Jevrejska hristologija, 3. deo

Došli smo do završnog odeljka našeg razmatranja.

Isus kao suvereni Gospod Šeme

Sledeći tekst je dodatni pokazatelj da su ovi pisci verovali da je Isus ovaploćeni Bog:

„Jer se uvukoše neki ljudi odavno unaprijed zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista.“ Juda 1:4

Osobena grčka konstrukcija koja je ovde upotrebljena pokazuje da Juda poistovećuje Isusa sa jedinim Vladarom i Gospodom kojeg vernici imaju:

21 tn Izrazi „Vladar“ i „Gospod“ odnose se na istu osobu. Konstrukcija u grčkom poznata je kao pravilo Granvila Šarpa (Granville Sharp), nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji ga je prvi jasno formulisao 1798. godine. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član-imenica-καί-imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su obe imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Primeri poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ i slični obiluju u NZ i potvrđuju Šarpovu tezu. Za širu raspravu vidi ExSyn 270-78. Vidi takođe Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1. (NET Bible)

Vodeći novozavetni naučnik Ričard Bokam (Richard Bauckham) navodi dodatne razloge da se ovo shvati kao ukazivanje na Isusa, a time i kao još jedno izričito svedočanstvo o suštinskom božanstvu Hrista:

„Čak i nezavisno od Judine poslanice, pouzdani podaci kojima raspolažemo o Isusovim srodnicima već nam govore ponešto — ako ne o njihovoj hristologiji, onda barem o hristološkim titulama koje su bile u upotrebi u njihovom krugu. Četiri hristološke titule izvesno su korišćene: (1) ‘Mesija’ izgleda da je bila opšta hrišćanska oznaka za Isusa od najranijeg perioda crkve. Samo ako seže do najranije palestinske crkve, može se objasniti činjenica da svi novozavetni pisci Isusa nazivaju Christos. Štaviše, u jevrejskim spisima ta se oznaka najčešće nalazi u vezi sa nadom u davidovskog Mesiju (npr. PssSol 17:32; 18:5, 7; 4. Ezra 12:32). Pošto znamo da su Isusovi srodnici bili poznati po svom pozivanju na davidovsko poreklo (Euzebije, HE 320:1-2; 3:32:3), možemo pretpostaviti da su titulu Mesija koristili da označe Isusa kao carskog Mesiju iz doma Davidovog. (2) Isusova braća bila su u palestinskim hrišćanskim krugovima poznata kao ‘braća Gospodnja’ (hoi adelphoi tou kyriou: 1. Korinćanima 9:5; Galatima 1:19; Hegesip ap. Euzebije, HE 2:23:4; 3:20:1). Dakle, sam Isus je u njihovom krugu morao biti poznat kao ‘Gospod’ (aramejski mare' i grčki ho kyrios). (3) Najverovatnije je Isus bio poznat ne samo kao ‘Gospod’, nego i kao ‘naš Gospod’. Aramejski zaziv sačuvan u grčkoj transliteraciji kao maranatha (1. Korinćanima 16:22; Did 10:6) najverovatnije treba čitati kao marana 'atha, ‘Gospode naš, dođi!’ Taj zaziv mora da je bio u opticaju u krugovima u kojima su se kretali Isusovi srodnici. (4) Isusovi srodnici su u palestinskim hrišćanskim krugovima bili poznati i kao hoi desposynoi (Julije Afrikanac, ap. Euzebije, HE 1:7:14). Iz toga sledi da je sam Isus morao biti nazivan ho despotes.

