Isus Hristos – večni Sin Božji ili posinjeni Sin Božji?

Dalji odgovor dr Džeraldu F. Dirksu

Prema Lukinom jevanđelju, kada je Isus bio kršten i kada je Sveti Duh sišao na njega u obličju golubice, Bog Otac je objavio da je Hristos njegov ljubljeni Sin:

„A dogodi se kada se bješe krstio sav narod, i kada se Isus krstio, dok se on moljaše Bogu, otvori se nebo, I siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku kao golub, i ču se glas sa neba govoreći: Ti si Sin moj ljubljeni, ti si po mojoj volji.“ Luka 3:21-22

Lukin izveštaj se u velikoj meri slaže sa ostalim jevanđeljima, naročito sa Markovim i Matejevim:

„I dogodi se u one dane da dođe Isus iz Nazareta Galilejskoga, i krsti ga Jovan u Jordanu. I odmah izlazeći iz vode vidje nebesa gdje se otvaraju i Duh kao golub silazi na njega. I glas dođe s neba: Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Marko 1:9-11

„I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode; i gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božijega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas sa nebesa koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Matej 3:16-17

„A sutradan vidje Jovan Isusa gdje dolazi k njemu, i reče: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta! Ovo je Onaj za koga ja rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji preda mnom bi, jer prije mene bješe. I ja ga ne znadoh, ali da se javi Izrailju, zato dođoh ja da krštavam vodom. I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. I ja sam vidio i zasvjedočio da je on Sin Božiji.“ Jovan 1:29-36

Međutim, postoji varijantno čitanje Luke 3:22 koje tvrdi da je upravo tog dana Bog rodio Isusa kao svog Sina:

„i Sveti Duh siđe na njega u telesnom obličju, kao golubica. I glas se začu s neba: ’Ti si Sin moj; danas te ja začeh (dosl. rodih).’” New Jerusalem Bible

Prema muslimanskom polemičaru dr Džeraldu F. Dirksu, ovo nije samo originalno čitanje, već ono takođe pokazuje da najraniji hrišćani nisu verovali u božanstvo Isusa Hrista. Na osnovu ove varijante on tvrdi da Isusovo sinovstvo nije večno, nego da je nastupilo u jednom određenom trenutku. Dirks zaključuje da to dokazuje da Isusovo sinovstvo treba shvatiti metaforički, a ne doslovno ili fizički.

On piše:

ISUS I ADOPCIONIZAM

S obzirom na navedene biblijske stihove, kako treba razumeti titulu „Sin Božji” kada se primenjuje na Isusa? Odgovor se nalazi u adopcionističkom pokretu unutar ranog hrišćanstva. Adopcionistička trajektorija u ranom hrišćanstvu počinje Isusovim krštenjem od Jovana Krstitelja. Prema uobičajenim adopcionističkim formulacijama, Isus je upravo u trenutku svog krštenja stupio u taj poseban odnos, odnosno metaforičko „sinovstvo”, sa Bogom – a ne pri svom začeću ili rođenju od device. Kao što je zabeleženo u odgovarajućim fusnotama izdanja Revised Standard Version i New Revised Standard Version Biblije, najstariji grčki rukopisi Luke i citati iz njega prenose ključni stih o kome je reč na sledeći način.

Kada se sav narod krstio, i kada je i Isus bio kršten i molio se, otvorilo se nebo, i Sveti Duh je sišao na njega u telesnom obličju kao golubica. I glas se začu s neba: „Ti si sin moj; danas te rodih” (Luka 3:21-22).

