Kako dobra logika vodi ka dobroj teologiji

I ka odbacivanju islama, 2. deo

Ovo je drugi deo našeg odgovora na Vilijamsovo grubo izvrtanje i namerno pogrešno čitanje 1. Timoteju 6:15-16. On piše:

Pavle je u tom odlomku takođe rekao da Bog prebiva u nepristupačnoj svetlosti — da niko nije video Boga niti ga može videti. Pavle je znao da su mnoge hiljade ljudi videle Isusa. Pa ipak, Pavle može reći da niko nije video Boga zato što je bio uveren da Isus nije Bog.

ODGOVOR:

Pavle je takođe znao da su mnogi ljudi videli Boga tokom starozavetnog perioda.

Na primer, za Jakova se kaže da se rvao s čovekom kojeg je prepoznao kao Boga:

„A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore. I kad vidje da ga ne može savladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovjek rvaše s njim. Pa onda reče: Pusti me, zora je. A Jakov mu reče: Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. A čovjek mu reče: Kako ti je ime? A on odgovori: Jakov. Tada mu reče: Otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj; jer si se junački borio i s Bogom i s ljudima, i odolio si. A Jakov zapita i reče: Kaži mi kako je tebi ime. A on reče: Što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga ondje. I Jakov nadjede ime onomu mjestu Fanuil; jer, veli, Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi.“ Postanje 32:24-30 – upor. 18:1-33; 19:24-29

Bog se vidljivo javio i samom Mojsiju, zajedno s grupom Izrailjaca:

„I reče Mojsiju: Izađi gore ka Gospodu, i ti i Aron i Nadav i Avijud i sedamdeset starješina Izrailjevih, i poklonite se izdaleka. I Mojsije sam neka pristupi ka Gospodu, a oni neka ne pristupe; i narod neka ne ide nagore s njim.“ … „Potom otide gore Mojsije i Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starješina Izrailjevih. I vidješe Boga Izrailjeva, i pod nogama njegovijem kao djelo od kamena safira i kao nebo kad je vedro. I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego vidješe Boga, pa jedoše i piše. I reče Gospod Mojsiju: Popni se k meni na goru, i ostani ovdje, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovijesti, koje sam napisao, da ih učiš. Tada usta Mojsije s Isusom, koji ga služaše, i izađe Mojsije na goru Božiju. A starješinama reče: Sjedite tu dok se vratimo k vama; a eto, Aron i Or s vama; ko bi imao što, neka ide k njima. I otide Mojsije na goru, a oblak pokri goru. I bijaše slava Gospodnja na gori Sinajskoj, i oblak je pokrivaše šest dana; a u sedmi dan viknu Mojsija ispred oblaka. I slava Gospodnja bješe po viđenju kao oganj koji sažiže na vrh gore pred sinovima Izrailjevim. I Mojsije uđe usred oblaka, i pope se na goru; i osta Mojsije na gori četrdeset dana i četrdeset noći.“ Izlazak 24:1-2, 9-18

Jahve je čak izričito rekao Aronu i Mariji da je Mojsiju data čast da gleda obličje Jahvino i da s njim govori usta u usta, to jest bez ikakvog stvorenog anđeoskog posredovanja:

„Tada siđe Gospod u stupu od oblaka, stade na vratima od šatora. I viknu Arona i Mariju, i dođoše oboje. I reče im: Čujte sada riječi moje: Prorok kad je među vama, ja ću mu se Gospod javljati u utvari i govoriću s njim u snu. Ali nije takav moj sluga Mojsije, koji je vjeran u svem domu mojem. Njemu govorim iz usta k ustima, i on me gleda doista, a ne u tami, niti u kakvoj prilici Gospodnjoj. Kako se, dakle, ne pobojaste vikati na slugu mojega, na Mojsija? I gnjev se Gospodnji raspali na njih, i on otide.“ Brojevi 12:5-9

Prevodilac (odnosno prevodioci) grčke verzije jevrejske Biblije, opšte poznate kao Septuaginta (LXX), razumeo je to tako da je Mojsije video slavu Gospodnju:

