Protestantski učenjak o Marijinom devičanstvu u ranoj crkvi
U ovoj objavi pozivaću se na monumentalno delo pokojnog protestantskog učenjaka J. B. Lightfoota o gledištu rane crkve na devičanstvo blažene Majke. Svo isticanje podebljanjem i velikim slovima je moje.
Lightfoot je sproveo pažljivu, mukotrpnu analizu spisa ranih hrišćana, ispitujući sačuvane izvore od prvog pa sve do petog veka po Hristu, kako bi utvrdio šta su oci, teolozi, apologete i pisci verovali o Marijinom trajnom devičanstvu.
Lightfoot je zaključio da je preovlađujuće gledište, koje je držala ogromna većina hrišćana, bilo to da je Marija ostala trajna devica i da su takozvana braća Hristova zapravo bila sinovi Josifovi iz ranijeg braka.
Lightfoot beleži:
U ranim vekovima Crkve postojala su dva suprotstavljena mišljenja o srodstvu onih koji se u jevanđeljima i apostolskim poslanicama nazivaju „braćom Gospodnjom“. S jedne strane, tvrdilo se da nije postojalo nikakvo krvno srodstvo; da su ta braća zapravo bila Josifovi sinovi od ranije žene, pre nego što se obručio Devici; i da se stoga nazivaju braćom Gospodnjom samo na isti onaj način na koji se Josif naziva Njegovim ocem, budući da zapravo nemaju prava na tu titulu, ali su tako označeni izuzetnom upotrebom termina, prilagođenom izuzetnoj činjenici čudesnog ovaploćenja. S druge strane, izvesni ljudi su tvrdili da je očigledno značenje tog termina ujedno i ispravno značenje, i da su ta braća bila braća Gospodnja isto onako istinski kao što je Marija bila majka Gospodnja, budući da su bili njeni sinovi sa njenim mužem Josifom. Prvo od ova dva gledišta držala je OGROMNA VEĆINA pravovernih vernika i ne mali broj jeretika; drugo je bilo mišljenje po nekog oca Crkve TU I TAMO, kome se ono nametnulo kao prirodan zaključak iz jezika Svetog pisma, kao na primer Tertulijanu, kao i izvesnih sekti i pojedinaca koji su se suprotstavljali začecima obožavanja Device ili jednostranom asketizmu tog vremena, i kojima je ono stoga bilo veoma korisno polemičko oružje.
Takvo je bilo stanje mišljenja kada je, pred kraj četvrtog veka, Jeronim izneo novu hipotezu. Izvesni Helvidije, koji je živeo u Rimu, napao je preovlađujuće gledište o nadmoći devičanskog nad bračnim životom, i pritom je snažno naglašavao primer majke Gospodnje, koja je svome mužu rodila decu. Godine 383. ili oko nje, Jeronim, tada mlad čovek, na podsticaj „braće“ napisao je raspravu kao odgovor Helvidiju, u kojoj je izneo sopstveno gledište1. Tvrdio je da su braća Gospodnja bila Njegovi rođaci po telu, budući da su bili sinovi Marije, žene Alfejeve i sestre Devičine. Tako je, kako se hvalio, ustvrdio devičanstvo ne samo Marijino nego i Josifovo. Ova tri objašnjenja sva su dovoljno važna, bilo zbog svojih stvarnih vrednosti bilo zbog svoje široke popularnosti, da zaslužuju razmatranje, te ću stoga ispitati njihove pojedinačne zahteve. Pošto će biti zgodno imati neki kratak način označavanja, nazvaću ih redom epifanijevskom, helvidijevskom i jeronimovskom teorijom, prema imenima njihovih najrevnosnijih zastupnika u polemikama četvrtog veka, kada se o tom pitanju najžučnije raspravljalo. (Dissertations on the Apostolic Age , „The Brethren of the Lord“, str. 3-5)
Lightfoot se osvrnuo na dva uobičajena prigovora protiv epifanijevskog gledišta, verovanja da su Isusova braća zapravo bila sinovi Josifovi od njegove prve žene:
Protiv obe ove teorije, međutim, iznose se dva prigovora, kojima jeronimovska izmiče.
(1) Obe, kaže se kao prigovor, pretpostavljaju postojanje dva para rođaka koji nose ista imena: Jakova i Josifa, sinova Alfejevih, i Jakova i Josifa, braće Gospodnje. Ako uz to prihvatimo Hegesipovu tvrdnju1 da je Jakova na jerusalimskoj episkopskoj katedri nasledio Simeon, sin Klopin, i takođe priznamo poistovećenje Klope s Alfejem, dobijamo i treće ime, Simeon ili Simon, zajedničko dvema porodicama. Pogledajmo na šta se ovaj prigovor zapravo svodi. Videće se da je srodstvo ovih osoba predstavljeno kao srodstvo po majkama i da počiva na tri pretpostavke:
(1) Poistovećenje Jakova, sina Alfejevog, sa spiska Dvanaestorice, sa Jakovom Malim, sinom Marijinim:
(2) Poistovećenje „Marije Klopine“ kod svetog Jovana sa Marijom, majkom Jakovljevom i Josijinom, kod drugih jevanđelista:
(3) Ispravnost prihvaćene interpunkcije u Jovanu 19:25, koja „Mariju Klopinu“ čini sestrom Devičinom. Ako se ijedna od ovih odbaci, ovo srodstvo pada u vodu. Ipak, od ove tri pretpostavke jedino se za drugu može bezbedno reći da je verovatnija nego ne“ (mada nam se izričito kaže da su bile prisutne „i mnoge druge žene“), jer izbegava nepotrebno umnožavanje Marija. Prva se mora smatrati krajnje sumnjivom, budući da je Jakov bilo vrlo često ime; dok je treća najneverovatnija, jer daje dve sestre od kojih se obe zovu Marija — teškoća daleko veća od one koju predstavlja pretpostavka o dvojici ili čak trojici rođaka koji nose isto S druge strane, ako, prihvatajući drugo poistovećenje i dopunjujući elipsu u „Marija Klopina“ rečju „žena“, to spojimo sa Hegesipovom tvrdnjom1 da je Klopa, otac Simeonov, bio brat Josifov, dobijamo tri rođaka, Jakova, Josiju i Simeona, po njihovim očevima. Ipak, i ovaj rezultat mora se u celini smatrati neverovatnim. verovatnim. Ne vidim, doduše, razloga da sumnjam u svedočanstvo Hegesipovo, koji je možda rođen za života tog Simeona i verovatno je bio dobro obavešten. Ali izgledi govore protiv toga da su druge hipoteze, o kojima ono zavisi, obe tačne. Poistovećenje Klope i Alfeja i dalje će ostati otvoreno pitanje2.