„Danas te rodih”, tj. u vreme krštenja, a ne u vreme začeća. S obzirom na to da je Isus u vreme svog krštenja očigledno bio odrastao čovek, po ovom drevnom čitanju Luke „rodih” se mora razumeti metaforički, a ne fizički ili doslovno. Drugim rečima, „sinovstvo” Isusa bilo je stvoren odnos, a ne rođen odnos. Osim toga, pre nego što savremeni hrišćanin odbaci ovo najdrevnije čitanje Luke 3:22, trebalo bi da shvati da se ista formulacija o Isusovom krštenju nalazi i u Jevrejima 1:5a, Jevrejima 5:5 i Delima apostolskim 13:33. Ista formulacija nalazi se i u Psalmima 2:7 u odnosu na Davida, kao i u apokrifnom Jevanđelju Ebionita u vezi sa Isusovim krštenjem. (Dirks, Easily Understand Islam, F. Malik (priređivač) [Desert Well Network LLC, 30. novembar 2006], poglavlje 15. Jesus: Man and God?, str. 219-220)

U ovom članku razmotrićemo tekstualne podatke i ispitati kako alternativno čitanje utiče na istorijsku, konzervativnu hrišćansku poziciju u vezi sa božanstvom Gospoda Isusa Hrista.

Ispitivanje tekstualnih podataka

Dirks nije jedini antihrišćanski apologeta koji tvrdi da je alternativno čitanje u stvari drevno, odnosno originalno čitanje. Poznati liberalni kritički novozavetni tekstualni stručnjak Bart Ehrman takođe veruje da je to originalno čitanje i da su ga pravoverni pisari namerno izmenili jer im nisu bile prijatne njegove hristološke implikacije:

Spoljašnja potvrda

Najsnažnija podrška čitanju kodeksa Beze proizlazi iz transkripcijskih i intrinsičnih verovatnoća, o kojima ću govoriti za trenutak. Ali spoljašnju potvrdu ne treba omalovažavati, kao što se često dešavalo u ranijim obradama. Iako je tačno da se ovo čitanje ne javlja u širokoj meri posle petog veka, ne može se prevideti da je kod svedoka iz drugog i trećeg veka – vekova koji nam, istina, nisu ostavili obilje grčkih rukopisa – ono praktično jedino čitanje koje je preživelo. Ne samo da je to bilo čitanje pretka kodeksa Beze i starolatinskog teksta Luke, nego se čini da je to bio i tekst poznat Justinu, Klimentu Aleksandrijskom i autorima Jevanđelja po Jevrejima i Didaskalije. To je zasigurno tekst posvedočen u Jevanđelju po Ebionitima, kod Origena i Metodija. Nešto kasnije nalazi se kod Laktancija, Juvenka, Ilarija, Tikonija, Avgustina i u nekoliko poznijih apokrifnih Dela. Ovde treba da istaknem da, osim rukopisa P4 iz trećeg veka, u tom ranom periodu ne postoji nikakva sigurna potvrda drugog čitanja, čitanja naših poznijih rukopisa. Čitanje kodeksa Beze, dakle, nije greška koju je uveo neobično odstupajući svedok. Taj rukopis je, u stvari, jedan od poslednjih svedoka koji ga čuva. Niti je to „zapadna” varijanta bez odgovarajuće potvrde. Među izvorima iz drugog i trećeg veka ono je praktično jedino čitanje koje se nalazi; do šestog veka javlja se kod svedoka tako udaljenih kao što su Mala Azija, Palestina, Aleksandrija, severna Afrika, Rim, Galija i Španija. (Ehrman, The Orthodox Corruption of Scripture – The Effect of Early Christological Controversies on the Text of the New Testament [Oxford University Press, Paperback 1996], 2. Anti-Adoptionistic Corruptions of Scripture, str. 62-63)

Ehrmanove primedbe mogu ostaviti pogrešan utisak da, osim P4, sva ili većina najranije grčke rukopisne tradicije podržava alternativno čitanje. Međutim, važno je uočiti da se Ehrman ne poziva na tekstualne svedoke, već na patrističke izvore, tj. na citate uzete iz spisa ranih crkvenih otaca. Osim kodeksa Beze (D), rukopisa poznatog po svojim sumnjivim čitanjima, tekstualni svedoci jednoglasno podržavaju čitanje koje se nalazi u većini engleskih prevoda.

Podužu diskusiju o tekstualnim podacima koju daje novozavetni tekstualni kritičar Philip W. Comfort vredi navesti, jer pomaže da se stvar postavi u pravu perspektivu:

TR WH NU su ei ho huios ho agapetos, en soi eudokesa.

