Da li su jevrejski apokrifi nadahnuto Sveto pismo? [Dodatak]

Dodatak

Odgovor na neke argumente u prilog apokrifima

U ovom odeljku želimo da odgovorimo na tri glavna argumenta koja se često koriste da bi se podržalo uvrštavanje apokrifa u kanon nadahnutog Svetog pisma Starog zaveta.

1. Novozavetni spisi sadrže na desetine aluzija na apokrife, a na nekim mestima novozavetni pisci zapravo zavise od građe iz apokrifnih dela. Te aluzije nesumnjivo pokazuju da su Gospod Isus i njegovi sledbenici prihvatali kanonski status tih spisa.

ODGOVOR:

Prvo, ni Gospod Isus ni apostoli nikada ne citiraju nijednu apokrifnu knjigu formulaičnim izrazima koji označavaju kanoničnost, tj. „Ovako govori Gospod“, „A ovo se dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka“, „Pismo kaže“, „Pisano je“ itd.

Sada bi neko mogao da kaže da to isto važi i za mnoge starozavetne knjige koje i Jevreji i hrišćani prihvataju kao kanonske. Problem sa ovim prigovorom jeste u tome što mi znamo da su se Gospod Isus i njegovi apostoli, kao i novozavetni spisi u celini, često pozivali na Sveto pismo koje su Jevreji tada posedovali. I, kao što smo dokumentovali u prethodnim delovima naše rasprave, naići će se na mnoga pominjanja „Zakona i Proroka“, ili „Zakona, Proroka i Psalama“ (up. Luka 24:25, 27, 44-45). Ti delovi Svetog pisma nisu obuhvatali apokrifne knjige, ali jesu sadržali starozavetne knjige koje se nalaze u jevrejskom i protestantskom kanonu.

Drugo, to što Novi zavet možda aludira na građu iz apokrifa ne znači da su ih novozavetni pisci smatrali nadahnutim ili kanonskim. Na primer, apostol Pavle na nekoliko mesta citira paganske pesnike i pisce kao što su Epimenid, Arat i Menandar:

„Jer u Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo; kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: Jer Njegov i rod jesmo.“ Dela apostolska 17:28

„Ne varajte se: Zli razgovori kvare dobre običaje.“ 1. Korinćanima 15:33

„Reče neko od njih, njihov sopstveni prorok: Krićani, svagda lažljivci, zli zvjerovi, proždrljivci lijeni.“ Titu 1:12

Juda citira knjige iz pseudepigrafa, naime Mojsijevo vaznesenje i 1. Enohovu 1:9:

„A Mihailo Arhanđel, kada prepirući se sa đavolom govoraše o Mojsejevom tijelu, ne usudi se izreći hulnoga suda, nego reče: Gospod neka ti zaprijeti!“ Judina 1:9

„Ali i za ove prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreći: Gle, ide Gospod sa hiljadama hiljada svetih svojih, Da učini sud nad svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost činiše, i za sve drske riječi koje bezbožni grješnici govoriše protiv Njega.“ Judina 1:14-15

Stari zavet je pun pominjanja nekanonskih knjiga, tj. knjige Pravednoga, knjige o Jahveovim ratovima itd.

Stoga, tvrditi da novozavetne aluzije na apokrife nekako dokazuju da su ti spisi kanonski značilo bi i da su spisi izvesnih paganskih pesnika i jevrejski pseudepigrafi takođe kanonski. Pa ipak, uprkos činjenici da se novozavetni pisci poput Jude izričito pozivaju na jevrejske pseudepigrafe, Rimokatolička crkva nije bila navedena da te spise prihvati kao kanonske i autoritativne.

Uostalom, pažljivo ispitivanje tih navodnih paralela pokazuje se neubedljivim. Kao što priznaje katolički teolog Danijel Dž. Harington:

„Može li se dokazati da su Isus ili novozavetni pisci poznavali i koristili apokrife? Jedan način da se odgovori na ovo pitanje jeste da se konsultuje spisak loci citati vel allegati u Nestle-Alandovom izdanju Novum Testamentum Graece. I Sandberg i Mekdonald su iz tog izvora izdvojili upućivanja na apokrife i pseudepigrafe i sačinili sopstvene spiskove koji su na prvi pogled veoma impresivni. Ali šta takvi spiskovi dokazuju?

„Prvi problem javlja se sa latinskim pridevom allegati. Koliko su jaka ta navodna upućivanja? To pak postavlja pitanje da li imamo posla sa verbalnim sličnostima, ili sa pozadinskim informacijama, ili sa pojmovnim paralelama, ili prosto sa ‚varljivim svetlima‘ koja predlažu savremeni naučnici. Svako od tih upućivanja mora se odmeriti prema sopstvenoj vrednosti. Pri bližem ispitivanju mnogi od navodnih izvora ili paralela iščezavaju.

