Isusovo sveznanje – Lukina perspektiva, 1. deo

Muslimanski takijaš Paul Bilal Williams ponovo je u akciji, ovoga puta navodeći jednu Lukinu priču izvan njenog neposrednog i celokupnog konteksta, kako bi stvorio pogrešan utisak da hrišćani greše kada pretpostavljaju da je Isus u punom smislu božanski.

Prigovor

Ovaj dava-propagandista navodi Luku 8:40-48 kako bi dokazao da Isus „nije posedovao nužne i neopozive atribute božanstva, kao što je sveznanje“.

„A kad se vrati Isus, srete ga narod, jer ga svi očekivahu. I gle, dođe čovjek po imenu Jair, i on bješe starješina sinagoge, i pavši pred noge Isusove, moljaše ga da uđe u dom njegov. Jer u njega bješe jedinica kći oko dvanaest godina, a umiraše. A kad iđaše Isus, narod se tiskao oko njega. I bješe neka žena bolesna od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na ljekare i nijedan je nije mogao izliječiti; I pristupivši sastrag dotače se skuta haljine njegove, i odmah stade tečenje krvi njene. I reče Isus: Ko je to što me se dotače? A kada svi odricahu, reče Petar i koji bijahu s njim: Nastavniče, narod te opkolio i gura te, a ti govoriš: Ko je to što me se dotače? A Isus reče: Neko me se dotače, jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene. A kad vidje žena da se nije sakrila, pristupi drhteći, i pade pred njim, i kaza mu pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. A on joj reče: Ne boj se, kćeri, vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Novi revidirani standardni prevod (NRSV)

Prema ovom islamskom propagandisti, ovaj događaj „dokazuje da je Isus bio samo ljudsko biće, koje nije znalo određene sasvim obične činjenice („Ko je to što me se dotače?“)“, i zbog toga je „logički nemoguće da on bude Bog“.

Međutim, ono što ovo zapravo dokazuje jeste da će ovaj muslimanski takijaš učiniti sve da izopači nadahnutu poruku Svetog pisma, uključujući i istrgavanje izjava iz konteksta, kako bi potkopao izričito biblijsko svedočanstvo o božanstvu Hrista.

Williamsov argument pretpostavlja da Bog nikada ne bi mogao da postavlja ovakva pitanja. To znači da ni Jahve ne može biti Bog, jer je u Edenskom vrtu Jahve dozivao Adama da bi saznao gde se on nalazi (upor. Postanje 3). Niti bi Alah mogao biti bog (što on zapravo i nije), kao što objašnjavamo u sledećem odgovoru.

Da li je Williamsu ikada palo na pamet da je Hristos postavljao pitanja iz razloga drugačijih od neznanja? Da li je moguće da je Hristos postavljao pitanja kako bi pojedince naveo da priznaju i ispovede svoje grehe, ili da zbuni svoje protivnike, ili čak kao način da pokaže koliko su ljudi zli i tvrdovrati mimo Božje milosti?

Zapravo, zar i ljudski učitelji ne postavljaju pitanja svojim učenicima kako bi im pomogli da uče i napreduju? Nastavnici često postižu više time što postavljaju prava pitanja, tako da đaci nauče da sami otkriju tačne odgovore, nego pukim nabrajanjem činjenica pred razredom. Ipak, niko ne bi pomislio da učitelj postavlja takva pitanja zato što ne zna odgovore – osim, naravno, ako ste Paul Williams!

S tim u vezi, ovaj dava-propagandista nam nije ostavio drugog izbora nego da na njegov napad odgovorimo ispitivanjem Lukinog prikaza Hrista. To će nam pomoći da vidimo da li je islamski propagandista ispravno razumeo ili je zapravo izopačio Lukinu svrhu u pripovedanju takvih priča – tj. da li je nadahnuti pisac nameravao da prenese predstavu o Isusu kao o čoveku i ničemu više, koga je Bog pomazao da izvrši njegovu volju, ili je verovao da je Hristos više od pukog ljudskog bića.