„Sve četiri ove hristološke titule — i samo te četiri — javljaju se u Judinoj poslanici. To nije naročito upadljivo kod prve tri, ali kod poslednje — despotes — jeste upadljivo. Ako se despotes u Judi 4 koristi kao titula za Hrista (a ne za Boga), onda se čini da je ta upotreba jedinstvena u sačuvanoj ranohrišćanskoj literaturi pre kraja drugog veka, uz jedini izuzetak 2. Petrove 2:1, koja zavisi od Jude 4. Ali izraz desposynoi za srodnike [sic] Isusa objašnjiv je jedino ako se ho despotes uobičajeno koristio da označi Isusa u palestinskom jevrejskom hrišćanstvu. Judina upotreba tog izraza je stoga upečatljiv, ali zanemaren pokazatelj da njegova poslanica potiče iz onih palestinskih hrišćanskih krugova u kojima su desposynoi bili vođe…“ (Bauckham, Jude and the Relatives of Jesus [T & T Clark International, London – New York, 2004], 6. Jude’s Christology, I. Christological titles, str. 282-283; podebljanje naše)

Bokam dalje kaže:

„Judino prvo ukazivanje na Hristovo gospodstvo (osim implicitnog ukazivanja u tome što sebe naziva 'Iesou Christou doulos u st. 1) jeste naglašena fraza ton monon despoten kai kyrion hemon 'Iesoun Christon u stihu 4. Neki komentatori su tu frazu shvatili kao da se odnosi na Boga i na Isusa (‘jedini Vladar i naš Gospod Isus Hristos’), ali je verovatno treba čitati kao da se u celini odnosi na Isusa (‘naš jedini Vladar i Gospod Isus Hristos’). Odsustvo člana ispred kyrion u sličnim slučajevima obično bi ukazivalo na to da se oba epiteta odnose na jednu osobu, ali je odsustvo člana ispred kyrios toliko uobičajeno da se na tome verovatno ne može insistirati. S druge strane, činjenica da se despotes u ranohrišćanskoj literaturi ponekad koristi za Boga, a gotovo nikada za Hrista (vidi dole), ne može biti presudna protiv toga da se ovde odnosi na Hrista, budući da je u svakom slučaju prvi Judin čitalac čije nam je razumevanje te fraze poznato shvatio despotes kao da se odnosi na Hrista (2. Petrova 2:1), dok činjenica da su Isusovi srodnici u palestinskim jevrejskim hrišćanskim krugovima bili poznati kao hoi desposynoi (Julije Afrikanac, ap. Euzebije, HE 1:7:14) pokazuje da se despotes koristio za Hrista upravo u onim krugovima iz kojih Judina poslanica potiče. Najzad, pošto su despotes i kyrios praktično sinonimi, bilo bi vrlo čudno spojiti ukazivanje na ‘jedinog Vladara’ sa ukazivanjem na nekog drugog ‘Gospoda’. Iako na teološkom nivou Hristovo gospodstvo ne bi bilo u protivrečnosti sa isključivim gospodstvom Boga, tako očigledna protivrečnost na jezičkoj površini deluje malo verovatno.

„Možemo, dakle, uzeti da je ton monon despoten kai kyrion hemon 'Iesoun Christon namerno pun izraz gospodstva Isusa Hrista, strateški postavljen u iskazu teme (st. 4) za egzegetski odeljak Judine poslanice (st. 5-19), koji se bavi predstojećim sudom Isusa Gospoda nad onima koji odbacuju njegovo gospodstvo. On se naziva ‘naš jedini Vladar i Gospod’, ne zato što Judini protivnici uče neku teološku zabludu (pagansku ili gnostičku) koja narušava monoteizam ili isključivo Hristovo posredovanje, nego zato što su libertinci, koji poriču Isusa Hrista time što u praksi namerno zanemaruju njegove moralne zahteve i uče druge da čine isto…“ (Isto, III. Juda 4, str. 302-303)

Dalje piše:

„Što se tiče despotes u odnosu na Hrista, Juda 4 i 2. Petrova 2:1, koja zavisi od Jude 4, jedini su sačuvani primeri pre druge polovine drugog veka (Meliton, Peri Pascha 96-97; Mart. Justin [Rec. b] 5:6; Klem. Aleks. Strom. 4:7). Ali, kao što smo već primetili, izgleda da je palestinsko jevrejsko hrišćanstvo, sudeći po svedočanstvu izraza desposynoi, bilo osobeno u tom pogledu. Judina upotreba despotes za Hrista, iako izuzetna u poređenju sa ostalom sačuvanom hrišćanskom literaturom prvog veka crkve, verovatno odražava upotrebu koja je bila u opticaju u krugovima u kojima su Isusovi srodnici bili vođe… Izraz desposynoi za Isusove srodnike lakše je razumeti ako je despotes opisivao Isusa kao mesijanskog Vladara, te su desposynoi time njegovim srodnicima pripisivali dostojanstvo carske porodice. Bliska povezanost despotes i kyrios u Judi 4 verovatno ne ukazuje na dve različite slike, nego na jednu sliku koju upotreba dva izraza pojačava. Najprikladniji prevod bio bi: ‘naš jedini Suveren i Gospod Isus Hristos’. Ta dva izraza verovatno su alternativni grčki prevodi jedinstvenog aramejskog izraza marana. (U dvojezičnim natpisima iz Palmire, maran se prevodi kao despotes kada se odnosi na rimskog cara, ali kao kyrios kada se odnosi na lokalnog palmirskog vladara.)

„Ako se setimo zamenljivosti despotes i kyrios u jevrejskoj upotrebi za Boga, činjenice da je bilo koji od njih mogao predstavljati tetragram, i povremene upotrebe oba zajedno u odnosu na Boga (up. takođe Josif Flavije, Ant. 20:90; TAbr [Rec.A] 4:6; 9:6), postaje verovatno da dvostruki izraz despoten kai kyrion hemon ima istu vrstu božanskog prizvuka kao kyrios u stihu 14: Isusovo gospodstvo jeste eshatološko gospodstvo Boga. To praktično nalaže monon, koje u jevrejskom religijskom kontekstu ne bi moglo a da ne prizove osobeno jevrejsko insistiranje na jedinstvenom gospodstvu Boga. Najbliže paralele Judinoj frazi nalaze se kod Josifa Flavija, kada izveštava o stavovima Jevreja koji su odbijali da se pokore rimskoj vlasti na osnovu toga što je Bog njihov ‘jedini Vladar i Suveren’ (Ant. 18:23: monon 'hegemona kai despoten; up. BJ 7:323, 410). Te paralele ne pokazuju da je pitanje u Judi 4 političko: nema drugog pokazatelja da su Judini protivnici slušali cara umesto Hrista. One pokazuju da fraza u Judi 4 priziva isključivo gospodstvo Boga. Jevrejski monoteista je takvu frazu mogao upotrebiti samo zato što je Hristovo gospodstvo razumeo kao Božje. Nije reč o tome da je Hristos istovetan sa Bogom Ocem, još manje o tome da je njegovo gospodstvo u nadmetanju sa gospodstvom Boga Oca ili da ga zamenjuje, nego o tome da je gospodstvo koje on vrši isključivo gospodstvo jednoga Boga (up. Filipljanima 2:10-11). (Isto, str. 305-307; podebljanje naše)

Dovoljno je reći da je ovo prilično zapanjujuća tvrdnja kada imamo u vidu da je, prema starozavetnim spisima, jedini suvereni Gospod kojeg su Jevreji smeli imati sam Jahve!

Zapravo, Jevreji koji su govorili grčki čuli bi u tome namerni odjek Šeme, koja je koristila kyrios kao zamenu ili nadomestak za božansko ime:

„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4 LXX

„I Gospod će biti Car nad svom zemljom, u onaj dan biće Gospod jedan i ime njegovo jedno.“ Zaharija 14:9 LXX

A kada ovo dalje spojimo sa Judinom zaključnom doksologijom:

„Jedinome premudrome Bogu, Spasitelju našemu, kroz Isusa Hrista, Gospoda našega, slava i veličanstvo, moć i vlast prije svih vijekova i sada, i u sve vijekove! Amin.“ Juda 1:25

Onda bi svakome ko poznaje jevrejsku Bibliju bilo očigledno da je Juda namerno grupisao i Boga i Hrista unutar božanskog identiteta jednoga Gospoda Boga pomenutog u Šemi!