„Drugi problem jeste u tome što, čak i kada bi se moglo dokazati da su Isus ili neki novozavetni pisac zaista koristili neki od apokrifa, to samo po sebi ne bi dokazalo da su taj tekst smatrali svetim pismom ili kanonskim. Uostalom, u Delima apostolskim 17:28 Pavle citira grčkog pesnika Arata, a niko Arata ne smatra kanonskim. Takođe, Judina 14-15 sadrži citat iz 1. Enohove 1:9. U retoričkom kontekstu oba odlomka, citati su predstavljeni kao da poseduju izvesan sopstveni autoritet, ali ne nužno kao pisamski ili kanonski. Štaviše, ni Isus ni ijedan novozavetni pisac ne uvodi stvarni ili navodni citat iz apokrifa formulom o ispunjenju kao što je ‚a sve ovo se dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka‘ (Matej 1:22).

„Najviše što se može dokazati iz loci citati vel allegati jeste to da su Isus i novozavetni pisci možda koristili neke od apokrifa. Ništa se ne može zaključiti o autoritetu, kanoničnosti ili svetom karakteru koji su tim knjigama možda pripisivali, a možda i nisu.“ (Harington, The Canon Debate, „The Old Testament Apocrypha in the Early Church and Today“, prir. Li Martin Mekdonald i Džejms A. Sanders [Hendrickson Publishers, 2002; ISBN: 1-56563-517-5, tvrdi povez], poglavlje 12, str. 200; podebljanje naše)

Ovo nas dovodi do drugog prigovora.

2. Verzija Starog zaveta koju je novozavetna Crkva koristila kao autoritativnu i nadahnutu bila je grčka Septuaginta (LXX). Septuaginta je sadržala apokrife i time dokazuje da apokrife treba uvrstiti u kanon Starog zaveta.

ODGOVOR:

Prvo, iako je tačno da novozavetni spisi prvenstveno koriste Septuagintu, ponekad koriste i različite verzije ili tipove teksta hebrejskog Svetog pisma.

Drugo, najstariji sačuvani rukopisi (RKP) Septuaginte, koji sadrže znatan deo Starog zaveta, svi potiču iz vremena mnogo posle Hrista, negde između 4. i 5. veka. Očigledno su hrišćanskog porekla i stoga nam ne govore ništa o kanonu Septuaginte u Isusovo vreme. Kao što smo već pokazali na drugom mestu, i Josif Flavije i Filon su prilično opširno koristili Septuagintu, a iz njihovih spisa možemo videti da apokrife nisu smatrali njenim delom.

Treće, ti sačuvani rukopisi Septuaginte nisu ujednačeni u pogledu spiska apokrifnih dela. Oni ili izostavljaju knjige koje Rim prihvata, ili uključuju knjige koje nisu deo devterokanonskih spisa.

Kodeks Vatikanus (B), u Rimu, 4. vek n. e. Ne sadrži I i II Makavejsku niti Manasijinu molitvu, ali sadrži Psalam 151 i 1. Jezdrinu.

Kodeks Sinaitikus (alef), u Petersburgu i Lajpcigu, 4. vek n. e. Izostavlja II Makavejsku i Varuha, dok sadrži Psalam 151, 1. Jezdrinu i IV Makavejsku.

Kodeks Aleksandrinus (A), Britanski muzej, verovatno 5. vek n. e. Sadrži Psalam 151, 1. Jezdrinu, Solomonove psalme i III i IV Makavejsku.

Kodeks Efremi reskriptus (C), Pariz, verovatno 5. vek, palimpsest. Kodeks je dobio ime po raspravama svetog Jefrema Sirina koje su ispisane preko izvornog teksta. Sačuvao se samo deo Starog zaveta na 64 lista. Ti listovi sadrže gotovo celog Propovednika, odlomke iz Priča Solomonovih i Pesme nad pesmama, i otprilike polovinu Premudrosti Solomonovih i Sirahove knjige. Stoga ne možemo biti previše sigurni koliko je apokrifnih knjiga bilo u njemu sadržano.

Dakle, pozivanje na Septuagintu kao dokaz da su apokrifi nadahnuti stvara još više problema za rimokatoličko stanovište.

A sada treće pitanje.