Hristova ljudskost

Za početak, ne može se poreći da Luka potvrđuje da je Isus Hristos zaista bio (a što se toga tiče i dalje jeste) ljudsko biće od krvi i mesa, natprirodno začeto i rođeno od blagoslovene device:

„A u šesti mjesec poslan bi od Boga anđeo Gavrilo u grad galilejski po imenu Nazaret, Djevojci zaručenoj za muža, po imenu Josif, iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. I ušavši k njoj anđeo reče: Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama! A ona vidjevši ga, uplaši se od riječi njegove i mišljaše: kakav bi ovo bio pozdrav? I reče joj anđeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga! I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja. A Marija reče anđelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža? I odgovarajući anđeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji.“ Luka 1:26-35

Kao takav, Isus je bio poput svih nas utoliko što je iskusio stvarna ljudska ograničenja i slabosti, ali uz izuzetak greha:

„A dijete rastijaše i jačaše duhom, puneći se premudrosti, i blagodat Božija bijaše na njemu. I roditelji njegovi iđahu svake godine u Jerusalim o prazniku Pashe. I kad mu bi dvanaest godina, uziđoše oni u Jerusalim po običaju praznika. I kada provedoše dane, i vraćahu se, osta dijete Isus u Jerusalimu; i ne znade Josif i mati njegova; Nego, pomislivši da je sa društvom, otidoše dan hoda, i tražahu ga među srodnicima i poznanicima. I ne našavši ga, vratiše se u Jerusalim da ga traže. I poslije tri dana nađoše ga u hramu gdje sjedi među učiteljima, i sluša ih, i pita ih. I svi koji ga slušahu divljahu se veoma njegovoj razboritosti i odgovorima. I vidjevši ga zaprepastiše se, i mati njegova reče mu: Čedo, što nam tako učini? Evo, otac tvoj i ja tražismo te s bolom. I reče im: Zašto ste me tražili? Zar niste znali da meni treba biti u onome što je Oca mojega? I oni ne razumješe riječ koju im reče. I siđe s njima i dođe u Nazaret; i bješe im poslušan. I mati njegova čuvaše sve riječi ove u srcu svojemu. I Isus napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi.“ Luka 2:40-52

Isus kao Božji jedinstveni, božanski Sin

Istovremeno, međutim, Luka izričito objavljuje božanstvo Hrista – da je Isus bio više od čoveka, budući da je i božanski, jedinstveni Sin Božji koji poseduje sva bitna Božja svojstva.

Razmotrićemo neka od božanskih svojstava za koja Luka svedoči da ih Isus poseduje, uključujući i sveznanje.

U sledećoj perikopi Isus je prikazan kao onaj koji ima vlast da oprašta grehe, isceljuje bolesti i zna šta ljudi misle u sebi:

„I dogodi se jednoga dana kad on učaše, sjeđahu ondje fariseji i zakonici koji bijahu došli iz sviju sela galilejskih i judejskih i iz Jerusalima; i bi sila Gospodnja da ih iscjeljuje; I gle, ljudi donesoše na odru čovjeka koji bješe oduzet, i tražahu kako da ga unesu i polože pred njega. I ne našavši kuda bi ga unijeli od naroda, popeše se na kuću i kroz krov spustiše ga sa odrom na sredinu pred Isusa. I vidjevši vjeru njihovu, reče mu: Čovječe, opraštaju ti se grijesi tvoji. I počeše pomišljati u sebi književnici i fariseji govoreći: Ko je ovaj što govori hule? Ko može opraštati grijehe osim jedini Bog? A razumjevši Isus pomisli njihove, odgovarajući reče im: Šta pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše, reći: Opraštaju ti se grijesi tvoji, ili reći: Ustani i hodi? Ali da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe, – reče oduzetome: Tebi govorim, ustani i uzmi odar svoj i idi domu svome. I odmah ustade pred njima, i uze na čemu ležaše, i otide domu svome slaveći Boga. I svi se zadiviše, i slavljahu Boga, i ispunivši se straha govorahu: Čuda se nagledasmo danas!“ Luka 5:17-26