Juda u tome nije bio jedinstven, jer je i apostol Pavle prilagodio Šemu kako bi Isusa uključio u Božanstvo:

„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:4-6

Jakov čini nešto slično, budući da govori o tome da postoji jedan Zakonodavac i Sudija koji može i da spase i da pogubi:

„Jedan je Zakonodavac i Sudija, koji može spasti i pogubiti. A ko si ti što drugoga osuđuješ?“ Jakovljeva 4:12

A pošto Onaj za koga Jakov kaže da dolazi da sudi nije niko drugi do Gospod Isus Hristos,

„Trpite, dakle, braćo moja, do dolaska Gospodnjega. Gle, ratar iščekuje dragocjeni plod zemlje, strpljivo ga čekajući dok ne primi dažd rani i pozni. Budite, dakle, i vi strpljivi, utvrdite srca vaša, jer se dolazak Gospodnji približi. Ne jadikujte jedan na drugoga, braćo, da ne budete osuđeni; gle, Sudija stoji pred vratima.“ Jakovljeva 5:7-9

ovo snažno ukazuje na to da Jakov Hrista naziva jedinim Zakonodavcem i Sudijom.

To dodatno potvrđuje činjenica da Novi zavet govori o zakonu Hristovom:

„Nikakve, dakle, sad osude nema onima koji u Hristu Isusu ne žive po tijelu nego po Duhu. Jer zakon Duha života u Hristu Isusu oslobodi me od zakona grijeha i smrti.“ Rimljanima 8:1-2

„Onima koji su bez zakona postadoh kao bez zakona, premda nisam Bogu bez zakona, nego sam u zakonu Hristovu, da pridobijem one koji su bez zakona.“ 1. Korinćanima 9:21

„Nosite bremena jedan drugoga, i tako ispunite zakon Hristov.“ Galatima 6:2

I pominje zapovesti koje je Gospod Isus dao svojim sledbenicima da ih drže:

„Svaki, dakle, koji sluša ove riječi moje i izvršuje ih, uporediću ga sa čovjekom mudrim koji sazida kuću svoju na kamenu; I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i navališe na kuću onu, i ne pade; jer bješe utemeljena na kamenu. A svaki koji sluša ove riječi moje i ne izvršuje ih, biće sličan čovjeku ludom koji sazida kuću svoju na pijesku; I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi i udariše na kuću onu, i pade, a pad njezin bijaše strašan.“ Matej 7:24-27

„Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ Matej 28:18-20

Sveto pismo takođe svedoči da će Hristos suditi svakom telu, uključujući i vernike, kako bi odredio njihovu večnu sudbinu i položaj u carstvu:

„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li te vidjesmo stranca, i primismo? Ili naga, i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo ti? I odgovarajući Car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me. Tad će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-46

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih.“ Dela apostolska 10:36, 42

„Ali ne gledajući Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju; Jer je ustanovio dan u koji će suditi vaseljeni po pravdi preko Čovjeka kojega odredi i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvih.“ Dela apostolska 17:30-31

„Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo.“ 2. Korinćanima 5:10

Ovo, međutim, ne znači da zapovesti koje je Isus izdao nisu potekle od Oca, niti da nisu bile i Očeve zapovesti, jer je Sveto pismo sasvim jasno da sve što pripada Sinu pripada i Ocu, i obrnuto:

„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15

„I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:10

Niti to govori da Sin sudi nezavisno od Očeve volje. Naprotiv, Isus dela isključivo u savršenom skladu sa Ocem, tako da je sve što on čini upravo ono što sam Otac čini ili bi činio:

„A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite.“ Jovan 5:19-20

Ovo jednostavno znači da je Hristos od Oca postavljen za jednog i jedinog Zakonodavca i Sudiju, s ciljem da svi dođu do priznanja da je on jedinstveni Božji Sin koji učestvuje u božanskom identitetu i slavi Oca, kojeg svi moraju obožavati na isti način na koji obožavaju njega:

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:21-23

Dakle, Isus mora biti Bog da bi bio jedini Zakonodavac i Sudija koji i spasava i pogubljuje, jer su to uloge i funkcije koje jevrejska Biblija pripisuje Jahveu:

„Nego će nam ondje Gospod veliki biti mjesto rijeka i potoka širokih, po kojima neće ići lađa s veslima, niti će velika lađa prolaziti onuda. Jer je Gospod naš sudija, Gospod je koji nam postavlja zakone, Gospod je car naš, on će nas spasti.“ Isaija 33:21-22

Isus kao Bog jevrejske Biblije pre ovaploćenja

Postoji dodatni dokaz da je Juda verovao da je Hristos Jahve, budući da piše da je upravo Isus izbavio Izrail iz Egipta i potom pogubio nevernike među njima u pustinji!

