Kako su Ninivljani zaista spaseni?

U očajničkom pokušaju da potkopaju središnji značaj i nužnost zamenskog pomirenja za oproštenje greha, pojedini muslimanski davagandisti počeli su da se pozivaju na primer stanovnika Ninive, tj. Asiraca, kojima je Bog oprostio kada su poslušali Jonina upozorenja i pokajali se od svojih zlih puteva:

„I dođe riječ Gospodnja Joni drugi put govoreći: Ustani i idi u Nineviju, grad veliki, i propovijedaj mu ono što ti ja kažem. I ustav Jona otide u Nineviju, po riječi Gospodnjoj; a Ninevija bješe grad vrlo velik, tri dana hoda. I Jona poče ići po gradu jedan dan hoda, i propovijeda i reče: Još četrdeset dana, pa će Ninevija propasti. I Ninevljani povjerovaše Bogu, i oglasiše post, i obukoše se u kostrijet od najvećega do najmanjega. Jer kad dođe ta riječ do cara Ninevijskoga, on usta sa svojega prijestola, i skide sa sebe svoje odijelo, i obuče se u kostrijet i sjede u pepeo. I proglasi se i kaza se po Nineviji po zapovijesti carevoj i knezova njegovijeh govoreći: Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu ni da piju vode. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da prizivaju Boga jako, i da se vrati svaki sa svoga zloga puta i od nepravde koja mu je u ruku. Ko zna, eda se povrati i raskaje Bog i povrati se od ljutoga gnjeva svojega, te ne izginemo. I Bog vidje djela njihova gdje se vratiše sa zloga puta svojega; i raskaja se Bog oda zla koje reče da im učini, i ne učini.“ Jona 3:1-10

Ovi muslimani tvrde da je Bog oprostio Ninivljanima na osnovu njihovog iskrenog pokajanja i da za to nije zahtevao zamenske žrtve, upravo kao što prethodni odlomak pokazuje. U tome vide dokaz da Isusova smrt nije bila neophodna za spasenje, budući da Bog jednostavno može da previdi prestupe ljudi, pod uslovom da se pokaju od svojih zlih puteva i da se u vernosti okrenu Bogu.

Takvi argumenti pokazuju da ovi muslimanski takijisti ili ne znaju šta Sveto pismo uči o ovoj životno važnoj temi, ili im nije ni najmanje stalo do toga da svete spise tumače u svetlu njihovog neposrednog i celokupnog konteksta.

Na primer, da su se ovi polemičari samo potrudili da pročitaju prethodno poglavlje Jonine knjige, brzo bi otkrili da je razlog zbog kojeg je Bog milostivo mogao da prihvati pokajanje stanovnika Ninive taj što su u njegovom svetom Hramu u Jerusalimu prinošene zamenske žrtve u njihovu korist:

„I zamoli se Jona Gospodu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, I reče: Zavapih u nevolji svojoj ka Gospodu, i usliši me; iz utrobe grobne povikah, i ti ču glas moj. Jer si me bacio u dubine, u srce moru, i voda me opteče; sve poplave tvoje i vali tvoji prelaziše preko mene. I rekoh: Odbačen sam ispred očiju tvojih; ali ću još gledati svetu crkvu tvoju. Optekoše me vode do duše, bezdana me opkoli, sita omota mi se oko glave. Sidoh do krajeva gorskih, prijevornice zemaljske nada mnom su dovijeka; ali ti izvadi život moj iz jame, Gospode Bože moj. Kad nestajaše duše moje u meni, pomenuh Gospoda, i molitva moja dođe k tebi, u svetu crkvu tvoju. Koji drže lažne taštine, ostavljaju svoju milost. A ja ću ti glasom zahvalnijem prinijeti žrtvu, ispuniti što sam zavjetovao; spasenje je u Gospoda.“ Jona 2:1-10

Jona govori o okretanju ka Božjem Hramu i o tome kako njegova molitva tamo dolazi pred Boga, uz obećanje da će, ako ga Bog izbavi, prineti žrtve sa zahvalnim srcem.

Razlog zbog kojeg je Jona usmerio pažnju ka tom svetom mestu jeste taj što je to bio upravo onaj dom koji je Solomon sagradio kao mesto molitve i žrtve za grehe naroda, a ne samo Izrailja. Kao što se i sam Solomon molio:

„Ali hoće li doista Bog stanovati s čovjekom na zemlji? Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom što ga sazidah. Ali, pogledaj na molitvu sluge svojega i na molbu njegovu, Gospode Bože moj, čuj viku i molitvu kojom ti se danas moli sluga tvoj. Da budu oči tvoje otvorene nad domom ovijem danju i noću, nad ovijem mjestom gdje si rekao da ćeš namjestiti ime svoje, da čuješ molitvu kojom će se moliti sluga tvoj na ovom mjestu. Čuj molbe sluge svojega i naroda svojega Izrailja, kojima će se moliti na ovom mjestu, čuj s mjesta gdje stanuješ, s neba, čuj i smiluj se.“… „I inostranac koji nije od naroda tvojega Izrailja, nego dođe iz daleke zemlje imena radi tvojega velikoga i ruke tvoje krjepke i mišice tvoje podignute, kad dođe i pomoli se u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac da bi poznali svi narodi na zemlji ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrailj, i da bi znali da je ime tvoje prizvano nad ovaj dom koji sazidah.“… „Tako, Bože moj, neka budu oči tvoje otvorene i uši tvoje prignute na molbu u ovom mjestu. I tako, stani, Gospode Bože, na počivalištu svojem, ti i kovčeg sile tvoje; sveštenici tvoji, Gospode Bože, neka se obuku u spasenje, i sveci tvoji neka se raduju dobru. Gospode Bože, nemoj odvratiti lica svojega od pomazanika svojega; opominji se milosti obećane Davidu, sluzi tvojemu.“ 2. Dnevnika 6:18-21, 32-33, 40-42

Bog je Solomonu čak odgovorio u snu da bi ga uverio kako je prihvatio to mesto kao dom žrtve:

„I svrši Solomon dom Gospodnji i dom carski, i bi srećan u svemu što bješe naumio da načini u domu Gospodnjem i u domu svom. Potom javi se Gospod Solomonu noću i reče mu: Uslišio sam molbu tvoju i izabrao sam to mjesto da mi bude dom za žrtve. Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili ako zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili ako pustim pomor na narod svoj, I ponizi se narod moj na koji je prizvano ime moje, i pomole se, i potraže lice moje i povrati se od zlijeh putova svojih, i ja ću tada uslišiti s neba i oprostiću im grijeh njihov, i iscijeliću zemlju njihovu. I oči će moje biti otvorene i uši moje prignute k molitvi s toga mjesta. Jer sada izabrah i posvetih dom taj da bude ime moje tu dovijeka; i biće tu oči moje i srce moje vazda. A ti ako uzideš preda mnom kako je išao David otac tvoj, tvoreći sve što sam ti zapovjedio i držeći uredbe moje i zakone moje, Utvrdiću prijesto carstva tvojega kako sam obećao Davidu, ocu tvojemu, govoreći: Neće ti nestati čovjeka koji bi vladao u Izrailju.“ 2. Dnevnika 7:11-18

Štaviše, Bog se pojavio u oblaku i njime ispunio Hram, kao vidljivi znak da je došao da to mesto učini svojim prebivalištem, gde će njegovo ime i njegovo prisustvo boraviti usred njegovog naroda. GOSPOD je čak spustio oganj s neba da bi progutao sve žrtve koje su Solomon, sveštenici i narod prineli u Hramu Gospodu, Bogu svome:

„i kad podizahu glas uz trube i kimvale i gusle, hvaleći Gospoda da je dobar, da je dovijeka milost njegova, tada se napuni oblaka dom Gospodnji, Te ne mogahu sveštenici stajati da služe od oblaka, jer se slave Gospodnje napuni dom Božji.“ 2. Dnevnika 5:13b-14

„A kad svrši Solomon molitvu, siđe oganj s neba i spali žrtvu paljenicu i druge žrtve, i slave Gospodnje napuni se dom, Te ne mogahu sveštenici ući u dom Gospodnji, jer se slave Gospodnje napuni dom Gospodnji. A svi sinovi Izrailjevi videći gdje siđe oganj i slava Gospodnja na dom saviše se licem k zemlji do poda i pokloniše se i hvališe Gospoda, jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova. I car i sav narod prinesoše žrtve pred Gospodom. I prinese car Solomon na žrtvu dvadeset i dvije tisuće volova i sto i dvadeset tisuća ovaca, i tako posvetiše dom Božji car i sav narod. A sveštenici stajahu na službi svojoj, i Leviti sa spravama za pjesme Gospodnje što ih bješe načinio car David da hvale Gospoda, jer je dovijeka milost njegova, pjesmom Davidovom koju im dade; a drugi sveštenici trubljahu u trube prema njima, a svi sinovi Izrailjevi stajahu. I posveti Solomon sredinu trijema koji je pred domom Gospodnjim, jer ondje prinese žrtve paljenice i pretilinu od žrtava zahvalnijeh, jer na mjedenom oltaru koji načini Solomon, ne mogoše stati žrtve paljenice i dari i pretilina njihova.“ 2. Dnevnika 7:1-8

Sam prorok Isaija nazvao je Božji Hram domom molitve za sve narode, u koji su i neznabošci mogli da dođu da prinesu žrtve Jahveu, Bogu svome:

„Ovako veli Gospod: Pazite na sud, i tvorite pravdu, jer će uskoro doći spasenje moje, i pravda će se moja objaviti. Blago čovjeku koji tako čini, i sinu čovječijemu koji se drži toga čuvajući subotu da je ne oskvrni, čuvajući ruku svoju da ne učini zla. I neka ne govori tuđin koji pristane uz Gospoda: Gospod me je odlučio od svoga naroda; i neka ne govori uškopljenik: Gle, ja sam suho drvo. Jer ovako veli Gospod za uškopljenike: Koji drže subote moje i izbiraju što je meni ugodno, i drže zavjet moj, Njima ću dati u domu svom i među zidovima svojim mjesto i ime bolje nego sinova i kćeri, ime vječno daću svakome od njih, koje se neće zatrti. A tuđine koji pristanu uz Gospoda da mu služe i da ljube ime Gospodnje, da mu budu sluge, koji god drže subotu da je ne oskvrne i drže zavjet moj, Njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveseliću ih u domu svojem molitvenom; žrtve njihove paljenice i druge žrtve biće ugodne na oltaru mom, jer će se dom moj zvati dom molitve svijem narodima. Gospod Gospod govori, koji sabira prognanike Izrailjeve: Još ću mu sabrati osim onijeh koji su sabrani.“ Isaija 56:1-8

Svi ovi primeri pokazuju da je razlog zbog kojeg je Bog mogao da prihvati pokajanje stanovnika Ninive taj što je Bog odredio da se u Hramu prinose zamenske žrtve za spasenje neznabožaca, kako bi gresi svakoga od njih ko se istinski pokaje i usmeri se ka Božjem domu u Jerusalimu — kao znak da je poverovao u Boga Izrailjevog — bili potpuno oprošteni.

Otuda ovo, sa svoje strane, postaje savršena slika Hristove zamenske smrti za sve narode, a ne samo za Izrailjce, budući da je Bogu bilo ugodno da spase svet kroz zamensku žrtvu svoga ljubljenog Sina:

„Zaista, zaista vam kažem: Koji vjeruje u mene ima život vječni. Ja sam hljeb života. Oci vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta.“ Jovan 6:47-51

„Jer je ovo dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine. Jer jedan je Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus, Koji sebe dade u otkup za sve, svjedočanstvo u naznačena vremena, Za koje sam ja postavljen propovjednik i apostol – istinu govorim u Hristu, ne lažem, – učitelj neznabožaca u vjeri i istini.“ 1. Timoteju 2:3-7

„Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite; i ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika. A on je žrtva pomirenja za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta.“ 1. Jovanova 2:1-2

„U tome je ljubav, ne što mi zavoljesmo Boga, nego što On zavolje nas, i posla Sina svojega, kao žrtvu pomirenja za grijehe naše.“… „I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina – Spasitelja svijeta.“ 1. Jovanova 4:10, 14

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, I učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, njemu slava i moć u vijekove vijekova. Amin.“ Otkrivenje 1:5-6

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji.“ Otkrivenje 5:8-10

„Potom vidjeh, i gle, mnoštvo naroda kojeg ne može niko izbrojati, od svakoga plemena i roda i naroda i jezika, stajaše pred prijestolom i pred Jagnjetom, obučeno u haljine bijele, i palme u rukama njihovim; I klicahu snažnim glasom, govoreći: Spasenje je u Bogu našemu koji sjedi na prijestolu, i u Jagnjetu. I svi anđeli stajahu oko prijestola i starješina i četiri živa bića, i padoše ničice pred prijestolom, i pokloniše se Bogu, Govoreći: Amin! Blagoslov i slava i premudrost i blagodarnost i čast i sila i moć Bogu našemu u vijekove vijekova. Amin! I odgovori jedan od starješina, govoreći mi: Ovi obučeni u bijele haljine, ko su, i od kuda dođoše? I rekoh mu: Gospodaru moj, ti znaš. I reče mi: Ovo su oni koji dođoše iz nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jagnjetovoj. Zato su pred prijestolom Božijim, i služe mu dan i noć u hramu njegovom; i Onaj koji sjedi na prijestolu obitavaće na njima. Neće više ogladnjeti, niti će više ožednjeti; i neće ih peći sunce, niti kakva žega. Jer Jagnje, koje je nasred prijestola, napasaće ih i vodiće ih na izvore voda života; i ubrisaće Bog svaku suzu sa očiju njihovih.“ Otkrivenje 7:9-17

Ono što sve ovo čini još ironičnijim jeste to da se za ljude koji su Jonu bacili u more kaže da su prineli žrtvu Jahveu kako bi ga umilostivili, čime se pokazuje da su čak i neznabošci znali koliko važnu ulogu zamenski prinosi imaju u pribavljanju oproštenja greha!

„Potom uzeše Jonu i baciše ga u more, i presta bura na moru. Tada se pobojaše oni ljudi Gospoda vrlo, i prinesoše žrtvu Gospodu i učiniše zavjete.“ Jona 1:15-16

Toliko o očajničkoj taktici pozivanja na primer Asiraca radi potkopavanja nužnosti Isusove pomirbene žrtve za iskupljenje i oproštenje greha.