„Ti si Sin moj, u kome mi je milo.”

P4 alef A B L W 070 33 rukopisi prema Avgustinu

KJV NKJV RSV ESV NASB NIV TNIV NEB REB NJBmg NAB NLT HCSB NET

varijanta huios mou ei su, ego semeron gegenneka se

„Ti si Sin moj; danas te rodih.”

D it Justin (Kliment) Ilarije rukopisi prema Avgustinu

RSVmg NRSVmg ESVmg NEBmg REBmg NJB NABmg NLTmg NETmg

Čitanje TR WH NU ima najraniju i najraznovrsniju dokumentarnu podršku. Varijantno čitanje je poznije i lokalizovanije (na zapadu) – pravo „zapadno” čitanje. Avgustin je znao za oba čitanja, iako je jasno rekao da se varijantno čitanje „ne nalazi u starijim rukopisima” (Cons. 2.14.).

Uprkos dokumentarnim dokazima, mnogi stručnjaci su branili varijantno čitanje kao teže čitanje i zato verovatnije originalno. Oni tvrde da je to čitanje bilo pun citat Psalma 2:7, koji (rečima prevodilaca NEB-a) pokazuje da je Isus „Car Mesija iz Psalma [2:7], zacaren pri krštenju da uspostavi Božju vlast u svetu”. Pravoverni pisari su onda ovo čitanje harmonizovali sa izveštajima o krštenju u Mateju 3:17 i Marku 1:1, trudeći se da izbegnu da tekst kaže da je Isus bio „rođen” na dan svog krštenja – što je pogrešno gledište koje su zastupali adopcionisti. (Za punu diskusiju o ovom pitanju vidi Ehrman 1993, 62-67.) Međutim, može se tvrditi da je pisar rukopisa D (poznat po svojoj kreativnoj uredničkoj slobodi) izmenio tekst da bi reprodukovao Psalam 2:7, ili je i sam bio pod uticajem adopcionističkih gledišta. Zaista, varijantno čitanje je bilo uključeno u Jevanđelje Ebionita iz drugog veka, a oni su bili glavni među adopcionistima. „Oni su Isusa smatrali sinom Josifa i Marije, ali izabranim Sinom Božjim pri njegovom krštenju, kada je bio ujedinjen sa večnim Hristom” (NIDCC).

U svakom slučaju, izgleda da su novozavetni pisci Psalam 2:7 koristili isključivo u vezi sa Isusovim vaskrsenjem iz mrtvih (Dela apostolska 13:33; Jevrejima 1:5; 5:5). Budući da se u Lukinoj knjizi Dela apostolskih on izričito koristi da potvrdi proročku reč o Isusovom vaskrsenju, čudno bi bilo da ga on upotrebi da potvrdi Isusovo krštenje. S obzirom na čitanje TR WH NU, verovatnije je da je Luka za prvi deo izjave („ovo je Sin moj ljubljeni”) imao u vidu Psalam 2:7, a za drugi deo („u kome mi je milo”) Isaiju 42:1. Odlomak iz Isaije posebno je prikladan zbog svoje veze sa Mesijinim primanjem Duha. (Comfort, New Testament Text and Translation Commentary – Commentary on the variant readings of the ancient New Testament manuscripts and how they relate to the major English translations [Tyndale House Publishers, Inc., Carol Stream, Il. 2008], str. 176; podvlačenje je naše)

Nije teško uočiti zašto ogromna većina biblijskih prevoda i tekstova čita onako kako čita. Svedočanstvo jednog od naših najranijih papirusnih rukopisa, npr. P4, zajedno sa ostatkom grčke rukopisne tradicije, uz sumnjivu prirodu kodeksa Beze (D) i zapadnih tekstova koji ga slede, više nego objašnjava zašto se čitanje koje se nalazi u većini prevoda smatra originalnim.