Ali, bilo da su bili rođaci ili ne, da li činjenica da dve porodice imaju dva ili tri zajednička imena predstavlja ikakvu stvarnu teškoću? Nije li to česta pojava i među nama? Mora se takođe imati na umu da je jevrejskih imena u običnoj upotrebi u to vreme bilo vrlo malo i da su ova tri, Jakov, Josija i Simeon, bila među najčešćima, budući osvećena u naklonosti Jevreja još od patrijarhalnih vremena. Na spisku Dvanaestorice ime Jakov pojavljuje se dvaput, Simeon dvaput. U Novom zavetu ne manje od dvanaest osoba nosi ime Simeon ili Simon, a gotovo isto toliko njih ime Josif ili Josija1. U indeksu uz Josifa Flavija može se izbrojati devetnaest Josifa i dvadeset pet Simona1. I štaviše, nije li teškoća, ako je uopšte ima, pre umanjena nego uvećana pretpostavkom o srodstvu ove dve porodice? Ime zajedničkog pretka ili zajedničkog srodnika prirodno se ponavlja u domovima koji su međusobno povezani.
I sa ovog stanovišta vredno je pažnje da se imena o kojima je reč zaista javljaju u rodoslovima našeg Gospoda. Josifov otac je Jakov kod svetog Mateja (Matej 1:15,16); a u tablici svetog Luke, ne računajući pretpostavljenog oca našeg Gospoda, ime Josif ili Josija javlja se najmanje dvaput na spisku od trideset četiri neposredna pretka. majka (2) Kada se izvesna Marija opisuje kao „majka (2) „Marija Jakovljeva“, nije li vrlo verovatno da bi osoba na koju se misli Jakovljeva. trebalo da bude najčuvenija među onima toga imena — Jakov Pravedni, episkop jerusalimski, brat Gospodnji? Ovaj prigovor i epifanijevskoj i helvidijevskoj teoriji na prvi pogled nije bez snage, ali neće izdržati ispitivanje. Zašto bi, možemo pitati, da je ovde bio mišljen najpoznatiji od svih Jakova, bilo potrebno u nekim odlomcima dodati i ime brata Josije, koji je u Crkvi bio osoba bez naročitog značaja (Matej 27:56; Marko 15:40)? Zašto bi opet u drugima ta Marija bila označena samo kao „majka Josijina“ (Marko 15:47), dok je ime njegovog slavnijeg brata prećutano? Samo se u dva odlomka naziva prosto „majkom Jakovljevom“; u Marku 16:1, gde je to objašnjeno potpunijim opisom koji mu prethodi — „majka Jakovljeva i Josijina“ (15:40); i u Luki 24:10, gde se takvo objašnjenje ne može dati. Čini se, dakle, da su ova Marija i ovaj Jakov, premda nisu bili najčuveniji među onima koji su nosili ta imena i stoga nisu bili odmah prepoznatljivi kada se pomenu sami, ipak bili dovoljno poznati da se razlikuju od drugih kada bi se njihova imena pojavila zajedno.
Prigovori, dakle, koji se mogu izneti protiv obe upoređene. ove teorije zajedno nisu naročito ozbiljni; i do ove tačke u istraživanju one imaju jednaka prava na prihvatanje. Sledeći korak biće da ih uporedimo, kako bismo odlučili koja od te dve mora ustupiti drugoj.
1. Epifanijevsko gledište pretpostavlja da braća Gospodnja zapravo nisu bila u srodstvu s Njim; i utoliko helvidijevsko ima prednost. Ali ta je prednost pre prividna nego stvarna. Sasvim je prirodno da oni koji su Josifa nazivali Njegovim ocem nazovu Josifove sinove Njegovom braćom. I mora se imati na umu da ovo označavanje Josifu ne daju samo stranci, od kojih je u svakom slučaju tajna Ovaploćenja bila skrivena, nego i sama majka Gospodnja, koja je znala sve (Luka 2:48). Čak i sam jevanđelist, o čijoj veri u čudesno začeće Hrista ne može biti sumnje, dopušta sebi da o Josifu i Mariji govori kao o „Njegovom ocu i majci“ i „Njegovim roditeljima“. Niti je, opet, ikakav argument u prilog helvidijevskom izveštaju u poređenju s epifanijevskim to što se braća Gospodnja nalaze u društvu Marije pre nego Josifa. Josif se u jevanđeoskoj istoriji poslednji put pojavljuje kada je Isusu dvanaest godina (Luka 2:43); tokom Gospodnje službe nijednom se ne vidi, premda Marija istupa iznova i iznova. Stoga jedva da može biti sumnje da je on u međuvremenu umro.
