Još nagoveštaja iz Lukinog jevanđelja o Hristovom božanskom identitetu
More Hints from Luke’s Gospel to Christ’s Divine Identity
Isus kao predmet božanskog obožavanja
Lukino jevanđelje beleži događaj u kome je Gospod Isus izlečio 10 ljudi koji su bolovali od teške kožne bolesti, možda čak i od gube. U tom izveštaju Luka svojim čitaocima pruža uvid u božansko obožavanje koje Isusu s pravom pripada i koje mora da prima, na osnovu svog jedinstvenog božanskog statusa i odnosa prema Ocu:
„I kad on iđaše u Jerusalim, prolažaše između Samarije i Galileje. I kad ulažaše u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, I podigoše glas govoreći: Isuse, Učitelju, pomiluj nas! I vidjevši ih, reče im: Idite i pokažite se sveštenicima. I dogodi se, dok odlažahu, da se očistiše. A jedan od njih, vidjevši da je izliječen, vrati se slaveći Boga iz svega glasa. I pade ničice pred noge njegove i zablagodari mu. I taj bješe Samarjanin. A Isus odgovarajući reče: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su devetorica? Kako se ne nađe nijedan drugi da se vrati i dade slavu Bogu, nego samo ovaj inoplemenik?“ Luka 17:11-18
Grčka reč prevedena kao „zahvaljujući“ dosledno se koristi u vezi sa zahvaljivanjem ili hvalom koja se prinosi Bogu, uz jedini izuzetak u Rimljanima 16:4, kao što pokazuju sledeći primeri:
„A i nekima koji bijahu uvjereni za sebe da su pravedni, a ostale nipodaštavahu, kaza priču ovu: Dva čovjeka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u sedmici; dajem desetak od svega što steknem. A carinik izdaleka stajaše, i ne htjede ni očiju uzdignuti nebu, nego se bijaše u prsa svoja govoreći: Bože, milostiv budi meni grješnome! Kažem vam, ovaj otide opravdan domu svome, a ne onaj. Jer svaki koji sebe uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponizuje uzvisiće se.“ Luka 18:9-14
„I uzevši čašu zablagodari, i reče: Uzmite i razdijelite je među sobom; Jer vam kažem da neću piti od roda vinogradskoga dok ne dođe Carstvo Božije. I uzevši hljeb zablagodari, prelomi ga i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo činite za moj spomen. A tako i čašu po večeri, govoreći: Ova je čaša Novi zavjet u krvi mojoj, koja se za vas prolijeva.“ Luka 22:17-20
„I rekavši ovo, uze hljeb, i zablagodari Bogu pred svima i prelomivši, stade jesti.“ Dela apostolska 27:35
„I tamošnja braća, načuvši za nas, iziđoše nam u susret do Apijeva trga i Tri krčme. I kad ih vidje Pavle, zablagodari Bogu i ohrabri se.“ Dela apostolska 28:15
Ostali primeri uključuju:
„Zahvaljujemo Bogu svagda za sve vas pominjući vas u molitvama svojim,“ 1. Solunjanima 1:2
„Na svemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božija za vas u Hristu Isusu.“ 1. Solunjanima 5:18
A evo i nekih tekstova u kojima se hrišćani podstiču da sve čine u ime Gospoda Isusa Hrista, zahvaljujući Bogu kroz njega, što je i sam Pavle rado činio:
„Prvo, dakle, zahvaljujem Bogu svojemu kroz Isusa Hrista za sve vas što se o vjeri vašoj govori po svemu svijetu.“ Rimljanima 1:8
„I ne opijajte se vinom, u čemu je razvrat, nego se ispunjavajte Duhom, Govoreći među sobom u psalmima i himnama i pjesmama duhovnim, pjevajući i pojući Gospodu u srcu svome; Zahvaljujući svagda za sve Bogu i Ocu u ime Gospoda našega Isusa Hrista,“ Efescima 5:18-20
Prema ovim stihovima, od vernika se ne očekuje samo da uvek zahvaljuju Bogu Ocu u ime Gospoda Isusa Hrista, već im je i zapoveđeno da se boje Hrista i da mu pevaju u svom zajedničkom obožavanju!