„A hoću da vas podsjetim, što vi svakako znate, da Gospod spasivši narod iz zemlje egipatske, pogubi zatim one koji ne vjerovaše; I anđele koji ne održaše svoje dostojanstvo, nego napustiše svoje boravište, ostavio je za sud velikoga Dana u okovima vječnim pod mrakom, Kao što Sodom i Gomora, i gradovi oko njih koji se bjehu na njima sličan način odali bludu i poveli za drugim tijelom, stoje kao primjer, podvrgnuti osudi ognja vječnoga.“ Juda 1:5-7

Juda je upravo bio završio govor o Isusu kao jedinom Suverenu i Gospodu kojeg vernici imaju, što snažno ukazuje na to da se u samom sledećem stihu zapravo odnosi na Hrista. Ako je tako, onda Juda tvrdi da je Isus isti onaj Gospod Bog koji je spasao Izrail tokom Izlaska.(1)

Prevodioci NET Biblije navode tekstualne i kontekstualne razloge da se ovo shvati kao još jedan jasan pokazatelj Judine vere u božanstvo Hrista:

24 tc ‡ Čitanje ᾿Ιησοῦς (Ihsous, „Isus“) mnogi naučnici smatraju suviše teškim, budući da podrazumeva predstavu o Isusu koji deluje u ranoj istoriji naroda Izrailja. Međutim, ne samo da ovo čitanje uživa najsnažniju podršku raznovrsnih ranih svedoka (npr. A B 33 81 1241 1739 1881 2344 pc vg co Or1739mg), nego mnoštvo varijanti pokazuje da je prepisivačima ono bilo neprijatno, jer su izgleda zamenjivali ᾿Ιησοῦς rečima κύριος (kurios, „Gospod“) ili θεός (qeos, „Bog“) (mada P72 ima intrigantno čitanje θεὸς Χριστός [qeos Cristos, „Bog Hristos“] umesto ᾿Ιησοῦς). Uz dokaze navedene u NA27 za ovo čitanje, primeti takođe {88 322 323 424c 665 915 2298 eth Cyr Hier Bede}. Koliko god čitanje ᾿Ιησοῦς bilo teško, u svetlu st. 4 i u svetlu napretka otkrivenja (pošto je Judina poslanica jedna od poslednjih napisanih knjiga Novog zaveta), ono je sasvim prikladno.

sn Konstrukcija naš Vladar i Gospod, Isus Hristos u st. 4 sledi pravilo Granvila Šarpa (vidi napomenu uz Gospod). Ta konstrukcija snažno implicira božanstvo Hrista. Nakon toga sledi izjava da je Isus bio uključen u spasenje (a kasnije i sud) Jevreja. On se stoga mora poistovetiti sa Gospodom Bogom, Jahveom. Stih 5, dakle, jednostavno razrađuje ono što je implicitno u st. 4. (NET Bible; podebljanje naše)

Ugledni evangelikalni naučnici Robert M. Bouman Mlađi (Robert M. Bowman Jr.) i Dž. Ed Komoševski (J. Ed Komoszewski) objašnjavaju kako varijantna čitanja, zajedno sa neposrednim kontekstom, uverljivo utvrđuju da je Juda zaista verovao da je Hristos pre ovaploćenja bio Gospod Bog koji je spasao Izrail u Mojsijevo vreme:

„Pošto je govorio o Isusu Hristu kao ‘našem jedinom Vladaru i Gospodu’, Juda teško da je u samoj sledećoj rečenici mogao da se pod ‘Gospodom’ pozove na nekoga drugog osim na Isusa. Gospod koji je izbavio svoj narod iz Egipta mora, dakle, biti Gospod Isus.