3. Prema Psalmu 74:9 i Plaču Jeremijinom 2:9, u vreme kada su te knjige pisane u Izrailju više nije bilo proroka koji su delovali. Ako knjiga mora biti napisana od strane proroka da bi bila kanonska, zar to ne bi značilo da su protestanti nedosledni kada odbacuju apokrife na osnovu toga što nisu napisani u periodu kada su proroci primali otkrivenja od Boga, budući da su neke od samih starozavetnih knjiga koje oba tabora (npr. katolici i protestanti) primaju kao kanonske sastavljene u vreme kada je Bog prestao da nadahnjuje proroke?

ODGOVOR:

Osnovna pretpostavka ovde jeste da ti određeni tekstovi nekako sugerišu da tokom tog perioda uopšte nije bilo proroka koji govore u Božje ime. Stvarnost je, međutim, ta da neposredni kontekst oba ova stiha govori o izgnanstvu, o vremenu kada je Bog poslao svoj narod u ropstvo i doveo Vavilonce da razore Jerusalim i hram:

„Podigni stope svoje na stare razvaline: sve je razrušio neprijatelj u svetinji. Riču neprijatelji tvoji na mjestu sabora tvojih, svoje običaje postavljaju umjesto naših običaja. Vidiš, oni su kao onaj koji podiže sjekiru na spletene grane u drveta. Sve u njemu što je rezano razbiše sjekirama i bradvama. Ognjem sažegoše svetinju tvoju; na zemlju obalivši, oskvrniše stan imena tvojega. Rekoše u srcu svojem: Potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji. Običaja svojih ne vidimo, nema više proroka, i nema u nas ko bi znao dokle će to trajati. Dokle će se, Bože, rugati nasilnik?“ Psalam 74:3-10

„Gospod posta kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvore njegove, raskopa sve gradove njegove, i umnoži kćeri Judinoj žalost i jad. Razvali mu ogradu kao vrtu; potre mjesto sastancima njegovijem; Gospod vrže u zaborav na Sionu praznike i subotu, i u žestini gnjeva svojega odbaci cara i sveštenika. Odbaci Gospod oltar svoj, omrze na svetinju svoju, predade u ruke neprijateljima zidove dvora Sionskih; stade ih vika u domu Gospodnjem kao na praznik. Gospod naumi da raskopa zid kćeri Sionske, rasteže uže, i ne odvrati ruke svoje da ne zatre, i ojadi opkop i zid, iznemogoše skupa. Utonuše u zemlju vrata njezina, polomi i potre prijevornice njezine; car njezin i knezovi njezini među narodima su; zakona nema, i proroci njezini ne dobijaju utvare od Gospoda.“ Plač Jeremijin 2:5-9

Očigledno je da nadahnuti pisac Plača Jeremijinog nije mislio da je Božji Zakon potpuno iščezao, budući da je u Vavilonu bilo proroka koji su imali pristup Mojsijevom zakonu i čitali iz njega:

„Prve godine Darija, sina Asuirova, od roda Miđanskog, koji se zacari nad carstvom Haldejskim, Godine prve carovanja njegovog, ja Danilo razumjeh po knjigama broj godina, o kojima bi riječ Gospodnja Jeremiji proroku, na završetak opustošenja Jerusalima – sedamdeset godina. I okrenuh lice svoje ka Gospodu Bogu tražeći molitvom i moljenjima u postovima, kostrijeti i pepelom. I molio sam se Gospodu Bogu mojemu i ispovijedao, pa rekoh: O Gospode Bože, veliki i čudesni, koji držiš zavjet svoj i milost onima koji Te ljube i koji drže zapovijesti Tvoje, Sagriješismo, nepravdovasmo, bezakonovasmo, odstupismo i udaljismo se od zapovijesti Tvojih i od sudova Tvojih I ne poslušasmo sluge Tvoje proroke, koji su govorili u ime Tvoje carevima našim i knezovima našim i ocima našim i svemu narodu Zemaljskom. Tvoja je, Gospode, pravda, a nama sramota na licu, kao dan ovaj, mužu Judejcu i stanovnicima Jerusalima i svemu Izrailju, bližnjima i daljnjima po svoj zemlji, što si ih rasijao onamo, zbog odmetništva njihovog kojim se odmetnuše od Tebe. Gospode, nama je sram na licu, i carevima našim i knezovima našim i ocima našim, koji Ti sagriješiše. U Gospodu Bogu našem je milost i očišćenje, zato što odstupismo I ne poslušasmo glasa Gospoda Boga našega da hodimo u zakonima Njegovim, koje dade pred licem našim rukama slugu svojih proroka. I sav Izrailj prestupi Zakon Tvoj i odstupi da ne sluša glasa Tvojega, i zato dođe na nas prokletstvo i kletva zapisana u Zakonu Mojsija, sluge Božijega, jer mu sagriješismo. I On potvrdi riječi svoje koje je govorio za nas i za sudije naše, koje nam sudiše, popustivši na nas zla velika, da tako ne bi pod svijem nebom kako bi u Jerusalimu. Kako je pisano u Zakonu Mojsijevu, sva ta zla dođoše na nas; i ne pomolismo se licu Gospoda Boga našega da bismo se odvratili od nepravdi naših i da bismo razumjeli svu istinu Tvoju.“ Danilo 9:1-3, 11, 13