Na kraju:
„I sve što god činite riječju ili djelom, sve činite u ime Gospoda Isusa Hrista, zahvaljujući Bogu Ocu kroz Njega.“ Kološanima 3:17
Da je zahvalnost koju je Isus primio slična onoj koja se prinosi Bogu, lako se dokazuje na osnovu sledećih razmatranja. Prvo, čudesno isceljenje zaraznih kožnih bolesti, kao što je guba, jeste božansko delo koje nijedan ljudski prorok nije nikada učinio pre Hristovog vremena.
Čak i u slučaju Jelisija, kada je sirijski vojskovođa došao k njemu da bude izlečen od svoje kožne bolesti, nije prorok izvršio čudo, već sam Bog, kao što i sam kontekst pokazuje:
„A kad ču Jelisej, čovjek Božji, da je car Izrailjev razdro haljine svoje, posla k caru i poruči: Zašto si razdro haljine svoje? Neka dođe k meni da pozna da ima prorok u Izrailju. I tako dođe Neman s konjma i kolima svojim, i stade na vratima doma Jelisejeva. A Jelisej posla k njemu i poruči: Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i ozdraviće tijelo tvoje i očistićeš se. Tada se rasrdi Neman i pođe govoreći: Gle! Ja mišljah, on će izaći k meni, i staće i prizvaće ime Gospoda Boga svojega, i metnuti ruku svoju na mjesto i očistiti gubu. Nijesu li Avana i Farfar vode u Damasku bolje od svijeh voda Izrailjskih? Ne bih li se mogao u njima okupati i očistiti? I okrenuvši se, otide gnjevan. Ali sluge njegove pristupivši rekoše mu govoreći: Oče, da ti je kazao prorok što veliko, ne bi li učinio? A zašto ne bi kad ti reče: Okupaj se, pa ćeš se očistiti?“ 2. Carevima 5:8-13
Primetimo da Jelisije nije čak ni izašao da se lično sretne s Nemanom, verovatno zato što nije želeo da mu se pripiše zasluga za Nemanovo isceljenje. Jelisije je to učinio da bi jedino Bog bio proslavljen kroz delo koje, kao što je i sam car Izraela primetio, jedino Jahve može da izvrši:
„I bješe Neman, vojvoda cara Sirskoga, čovjek velik u gospodara svojega i u časti, jer preko njega sačuva Gospod Siriju; ali taj veliki junak bješe gubav. A iz Sirije izide četa i zarobi u zemlji Izrailjskoj malu djevojku, te ona služaše ženu Nemanovu. I ona reče svojoj gospođi: O kad bi moj gospodar otišao k proroku u Samariji! On bi ga oprostio od gube. Tada Neman otide k svome gospodaru i javi mu govoreći: Tako i tako kaže djevojka iz zemlje Izrailjske. A car Sirski reče mu: Hajde, idi, a ja ću poslati knjigu caru Izrailjevu. I on otide, i ponese deset talanata srebra i šest tisuća sikala zlata i desetore stajaće haljine. I odnese knjigu caru Izrailjevu koja ovako govoraše: Eto, kad ti dođe ova knjiga, znaj da šaljem k tebi Nemana, slugu svojega, da ga oprostiš gube. A kad car Izrailjev pročita knjigu, razdrije haljine svoje i reče: Zar sam ja Bog da mogu ubiti i povratiti život, te šalje k meni da oprostim čovjeka gube? Pazite i vidite kako traži zadjevice sa mnom.“ 2. Carevima 5:1-7
Kao posledica ovog čudesnog očišćenja, Neman je shvatio da je Jahve jedini Bog na celoj zemlji:
„Tada se vrati k čovjeku Božijemu sa pratnjom svojom, i došav stade pred njim i reče: Evo, sad vidim da nema Boga nigdje na zemlji do u Izrailju. Nego uzmi dar od sluge svojega. Ali on reče: Tako da je živ Gospod pred kojim stojim, neću uzeti. I on navaljivaše na nj da uzme; ali on ne htje. Tada reče Neman: Kad nećeš, a ono neka se da sluzi tvojemu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi žrtava paljenica ni drugih žrtava drugim bogovima, nego Gospodu. A Gospod neka oprosti ovo sluzi tvojemu: Kad gospodar moj uđe u dom Rimonov da se pokloni ondje, pa se prihvati za moju ruku, da se i ja poklonim u domu Rimonovu, neka oprosti Gospod sluzi tvojemu kad se tako poklonim u domu Rimonovu. A on mu reče: Idi s mirom.“ 2. Carevima 5:15-19
