Isusovo sveznanje – lukanska perspektiva, 2. deo

Nedokučivi Sin i božanski Otkrivalac

O pitanju Hristovog sveznanja ima još mnogo toga da se kaže.

Isus je za sebe objavio da je nedokučiv baš kao što je i Otac, i takođe je tvrdio da poznaje Boga na isti način i u istoj meri u kojoj Bog poznaje njega!

„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Luka 10:22 – upor. Matej 11:27; 28:18; Jovan 1:18; 3:35; 6:46; 7:29; 10:15; 16:15; 17:2, 10, 25

Reći da je ovo zapanjujuća tvrdnja bilo bi krajnje potcenjivanje!

Sledeći hrišćanski naučnici pomažu da se izvuku implikacije Isusovih reči:

“Ovde je Isusova isključiva tvrdnja da može da nas uvede u odnos sa Ocem utemeljena na činjenici da on kao Sin, jedini među čitavim čovečanstvom, poznaje Oca. Ako želimo da poznajemo Oca, moramo zavisiti od Sina da nam ga otkrije (upor. Jovan 1:18). Isus nije samo jedan od mnogih Božjih sinova: on je taj Sin, onaj kome je Otac predao ‘sve’, onaj čije je pravo da bira ko će upoznati Oca. Razmislite o toj tvrdnji samo za trenutak: Isus tvrdi da je njegovo pravo da izabere ko će među čitavim čovečanstvom upoznati Oca, to jest ko će uživati u tom odnosu sa Bogom Ocem. Takvo pravo stavlja Isusa na sasvim drugi nivo u odnosu na ostatak čovečanstva.” (Bowman i Komoszewski, Putting Jesus In His Place, 4. deo: Infinitely Qualified: Jesus Shares in the Deeds That God Does, 17. The Way, the Truth, and the Life, str. 208-209; podebljanje naše)

“... Ovde otkrivamo kako Isus razume svoj odnos prema Ocu – odnos koji se može razumeti jedino kao tvrdnja o božanstvu. Predstavljen je na krajnje jedinstven način i razrađen kroz dve tvrdnje.

“Prvo, o odnosu Oca i Sina govori se u kategorijama isključivog, uzajamnog poznanja koje svaki od njih ima o onom drugom. Isprva nije iznenađujuće što Isus kaže: „niko ne zna Sina do Otac“ jer je Otac sveznajući. Ali kada izjavljuje: „niti Oca ko zna do Sin“ to je zapanjujuća tvrdnja. Kao što Robert Rejmond tvrdi, ova izjava ‘uzdiže Isusa iznad sfere običnog smrtnika i stavlja ga u položaj ne samo jednakosti, već apsolutne uzajamnosti i međusobnog prožimanja poznanja Oca.’

“Štaviše, jedini način da se ovo uzajamno poznanje Sina osmisli jeste u kategorijama koje prethode tome da Isus postane Mesija. Zašto? Zato što je gotovo nemoguće misliti o Isusovom poznanju kao pukoj posledici njegove mesijanske misije; ono mora biti vezano za predvremenske, čak večne odnose. Zato se ‘sinovstvo’ ne može svesti samo na funkcionalne kategorije. Naprotiv, kao što je Džordž Lad tvrdio, ‘sinovstvo prethodi mesijanstvu i zapravo je osnov mesijanske misije.’ Drugo, odnos Oca i Sina dalje se razvija u kategorijama uzajamne suverenosti, prema kojoj i Otac i Sin moraju preuzeti inicijativu da otkriju jedan drugoga da bi iko došao do spasonosnog poznanja.

“Kada se ove dve tvrdnje sjedine, pošteno je reći da se ne može dati viši izraz jednakosti između Oca i Sina. Isusovo samorazumevanje kao Sina mora se shvatiti u božanskim kategorijama. B. B. Vorfild je pre mnogo godina to ispravno rekao:

Sin nije samo isključivi otkrivalac Boga, već je uzajamno poznanje Oca i Sina postavljeno na ono što izgleda kao potpuna ravnopravnost. Sina može poznavati jedino Otac u svemu što on jeste, kao da je njegovo biće beskonačno i kao takvo nedokučivo konačnom razumu; i jedino je njegovo poznanje – opet kao da je beskonačan u svojim svojstvima – sposobno da obuhvati dubine Očevog beskonačnog bića. Onaj ko ima takav odnos prema Ocu nikako ne može biti stvorenje.” (Stephen J. Wellum, The Deity of Christ, priredili Christopher W. Morgan i Robert A. Peterson [Crossway, Wheaton, IL 2011], 3. The Deity of Christ in the Synoptic Gospels, str. 82-83; podebljanje naše)