„Njemu govorim iz usta k ustima, i on me gleda doista, a ne u tami, niti u kakvoj prilici Gospodnjoj. Kako se, dakle, ne pobojaste vikati na slugu mojega, na Mojsija?“ Brojevi 12:8 LXX

Mojsije, međutim, nije bio jedini prorok koji je gledao slavu Božiju, jer je i Jezekilj video Boga Izrailjevog kako svoju slavu objavljuje u obličju čoveka:

„I ozgo na onom nebu što im bijaše nad glavama, bijaše kao prijesto, po viđenju kao kamen safir, i na prijestolu bijaše po obličju kao čovjek. I vidjeh kao jaku svjetlost, i u njoj unutra kao oganj naokolo, od bedara gore, a od bedara dolje vidjeh kao oganj i svjetlost oko njega. Kao duga u oblaku kad je kiša, takva na oči bijaše svjetlost unaokolo. To bijaše viđenje slave Božije na očima; i kad vidjeh, padoh na lice svoje, i čuh glas nekoga koji govoraše.“ „I reče mi: Sine čovječji, ustani na noge da govorim s tobom. I uđe u me duh kad mi progovori, i postavi me na noge, i slušah onoga koji mi govoraše. I reče mi: Sine čovječji, ja te šaljem k sinovima Izrailjevijem, k narodima odmetničkim, koji se odmetnuše mene; oni i oci njihovi biše mi nevjerni do ovoga dana. K sinovima tvrda obraza i uporna srca šaljem te ja, pa im reci: Tako veli Gospod! I poslušali ili ne poslušali, jer su dom odmetnički, neka znaju da je prorok bio među njima. I ti, sine čovječji, ne boj ih se niti se boj njihovijeh riječi, što su ti uporni i kao trnje i živiš među skorpijama; ne boj se njihovijeh riječi i ne plaši se od njih, što su dom odmetnički. Nego im kaži riječi moje, poslušali ili ne poslušali, jer su odmetnici. Ali ti, sine čovječji, slušaj što ću ti kazati, ne budi nepokoran kao taj dom nepokorni; otvori usta, i pojedi što ću ti dati. I pogledah, a to ruka pružena k meni, i gle, u njoj savijena knjiga. I razvi je preda mnom, i bješe ispisana iznutra i spolja, i bješe u njoj napisan plač i naricanje i jaoh.“ Jezekilj 1:26-28, 2:1-10

Prorok Danilo bio je još jedan pravedni sluga koji je video Boga, koga naziva Starim danima, kako mu se javlja odeven u belu haljinu, s kosom poput čiste vune:

„Posmatrao sam dok se ne postaviše prijestoli, i Starac dana ne sjede, i na njemu odijelo bijelo kao snijeg, i vlasi glave Njegove kao čista vuna, a prijesto Njegov plamen ognjeni, točkovi Njegovi oganj plamteći. Rijeka ognjena je proticala ispred Njega, tisuće tisuća su mu služile, i neizbrojno mnoštvo stajalo pred Njim; sud zasjede i knjige se otvoriše.“ Danilo 7:9-10

I Avram je video Boga, jer Postanje 18-19 kaže da mu se Jahve javio kao čovek, zajedno s dvojicom drugih ljudi, anđelima koji su ga pratili. Štaviše, tekst ide toliko daleko da kaže kako je Jahve čak jeo hranu i imao noge koje su se mogle oprati!