2. Za izvesne izraze u jevanđeoskim izveštajima (2) Devica kaže se da impliciraju da je Marija rodila i drugu decu osim Gospoda, pa se čak tvrdi da ih nijedna nepristrasna osoba ne bi mogla drugačije tumačiti. Opravdanost ove optužbe s pravom se može dovesti u pitanje. Kontekst u svakom pojedinom slučaju kao da nagoveštava drugo objašnjenje tih izraza, koje ne odlučuje ništa ni u jednom ni u drugom pravcu. Sveti Matej piše da Josif „I ne znadijaše za nju“ svoju ženu (heos hou) „dok ne rodi sina svojega prvenca“ (1:25); dok sveti Luka govori o tome kako je rodila „sina svojega Prvenca“ (2:7). Izraz svetog Mateja, međutim, „dok ne rodi“, kako se vidi iz konteksta, ima za cilj samo da pokaže da Isus nije začet prirodnim putem; i tako, dok poriče svaki prethodni odnos s njenim mužem, on niti tvrdi niti podrazumeva ikakav potonji odnos. Opet, glavna predstava koju je izraz „prvenac“ prenosio Jevrejinu ne bi bila rođenje druge dece, nego naročito posvećenje ovoga jednoga. Tipološka referenca je zapravo na prvom mestu u umu svetog Luke, kako on sam objašnjava: „da se svako dijete muško koje najprije otvori matericu posveti Gospodu“ (2:23). Tako „prvenac“ ne mora nužno sugerisati „kasnije rođenoga“, kao što ni „sin“ ne sugeriše „kćer“. Te dve reči zajedno opisuju stanje pod kojim se, po poslušnosti zakonu, dete posvećivalo Bogu. „Prvorođeni sin“ je zapravo jevanđelistov ekvivalent za „muško što otvara matericu“. Može se doista s pravom tvrditi da bi jevanđelisti, da su trajno devičanstvo majke Gospodnje smatrali stvari toliko prvorazredne važnosti kakvom se ono smatralo u četvrtom i potonjim vekovima, izbegli izraze koji su u najmanju ruku dvosmisleni i mogli bi se shvatiti kao da impliciraju suprotno; ali ti izrazi sami po sebi nisu pogubni za takvo verovanje. Da li je samo po sebi osećanje na kome je to verovanje utemeljeno istinito ili lažno, predmet je dostojan istraživanja; niti se sadašnje pitanje može razmatrati sasvim bez osvrta na njega. Ako je istinito, onda epifanijevska teorija ima prednost nad helvidijevskom, jer ga poštuje ili ga bar ne zanemaruje; ako je lažno, onda se može smatrati da je ono sugerisalo tu teoriju, kao što je nesumnjivo sugerisalo jeronimovsku, i u toj meri sama teorija mora ostati pod sumnjom. U to istraživanje, međutim, neće biti potrebno ulaziti. Dopustite mi samo da kažem da nije sasvim ispravno predstavljati ovo verovanje kao nešto što je sugerisao isključivo lažni asketizam rane Crkve, koji je uzdizao devičanstvo na račun bračnog života. Ono, zapravo, izgleda da potiče isto toliko od jednog drugog osećanja, koje su oci maštovito izrazili poređenjem između začeća i pogreba našeg Gospoda. Kao što je posle smrti Njegovo telo položeno u grob „u koji ne bijaše nikad niko položen“, tako se činilo prikladnim da utroba osvećena Njegovim prisustvom otada ne nosi nikakav ljudski porod. Može se dodati i to da je epifanijevsko gledište preovladavalo naročito u Palestini, gde je bilo manje sklonosti nego drugde da se bračni život omalovažava, i preovladavalo je u vreme kada krajnja asketska shvatanja još nisu ovladala Crkvom u celini.
3. Ali jedan prigovor bačen je na helvidijevsku teoriju s velikom silinom i, kako mi se čini, s pogubnim dejstvom, a on je nemoćan protiv epifanijevske1. Naš Gospod je u samrtnim časovima poverio svoju majku na čuvanje svetom Jovanu: „Ženo, eto ti sina!“ Naredba je smesta poslušana, i „od onoga časa uze je učenik k sebi“ (Jovan 19:26-27). Pa ipak, prema helvidijevskom gledištu, ona je u to vreme imala ne manje od četiri sina, pored kćeri koje su bile žive. Da li je zamislivo da bi naš Gospod tako raskinuo najsvetije veze prirodne ljubavi? Teškoća se ne otklanja činjenicom da su njeni sinovi još uvek bili nevernici. Teško da bi se toj činjenici dopustilo da nadjača prvorazredne dužnosti sinovske pobožnosti. Ali čak i tako objašnjena, u šta nas ova hipoteza traži da verujemo? Premda se u roku od nekoliko dana jednom od te braće, kome je suđeno da upravlja majkom-Crkvom jerusalimskom, udostojava naročito javljanje, i premda svi oni jednako bivaju obraćeni u veru Hristovu, ona, njihova majka, koja živi u istom gradu i s njima učestvuje u zajedničkom bogosluženju (Dela apostolska 1:14), predaje se na staranje strancu u čijem domu odsada postaje ukućanka. (Isto, str. 18-24)
Lightfoot je zatim izneo spisak stavova koje su držali crkveni oci, apologete i pisci prva četiri stoleća:
Tako bi izgledalo da se, uzimajući u obzir samo svedočanstva Svetog pisma, jeronimovski izveštaj mora napustiti; dok je od preostala dva ravnoteža argumenata protiv helvidijevskog i u prilog epifanijevskom. U kojoj meri poslednje pomenuta teorija može da se pozove na ugled predanja, videće se iz sledećeg lanca upućivanja na oce i druge rane hrišćanske spise“…
2. JEVANĐELJE PO PETRU bilo je veoma cenjeno Jevanđelje po među doketima drugog veka. Pred kraj tog veka Serapion, episkop antiohijski, zatekao ga je u opticaju u Rosu, kilikijskom gradu, i isprva ga je tolerisao; ali otkrivši prilikom ispitivanja da u njemu, premda je imalo mnogo toga zajedničkog s jevanđeljima koja priznaje Katoličanska Crkva, ima shvatanja koja idu u prilog jeretičkim gledištima što su tamo potajno uzimala maha, zabranio je njegovu upotrebu. U odlomku iz Serapiona koji je sačuvao Jevsevije (H. E. vi. 12)², odakle potiče naše obaveštenje, on govori o tom apokrifnom delu kao da je već dugo u opticaju, tako da njegov datum mora biti najkasnije oko sredine drugog veka, a verovatno i nešto raniji. Na ovo jevanđelje poziva se Origen, navodeći da ono tvrdi da su braća Gospodnja bila Josifovi sinovi od ranije žene i da tako brani devičanstvo majke Gospodnje³.