Ostali primeri koji pokazuju da je ovo božanska funkcija koju vrši jedino Jahve uključuju sledeće:
„I opet mu reče Gospod: Turi sada ruku svoju u njedra svoja. I on turi ruku svoju u njedra svoja; a kad je izvadi iz njedara, a to ruka mu gubava, bijela kao snijeg. A Bog mu reče: Turi opet ruku svoju u njedra svoja. I opet turi ruku svoju u njedra svoja; a kad je izvadi iz njedara, a to opet postala kao i ostalo tijelo njegovo.“ Izlazak 4:6-7
„Kada se oblak udaljio od šatora, koža Mirjamina odjednom se razbole, postade bela kao sneg. Kada se Aron okrenu prema njoj, vide da je bolesna i reče Mojsiju: 'Gospodaru moj, molim te, ne uzimaj nam za greh ovaj greh koji smo tako bezumno počinili. Molim te, ne dopusti da ona bude kao mrtvo dete čije je telo napola izjedeno kad izlazi iz utrobe majke svoje.' Tada Mojsije zavapi ka Gospodu: 'BOŽE, MOLIM TE, ISCELI JE!' Gospod odgovori Mojsiju: 'Da joj je otac samo pljunuo u lice, ne bi li ostala u sramoti sedam dana? Neka bude zatvorena izvan tabora sedam dana; posle toga neka bude vraćena.' Tako je Mirjam bila zatvorena izvan tabora sedam dana, i narod ne krenu dalje dok Mirjam ne bi vraćena. Posle toga narod krenu iz Aserota i utabori se u pustinji Faranu.“ Brojevi 12:10-16
U ovim tekstovima ne samo da imamo dodatni dokaz da je Jahve Onaj koji isceljuje zarazne kožne bolesti, već vidimo i da je on čak u stanju da takve bolesti nanese ljudima!
A događaj s Marijom pokazuje da čak ni Mojsije nije bio u stanju da isceli takve bolesti, jer je to delo koje jedino Jahve vrši, zbog čega je Mojsije morao da vapije Bogu i da ga moli da isceli njegovu sestru.
Ipak, u slučaju Hrista, on sam je izvršio očišćenje silom koju suštinski poseduje na osnovu toga što je jedinstveni božanski Sin Božji,
„Koji dođoše da ga slušaju i da se iscjeljuju od svojih bolesti, i koje su mučili duhovi nečisti; i iscjeljivahu se. I sav narod tražaše da ga se dotakne; jer iz njega izlažaše sila i iscjeljivaše ih sve.“ Luka 6:18-19
„A kad iđaše Isus, narod se tiskao oko njega. I bješe neka žena bolesna od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na ljekare i nijedan je nije mogao izliječiti; I pristupivši sastrag dotače se skuta haljine njegove, i odmah stade tečenje krvi njene. I reče Isus: Ko je to što me se dotače? A kada svi odricahu, reče Petar i koji bijahu s njim: Nastavniče, narod te opkolio i gura te, a ti govoriš: Ko je to što me se dotače? A Isus reče: Neko me se dotače, jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene.“ Luka 8:42b-46
„Sazvavši pak Dvanaestoricu učenika svojih, dade im silu i vlast nad svim demonima, i da liječe od bolesti. I posla ih da propovijedaju Carstvo Božije, i da iscjeljuju bolesne. I reče im: Ništa ne uzimajte na put, ni štapa, ni torbe, ni hljeba ni novca, niti po dvije haljine da imate. I u koju kuću uđete, ondje ostajte i odande polazite. I koji god vas ne prime, izlazeći iz grada onoga, otresite i prah sa nogu svojih, za svjedočanstvo protiv njih. A oni izlazeći prolažahu po selima propovijedajući jevanđelje i liječeći svuda. A Irod četvorovlasnik ču šta on čini, i bijaše u nedoumici. Jer neki govorahu da je Jovan ustao iz mrtvih; A jedni da se Ilija pojavio; drugi opet, da je vaskrsao neki od starih proroka. I reče Irod: Jovana ja posjekoh; ali ko je taj o kome slušam tako nešto? I nastojaše da ga vidi. I