„Poslije mu se javi Gospod u ravnici Mamrijskoj kad sjeđaše na vratima pred šatorom svojim u podne. Podigavši oči svoje, pogleda i, gle, tri čovjeka stajahu prema njemu. I ugledavši ih, potrča im u susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje; I reče: Gospode, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega. Da vam donesemo malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovijem drvetom. I iznijeću malo hljeba, te potkrijepite srce svoje, pa onda pođite, kad idete pored sluge svojega. I rekoše: Učini što si kazao. I Avram otrča u šator k Sari, i reče: Brže zamijesi tri kopanje bijeloga brašna i ispeci pogače. Pa otrča ka govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brže zgotovi. Pa onda iznese masla i mlijeka i tele koje bješe zgotovio, i postavi im, a sam stajaše pred njima pod drvetom dokle jeđahu.“ Postanje 18:1-8

Dakle, šta god da su Pavle ili biblijski pisci mislili time da niko ne može videti Boga,

„Ali nećeš moći vidjeti lica mojega, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ.“ Izlazak 33:20

„Boga niko nikada nije vidio: ako ljubimo jedni druge, Bog u nama prebiva, i ljubav je njegova savršena u nama.“ 1. Jovanova 4:12

oni svakako nisu nameravali da se njihove reči shvate tako kao da Bog nikada ne bi mogao da se pojavi u vidljivom obliku i tako svojim slugama dopusti da gledaju njegovu slavu, makar u veoma ograničenoj meri.

Ovo nas vodi do naše sledeće tačke.

Hristos kao vidljiva slika i slava Božija

Pavle je čak znao i svedočio da je Isus Hristos slika nevidljivog Boga:

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari“ Kološanima 1:15-17

I:

„Ako li služba smrti izrezana na kamenu slovima bješe u slavi, tako da i sinovi Izrailjevi ne mogoše gledati u lice Mojsejevo od slave lica njegova koja prolazi, Kako li neće služba Duha biti mnogo više u slavi? Jer kad je služba osude slava, mnogo većma izobiluje u slavi služba pravednosti. Jer se i ne proslavi ono što je proslavljeno tom prilikom zbog ove prevelike slave. Jer kad je slavno ono što prestaje, mnogo će više biti u slavi ovo što ostaje. Imajući, dakle, takvu nadu, sa velikom smjelošću se ponašamo, A ne kao što Mojsej metaše pokrivalo na lice svoje da ne bi mogli sinovi Izrailjevi gledati svršetak onoga što prestaje. No zaslijepiše pomisli njihove; jer do današnjeg dana to isto pokrivalo u čitanju Staroga Zavjeta ostaje neotkriveno, jer se ono u Hristu ukida; Nego do danas, kad se čita Mojsej, stoji pokrivalo na srcu njihovom; A kada bi se obratili ka Gospodu, ukinulo bi se pokrivalo. A Duh (Sveti) je Gospod; a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. Svi mi pak koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u taj isti lik, iz slave u slavu, kao od Duha Gospoda.“ 2. Korinćanima 3:7-18

Hristos je Gospod čiji Duh skida veo sa svakoga ko se njemu okrene, kako bi potom mogli da gledaju slavu Hrista Gospoda. Pavle zatim govori o Hristu koji otkriva, odnosno objavljuje slavu Božiju u sopstvenoj Ličnosti:

„Zato imajući ovo služenje, kao što bismo pomilovani, ne malaksavamo, Nego se odrekosmo tajnih sramotnih djela, ne hodeći u lukavstvu, niti izvrćući riječ Božiju, nego javljanjem istine preporučujemo sebe svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. Ako li je i pokriveno Jevanđelje naše, pokriveno je onima koji propadaju; U njima bog ovoga svijeta oslijepi razum nevjernika, da im ne zasvijetli svjetlost Jevanđelja slave Hrista, koji je ikona Boga nevidljivoga. Jer ne propovijedamo sebe, nego Hrista Isusa, Gospoda, a sebe kao sluge vaše Isusa radi. Jer Bog koji reče da iz tame zasija svjetlost, On zasija u srcima našim radi prosvjetljenja znanja slave Božije u licu Isusa Hrista.“ 2. Korinćanima 4:1-6

Pavlova poenta je očigledna. Bog se vidljivo otkriva u Ličnosti Gospoda Isusa, jer Hristos savršeno predstavlja Boga drugima, tako da oni mogu videti kakav je Bog.