3. PROTOEVANĐELJE JAKOVLJEVO, čisto izmišljen ali vrlo i drugi rani pripovedni tekst, koji verovatno datira najkasnije iz sredine drugog veka, predstavlja Josifa kao starca u vreme kada mu je Devica obručena, koji ima sopstvene sinove (§ 9, izd. Tisch. str. 18) ali nema kćeri (§ 17, str. 31), a Jakova, pisca tog izveštaja, očigledno kao odraslog čoveka u vreme Irodove smrti (§ 25, str. 48). Idući tim tragom, potonji apokrifni spisi daju sličan izveštaj s raznim izmenama, u nekim slučajevima imenujući Josifove kćeri ili njegovu ženu. Takvi su Pseudo-Matthæi Evang. (§ 32, izd. Tisch. str. 104), Evang. de Nativ. Mar. (§ 8, isto str. 111), Historia Joseph. (§ 2, isto str. 116), Evang. Thoma (§ 16, str. 147), Evang. Infant. Arab. (§ 35, str. 191), pored apokrifnih jevanđelja koja pominje Jeronim (Comm. in Matth. T. VII. str. 86), a koja su bila različita od svih danas sačuvanih ‘. Nesumnjivo su ovi izveštaji, ukoliko izlaze izvan događaja ispričanih u kanonskim jevanđeljima, čiste izmišljotine, ali te izmišljotine teško da bi poprimile ovakav oblik da je jeronimovsko gledište o braći Gospodnjoj bilo prihvaćeno ili makar poznato u vreme kada su pisane. Na te izvore Jeronim misli kada podsmešljivo prebacuje zastupnicima epifanijevskog gledišta da slede „deliramenta apocryphorum“.
4. NAJRANIJI PREVODI, s izuzetkom starolatinskog i memfitskog, koji grčki prevode doslovno i čuvaju iste dvosmislenosti, daju prevode izvesnih odlomaka koji se tiču ovog predmeta, a koji su suprotni jeronimovskom gledištu. KURETONOV SIRIJSKI prevodi Mapía ’lakúẞou (Luka 24:10) sa „Marija, kći Jakovljeva“. PEŠITA u Jovanu 19:25 ima: „Njegova majka i sestra Njegove majke i Marija Kleofina i Marija Magdalina“; a u Luki 6:16 i Delima apostolskim 1:13 prevodi „Juda, sin Jakovljev“. Jedan od starih egipatskih prevoda, TEBANSKI, u Jovanu 19:25 daje „Marija, kći Klopina“, a u Luki 6:16 i Delima apostolskim 1:13 „Juda, sin Jakovljev“.
5. KLIMENTOVE HOMILIJE, napisane, kako izgleda, ne kasno u drugom veku radi podrške jednom osobenom vidu spisa. ebionitstva, govore o Jakovu kao o onome koji je „nazvan bratom Gospodnjim“ (ὁ λεχθεὶς ἀδελφὸς τοῦ Κυρίου, xi. 35), a taj se izraz različito tumačio kao da ide u prilog svim trima hipotezama (v. Blom, str. 88; Schliemann Clement. str. 8, 213), i sam po sebi nije odlučujući. Važnije je primetiti da se u Klimentovoj poslanici, koja prethodi ovom delu i pripada istom krugu spisa, Jakov naziva ne apostolom, nego Episkopom episkopa, i čini se da se razlikuje od Dvanaestorice i u izvesnom pogledu uzdiže iznad njih…
7. HEGESIP (oko 160), jevrejski hrišćanin iz Palestine, piše ovako: „Posle mučeništva Jakova Pravednog, pod istom optužbom kao i Gospod, sin njegovog strica, Simeon sin Klopin, postavlja se sledeći za episkopa, koga su svi predložili kao drugog po redu, budući da je bio rođak Gospodnji“ (μετὰ τὸ μαρτυρῆσαι Ἰάκωβον τὸν δίκαιον ὡς καὶ ὁ Κύριος ἐπὶ τῷ αὐτῷ λόγῳ, πάλιν ὁ ἐκ τοῦ θείου αὐτοῦ Συμεων ὁ τοῦ Κλωπᾶ καθίσταται ἐπίσκοπος, ὃν προέθεντο πάντες ὄντα ἀνεψιὸν τοῦ Κυρίου δεύτερον , Euseb. Η. Ε. iv. 22). Ako je odlomak ovako ispravno preveden (a jedino ovaj prevod izgleda razumljiv ‘), Hegesip pravi razliku između srodstva Jakova, brata Gospodnjeg, i Simeona, Njegovog rođaka. Tako opet, pozivajući se očigledno na ovaj odlomak, on u jednom drugom fragmentu (Jevsevije, H. E. iii. 32) govori o „detetu strica Gospodnjeg, pomenutom Simeonu, sinu Klopinom“ (ó ék θείου τοῦ Κυρίου ὁ προειρημένος Συμεων υἱὸς Κλωπά), čemu Jevsevije dodaje: „jer Hegesip kazuje da je Klopa bio brat Josifov“. Tako Simeon kod Hegesipa nijednom nije nazvan bratom Gospodnjim, dok je Jakov uvek tako označen. A ovaj argument, sam po sebi snažan, bitno je ojačan činjenicom da, kada Hegesip ima prilike da pomene Judu, i on je, kao i Jakov, nazvan „bratom Gospodnjim“: „Još su bili u životu članovi porodice Gospodnje (hoi apo genous tou Kyriou), unuci Jude, koji je nazvan Njegovim bratom po telu (τοῦ κατὰ σάρκα λεγομένου αὐτοῦ ἀδελφοῦ)“; Jevsevije, H. E. iii. 20. U ovom odlomku reč „nazvan“ čini mi se da ukazuje pre na epifanijevsko nego na helvidijevsko gledište, jer je bratstvo ove braće, kao i očinstvo Josifovo, bilo pripisano a ne stvarno. U još jednom odlomku (Jevsevije, H. E. ii. 23) Hegesip kazuje da je „Crkva poverena zajedno s apostolima“ na staranje (διαδέχεται τὴν ἐκκλησίαν μετὰ τῶν ἀποστόλων) bratu Gospodnjem Jakovu, „koga su svi od vremena Gospodnjeg do našeg dana nazivali Pravednim; jer mnogi su nosili ime Jakov“. Iz ovog poslednjeg odlomka, međutim, ne može se bezbedno izvesti nikakav zaključak; jer, pod pretpostavkom da je izraz „apostoli“ ovde ograničen na Dvanaestoricu, izraz meta ton apostolon može razlikovati svetog Jakova ne od apostola nego među apostolima; kao u Delima apostolskim 5:29: „A Petar i apostoli odgovarajući rekoše“.