vrativši se apostoli ispričaše mu šta su učinili. I uzevši ih otide nasamo u mjesto pusto kod grada zvanog Vitsaida. A kad narod saznade, pođe za njim, i on ih primi i govoraše im o Carstvu Božijem i iscijeli one koji trebahu izliječenja. A dan stade naginjati. Tada pristupiše Dvanaestorica i rekoše mu: Otpusti narod, neka idu na konak u okolna sela i zaseoke, i nek nađu hrane, jer smo ovdje u pustom mjestu. A on im reče: Podajte im vi da jedu. A oni rekoše: U nas nema više od pet hljebova i dvije ribe; sem da mi odemo i kupimo hrane za sav ovaj narod. Jer bijaše ljudi oko pet hiljada. Ali on reče učenicima svojim: Posadite ih na skupine po pedeset. I učiniše tako, i posadiše ih sve. A on uze onih pet hljebova i obje ribe, i pogledavši na nebo blagoslovi ih i prelomi, i davaše učenicima da postave narodu. I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše komada što im preteče dvanaest kotarica. I kada se jedanput moljaše Bogu nasamo, s njim bijahu učenici, i zapita ih govoreći: Šta govori narod ko sam ja? A oni odgovarajući rekoše: Jedni vele da si Jovan Krstitelj, a drugi da si Ilija; drugi opet da je neki od drevnih proroka vaskrsao. A on im reče: A vi šta kažete ko sam ja? A Petar odgovarajući reče: Hristos Božiji. A on im zaprijeti i zapovjedi da to nikome ne kazuju, Rekavši da Sinu Čovječijemu treba mnogo postradati, i da će ga starješine i prvosveštenici i književnici odbaciti, i da će biti ubijen, i trećega dana da će ustati. A svima govoraše: Ako ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide. Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga; a ko izgubi život svoj mene radi, taj će ga sačuvati. Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet zadobije a sebe upropasti ili sebi naudi? Jer ko se postidi mene i mojih riječi, njega će se Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela. A kažem vam zaista: Ima nekih među ovima što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide Carstva Božijega. A oko osam dana poslije ovih riječi, uze on Petra i Jovana i Jakova i pope se na goru da se pomoli Bogu. I dok se moljaše postade izgled lica njegovog drugačiji, i odijelo njegovo bijelo i blistajuće. I gle, dva čovjeka govorahu s njim, a to bijahu Mojsej i Ilija, Koji se pokazaše u slavi, i govorahu o ishodu Njegovom koji je imao da se ispuni u Jerusalimu. A Petar i oni s njim bjehu savladani snom; ali probudivši se vidješe slavu njegovu i dva čovjeka što stajahu s njim. I kad se odvajahu oni od njega, reče Petar Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti; da sagradimo tri sjenice: jednu tebi, i jednu Mojseju, i jednu Iliji, – ne znajući šta govori. A dok on to govoraše nastade oblak i zakloni ih; i uplašiše se kada zađoše u oblak. I ču se iz oblaka glas koji govoraše: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte. I kada se ču glas, nađe se Isus sam. I oni zaćutaše i nikom ne objaviše u one dane ništa od onoga što su vidjeli. A idući dan kada siđoše sa gore, srete ga mnoštvo naroda. I gle, čovjek iz naroda povika govoreći: Učitelju, molim te, pogledaj na sina mojega, jer mi je jedinac; I evo, hvata ga duh i viče iznenadno; i lomi ga uz pjenu, i jedva se udalji od njega pošto ga izlomi. I molih učenike tvoje da ga istjeraju, pa ne mogoše. A Isus odgovarajući reče: O rode nevjerni i pokvareni! Dokle ću biti s vama i trpjeti vas? Dovedi amo sina svojega. A još dok on prilažaše, stade ga demon kidati i lomiti. A Isus zaprijeti duhu nečistome, i iscjeli