Uz to rečeno, treba istaći da su stručnjaci uočili kako je Ehrmanov obrazac da obara ili umanjuje težinu rukopisne tradicije kako bi održao svoju agendu o takozvanom pravovernom kvarenju Svetog pisma. Ovde on pokušava da potkopa rukopisne dokaze na osnovu patrističkog svedočanstva, iako ne postoji kritičko izdanje patrističkih izvora koje bi nam pomoglo da vidimo da li su oci zaista imali u vidu ovo alternativno čitanje, ili im je pred očima bio tekst Psalma 2:7 po LXX, zbog sličnosti između tog mesta i Luke 3:22. Da su oci mogli imati na umu upravo ovaj Psalam postaje tim verovatnije kada uzmemo u obzir da se isti stih navodi u Delima apostolskim 13:33.

Adopcionističko tumačenje u svetlu napetosti u Lukinoj hristologiji

Osim toga, Ehrman (veoma slično Dirksu) pretpostavlja da ovo varijantno čitanje podržava određenu teološku poziciju koju je takozvana „protopravoverna” grupa smatrala nepravovernom. On kao teološku datost prihvata da se čitanje „danas te rodih” mora čitati adopcionistički, i na toj osnovi tvrdi da je to čitanje bilo „očigledna neprijatnost” za pravoverne pisare (str. 64).

Ali ova tvrdnja ignoriše činjenicu da autor kroz celo Lukino jevanđelje i Dela apostolska primenjuje određene hristološke titule u različitim ključnim trenucima Isusovog života.

Na primer, da li je Isus bio Sin Božji od svog začeća i rođenja?

„A u šesti mjesec poslan bi od Boga anđeo Gavrilo u grad galilejski po imenu Nazaret, Djevojci zaručenoj za muža, po imenu Josif, iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. I ušavši k njoj anđeo reče: Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama! A ona vidjevši ga, uplaši se od riječi njegove i mišljaše: kakav bi ovo bio pozdrav? I reče joj anđeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga! I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja. A Marija reče anđelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža? I odgovarajući anđeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji.“ Luka 1:26-35**(1)**

I da li je bio Božji Sin sa dvanaest godina?

„I roditelji njegovi iđahu svake godine u Jerusalim o prazniku Pashe. I kad mu bi dvanaest godina, uziđoše oni u Jerusalim po običaju praznika. I kada provedoše dane, i vraćahu se, osta dijete Isus u Jerusalimu; i ne znade Josif i mati njegova; Nego, pomislivši da je sa društvom, otidoše dan hoda, i tražahu ga među srodnicima i poznanicima. I ne našavši ga, vratiše se u Jerusalim da ga traže. I poslije tri dana nađoše ga u hramu gdje sjedi među učiteljima, i sluša ih, i pita ih. I svi koji ga slušahu divljahu se veoma njegovoj razboritosti i odgovorima. I vidjevši ga zaprepastiše se, i mati njegova reče mu: Čedo, što nam tako učini? Evo, otac tvoj i ja tražismo te s bolom. I reče im: Zašto ste me tražili? Zar niste znali da meni treba biti u onome što je Oca mojega? I oni ne razumješe riječ koju im reče. I siđe s njima i dođe u Nazaret; i bješe im poslušan. I mati njegova čuvaše sve riječi ove u srcu svojemu.“ Luka 2:41-51

Ili je postao Sin Božji pri svom vaskrsenju?

„I mi vam blagovijestimo da je obećanje, dato ocima, Bog ispunio nama, djeci njihovoj, vaskrsnuvši Isusa, Kao što je i napisano u drugom psalmu: Sin moj jesi ti, ja te danas rodih.“ Dela apostolska 13:32-33

Da li je Isus bio Hristos, Spasitelj i Gospod pri svom začeću i rođenju?