Tako se svedočanstvo Hegesipovo čini izrazito suprotnim jeronimovskom gledištu, dok od druga dva ide u prilog pre epifanijevskom nego helvidijevskom. Ako i dalje ostaje ikakva sumnja, činjenica da su i Jevsevije i Epifanije, koji su svoja obaveštenja crpli uglavnom iz Hegesipa, dali ovakav izveštaj o braći Gospodnjoj bitno pojačava taj stav. Svedočanstvo ranog palestinskog pisca koji je smatrao svojim poslom da prikuplja takva predanja od najveće je važnosti. lian.
8. Na TERTULIJANOV autoritet pozivao se Helvidije, a Jeronim se zadovoljava odgovorom da on nije bio član Crkve („de Tertulliano nihil amplius dico quam ecclesiae hominem non fuisse“, adv. Helvid. § 17). Usled toga se opšte uzev pretpostavlja da je Tertulijan smatrao da su braća Gospodnja sinovi Josifa i Marije. Ta pretpostavka, premda verovatna, nije sasvim izvesna. Sporna tačka u ovom odlomku nije posebno Helvidijevo mišljenje o braći Gospodnjoj, nego devičanstvo majke Gospodnje. Shodno tome, Jeronim u odgovoru navodi na svojoj strani autoritet drugih, čije svedočanstvo svakako nije išlo dalje od te jedne tačke i nije se odnosilo na srodstvo braće Gospodnje. Tako se i jasniji odlomci u sačuvanim Tertulijanovim spisima odnose samo na devičanstvo (de Carn. Christ. c. 23 i na više mesta, de Monog. c. 8). Na drugim mestima, međutim, premda to ne kaže izričito, njegov argument kao da podrazumeva da su braća Gospodnja bila Njegova braća u istom onom smislu u kome je Marija bila Njegova majka (adv. Marc. iv. 19, de Carn. Christ. 7). Stoga je vrlo verovatno da je držao helvidijevsko gledište. Takvo priznanje od nekoga ko je bio tako revnostan zagovornik asketizma vredno je pažnje.
9. KLIMENT ALEKSANDRIJSKI (oko 200. g. po Hr.) u jednom odlomku Hipotipoza, sačuvanom u latinskom prevodu Kasiodorovom (autorstvo je dovođeno u pitanje, ali bez dovoljnog razloga), iznosi epifanijevsko rešenje: „Juda, koji je napisao Sabornu poslanicu, budući jedan od sinova Josifovih i brat [Gospodnji], čovek duboke pobožnosti, premda je bio svestan svog srodstva s Gospodom, ipak nije rekao da je Njegov brat; nego šta je rekao? „Juda, sluga Isusa Hrista“, jer On beše njegov Gospod, ali „brat Jakovljev“; jer to je istina; bio je njegov brat, budući Josifov [sin]“ (izd. Potter, str. 1007). Ova izjava je izričita. S druge strane, zbog jednog izvoda sačuvanog kod Jevsevija, njegov se autoritet obično prisvaja za jeronimovsko gledište: „Kliment“, kaže Jevsevije, „u šestoj knjizi Hipotipoza daje sledeći izveštaj: Petar i Jakov i Jovan, kaže nam on, posle Jevsevije. vaskrsenja Spasiteljevog nisu bili željni časti, premda ih je prednost koju im je Gospod ukazao mogla na to ovlastiti, nego su izabrali Jakova Pravednog za episkopa jerusalimskog. Isti pisac u sedmoj knjizi istog dela daje i ovakav izveštaj o njemu (Jakovu, bratu Gospodnjem): Gospod je posle vaskrsenja predao gnosis Jakovu Pravednom² i Jovanu i Petru. Oni su ga predali ostalim apostolima; a ostali apostoli sedamdesetorici, od kojih je jedan bio Varnava. A dvojica su nosila ime Jakov: jedan Pravedni, koji je bio bačen s vrha (hrama) i toljagom nasmrt pretučen od valjara, i drugi, koji je bio posečen“ (H. E. ii. 1). Ovaj odlomak, međutim, ne dokazuje ništa. Kliment kaže da su bila dvojica s imenom Jakov, ali niti tvrdi niti podrazumeva da ih je bilo samo dvojica. Njegov jedini cilj bio je da razlikuje sina Zevedejevog od brata Gospodnjeg; a sin Alfejev, o kome nije znao ništa i nije mogao ništa reći, nije mu pao na um kada je pisao ovu rečenicu. U ovom odlomku nema ničega što protivreči latinskom izvodu; premda doista kod pisca tako nekritičnog u svojim istorijskim beleškama ‘ takva protivrečnost ne bi bila iznenađujuća‘.