dječaka, i predade ga ocu njegovom. I svi se veoma divljahu veličanstvu Božijem. A kada se svi čuđahu svemu što učini, Isus reče učenicima svojim: Stavite vi u uši svoje ove riječi: Sin Čovječiji biće predan u ruke ljudi. A oni ne razumijevahu ovu riječ; jer bješe sakrivena od njih da je ne shvate; i bojahu se da ga zapitaju za ovu riječ. A uđe pomisao u njih ko bi među njima bio veći. A Isus, znajući pomisao srca njihova, uze dijete i postavi ga kraj sebe, I reče im: Koji primi ovo dijete u ime moje, mene prima; a koji mene primi, prima Onoga koji je mene poslao; jer koji je najmanji među svima vama, taj je veliki. A Jovan odgovarajući reče: Nastavniče, vidjesmo jednoga gdje imenom tvojim izgoni demone, i zabranismo mu, jer ne ide s nama za tobom. I reče mu Isus: Ne zabranjujte, jer nije protiv vas; a ko nije protiv vas, s vama je.“ Luka 9:1-2, 49-50
Kao što potvrđuju i neposredni kontekst Luke 17 i sledeći odlomak:
„I kada bijaše Isus u jednome gradu, i gle, čovjek sav u gubi, pa vidjevši Isusa pade ničice i zamoli ga govoreći: Gospode, ako hoćeš možeš me očistiti. I pruživši ruku dohvati ga se, i reče: Hoću, očisti se! I odmah guba otide s njega. I on mu zapovjedi da nikom ne kazuje: Nego idi i pokaži se svešteniku, i prinesi dar za očišćenje svoje, kako je naredio Mojsej za svjedočanstvo njima. Ali se glas o njemu još većma širio, i mnoštvo naroda stjecaše se da ga slušaju i da ih on iscjeljuje od njihovih bolesti. A on se udaljavaše u pustinju i moljaše se Bogu. I dogodi se jednoga dana kad on učaše, sjeđahu ondje fariseji i zakonici koji bijahu došli iz sviju sela galilejskih i judejskih i iz Jerusalima; i bi sila Gospodnja da ih iscjeljuje;“ Luka 5:12-17
Drugo, Samarjanin koji je čudesno očišćen nije se samo zahvalio Isusu, već je zaista pao ničice pred Hristove noge, što je izričit čin obožavanja.
Treće, u ovom istom poglavlju Isus dalje sebe poistovećuje sa Sinom čovečijim koji strada i koji će se ponovo pojaviti:
„A upitan od fariseja, kada će doći Carstvo Božije, on im odgovori i reče: Carstvo Božije ne dolazi na vidljiv način. Niti će se reći: Evo ga ovdje, ili: eno ga ondje; jer gle, Carstvo Božije unutra je u vama. A učenicima reče: Doći će dani kada ćete zaželjeti da vidite jedan od dana Sina Čovječijega, i nećete vidjeti. I reći će vam: evo ga ovdje, ili: eno ga ondje; ali ne odlazite niti tamo jurite! Jer kao što munja sine s neba, i obasja sve što je pod nebom, tako će biti i Sin Čovječiji u Dan svoj. Ali mu najprije treba mnogo postradati, i odbačenu biti od roda ovoga. I kako bješe u dane Nojeve, onako će biti i u dane Sina Čovječijega: Jeđahu, pijahu, ženjahu se, udavahu se do onoga dana kad Noje uđe u kovčeg, i dođe potop i pogubi sve. Slično kao što bješe u dane Lotove: jeđahu, pijahu, kupovahu, prodavahu, sađahu, zidahu. A u dan kad iziđe Lot iz Sodoma, udari oganj i sumpor sa neba i pogubi sve. Tako će biti i u onaj Dan kada se pojavi Sin Čovječiji.“ Luka 17:20-30
Ovo je vrlo značajno budući da Hrist sebe poistovećuje sa božanskom ličnošću koju je video prorok Danilo, Onim koga svi narodi moraju obožavati i koji nad njima vlada zauvek:
„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14
Ovo nije jedini put kada je Isus govorio o sebi kao o ličnosti o kojoj je Danilo pisao:
„Jer ko se postidi mene i mojih riječi, njega će se Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ Luka 9:26