„Pripovest o Izlasku čini pozadinu ovog odlomka. Odgovarajući na Mojsijevu molbu, Bog mu je otkrio svoju slavu, ali mu nije bilo dopušteno da vidi lice Božije (Izlazak 32:18-23; upor. st. 6). Na putu za Damask i Pavle je video slavu Božiju. Ali ona je imala obličje. Pavle je gledao ’sliku (eikon) Boga’, proslavljenog Hrista. U nebeskom Hristu nevidljivi Bog, koji se ne može videti, savršeno se i potpuno otkrio (upor. Kološanima 1:15). Proslavljeni Hristos je konačno i eshatološko otkrivenje Boga. Ne postoji ništa više od Boga što se može ili što će biti viđeno.“ (Paul Barnett, The Second Epistle to the Corinthians (The New International Commentary on the New Testament) [William B. Eerdmans Publishing Co. Grand Rapids, MI 1997], str. 219; podebljano naglašavanje naše)

I:

„Kada Pavle tvrdi da je Hristos eikon tou theou, on ne kaže samo da Hristos postoji ’u obličju Božijem’ (en morphe theou hyperchon, Filipljanima 2:6), imajući prirodu i svojstva Boga, niti samo da je on ’slava Božija’ (upor. tes doxes tou theou en prosopo Christou, 4:6; Dela apostolska 7:55), budući božanstvo koje isijava. Kao Božiji eikon, Hristos i deli i izražava Božiju prirodu. On je precizan i vidljiv prikaz nevidljivog Boga (Kološanima 1:15, gde je tou aoratou dodato uz eikon tou theou). Eikon je ’sličnost’ (nemački Bild) ili ’vidljivi izraz’ (Abbild). Stepen sličnosti između originala i kopije mora se proceniti prema kontekstu reči, ali on može varirati od delimične ili površne sličnosti do potpune ili suštinske istovetnosti. S obzirom na odlomke kao što su Filipljanima 2:6; Kološanima 1:19; 2:9, možemo bezbedno pretpostaviti da za Pavla eikon ovde, kao i u Kološanima 1:15, znači da je Hristos tačan prikaz (Ebenbild) kao i vidljivi izraz Boga. estin je bezvremeni prezent, koji pokazuje da je Hristos večno savršeni odraz Boga, ili barem da u svojoj proslavljenoj telesnosti Hristos zauvek ostaje vidljivi izraz Boga.“ (Murray J. Harris, Second Epistle To The Corinthians (New International Greek Testament Commentary) [William B. Eerdmans Publishing Co. Grand Rapids, MI 2005], str. 330-331)

Pavle u suštini govori isto ono što apostol Jovan kaže u svom jevanđelju:

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ … „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:14, 18

„A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao.“ Jovan 12:44-45

„Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene. Kad biste mene znali, i Oca mojega biste znali; i od sada poznajete ga, i vidjeli ste ga. Reče mu Filip: Gospode, pokaži nam Oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Ko je vidio mene, vidio je Oca; pa kako ti govoriš: Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam ja govorim ne govorim od samoga sebe, nego Otac koji prebiva u meni on tvori djela. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i Otac u meni; ako li ne, zbog samih djela vjerujte mi.“ Jovan 14:6-11

Dakle, Bog koga niko nije u stanju da vidi, jer je po prirodi nevidljiv, isti je onaj Bog koji se vidljivo otkriva u Ličnosti svog voljenog Sina, Gospoda Isusa Hrista!

Kao da to samo po sebi nije dovoljno izuzetno, Pavle ide toliko daleko da Hrista naziva Gospodom slave!

„Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.“ 1. Korinćanima 2:8

Pavle nije bio jedini nadahnuti pisac koji je Hrista nazvao Gospodom slave:

„Braćo moja, ne gledajući ko je ko, imajte vjeru u našega Gospoda slave Isusa Hrista.“ Jakovljeva 2:1

Nazvati Isusa Gospodom slave, što će reći da je on Gospod kome slava pripada, ili prosto „Slavom“, kako to čini Jakov, znači poistovetiti ga s Jahveom. Kao što jedan komentator objašnjava:

„Kyrion tes doxes, ne ’darodavac slave’ (Avg., De Trin. I. xii. 24, quod ipse glorificet sanctos suos), niti je to hebraizam za ’slavni Gospod’ (Hajdenrajh), već ’Gospod kome slava pripada kao njegovo urođeno pravo.’ To je genitiv karakteristične osobine (upor. Dela apostolska 7:2; Efescima 1:17; 1. Solunjanima 5:23). Slava je osobeno svojstvo Jehove među svim bogovima (upor. Psalam 29:1). Izraz je teološki važan jer podrazumeva da je Isus bio Gospod slave, to jest, Jehova, i da je taj Gospod slave umro (upor. Dela apostolska 3:15)…“ (Thomas Charles Edwards, A Commentary on the first epistle to the Corinthians, str. 54; podebljano naglašavanje naše)

A pošto je Jahve prepoznat i kao Car slave i kao Bog slave, on nužno mora biti i Gospod slave. To, možda, objašnjava zašto se u jevrejskom pseudepigrafskom delu pod naslovom Prva Enohova knjiga istinski Bog naziva Gospodom slave:

„Tada sam blagoslovio Gospoda slave i rekao: ’Blagosloven da je moj Gospod, Gospod pravednosti, koji vlada doveka.’“ 1. Enohova 22:14

„A on odgovori govoreći: ’Ova visoka gora koju si video, čiji je vrh poput prestola Božijeg, jeste njegov presto, gde će Sveti Veliki, Gospod slave, Večni Car, sedeti kada siđe da pohodi zemlju dobrotom.’“ 1. Enohova 25:3b-4a

„’… U poslednje dane nad njima će zauvek biti prizor pravednog suda pred pravednima: tu će milostivi blagosloviti Gospoda slave, Večnog Cara. U dane suda nad prvima, blagosiljaće ga za milost prema kojoj im je odredio (njihov deo).’ Tada sam blagoslovio Gospoda slave i objavio njegovu slavu i slavno ga hvalio.“ 1. Enohova 27:3b-5

„I kad god sam gledao, uvek sam blagosiljao Gospoda slave, i nastavio sam da blagosiljam Gospoda slave koji je učinio velika i slavna čuda, da pokaže veličinu svog dela anđelima i duhovima i ljudima, da bi hvalili njegovo delo i sve njegovo stvorenje: da bi videli delo njegove moći i hvalili veliko delo njegovih ruku i blagosiljali ga doveka.“ 1. Enohova 36:3b

„I čuo sam glasove ona četiri prisustva dok su izgovarala hvale pred Gospodom slave.“ 1. Enohova 40:3

„U te dane moćnici i carevi koji poseduju zemlju moliće (ga) da im podari malo predaha od njegovih anđela kazne kojima su bili predati, kako bi pali ničice i obožavali pred Gospodom duhova i ispovedili svoje grehe pred njim. I blagosiljaće i slaviti Gospoda duhova, govoreći: ’Blagosloven je Gospod duhova i Gospod careva, i Gospod moćnih i Gospod bogatih, i Gospod slave i Gospod mudrosti, i sjajna je u svakoj tajni tvoja sila od pokolenja do pokolenja, i tvoja slava doveka i uvek: duboke su sve tvoje tajne i nebrojene, i tvoja pravednost je izvan svake mere. Sada smo naučili da treba da slavimo i blagosiljamo Gospoda careva i onoga koji je car nad svim carevima.’ I reći će: ’Kamo sreće da imamo pokoja da slavimo i zahvaljujemo i ispovedimo svoju veru pred njegovom slavom.’“ 1. Enohova 63:1-5

„… Jer znake i vremena i godine i dane pokazao mi je anđeo Uriel, koga je Gospod slave zauvek postavio nad svim svetlilima nebeskim, na nebu i u svetu, da vladaju na licu neba i da se vide na zemlji, i da budu vođe danu i noći, to jest sunce, mesec i zvezde, i sva služeća bića koja obavljaju svoj obrt u svim kolima nebeskim.“ 1. Enohova 75:3b-4a