10. ORIGEN († 253. g. po Hr.) izjašnjava se vrlo jasno u prilog epifanijevskom gledištu, navodeći da su braća bila sinovi Josifovi od preminule žene³. Na drugom mestu, doduše, kaže da sveti Pavle „naziva ovog Jakova bratom Gospodnjim, ne toliko zbog njegovog srodstva ili njihovog zajedničkog druženja, koliko zbog njegovog karaktera i njegovog govora“, ali to nije nespojivo s izričitom izjavom koja je već navedena.
Na jednom mestu piše o tome nešto opširnije: „Neki, na osnovu predanja u Jevanđelju po Petru, kako se ono naziva, ili u Knjizi Jakovljevoj (tj. Protoevanđelju), kažu da su braća Isusova bila sinovi Josifovi od ranije žene, kojom se oženio pre Marije. Oni koji drže ovo gledište žele da sačuvaju čast Marijinu u devičanstvu do kraja… A ja mislim da je razumno da je, kao što je Isus bio prvina čistote i uzdržanja među ljudima, tako i Marija bila među ženama: jer ne priliči pripisati prvinu devičanstva nijednoj drugoj ženi osim njoj“ (na Matej 13:55, III, str. 462)‘. Ovaj odlomak pokazuje ne samo da je i sam Origen bio naklonjen epifanijevskom gledištu, koje je drugde izričito zastupao, nego i da mu je jeronimovsko bilo potpuno nepoznato, budući da mu se kao jedina alternativa nametalo poricanje trajnog devičanstva2…
12. VIKTORIN PETAVIJSKI (oko 300) bio je od Helvidija prisvojen kao svedok u njegovu korist. Jeronim je to porekao i istakao protivzahtev. Iz te okolnosti se možda može zaključiti da je Viktorin činio malo više od pukog ponavljanja izjava jevanđelista o braći Gospodnjoj (adv. Helvid. 17).
13. JEVSEVIJE KESARIJSKI († oko 340) razlikovao je Jakova, brata Gospodnjeg, od Dvanaestorice, predstavljajući ga kao apostola izvan tog broja, poput svetog Pavla (Comm. in Isai. u Montfoukonovoj Coll. Nov. Patr. II. str. 422; Hist. Eccl. i. 12; upor. vii. 19). Shodno tome, na jednom drugom mestu objašnjava da je taj Jakov „nazvan bratom Gospodnjim zato što je Josif bio Njegov pretpostavljeni otac“ (Hist. Eccl. ii. 1)¹…
15. ILARIJE IZ POATJEA († 368) osuđuje one koji „traže autoritet za svoje mišljenje (protiv devičanstva majke Gospodnje) u činjenici da je zabeleženo da je naš Gospod imao više braće“; i dodaje: pa ipak, da su ovi bili sinovi Marijini, a ne pre sinovi Josifovi, porod iz ranijeg braka, ona nikada u vreme stradanja ne bi bila predata apostolu Jovanu da mu bude majka“ (Comm. in Matth. i. 1, str. 671, izd. Bened.). Tako on ne samo da usvaja epifanijevsko rešenje, nego se pokazuje potpuno neupućenim u jeronimovsko…
17. AMVROSIJEV ILARIJE (oko 375) Galatima 1:19 ovako; „Gospod se naziva bratom Jakovljevim i ostalih na isti onaj način na koji se i označava kao sin Josifov. Jer neki u napadu ludila bezbožno tvrde i uporno zastupaju da su ovi bili prava braća Gospodnja, budući sinovi Marijini, dopuštajući istovremeno da se Josif, premda nije Njegov pravi otac, ipak tako nazivao. Jer ako su ovi bili Njegova prava braća, onda će Josif biti Njegov pravi otac; jer onaj koji je Josifa nazvao Njegovim ocem nazvao je i Jakova i ostale Njegovom braćom“. Tako se njegovo svedočanstvo potpuno poklapa sa svedočanstvom njegovog većeg imenjaka. On vidi samo alternativu: poricati trajno devičanstvo kao što je učinio Helvidije, ili prihvatiti rešenje Protoevanđelja; i on bez oklevanja usvaja ovo drugo.
18. VASILIJE VELIKI († 379), premda dopušta da trajno devičanstvo nije nužan član vere, ipak ga se i sam drži, budući da oni koji ljube Hrista ne mogu podneti da čuju da je majka Božija ikada prestala da bude devica“ (Hom. in Sanct. Christ. Gen. II. str. 600, izd. Garn.)‘. Pošto se odmah zatim, u prilog svome gledištu, poziva na neko apokrifno delo koje je kazivalo da su Zahariju ubili Jevreji zato što je svedočio o devičanstvu majke Isusove (priča koja veoma podseća na izveštaj o njegovoj smrti u Protoevanđelju §§ 23, 24), možda se može zaključiti da je prihvatao onaj izveštaj o braći Gospodnjoj koji se provlači kroz ta apokrifna jevanđelja.
19. Njegov brat GRIGORIJE NISKI († posle 394) svakako je usvojio epifanijevski izveštaj. Istovremeno zauzima krajnje neodrživ stav da je „Marija koja se kod drugih jevanđelista (osim svetog Jovana) označava kao majka Jakovljeva i Josijina majka Božija i niko drugi“, budući da je tako nazvana zato što je preuzela vaspitanje ovih svojih pastoraka; a pretpostavlja i da sveti Marko ovog Jakova naziva „malim“ da bi ga razlikovao od Jakova, sina Alfejevog, koji je bio „veliki“, jer je bio u broju Dvanaestorice apostola, što brat Gospodnji nije bio (u Christ. Resurr. ii. Op. III. str. 412, 413, izd. Paris, 1638).
20. ANTIDIKOMARIJANITI, jedna nejasna arabljanska sekta iz Antidikomarijanci u druge polovine četvrtog veka, tvrdili su da je majka Gospodnja rodila decu svome mužu Josifu. Čini se da su ova mišljenja izazvala reakciju, ili su i sama bila reakcija, jer otprilike u isto vreme čitamo o sekti zvanoj koliridijanci, takođe u Arabiji, koji su, odlazeći u drugu krajnost, ukazivali božanske počasti Devici (Epifan. Haeres. lxxviii, lxxix)¹.