„Uze pak Dvanaestoricu i reče im: Evo idemo gore u Jerusalim, i sve će se svršiti što su proroci pisali za Sina Čovječijega. Jer će biti predan neznabošcima i rugaće mu se, i mučiće ga i popljuvaće ga. I pošto ga išibaju, ubiće ga, i trećeg dana vaskrsnuće.“ Luka 18:31-33
„I biće znaci na suncu i mjesecu i zvijezdama; i na zemlji muka i nevolja narodima u užasu od huke morske i valova. Umiraće ljudi od straha i od očekivanja onoga što nailazi na svijet; jer će se sile nebeske pokrenuti. I tada će ugledati Sina Čovječijega gdje dolazi na oblaku sa silom i slavom velikom. A kada se počne ovo zbivati, uspravite se i podignite glave svoje, jer se približava izbavljenje vaše. I kaza im priču: Gledajte na smokvu i na sva drveta; Kad vidite da već potjeraju pupoljke, sami znate da je već blizu ljeto. Tako i vi kad vidite da se ovo zbiva, znajte da je blizu Carstvo Božije. Zaista vam kažem da ovaj naraštaj neće proći dok se ovo sve ne zbude. Nebo i zemlja će proći, a riječi moje neće proći. Ali pazite na sebe da srca vaša ne otežaju prejedanjem i pijanstvom i brigama ovoga života, i da Dan onaj ne naiđe na vas iznenada. Jer će doći kao zamka na sve koji žive na licu vascijele zemlje. Bdite, dakle, u svako vrijeme moleći se da se udostojite da izbjegnete sve što se ima dogoditi, i da stanete pred Sina Čovječijega.“ Luka 21:25-27, 36
„Dok on još govoraše, gle narod, i jedan od Dvanaestorice, zvani Juda, iđaše pred njima, i približi se Isusu da ga poljubi. Jer im bijaše dao ovakav znak: koga poljubim, taj je! A Isus mu reče: Judo, zar cjelivom izdaješ Sina Čovječijega? A kad oni što bijahu s njim vidješe šta će biti, rekoše mu: Gospode, da bijemo nožem? I udari jedan od njih slugu prvosveštenikovog, i odsiječe mu desno uho. A Isus odgovorivši reče: Ostavite se toga. I dohvativši se uha njegovog, iscijeli ga. A prvosveštenicima i vojvodama hramovnim i starješinama koji bijahu došli na njega reče Isus: Zar ste kao na razbojnika izišli s noževima i koljem da me uhvatite? Svaki dan bio sam s vama u hramu i ne digoste ruke na mene; ali ovo je vaš čas i vlast tame. A kad ga uhvatiše, odvedoše ga i uvedoše u dvor prvosveštenika. A Petar iđaše za njim izdaleka. I kad naložiše vatru nasred dvorišta i sjedoše zajedno, i Petar sjeđaše među njima. Vidjevši ga pak jedna sluškinja gdje sjedi kod vatre, i pogledavši na njega reče: I ovaj bješe sa njim. A on ga se odreče govoreći: Ženo, ne poznajem ga. I malo zatim vidje ga i drugi i reče: I ti si od njih. A Petar reče: Čovječe, nisam. I pošto prođe oko jednoga časa, drugi neko potvrđivaše govoreći: Zaista i ovaj bješe s njim; jer je Galilejac. A Petar reče: Čovječe, ne znam šta govoriš. I odmah dok on još govoraše zapjeva pijetao. I obazrevši se Gospod pogleda na Petra, i sjeti se Petar riječi Gospodnje kako mu reče: Prije nego što pijetao zapjeva odreći ćeš me se triput. I izišavši napolje, plakaše gorko. A ljudi koji držahu Isusa rugahu mu se, i bijahu ga. I pokrivši ga udarahu ga po licu i pitahu ga govoreći: Proreci ko te udari? I druge mnoge hule govorahu na njega. I kada se razdani, sabraše se starješine narodne, prvosveštenici i književnici, i odvedoše ga u svoj Sinedrion Govoreći: Ako si ti Hristos, kaži nam. A on im reče: Ako vam i kažem, nećete vjerovati, A ako vas i zapitam, nećete mi odgovoriti, niti ćete me pustiti. Od sada će Sin Čovječiji sjedjeti sa desne strane sile Božije.“ Luka 22:47-48, 66-69
Dakle, time što je sebe načinio ovim naročitim Sinom čovečijim, Isus je u suštini tvrdio da je božanski Vladar, Car Božjeg carstva, i Onaj koga će zauvek obožavati svi stanovnici zemlje.