„… A sada, sine moj, ustani i uputi molbu Gospodu slave, jer si vernik, da bi ostatak ostao na zemlji i da ne bi uništio svu zemlju…“ 1. Enohova 83:8b-9a

Zanimljivo je da Enohova knjiga istinskog Boga ne samo da prepoznaje kao Gospoda slave, već ga naziva i Gospodom careva koji je car nad svim carevima. Kao što smo videli u prvom delu našeg pobijanja, to su neki od upravo onih naslova koji se pripisuju Gospodu Isusu Hristu!

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, I učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, njemu slava i moć u vijekove vijekova. Amin.“ Otkrivenje 1:5-6

„I vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijeli, i Onaj koji sjedi na njemu zove se Vjerni i Istiniti, i po pravdi sudi i ratuje; A oči su mu kao plamen ognjeni, i na glavi njegovoj krune mnoge, i ima Ime napisano, koje niko ne zna do On sam; I obučen je u haljinu crvenu od krvi, i Ime se njegovo zove: Logos (Riječ) Božiji. I vojske nebeske iđahu za Njim na konjima bijelim, obučene u svilu bijelu i čistu. I iz usta njegovih izlazi mač oštar s obje strane, da njime porazi neznabošce; i On će ih napasati palicom gvozdenom, i On gazi kacu vina ljutoga gnjeva Boga Svedržitelja. I ima na haljini i na bedru svome Ime napisano: Car careva i Gospodar gospodara.“ Otkrivenje 19:11-16

Štaviše, nazvati Isusa „Slavom“, kako to Jakov čini u svojoj nadahnutoj poslanici, znači poistovetiti Hrista sa šekina slavom, to jest s objavljenim prisustvom Jahvea. Kao što sledeći naučnici objašnjavaju:

Poslednji genitiv, „slave“, može se shvatiti na dva različita načina. Prvi, i daleko najčešći, jeste kao opisni ili kvalitativni genitiv, to jest „naš slavni Gospod Isus Hristos“ (upor. Jakovljeva 1:25; 1. Korinćanima 2:8). Drugi, prikladan u ovako izrazito hristološkom kontekstu, jeste apozicioni, tako da se Hristos izjednačava sa šekina slavom Božijom, „lokalizovanim prisustvom Jahvea.“ Ako se ovo čitanje prihvati, Jakovljeva poslanica pokazuje visoku hristologiju veoma rano u razvoju crkve.

Mu se protivi ovom drugom tumačenju tvrdeći da „nikada u Starom zavetu niti u Novom zavetu reč ’slava’ nije upotrebljena sama za sebe kao naslov Boga ili Hrista“. Ali, kao što Robert Slon primećuje, taj izraz „ima dugu predistoriju u jevrejskoj istoriji i teologiji kao eufemizam za Jahvea“, oslanjajući se na svetlost u šatoru od sastanka (Izlazak 40:34) i u hramu (1. Carevima 8:11) i na Jezekiljevo viđenje nebeskog prestola (Jezekilj 1:28); on se široko upotrebljava kroz ceo Novi zavet u bliskoj vezi s Bogom i Hristom da bi ukazao na njihovo prisustvo, a u ovom kontekstu se ne javlja „sam za sebe“, nego uz trijadu srodnih naslova. Osim toga, prosti opisni genitiv retko postavlja imenicu koja služi kao odredba toliko daleko od reči koju određuje; jedinstvena sintaksa mora da na neki način naglašava ulogu „slave“. Bejker primećuje:

Takvo vešto ukazivanje na Hrista kao na objavu Božijeg prisustva čini se skladnijim s ovdašnjim naglaskom na nepristrasnosti. Ovo tumačenje potkrepljuje i ukazivanje na Hrista kao Gospoda i Sudiju prilikom njegovog povratka u 5:7-9. „Slavu“ je, dakle, najbolje prepoznati kao ono što označava prisustvo Boga kao sudije. (Craig L. Blomberg & Mariam J. Kamell, James – Exegetical Commentary on the New Testament [Zondervan, Grand Rapids, MI 2008], str. 106-107; podebljano naglašavanje naše)