21. EPIFANIJE, rodom iz Palestine, postao je episkop Konstancije na Kipru 367. godine. Ne mnogo pre nego što je Jeronim pisao u odbranu trajnog devičanstva majke Gospodnje protiv helvidijanaca u Rimu, Epifanije je istupio kao pobornik iste stvari protiv antidikomarijanita. Osudio ih je u opširnoj pastirskoj poslanici, u kojoj naširoko izlaže svoja gledišta i koju je smatrao za shodno da uključi u svoje kasnije napisano delo protiv Jeresi (str. 1034-1057, izd. Petav.). On uz to o predmetu uzgred raspravlja i u drugim delovima svog velikog dela (str. 115, 119, 432, 636), i jasno je da mu je posvetio mnogo vremena i pažnje. Njegov izveštaj poklapa se s izveštajem apokrifnih jevanđelja. Josif je, kako navodi, imao osamdeset ili više godina kada mu je Devica obručena; od ranije žene imao je šestoro dece, četiri sina i dve kćeri; imena kćeri bila su Marija i Salomija, za koja imena uzgred navodi autoritet Svetog pisma (str. 1041); njegovi sinovi, naročito sveti Jakov, nazivani su braćom Gospodnjom zato što su odrasli zajedno s Isusom; majka Gospodnja ostala je zauvek devica; kao što se za lavicu kaže da iscrpljuje svoju plodnost rađanjem jednog jedinog mladunčeta (v. Herod. iii. 108), tako ni ona koja je rodila Lava iz Jude nije, po prirodi stvari, mogla postati majka po drugi put (str. 1044, 1045). Ove pojedinosti, uz mnoge druge, on iznosi, navodeći kao svoj autoritet „predanje Jevreja“ (str. 1039). Uz to treba primetiti da, premda o predmetu raspravlja više puta i veoma opširno, on nijednom ne aludira na jeronimovski izveštaj; a ipak jedva mogu sumnjati da bi onaj ko je tako visoko uzdizao celibat s oduševljenjem dočekao rešenje koje je, kako se Jeronim hvalio, spasavalo devičanstvo ne samo Marijino nego i Josifovo, o čijoj se časti Epifanije pokazuje veoma revnosnim (str. 1040, 1046, 1047).
22. Negde oko 380. godine HELVIDIJE, koji je boravio u Rimu, objavio je raspravu u kojoj je tvrdio da su braća Gospodnja bila sinovi Josifa i Marije. Izgleda da je uspeo da ubedi znatan broj ljudi, jer savremeni pisci govore o helvidijancima kao o stranci. Ova gledišta je uz to zastupao i BONOS, episkop sardički u Iliriji, otprilike u isto vreme, a očigledno i JOVINIJAN, monah verovatno iz Milana. Prvi je osuđen na saboru sazvanom u Kapui (392. g. po Hr.), a drugi na saborima održanim u Rimu i Milanu (oko 390. g. po Hr.; v. Hefele Conciliengesch. II. str. 47, 48)¹.
U ranija vremena ovaj izveštaj o braći Gospodnjoj, ukoliko je bio obeležje neke stranke, izgleda da se držao zajedno s ebionitskim gledištima o začeću i ličnosti Hrista1. Jer, premda nije nužno pogađao veru u čudesno Ovaploćenje, ipak je bio prirodan pratilac njegovog poricanja. Pobuda ovih potonjih osporavatelja trajnog devičanstva bila je sasvim drugačija. Oni su nastojali da zaustave struju koja je snažno krenula u pravcu celibata; i, ako je njihova teorija bila pogrešna, ipak zaslužuju saosećanje koje pripada ljudima koji su, prkoseći javnom mnjenju, odbili da povinu vratove pred nastranim i tiranskim praznoverjem. sažeto.
Tako smo stigli do trenutka kada je Jeronimov odgovor Helvidiju stvorio novu epohu u istoriji ove polemike. A sledeći zaključci, ako se ne varam, s pravom se izvode iz iznesenih dokaza. Prvo****: nema ni najmanjeg traga da je jeronimovsko rešenje ikada palo na um ijednom pojedincu, sekti ili crkvi, sve dok ga sam Jeronim nije izneo. Da je bilo drugačije, pisci poput Origena, dvojice Ilarija i Epifanija, koji raspravljaju o ovom pitanju, ne bi propustili da ga primete. Drugo****: epifanijevski izveštaj ima najveće pravo na potvrdu predanja, bilo da je vrednost te potvrde velika ili mala. Treće****: ovo rešenje kao da naročito predstavlja palestinsko gledište.
Godine 382. (ili 383) Jeronim je objavio svoju raspravu; i njeno dejstvo odmah je vidljivo.
AMVROSIJE je 392. godine napisao delo De Institutione Virginis, u kome naročito pobija osporavatelje trajnog devičanstva majke Gospodnje. U jednom odlomku, koji je možda namerno nejasan, govori ovako: Izraz „braća“ ima široku primenu; upotrebljava se za članove iste porodice, iste rase, iste zemlje. Svedoče o tome sopstvene reči Gospodnje: „Kazujem ime tvoje braći“ (Psalam 22:22). I sveti Pavle kaže: „Jer bih želeo da ja sam budem odlučen od Hrista za braću svoju“ (Rimljanima 9:3). Nesumnjivo su se mogli nazvati braćom kao sinovi Josifovi, a ne Marijini. I ako ko pažljivo uđe u ovo pitanje, naći će da je ovo istinit izveštaj. Što se mene tiče, ne nameravam da ulazim u ovo pitanje: nije važno odlučiti koje se tačno srodstvo podrazumeva; za moju svrhu dovoljno je da se izraz „braća“ upotrebljava u proširenom smislu (tj. i za druge osim za sinove iste majke)‘. Iz ovoga zaključujem da je sveti Amvrosije čuo za Jeronimov spis, premda ga možda nije pročitao, u kome ovaj raspravlja o širokom značenju tog izraza; da, ako ga je i pročitao, nije bio sklon da napusti gledište koje mu je bilo poznato u korist nove hipoteze koju je izneo Jeronim; i najzad, da je, uviđajući važnost saradnje protiv zajedničkog neprijatelja, želeo da raspravom o pojedinostima ne izazove razdor među pobornicima trajnog devičanstva.