Tako Isusova izreka ovde potvrđuje i njegovu nedokučivu prirodu i njegovo sveznanje, budući da Sveto pismo naglašeno svedoči da nijedno stvorenje nikada ne može potpuno poznavati Boga, naročito ne u istoj meri u kojoj je ono poznato od Boga:

„Divno Bog grmi glasom svojim, čini stvari velike da ih ne možemo razumjeti. Govori snijegu: Padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome. Zapečaćava ruku svakom čovjeku, da pozna sve poslenike svoje. Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži. S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima. Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se. I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošću svojom. I on se obrće i tamo i amo po volji njegovoj da čini sve što mu zapovjedi po vaseljeni. Čini da se nađe ili za kar ili za zemlju ili za dobročinstvo. Čuj to, Jove, stani i gledaj čudesa Božija. Znaš li kako ih Bog uređuje i kako sija svjetlošću iz oblaka svojega? Znaš li kako vise oblaci? Znaš li čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?“ Jov 37:5, 16 – upor. 5:9; 9:10; 36:26

„Ko je upravljao duh Gospodnji? Ili mu bio savjetnik i naučio ga? S kim se je dogovarao i ko ga je urazumio i naučio putu suda, i naučio ga znanju i pokazao mu put razuma? Gle, narodi su kao kap iz vijedra, i kao praška na mjerilama broje se; gle, premješta ostrva kao prašak. Ni Livan ne bi bio dosta za oganj, i životinje njegove ne bi bile dosta za žrtvu paljenicu. Svi su narodi kao ništa pred njim, manje negoli ništa i taština vrijede mu. S kim ćete, dakle, izjednačiti Boga? I kakvu ćete mu priliku naći? Umjetnik lije lik, i zlatar ga pozlaćuje, i verižice srebrne lije. A ko je siromah, te nema šta prinijeti, bira drvo koje ne trune, i traži vješta umjetnika da načini rezan lik, koji se ne pomiče. Ne znate li? Ne čujete li? Ne kazuje li vam se od iskona? Ne razumijete li od temelja zemaljskih? On sjedi nad krugom zemaljskim, i njezini su mu stanovnici kao skakavci; on je razastro nebesa kao platno i razapeo ih kao šator za stan. On obraća knezove u ništa, sudije zemaljske čini da su kao taština. Kao da nijesu posađeni ni posijani, i kao da im se stablo nije ukorijenilo u zemlji, čim dune na njih, posahnu, i vihor kao pljevu raznese ih. S kim ćete me, dakle, izjednačiti da bih bio kao on? veli sveti. Podignite gore oči svoje i vidite; ko je to stvorio? Ko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje nijedno? Zašto govoriš, Jakove, i kažeš, Izrailju: Sakriven je put moj od Gospoda, i stvar moja ne izlazi pred Boga mojega? Ne znaš li? Nijesi li čuo da Bog vječni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske, ne sustaje niti se utruđuje? Razumu njegovu nema mjere.“ Isaija 40:13-14, 28

„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi! Jer ko poznade um Gospodnji? Ili ko mu bi savjetnik? Ili ko njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno? Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve. Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:33-36 – upor. Efescima 3:18-19; Filipljanima 4:7; Psalam 139:1-16; 145:3

To se takođe sukobljava sa Kuranom, koji bogohulno stavlja lažne reči u Hristova usta kako bi ga naterao da porekne svoje prisno i savršeno poznanje Boga:

„A kada Allah kaže: „O Isuse, Marijin sine, jesi li ti govorio ljudima: ' Prihvatite mene i moju majku kao dva boga uz Allaha!'“ On će da kaže: „Uzvišen si Ti od toga! Meni ne priliči da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta je u meni, a ja ne znam šta je u Tebi; Ti, zaista, dobro znaš ono šta je čulima nedokučivo.““ S. 5:116

Zabeležene reči Gospoda Isusa u oštroj su suprotnosti sa Muhamedovim izjavama i dokazuju van svake razumne sumnje da islam ne dolazi od istog Boga kojeg je Hristos došao da otkrije onima koje sam izabere.