Zapravo, Stefan, ispunjen Svetim Duhom, obožava Hrista u istom onom kontekstu u kome mu je data vizija neba, upravo pred mučeništvo, i vidi Hrista kako stoji s desne strane Boga kao Sin čovečiji:
„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu. A oni povikavši iza glasa, zatisnuše uši svoje, i navališe jednodušno na njega, Pa izbacivši ga izvan grada, stadoše ga kamenovati. A svjedoci metnuše haljine svoje kod nogu mladića po imenu Savle, I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:55-60
Zanimljivo je da se Stefan moli Hristu na isti način na koji su se starozavetni sveti molili Jahveu Bogu!
„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5
Stoga je jasno da Luka, poistovećujući Hrista sa Sinom čovečijim, skreće pažnju svojih čitalaca na činjenicu da je Isus božanski Car koga svi narodi moraju obožavati, jer je to izričita Božja volja. Kao takva, zahvalnost koju je Samarjanin uputio Isusu očigledno ima za cilj da nagovesti ili predoči hvalu i slavu koju će Hrist na kraju primiti od svojih podanika.
Ovo nas dovodi do naše četvrte tačke. Kao što sam tekst pokazuje, padajući pred Isusove noge u zahvalnosti, čovek je zapravo slavio Boga:
„A donošahu mu i dječicu da ih se dotakne; a kad vidješe učenici, zabraniše im. A Isus dozvavši ih reče: Pustite djecu neka dolaze k meni, i ne sprečavajte ih; jer takvih je Carstvo Božije. Zaista vam kažem: Koji ne primi Carstvo Božije kao dijete neće ući u njega. I zapita ga neki knez govoreći: Učitelju blagi, šta da učinim pa da naslijedim život vječni?“ Luka 18:15-18
Obratimo pažljivo pažnju na Isusove reči. Nije bilo važno da li su svih devetorica otišli u hram da hvale Boga i prinesu žrtve koje je Mojsije zapovedio, kao izraz svoje zahvalnosti Jahveu za čudesno očišćenje. Time što se nisu vratili da se lično zahvale Hristu, kao što je Samarjanin učinio, ovi ostali nisu ispravno proslavili Boga.
Isusova poenta je ovde kristalno jasna. Hvaliti njega i zahvaljivati njemu znači slaviti Boga, što pokazuje da je obožavanje Boga neraskidivo povezano, pa čak i sjedinjeno sa obožavanjem koje se daje Sinu. Isus u suštini kaže da čovek mora obožavati Sina da bi slavio Boga, jer inače svako ko odbija da hvali i poštuje Božjeg Sina na kraju obožava uzalud. Kao što Isus objašnjava kod Jovana:
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23
Ili kao što apostol Pavle kaže:
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11
Dakle, zahvaljivati Hristu znači zahvaljivati Bogu, hvaliti Hrista znači hvaliti Boga, obožavati Hrista znači obožavati Boga, voleti Hrista znači voleti Boga itd., budući da je Isus Bog u telu!
Hoćete li nam se sada pridružiti u zahvaljivanju Gospodu Isusu, kao što je Samarjanin učinio, što nas je izlečio od naše duhovne bolesti greha da bismo mogli večno da živimo u njegovom beskrajno slavnom, punom ljubavi i milosrdnom prisustvu?
Amin! Dođi, Gospode Isuse, dođi! Zahvaljujemo ti i hvalimo te što si nas toliko voleo da nas spaseš, kako bismo mogli da prebivamo u tvom veličanstvenom i svetom prisustvu u vekove vekova. Volimo te i obožavamo, o Vaskrsli Gospode i blistavi Sine Božji! Amin!