovo je potpuno u skladu sa opšteprihvaćenim mišljenjem da je Alfej ili Kleopa bio muž sestre Marije, majke našeg Gospoda, i sledstveno tome da je Jakov, sin Alfejev, bio rođeni brat od tetke našeg Gospoda. — Ur. (Galatima 1 https://www.studylight.org/commentaries/eng/cal/galatians-1.html)
Dodatna literatura
REFORMATORI O TRAJNOM DEVIČANSTVU MARIJE
LUTER I MARIJINO DEVIČANSTVO – PONOVO RAZMOTRENO
Cvingli o trajnom devičanstvu Marije
FRANSIS TURETIN O TRAJNOM DEVIČANSTVU MARIJE
PROTESTANTSKI NAUČNIK O MARIJINOM DEVIČANSTVU U RANOJ CRKVI
ISUSOVA „BRAĆA“ I MARIJINO DEVIČANSTVO
ARIJANCI I MARIJINO DEVIČANSTVO
TERTULIJAN I MARIJINO DEVIČANSTVO