Ovo nije jedini put da nas Luka obaveštava da je Hristos imao božansku sposobnost da izričito oprašta prestupe učinjene protiv Boga:

„Moljaše ga pak jedan od fariseja da bi objedovao u njega; i ušavši u kuću farisejevu, sjede za trpezu. I gle, žena u gradu koja bješe grješnica, doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese miris u sudu od alavastra. I stavši pozadi kod nogu njegovih plakaše, i stade kvasiti noge njegove suzama, i kosom glave svoje otiraše, i cjelivaše noge njegove, i mazaše mirisom. A kad vidje farisej koji ga je pozvao, reče u sebi: Da je on prorok, znao bi ko i kakva ga se žena dotiče; jer je grješnica. I odgovarajući Isus reče mu: Simone, imam ti nešto kazati. A on reče: Učitelju, kaži. A Isus reče: Dvojica bijahu dužni jednome povjeriocu, jedan bješe dužan pet stotina dinara, a drugi pedeset. A kad oni ne imadoše da mu vrate, pokloni obojici. Kaži, koji će ga od njih dvojice većma ljubiti? A Simon odgovarajući reče: Mislim onaj kome više pokloni. A on mu reče: Pravo si sudio. I okrenuvši se ženi, reče Simonu: Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, ni vode mi na noge nisi dao, a ona mi suzama obli noge, i kosom glave svoje obrisa. Cjeliva mi nisi dao; a ona, otkako uđe, ne presta cjelivati mi noge. Uljem nisi pomazao glavu moju, a ona mirisom pomaza mi noge. Zato ti kažem: Opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta malu ljubav ima. A njoj reče: Opraštaju ti se grijesi. I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: Ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: Vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Luka 7:36-50

Ove izjave su prilično zapanjujuće, budući da je Sveto pismo sasvim jasno da je Jahve taj koji isceljuje bolesti i jedini koji je sposoban da oprašta grehe i da zna šta ljudi misle, jer jedino on poznaje srca svih:

„Ti čuj s neba, iz stana svojega, i smiluj se i učini i podaj svakome po svijem putovima njegovijem koje znaš u srcu njegovu; jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih; Da te se boje dokle su god živi na zemlji koju si dao ocima našim. I stranac koji nije od tvojega naroda Izrailja, nego dođe iz daljne zemlje imena tvojega radi, (Jer će se čuti za ime tvoje veliko i za ruku tvoju krjepku i mišicu tvoju podignutu) kad dođe i pomoli se u ovom domu, Ti čuj s neba, iz stana svojega, i učini sve za što poviče k tebi onaj stranac, da bi poznali ime tvoje svi narodi na zemlji i bojali se tebe kao narod tvoj Izrailj i da bi znali da je ime tvoje prizvano nad ovijem domom koji sazidah. Kad narod tvoj izide na vojsku na neprijatelja svojega putem kojim ga pošlješ, i pomole se Gospodu obrativši se ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Čuj s neba molbu njihovu i podaj im pravicu. Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih, daš ih neprijateljima njihovijem, te ih zarobe i odvedu u zemlju neprijateljsku daleko ili blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji onijeh koji ih zarobiše i reku: Sagriješismo i zlo učinismo, skrivismo, I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji neprijatelja svojih koji ih zarobe, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj koju si dao ocima njihovijem, ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i podaj im pravicu, I oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili i sve prijestupe kojima ti budu prestupili, i umilostivi im one koji ih zarobe da se smiluju na njih.“ 1. Carevima 8:39, 46-50

„Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj nijednoga dobra što ti je učinio. On ti prašta sve grijehe i iscjeljuje sve bolesti tvoje; Izbavlja od groba život tvoj, vjenčava te dobrotom i milošću; Ispunja dobrim želje tvoje, ponavlja se kao u orla mladost tvoja. Gospod tvori pravdu, i sud svima kojima se krivo čini. Pokaza putove svoje Mojsiju, sinovima Izrailjevim djela svoja. Milostiv je i dobar Gospod, spor na gnjev i veoma blag. Ne gnjevi se jednako, niti se dovijeka srdi. Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam vraća po nepravdama našim. Nego koliko je nebo visoko od zemlje, tolika je milost njegova k onima koji ga se boje. Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas bezakonja naša. Kako otac žali sinove, tako Gospod žali one koji ga se boje. Jer zna građu našu, opominje se da smo prah. Dani su čovječiji kao trava; kao cvijet u polju, tako cvjeta. Dune vjetar na nj, i nestane ga, niti će ga više poznati mjesto njegovo. Ali milost Gospodnja ostaje od vijeka do vijeka na onima koji ga se boje, i pravda njegova na sinovima sinova, Koji drže zavjet njegov, i pamte zapovijesti njegove, da ih izvršuju. Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada.“ Psalam 103:2-4, 19

„Ja, ja sam brišem tvoje prijestupe sebe radi, i grijeha tvojih ne pominjem.“ Isaija 43:25

„U Gospodu Bogu našem je milost i očišćenje, zato što odstupismo“ Danilo 9:9

„Ko je Bog kao ti? Koji prašta bezakonje i prolazi prijestupe ostatku od našljedstva svojega, ne drži dovijeka gnjeva svojega, jer mu je mala milost. Opet će se smilovati na nas; pogaziće naša bezakonja; bacićeš u dubine morske sve grijehe njihove.“ Mihej 7:18-19

„I reče im: Vi ste oni koji se pravite pravedni pred ljudima, ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko, gadost je pred Bogom.“ Luka 16:15

„I Bog, koji poznaje srca, posvjedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama,“ Dela apostolska 15:8 – upor. Rimljanima 8:27; 1. Samuilova 16:7; 1. Dnevnika 28:9; Jeremija 17:10

Sam Kuran tvrdi da je opraštanje grehova božanska povlastica:

„I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi učine nepravdu, sete se Allaha i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?! I za one koji u grehu svesno ne ustraju.“ S. 3:135 Asad

Ali to nije sve, jer nam Luka govori da su, odmah nakon njegovog vaskrsenja i vaznesenja u nebesku slavu, Isusovi sledbenici svuda objavljivali istu ovu poruku o Hristu koji oprašta grešnicima i odvraća ljude od njihovih prestupa:

„Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.“ Dela apostolska 3:26

„Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova.“ Dela apostolska 5:31

On čak beleži i molitvu koju je rana Crkva uputila svome vaskrslom Gospodu, u kojoj svedoči o njegovom sveznanju:

„Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti Do dana kada se vaznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra, Kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim istinitim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o Carstvu Božijemu. S njima boraveći zapovjedi im da se ne udaljuju iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje Oca, koje čuste, reče, od mene; Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim ne dugo poslije ovih dana. Onda oni koji bijahu sabrani pitahu ga govoreći; Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo? A on im reče: Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti, Nego ćete primiti silu kada siđe Sveti Duh na vas; i bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. I ovo rekavši, dok oni gledahu, podiže se, i uze ga oblak ispred očiju njihovih. I dok netremice gledahu za njim kako ide na nebo, gle, dva čovjeka u haljinama bijelim stadoše pored njih, I oni rekoše: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas vaznese na nebo, tako će isto doći kao što ga vidjeste da odlazi na nebo. Tada se vratiše u Jerusalim sa gore zvane Maslinska, koja je blizu Jerusalima jedan subotni dan hoda. I kad uđoše, popeše se u gornju odaju gdje su boravili, i to: Petar i Jakov, i Jovan i Andrej, Filip i Toma, Vartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Simon Zilot, i Juda Jakovljev. Ovi svi bijahu istrajno i jednodušno na molitvi i moljenju, sa ženama i sa Marijom materom Isusovom i sa braćom njegovom. I u te dane ustade Petar između učenika, – a bijaše naroda na okupu oko sto dvadeset duša, – i reče: Ljudi braćo, trebalo je da se izvrši ono Pismo što proreče Duh Sveti ustima Davidovim za Judu, koji bješe predvodnik onih što uhvatiše Isusa; Jer se brojaše s nama i bijaše primio udjel službe ove. On, dakle, steče njivu od plate nepravedne, i strmoglavivši se puče po srijedi, i prosu se sva utroba njegova. I to postade znano svima koji žive u Jerusalimu, tako da se ta njiva prozva njihovim jezikom Akeldama, što znači: njiva krvi. Jer je napisano u knjizi Psalama: Da bude dvor njegov pust, i da ne bude nikoga ko bi živio u njemu; i: Episkopstvo njegovo da primi drugi. Treba, dakle, od ovih ljudi koji su bili zajedno s nama za sve vrijeme otkako među nas dođe i iziđe od nas Gospod Isus, Počevši od krštenja Jovanova do dana kada se uznese od nas, da jedan od ovih bude s nama svjedok njegovog vaskrsenja. I postaviše dvojicu: Josifa zvanog Varsava, koji bi nazvan Just, i Matiju. I pomolivši se rekoše: Ti, Gospode, poznavaoče srdaca sviju, pokaži jednoga od ove dvojice koga si izabrao,“ Dela apostolska 1:1-2, 6-7, 21-24

Iz konteksta je sasvim jasno da Gospod kome su se učenici molili nije niko drugi do vaskrsli Hristos, jer se kroz čitavo ovo poglavlje upravo on naziva Gospodom i za njega se kaže da je izabrao apostole.

Sledeći evanđeoski naučnici se slažu:

„Lukina reč ‚molili su se‘ jeste oblik glagola proseuchomai, koji je bio ‚religijski tehnički termin za obraćanje božanstvu radi traženja pomoći‘. Možemo biti prilično sigurni da je ‚Gospod‘ kome su se učenici molili bio Gospod Isus, i to iz tri razloga (koje treba posmatrati kumulativno). Prvo, kao i ostali novozavetni pisci, Luka je najčešće koristio reč ‚Gospod‘ (kurios) da bi ukazao na Isusa. Drugo, Petar je neposredno pre nego što se grupa u molitvi obratila ‚Gospodu‘ upravo pomenuo ‚Gospoda Isusa‘ (Dela apostolska 1:21). Treće, Isus je lično izabrao ljude koji su služili kao njegovi apostoli, uključujući Pavla i sve druge izabrane nakon Isusovog vaskrsenja. Glagol koji Luka koristi u Delima apostolskim 1:24 za ‚izabrao si‘ (exelexo) isti je onaj glagol koji se u drugom obliku javlja ranije u poglavlju, u vezi sa tim da je Isus ‚izabrao‘ svoje apostole (exelexato, 1:2). U svom jevanđelju Luka koristi još jedan oblik istog glagola u vezi sa Isusovim izborom dvanaestorice apostola (eklexamenos, Luka 6:13), a srodni imenički oblik koristi za ‚izbor‘ Pavla za apostola od strane Gospoda Isusa (ekloges, Dela apostolska 9:15). Dakle, kada su se učenici molili da im ‚Gospod‘ pokaže koga je ‚izabrao‘ da bude apostol, treba da razumemo da je taj Gospod sam Isus.“ (Robert Bowman i J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], Part 1: The Devotion Revolution: Jesus Shares the Honors Due to God, Chapter 3. What A Friend We Have In Jesus, str. 48)

Dakle, apostoli nisu samo pripisivali sveznanje Hristu, već su mu se i direktno molili na isti način na koji su se starozavetni sveti molili Jahveu Bogu!