Ono što Bog čini, to čini i Isus

U svetlu prethodnog, ne bi trebalo da bude potpuno iznenađenje otkriti da Luka objavljuje da je Isus Bog na delu, budući da čini upravo ono za šta Stari zavet kaže da će Bog učiniti kada stupi na scenu:

„A kad on iziđe na zemlju, srete ga neki čovjek iz grada u kome bijahu demoni dugo vremena, i u haljine ne oblačaše se, i ne življaše u kući, nego u grobovima. A kad vidje Isusa, uzviknuvši pade pred njim i iz svega glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Boga Višnjega? Molim te, ne muči me! Jer on zapovjedi duhu nečistome da iziđe iz čovjeka; jer ga mučaše mnogo godina, i vezivahu ga verigama i lancima čuvajući ga, i kidaše veze, i tjeraše ga demon po pustinjama. A Isus ga zapita govoreći: Kako ti je ime? A on reče: Legion; jer mnogi demoni bijahu ušli u njega. I moljahu ga da im ne zapovjedi da idu u bezdan. A ondje pasijaše po gori veliko krdo svinja, i moljahu ga da im dopusti da u njih uđu. I dopusti im. A pošto iziđoše demoni iz čovjeka, uđoše u svinje; i jurnu krdo sa strmeni u jezero, i utopi se. A kad vidješe svinjari šta se dogodilo, pobjegoše i javiše u gradu i po selima. I iziđoše da vide šta se desilo, i dođoše Isusu, i nađoše čovjeka iz koga bijahu izišli demoni gdje sjedi odjeven i priseban kod nogu Isusovih; i uplašiše se. A oni što bijahu vidjeli, obavijestiše ih kako se spase bjesomučni. I moljaše ga sav narod iz okoline gadarinske da ode od njih; jer bijahu obuzeti strahom velikim. A on uđe u lađu i vrati se. A čovjek iz koga iziđoše demoni moljaše ga da bi s njim bio; ali ga Isus otpusti govoreći: Vrati se domu svome, i kazuj šta ti učini Bog. I otide propovijedajući po svemu gradu šta mu učini Isus.“ Luka 8:27-31, 38-39

Ono što ovu epizodu čini zaista zapanjujućom jeste to što su ovi nečisti duhovi znali ko je Isus i bili svesni da on ima moć da ih muči, iako je ovo bio njihov prvi zemaljski susret sa njim!

Ovo u suštini pretpostavlja Hristovo predljudsko postojanje, tj. razlog zbog kojeg su ovi zli duhovi već znali Isusov božanski identitet jeste taj što su ga pamtili iz nebeske oblasti.

Još je izuzetnije to što odlomak ukazuje da je Isus sebe poistovetio sa samim Bogom.

Na primer, primetite kako je čovek išao unaokolo i pričao ljudima šta je Isus učinio za njega, iako mu je Hristos jasno rekao da objavljuje ono što je Bog učinio. To snažno sugeriše da su i Luka i opsednuti čovek razumeli da Isus zapravo tvrdi da je upravo onaj milostivi i saosećajni Bog koji je učinio ta čudesna dela.

Štaviše, jezik koji se ovde koristi zapravo podseća na reči psalmiste koji je napisao:

„Hodite, čujte svi koji se bojite Boga, ja ću vam kazati šta je učinio duši mojoj.“ Psalam 66:16

Dakle, Isus čini ono što hebrejska Biblija tvrdi da čini Jahve, očigledno zato što je on ovaploćeni Bog Jahve!

“Jedno od najpoznatijih Isusovih čuda bilo je izgonjenje ‘legiona’ demona iz nasilnog opsednutog čoveka (Marko 5:1-20; Luka 8:26-39). Demoni su odmah prepoznali Isusa kao Sina Božjeg (i nazvali ga po imenu!) i bili su spremni da bez pogovora napuste čovekovo telo. Nakon što su demoni izašli iz čoveka, Isus mu je rekao: „Idi kući svojoj k svojima i kaži im šta ti je Gospod učinio, i kako te pomilovao.“ (Marko 5:19). Luka izveštava o istom uputstvu, pri čemu Isus kaže: „kazuj šta ti učini Bog.“ (Luka 8:39). Marko i Luka zatim navode da je čovek otišao kući i počeo da priča ljudima „šta mu učini Isus“ (Marko 5:20; Luka 8:39b, naglašavanje dodato). Očigledno, to je u suštini jedno te isto: ono što je Isus učinio za njega, Bog je učinio za njega. Ono što je izuzetno i rečito jeste da to važi za sve što je Isus činio: on je bio Bog na delu.” (Bowman i Komoszewski, 4. deo: Infinitely Qualified: Jesus Shares In the Deeds That God Does, 16. He’s Got the Whole World in His Hands, str. 204; podebljanje naše)

Mnogo je više toga što bismo mogli pokazati iz Luke i Dela apostolskih da bismo utvrdili Hristovo suštinsko božanstvo, ali, da ovo pobijanje ne bismo učinili još dužim nego što već jeste, moraćemo da stanemo ovde.