I:

„Jakov o našem Gospodu po imenu govori samo dva puta, i u oba slučaja daje mu pun naslov poštovanja: ’Gospod (ili naš Gospod) Isus Hristos’ (1:1; 2:1), povezujući ga u jednom slučaju ravnopravno s Bogom, a u drugom dodajući dalje epitete božanskog dostojanstva. Na drugim mestima govori o njemu prosto kao o ’Gospodu’ (5:7,8[14],15) u kontekstima koji znatno pojačavaju značaj tog izraza. Sadržajna upotreba izraza ’Ime’, u apsolutnom smislu, koju smo zatekli kao uobičajenu među ranim hrišćanima prema izveštaju Dela apostolskih, ponavlja se i ovde; i Jakov savetuje da se u slučaju bolesnih ljudi nad njima moli dok ih pomazuju uljem ’u Ime’ (5:14). ’Ime’ koje se podrazumeva očigledno je Isusovo, koje je tako u hrišćanskoj upotrebi stavljeno umesto Jehovinog. Jedinstven epitet, koji jednako podrazumeva božanstvo Gospoda, primenjuje se na njega u opomeni: ’Braćo moja, ne držite pristrasno veru Gospoda našeg Isusa Hrista, Slave’ (2:1). ’Slava’ ovde, izgleda, stoji u apoziciji uz ime ’Gospod naš Isus Hristos’, dodatno ga određujući u njegovom veličanstvu. Ovde je posredi nešto više od pukog povezivanja našeg Gospoda sa slavom, kao kada nam se kaže da je imao slavu kod Boga pre postanja sveta (Jn 17:5) i da je nakon svog poniženja na zemlji (mada je i na zemlji objavljivao svoju slavu očima koje vide, Jn 1:14; 2:11; 17:22) ponovo ušao u svoju slavu (Lk 24:26, Jn 17:24, 1 Tim 3:16, Jev 2:9, upor. Mt 19:8; 25:31; [Mk 10:17]), i da će ponovo doći u toj slavi (Mt 16:27; 24:30; 25:31; Mk 8:38; 13:26; Lk 9:26; 21:27, Tit 2:13; 1 Pet 4:13). Bliži smo onome što se podrazumeva kada čitamo o Isusu kao ’Gospodu slave’ (1 Kor 2:8), to jest o onome kome slava pripada kao njegova karakteristična osobina; ili kada nam je opisan kao ’odsjaj slave Božije’ (Jev 1:3). Čini se da je misao pisca usmerena na one starozavetne odlomke u kojima je Jehova opisan kao ’Slava’: npr. ’Jer ću joj ja, govori Jehova, biti ognjeni zid unaokolo, i biću Slava usred nje’ (Zah 2:5). Jakov u Gospodu Isusu Hristu vidi ispunjenje tih obećanja: on je Jehova koji je došao da bude sa svojim narodom; i, pošto je među njima razapeo šator, oni su videli njegovu slavu. On je, jednom rečju, Slava Božija, Šekina: Bog objavljen ljudima. Tako je Jakov mislio i govorio o sopstvenom bratu koji je umro nasilnom i sramnom smrću dok je još bio u prvoj mladosti! Zaista, ovde je pred nama pojava koja bi mogla da probudi istraživanje.“ (B.B. Warfield, The Lord of Glory: A Study of the Designations of Our Lord in the New Testament with Especial Reference to His Deity [Solid Ground Christian Books, Birmingham, Alabama, First Printing, 2003], str. 264-265; podebljano naglašavanje naše)

Dakle, gore navedeni citati dokazuju da prvovekovni Jevrejin, čitajući ove novozavetne stihove, ne bi imao nikakvih teškoća da uvidi kako je Pavle (kao i Jakov) izjednačio Isusa s Jahveom Bogom.

Više ćemo reći u poslednjem delu našeg pobijanja.