„Zapravo, to je verovatno ono što je izvorni Judin tekst izričito i rekao. Mnogi od najranijih rukopisa u stihu 5 zaista imaju ‘Isus’ umesto ‘Gospod’, i to je najverovatnije izvorno čitanje. Postoje tri načela tekstualne kritike koja, kada se uzmu zajedno, ukazuju na taj zaključak.

„Prvo načelo tiče se spoljašnjih svedočanstava o poreklu rukopisa. Pod jednakim ostalim uslovima, prednost ima ranije i šire posvedočeno čitanje. U ovom slučaju i ‘Gospod’ i ‘Isus’ spadaju među najranija čitanja, ali je ‘Isus’ šire posvedočeno. Uncijali Vatikanski i Aleksandrijski (iz četvrtog, odnosno petog veka) oba imaju ‘Isus’, dok su Sinajski i uncijal C (takođe iz četvrtog i petog veka) glavni svedoci za ‘Gospod’. Čitanje ‘Isus’ ipak ima mnogo veću podršku u ranim prevodima Novog zaveta na druge jezike (kao što su koptski, etiopski i latinski) i bolju podršku kod vodećih biblista rane crkve, uključujući Jeronima (početak petog veka) i moguće Origena iz trećeg veka. Čitanje ‘Isus’, dakle, jasno ima prednost u pogledu spoljašnjih svedočanstava.

„Drugo načelo glasi da je, pod jednakim ostalim uslovima, teže ili neobičnije čitanje — ono koje zvuči najčudnije, grubo rečeno — verovatnije izvorno (jer je verovatnije da će prepisivač izmeniti tekst iz nečega što zvuči čudno u nešto što ne zvuči tako, nego obrnuto). Ovde čitanje ‘Isus’ očigledno ima prednost. Trojica od pet članova uređivačkog odbora grčkog Novog zaveta Ujedinjenih biblijskih društava zapravo su smatrala ‘da je to čitanje teško do granice nemogućnosti’. Preostala dvojica članova odbora, Brus Mecger i Alen Vikgren, složili su se da jeste teško, ali ne i nemoguće, i zaključili su da je to ispravno čitanje.

„Treće i najopštije načelo glasi da je izvorno verovatno ono čitanje koje je najverovatnije dovelo do nastanka ostalih kao izmena. Odgovor na to pitanje veoma je sporan, ali se slažemo sa onima koji tvrde da je ‘Isus’ verovatno izvorno zato što je verovatnije da bi prepisivači promenili ‘Isus’ (priznato teže čitanje) u ‘Gospod’ (ili, u nekoliko drugih rukopisa, u ‘Bog’), a ne obrnuto.

„Koje god čitanje da sledimo, ipak, Judino neposredno prethodno pominjanje Isusa kao ‘Gospoda’ na kraju stiha 4 jasno pokazuje da je on subjekat stiha 5. Prema Judi, Gospod Isus ne samo da je postojao u vreme Izlaska, nego je bio onaj koji je i izbavio Izrail iz Egipta i potom pogubio neverujuće Izrailjce u pustinji.“ (Bowman & Komoszewski, Putting Jesus in His Place – The Case for the deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], Chapter 8. Jesus Has Always Been There, str. 98-99; podebljanje naše)

Sve ovo znači da je Juda zaista verovao da se Hristos javljao kao Gospod Bog Jahve mnogo pre nego što je uzeo telo i poprimio fizičko telo!

Završne napomene

U ovom serijalu izbliza smo razmotrili šta su Jakov i Juda imali da kažu o svom polubratu i otkrili da su obojica potvrdili da je Isus njihov uzvišeni Gospod i da su oni njegove sluge. Takođe su učili da je Hristos Gospod koji dolazi da spase i da sudi čovečanstvu, pripisujući mu time upravo one jedinstvene uloge i funkcije koje Sveto pismo na drugim mestima dodeljuje Gospodu Bogu Jahveu. Juda je čak citirao odlomak iz 1. Enoha koji govori o samom Bogu koji dolazi sa svojim bezbrojnim anđelima i primenio ga izričito na Hrista!