Jedini način da Danilo zna šta je u Mojsijevom zakonu pisalo o Božjem sudu koji će pasti na njegov narod ako budu neposlušni jeste da je imao pristup samom primerku Zakona.

Ovo jasno pokazuje da poenta koju su ti pisci iznosili nije bila da su proroci sasvim prestali da se pojavljuju, već da nije bilo proroka koji deluju u zemlji Izrailjevoj, naročito u Jerusalimu kada su Vavilonci došli da razore i grad i svetilište.

Postoje potkrepljujući dokazi da je to i namerano značenje ovih odlomaka, budući da je Bog u to vreme podigao proroke u Vavilonu, kao što su Jezekilj i Danilo:

„Godine treće carovanja Joakima, cara Judina, napade Navuhodonosor, car vavilonski, na Jerusalim i opkoli ga. I dade Gospod u ruke njegove Joakima, cara Judina, i dio sasuda doma Božjega; i sasude odnese u zemlju Senar u dom boga svojega; i sasude unese u dom riznice boga svojega. I reče car Asfanezu, starješini svojih evnuha, da mu dovedu između sinova zarobljenika Izrailjevih i odu sjemena carskog i kneževskog Mladiće na kojima nema poroka, lijepa izgleda, naučene svakoj mudrosti, i koji posjeduju znanje i poimaju razumnost, i u kojima ima krjeposti da stoje u domu carevom, i da se uče knjigama i jeziku Haldejaca. I zapovijedi im car dnevnu hranu svakog dana sa trpeze careve i od vina koje on pije, i da ih hrane tri godine, pa posle toga da stoje pred carem. I bijahu među njima od sinova Judinih Danilo i Ananija i Misailo i Azarija. I dade im starješina evnuha imena: Danilu Valtazar, i Ananiji Sedrah i Misailu Misah i Azariju Avdenago.“ Danilo 1:1-7

„Godine tridesete, mjeseca četvrtoga, petoga dana, kad bijah među robljem na rijeci Hevaru, otvoriše se nebesa, i vidjeh utvare Božije. Petoga dana toga mjeseca, pete godine otkako se zarobio car Joahin, Dođe riječ Gospodnja Jezekilju, sinu Vuzijevu, svešteniku, u zemlji Haldejskoj na rijeci Hevaru, i ondje dođe ruka Gospodnja nada nj.“ Jezekilj 1:1-3

Zapravo, sam Jezekilj nagoveštava da će doći vreme kada će proroštvo prestati u zemlji Jevreja:

„Načini verige, jer je zemlja puna krvnoga suda, i grad je pun nasilja. Zato ću dovesti najgore između naroda da naslijede kuće njihove, i ukinuću oholost silnijeh, i sveta mjesta njihova oskvrniće se. Ide pogibao; oni će tražiti mira, ali ga neće biti. Nevolja za nevoljom dolaziće, i glas za glasom stizaće; i oni će tražiti utvaru od proroka; zakona će nestati u sveštenika i savjeta u staraca. Car će tužiti, i knezovi će se obući u žalost, i ruke narodu zemaljskom drhtaće; učiniću im po putovima njihovijem i sudiću im prema sudovima njihovijem; i poznaće da sam ja Gospod.“ Jezekilj 7:23-27

Jezekilj je mogao ovo da kaže iako je i sam bio prorok koji je primao otkrivenje tokom svog ropstva u Vavilonu.

Stoga ovi biblijski tekstovi ne pružaju nikakvu podršku shvatanju da su apokrifne knjige nadahnute i time kanonske, budući da su one nastale u vreme kada je Bog prestao da se obraća Izrailju preko nadahnutih proroka.

Više o ovoj temi možete pronaći u sledećem članku.

Takođe toplo preporučujemo apologetsku službu dr Džejmsa R. Vajta, jednog od najboljih reformisanih evangelikalnih apologeta današnjice. On je debatovao sa desetinama rimokatoličkih apologeta, pa je debatovao i o pitanju apokrifa. Njegov materijal i debate možete pronaći ovde.

Da biste kupili njegove debate o apokrifima, možete otići na gornji link i pretražiti njihovu knjižaru.