PELAGIJE, koji je komentarisao svetog Pavla nekoliko godina posle Jeronima, usvaja njegovu teoriju, pa čak i njegov jezik, osim ako je njegov tekst ovde iskvaren (Galatima 1:19).
Istovremeno je Jeronimova hipoteza našla mnogo težeg zagovornika u SVETOM AVGUSTINU. U svom komentaru na Poslanicu Galatima (1:19), doduše, napisanom oko 394. dok je još bio prezviter, on nudi alternativu jeronimovskog i epifanijevskog izveštaja. Ali u svojim kasnijim delima dosledno zastupa gledište koje je Jeronim izneo u raspravi protiv Helvidija (In Jöh. Evang. x, III. 2. str. 368, isto xxviii, III. 2. str. 508; Enarr. in Ps. cxxvii, IV. 2. str. 1443; Contr. Faust. xxii. 35, VIII. str. 383; upor. Quaest. XVII in Matth., III. 2. str. 285). Crkvi.
Tako podržana, ona je izborila put ka opštem prihvatanju u Latinskoj Crkvi; a ZAPADNE SLUŽBE priznaju samo jednog Jakova pored sina Zevedejevog, poistovećujući tako brata Gospodnjeg sa sinom Alfejevim. stom.
I na Istoku je naišla na izvestan uspeh, ali je on bio samo privremen. ZLATOUST je pisao i pre i posle nego što je Jeronimova rasprava postala opšte poznata, i njegova tumačenja Novog zaveta obeležavaju razdoblje prelaza. U svojim Homilijama na ranije knjige zauzima epifanijevsko gledište: sveti Jakov je, kaže on, jedno vreme bio nevernik zajedno s ostalom braćom Gospodnjom (na Matej 1:25, VII. str. 77; Jovan 7:5, VIII. str. 284; v. takođe na 1. Korinćanima 9:4, X. str. 181 E); vaskrsenje je bilo prekretnica u njihovom životu; nazivani su braćom Gospodnjom, kao što je i sam Josif smatran mužem Marijinim (na Matej 1:25, na nav. mestu). Dosad ne odaje nikakvo znanje o jeronimovskom izveštaju. Ali u svom tumačenju Poslanice Galatima (1:19) on ne samo da govori o Jakovu, bratu Gospodnjem, kao da je apostol (što ne dokazuje ništa), nego ga i naziva sinom Klopinim¹. Tako bi izgledalo da je u međuvremenu prihvatio Jeronimovu hipotezu i dopunio je poistovećenjem Klope s Alfejem. A TEODORIT, koji većim delom izbliza sledi Zlatousta, izričito odbacuje starije gledište: „On nije bio, kako su neki pretpostavljali, sin Josifov, porod iz ranijeg braka, nego je bio sin Klopin i rođak Gospodnji; jer njegova majka bila je sestra majke Gospodnje“.
Ali s ovim izuzecima epifanijevsko gledište zadržalo je svoje tlo na Istoku. Nalazimo ga opet, na primer, kod KIRILA ALEKSANDRIJSKOG (Glaphyr. in Gen. lib. vii. str. 221), a izgleda da su ga kasniji grčki pisci držali gotovo, ako ne i sasvim, jednodušno. Kod TEOFILAKTA, doduše (na Matej 13:55, Galatima 1:19), nalazimo pokušaj da se dva izveštaja sjedine. Jakov je, tvrdi pisac, bio pretpostavljeni brat Gospodnji kao sin Josifov, i rođak Gospodnji kao sin Klopin; jedan mu je bio prirodni, a drugi zakonski otac; pošto je Klopa umro bez dece, Josif je bratu podigao potomstvo s njegovom udovicom po zakonu leviratskog braka. Ovaj novi predlog, međutim, naišao je na malo naklonosti, i Istočne Crkve nastavile su da razlikuju Jakova, brata Gospodnjeg, od Jakova, sina Alfejevog. GRČKI, SIRIJSKI i KOPTSKI KALENDARI dodeljuju svakome poseban dan. (Isto, 24-44)
Eto, tako stoje stvari. Ogromna većina ranih hrišćana potvrđivala je Marijino trajno devičanstvo, a nesloga je postojala samo oko toga da li su braća i sestre Gospodnje bili Njegovi rođaci (jeronimovsko gledište) ili Josifova deca iz ranijeg braka (epifanijevsko gledište, koje je držala ogromna većina vernika). Vrlo malo njih držalo se stava da su to bili biološki potomci Marijini (helvidijevsko gledište), a oni koji jesu bili su jeretici (npr. Tertulijan [montanistička jeres], Helvidije [arijanska jeres]).
ZA DALJE ČITANJE
Crkveni oci o Marijinom trajnom devičanstvu
Šta je rana Crkva verovala: trajno devičanstvo Marije
„Grčko ‘heos hou’ u Mateju 1:25 opovrgava Marijino trajno devičanstvo“?
REFORMATORI O MARIJINOM TRAJNOM DEVIČANSTVU
Cvingli o Marijinom trajnom devičanstvu
FRENSIS TURETIN O TRAJNOM DEVIČANSTVU MARIJE
RANA CRKVA O MARIJI KAO NOVOJ I VEĆOJ EVI
BELEŠKE ZA DEBATU O TRAJNOM DEVIČANSTVU
PROTESTANTSKA NAUKA O LUKI 1:26-56 I MARIJI KAO BOŽJEM KOVČEGU
Marijina čistota i bezgrešnost kod crkvenih otaca