Jakov je dalje opisao Isusa kao Gospoda koji poseduje Slavu, dok ga Juda naziva jedinim suverenim Gospodom kojeg vernici imaju. Juda je otišao dotle da tvrdi da je sam Hristos, kao Jahve pre ovaploćenja, i spasao Izrail iz Egipta i pogubio ih u pustinji zbog njihovog neverovanja, i koji je takođe kaznio Sodom i Gomor!

Ovo utvrđuje da takozvano jevrejsko hrišćanstvo nije nimalo saglasno sa učenjima islama, nego se savršeno slaže sa teološkim gledištima koja je zastupao blaženi apostol Pavle. To znači da bi ga, da je Muhamed živeo u vreme jevrejskih Isusovih sledbenika poput Jakova, svi oni osudili kao lažnog proroka i antihrista, zbog poricanja suštinskog božanstva Hrista i zbog izopačavanja poruke koju je on doneo svojim sledbenicima.

Povezani članci

Naučnici o hristologiji Jakova i Jude
Didahe i božanstvo Hrista [1. deo], [2. deo], [3. deo], [4. deo]

Fusnote

(1) P72, papirus iz kasnog trećeg veka, sadrži zanimljivu varijantu jer, umesto kyrios („Gospod“) ili 'Iesous („Isus“), ovaj rukopis zapravo ima reči theos christos („Bog Hristos“), što daje sledeće čitanje:

„Ali želim da vas podsetim na ono što ste odavno već dobro upoznali, naime, da je Bog Hristos spasao narod iz Egipta, ali je zatim pogubio one koji nisu verovali.“

To ne samo da ukazuje na to da je prepisivač (ili prepisivači) verovao u suštinsko božanstvo Hrista, kao što napominje ugledni tekstolog grčkog Novog zaveta Tomi Vaserman (Tommy Wasserman):

„Najzad, moramo razmotriti i sam tekst. Marčant A. King (Marchant A. King) osvrnuo se na tri jedinstvena čitanja u P72, po jedno u svakoj od poslanica, ‘koja svedoče o najpotpunijem prihvatanju božanstva Hrista od strane prepisivača (ili nekog od njegovih prethodnika) i crkve u njegovom kraju’.52 To su Juda 5b, 1. Petrova 5.1a i 2. Petrova 1.2b. U Judi 5b uobičajeno čitanje je ‘Gospod’ (koji je spasao narod iz Egipta): neki rukopisi imaju ‘Isus’ (A B 33 pc) ili ‘Bog’ (C2 vgms syrph arm geo sla), dok P72 čita ‘theos Christos’ (‘Bog Hristos’). To ne može biti konflacija, jer nijedan rukopis ne čita ‘Christos’. Štaviše, u 1. Petrovoj 5.1 P72 čita ‘stradanja Boga’ (umesto Hrista), a u 2. Petrovoj 1.2 izostavlja ‘i’ posle ‘Boga’, tako da dobijeni tekst glasi ‘u poznanju Boga našega Gospoda Isusa’. To bi mogao biti puki propust, ali se veoma dobro uklapa sa dva prethodno razmotrena čitanja, tako da ovde imamo svesnu teološku izmenu kojom se Isus poistovećuje sa Bogom.“ (Wasserman, „Papyrus 72 and the Bodmer Miscellaneous Codex“, New Testament Studies 51 [Cambridge University Press, UK 2005], str. 152-153; podebljanje naše)

Možda je to takođe pokazatelj da je prepisivač (ili prepisivači) iz konteksta mogao da vidi da je Onaj za koga se kaže da je izbavio Izrailjce iz Egipta, a potom ih pogubio u pustinji, morao biti Hristos. On (ili oni) je onda mogao zaključiti da to znači da je Juda poistovećivao Hrista sa Bogom, budući da su jevrejski spisi jasni da je upravo Gospod Bog Jahve spasao i pogubio Izrailjce.