Ukratko, Isus prema Luki nije običan čovek. Naprotiv, Luka jasno svedoči (kao i ostali novozavetni pisci) da je Hristos Bog koji je postao čovek radi našeg spasenja, božanski ovaploćeni Sin koji savršeno liči na svog Oca u svakom pogledu i može činiti sve što Bog čini. Kako to kažu Bowman i Komoszewski:

“Budući da anđeli kao nebeski duhovi nose izvesnu sličnost sa Bogom i da su ljudska bića stvorena po Božjem obličju, elementi sličnosti ili nalikovanja Bogu ne dokazuju božanstvo. Slično tome, sličnost sa anđelima ne čini nekoga anđelom. Ako, međutim, neki lik poseduje svojstva koja su jedinstvena za Boga, ili ako je njegova sličnost sa Bogom potpuna, celovita i savršena, to su uverljivi pokazatelji da je taj lik božanstvo.

“Biblijski dokaz za božanstvo Hrista na osnovu njegovih svojstava usložnjava činjenica da Hristos nije samo božanski, već je božanska ličnost koja je postala ljudsko biće. Novi zavet stoga ovaploćenom Sinu pripisuje osobine tipične za sva ljudska bića. Tako je Isus rođen; rastao je (i time se menjao); doživljavao je glad, žeđ, san i druga telesna ograničenja; čak je priznao granice onoga što zna (Marko 13:32).

“Ipak, Novi zavet Hristu pripisuje i osobine koje pokazuju da je on takođe nešto daleko veće od ljudskog bića; štaviše, one pokazuju da je on Bog. Punina onoga što znači biti Bog otelovljena je u Isusu Hristu (Kološanima 1:19; 2:9). Sin je potpuno i savršeno sličan Bogu Ocu (Jovan 14:9; Kološanima 1:15; Jevrejima 1:3). Postojao je pre svega stvorenog i večan je, nestvoren i nepromenljiv (Jovan 1:1-3; Kološanima 1:15-17; Jevrejima 1:2, 10-12; 13:8). Njegov moralni karakter, posebno njegova ljubav, savršeno je Božji (Rimljanima 8:35-39; Otkrivenje 1:5). Njegova svemoć je implicitna u njegovom delu stvaranja i u proviđenju kojim održava svemir (Kološanima 1:16-17; Jevrejima 1:2-3), i ta ista sila se ovaplotila, paradoksalno ponižena u slabosti radi našeg spasenja (1. Korinćanima 1:23-24; 2. Korinćanima 12:9). On je sveprisutan (Matej 18:20; 28:20; Efescima 4:10-11) pa čak i sveznajući (Jovan 16:30-31; Dela apostolska 1:24; Otkrivenje 2:23), kao što onaj ko je stvorio kosmos i mora biti. Kao i Bog, on je izvan našeg poimanja (Matej 11:27).” (Isto, Conclusion: The Case for the Deity of Christ, str. 271; podebljanje naše)

Odgovor

Sada kada smo videli da se Luka posebno trudi da potvrdi da je Isus i potpuno božanski i potpuno ljudski, u boljem smo položaju da razumemo priču o Isusovom susretu sa ženom koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja.

Evo tog odlomka još jednom:

„A kad iđaše Isus, narod se tiskao oko njega. I bješe neka žena bolesna od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na ljekare i nijedan je nije mogao izliječiti; I pristupivši sastrag dotače se skuta haljine njegove, i odmah stade tečenje krvi njene. I reče Isus: Ko je to što me se dotače? A kada svi odricahu, reče Petar i koji bijahu s njim: Nastavniče, narod te opkolio i gura te, a ti govoriš: Ko je to što me se dotače? A Isus reče: Neko me se dotače, jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene. A kad vidje žena da se nije sakrila, pristupi drhteći, i pade pred njim, i kaza mu pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. A on joj reče: Ne boj se, kćeri, vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Luka 8:42b-48

Bolje ćemo razumeti zašto je Isus pitao ko ga je dodirnuo ako uzmemo u obzir ženino stanje.