Kao što Bowman i Komoszewski objašnjavaju:

„Jedno od Božjih svojstava koje može doneti utehu i sigurnost – ili veliku strepnju i uznemirenost – jeste Božje sveznanje. Biblija izričito kaže da Bog „zna sve“ (1. Jovanova 3:20). To znanje je izuzetno detaljno i obuhvata i takve sitnice kao što je broj vlasi na nečijoj glavi (Matej 10:30). Bog zna šta će se dogoditi od sada pa do kraja istorije (Isaija 46:9-10). Zna šta ćemo reći pre nego što to izgovorimo (Psalam 139:4), jer zna šta je u našim srcima (Psalam 139:1-3). To je nešto što važi jedino za Boga, kao što je Solomon priznao u molitvi: „jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih“ (1. Carevima 8:39 ESV).

„Novi zavet pripisuje to isto sveznanje Isusu Hristu. U prvoj zabeleženoj zajedničkoj molitvi upućenoj Isusu, apostoli i drugi vernici ispovedili su: „Ti, Gospode, poznavaoče srdaca sviju“ (Dela apostolska 1:24). Već i sama činjenica da Isus može da čuje molitve suštinski podrazumeva, naravno, neograničeno znanje. Na drugim mestima jevanđelja izveštavaju da je Isus znao šta drugi ljudi misle (Matej 9:4; 12:25; Marko 2:6-8; Luka 6:8). Isus je tvrdio da zna šta bi drevni narodi Tira, Sidona, pa čak i Sodome učinili u drugačijim okolnostima (Matej 11:21-23; Luka 10:13-15). Morao bi na taj način poznavati srca ljudi da bi mogao da sudi celom čovečanstvu na kraju istorije (Matej 25:31-46; Jovan 5:22-23; Dela apostolska 17:31; 2. Korinćanima 5:10). Kao što Pavle kaže, Gospod (Isus) „koji će i osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti namjere srca“ (1. Korinćanima 4:5). U knjizi Otkrivenja Isus tvrdi da će, kada vide da su se njegova upozorenja ispunila, „poznaće sve Crkve da sam ja koji ispituje bubrege i srca, i daću svakome od vas po djelima vašim.“ (2:23).“ (Isto, Part 2: Like Father Like Son: Jesus Shares the Attributes of God, Chapter 9. Jesus: The Right Stuff, str. 118-119; podebljanje naše)

I:

„Knjiga Dela apostolskih počinje Isusovim poslednjim javljanjem učenicima i njegovim vaznesenjem na nebo (Dela apostolska 1:1-11). Dok su učenici čekali dolazak Svetog Duha, izgovorili su prvu zabeleženu molitvu upućenu Isusu, oslovljavajući ga sa ‚Gospode‘ i priznajući da on poznaje srca svih ljudi (Dela apostolska 1:24). Stari zavet, naravno, ovo svojstvo poznavanja ljudskog srca pripisuje jedino Jehovi (1. Carevima 8:39).“ (Isto, Part 3: Name Above All Names: Jesus Shares the Names of God, 13. He is Lord, str. 160; podebljanje naše)

Niti je ovo jedini put da su se Isusovi sledbenici molili njemu nakon što je ušao u nebesko prisustvo svoga Oca:

„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu. A oni povikavši iza glasa, zatisnuše uši svoje, i navališe jednodušno na njega, Pa izbacivši ga izvan grada, stadoše ga kamenovati. A svjedoci metnuše haljine svoje kod nogu mladića po imenu Savle, I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:55-60

Još jednom, Stefan je prikazan kako se moli vaskrslom i uzvišenom Gospodu na isti način na koji su se starozavetni sveti molili Jahveu!

„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5

Sve ovo pokazuje da su i očevici koji su lično poznavali istorijskog Isusa i njihovi neposredni sledbenici već obožavali Hrista kao Boga, ubrzo nakon njegovog nebeskog uzvišenja na desnicu Oca!

Time dolazimo do kraja prvog dela. Vreme je da pređemo na drugi deo našeg odgovora.