Mojsijev zakon kaže da bi se žena koja ima krvarenje smatrala obredno nečistom sve dok krvarenje traje, te joj je stoga bilo zabranjeno da dolazi u dodir sa bilo kim, jer bi i te osobe time postale nečiste:

„A žena od koje bi išla krv dugo vremena ili osim običnoga vremena ili u obično vrijeme ali duže, dokle god teče nečistota njezina biće nečista kao u vrijeme kad se odvaja. Postelja na kojoj leži dokle joj god krv ide, da joj je kao postelja kad se odvaja; i na čem bi god sjedjela da je nečisto kao što je nečisto kad se odvaja. I ko se god dotakne tijeh stvari, nečist je; zato neka opere haljine svoje i okupa se u vodi, i biće nečist do večera. A kad se očisti od tečenja krvi svoje, neka broji sedam dana, pa onda da je čista. I u osmi dan neka uzme dvije grlice ili dva golubića, i neka ih odnese svešteniku na vrata šatora od sastanka. I neka sveštenik prinese jedno na žrtvu za grijehe a drugo na žrtvu paljenicu, i očistiće je sveštenik pred Gospodom od tečenja nečistote njezine.“ Levitska 15:25-30

Ovo nam pomaže da razumemo zašto je žena pokušala da sakrije svoj identitet od Gospoda. Sigurno se plašila odbacivanja, budući da je njeno stanje značilo da dvanaest godina nije imala fizički dodir ni sa kim. Njena zajednica ju je marginalizovala i izbegavala je koliko god je to bilo moguće kako ne bi postala nečista zbog njenog krvarenja.

To dodatno objašnjava ženino drhtanje kada je Gospod upitao ko ga je dodirnuo, primoravši je da se otkrije pred svima. Očigledno se plašila da će biti prekorena i odbačena.

U svetlu ovih činilaca, razlozi zbog kojih je Isus pitao ko ga je dodirnuo postaju sasvim očigledni. Prvo, Gospod je želeo da je uteši uveravajući je u Božju ljubav i saosećanje prema njoj, uprkos njenom stanju. Drugo, Gospod je takođe želeo da ona javno ispovedi svoju veru kao svedočanstvo onima oko nje, baš kao što i sam tekst ukazuje:

„A kad vidje žena da se nije sakrila, pristupi drhteći, i pade pred njim, i kaza mu pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi.“

Hristos je želeo da ona otvoreno objavi šta joj se dogodilo kao posledica verovanja. Upravo zato je Gospod nastavio i rekao da ju je njena vera spasla, jer spasenje dolazi od verovanja u njega i ispovedanja njega. Kao što je blaženi apostol Pavle napisao nadahnut Svetim Duhom:

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13

Dakle, Isus nije pitao zato što nije znao, budući da je odmah osetio da je iz njega izašla božanska sila koja isceljuje, što je samo po sebi jasan pokazatelj njegovog jedinstvenog statusa suverenog Gospoda, Sudije i Spasitelja:

„I sišavši s njima, stade na mjestu ravnom i mnogo učenika njegovih; i mnoštvo naroda iz sve Judeje i Jerusalima, i iz primorja tirskog i sidonskog. Koji dođoše da ga slušaju i da se iscjeljuju od svojih bolesti, i koje su mučili duhovi nečisti; i iscjeljivahu se. I sav narod tražaše da ga se dotakne; jer iz njega izlažaše sila i iscjeljivaše ih sve.“ Luka 6:17-19 – upor. 5:17-26; Marko 5:30

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“ Dela apostolska 10:36-43

Naprotiv, pitao je da bi ženu podstakao na javno objavljivanje njene vere u Hrista, vere koja je dovela ne samo do njenog telesnog isceljenja već i do njenog spasenja.

Sada je vreme da preokrenemo stvari protiv Vilijamsa kako bismo mu pokazali šta se dešava kada iste kritike primenimo na njegovo verovanje u sveznanje njegovog boga.

Srodni članci

Za drugačiju perspektivu o Isusovom susretu sa ovom ženom, kao i o pitanju njegovog sveznanja, preporučujemo da pročitate članak Dž. P. Holdinga „Ako je Isus Bog, zašto nije sveznajući?“