„A kad Jelisaveta ču pozdrav Marijin, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se ispuni Duha Svetoga, I povika uzvišenim glasom i reče: Blagoslovena si ti među ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje! I otkud meni ovo da dođe mati Gospoda mojega meni? Jer gle, kada glas pozdrava tvojega dođe u uši moje, zaigra dijete od radosti u utrobi mojoj.“ Luka 1:41-44

„I reče im anđeo: Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu.“ Luka 2:10-11

„I gle, bijaše u Jerusalimu čovjek po imenu Simeon, i taj čovjek bješe pravedan i pobožan, koji čekaše utjehu Izrailjevu, i Duh Sveti bijaše na njemu. I njemu bješe Duh Sveti otkrio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega. I Duhom vođen dođe u hram; i kad unesoše roditelji dijete Isusa da izvrše na njemu ono što je uobičajeno po Zakonu, On ga uze u naručje svoje i blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj; Jer vidješe oči moje Spasenje tvoje, Koje si ugotovio pred licem sviju naroda. Svjetlost, da prosvjećuje neznabošce, i slavu naroda tvojega Izrailja.“ Luka 2:25-32

Da li je bio Hristos, Spasitelj i Gospod i tokom cele svoje zemaljske službe?

„A i demoni izlažahu iz mnogih vičući i govoreći: Ti si Hristos Sin Božiji. I prijeteći im ne dopuštaše da govore da znaju da je on Hristos.“ Luka 4:41

„A kad vidje Simon Petar, pripade koljenima Isusovim govoreći: Iziđi od mene, Gospode, jer sam čovjek grješan.“ Luka 5:8

„I kada bijaše Isus u jednome gradu, i gle, čovjek sav u gubi, pa vidjevši Isusa pade ničice i zamoli ga govoreći: Gospode, ako hoćeš možeš me očistiti. I pruživši ruku dohvati ga se, i reče: Hoću, očisti se! I odmah guba otide s njega.“ Luka 5:12-13

„A njoj reče: Opraštaju ti se grijesi. I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: Ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: Vjera tvoja spasla te je“ (he pistis sou sesoken se); „idi u miru.“ Luka 7:48-50

„A kad iđaše Isus, narod se tiskao oko njega. I bješe neka žena bolesna od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na ljekare i nijedan je nije mogao izliječiti; I pristupivši sastrag dotače se skuta haljine njegove, i odmah stade tečenje krvi njene. I reče Isus: Ko je to što me se dotače? A kada svi odricahu, reče Petar i koji bijahu s njim: Nastavniče, narod te opkolio i gura te, a ti govoriš: Ko je to što me se dotače? A Isus reče: Neko me se dotače, jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene. A kad vidje žena da se nije sakrila, pristupi drhteći, i pade pred njim, i kaza mu pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. A on joj reče: Ne boj se, kćeri, vjera tvoja spasla te je“ (he pistis sou sesoken se). „idi u miru.“ Luka 8:42b-48

„I kada se jedanput moljaše Bogu nasamo, s njim bijahu učenici, i zapita ih govoreći: Šta govori narod ko sam ja? A oni odgovarajući rekoše: Jedni vele da si Jovan Krstitelj, a drugi da si Ilija; drugi opet da je neki od drevnih proroka vaskrsao. A on im reče: A vi šta kažete ko sam ja? A Petar odgovarajući reče: Hristos Božiji. A on im zaprijeti i zapovjedi da to nikome ne kazuju, Rekavši da Sinu Čovječijemu treba mnogo postradati, i da će ga starješine i prvosveštenici i književnici odbaciti, i da će biti ubijen, i trećega dana da će ustati.“ Luka 9:18-22

„Vratiše se pak Sedamdesetorica sa radošću govoreći: Gospode, i demoni nam se pokoravaju u ime tvoje.“ Luka 10:17 – upor. 6:46; 7:6; 9:54, 59, 61; 10:40; 11:1; 12:41; 13:23, 25; 17:37; 18:41; 19:8, 31, 34; 22:33, 38, 49

„I kad on iđaše u Jerusalim, prolažaše između Samarije i Galileje. I kad ulažaše u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, I podigoše glas govoreći: Isuse, Učitelju, pomiluj nas! I vidjevši ih, reče im: Idite i pokažite se sveštenicima. I dogodi se, dok odlažahu, da se očistiše. A jedan od njih, vidjevši da je izliječen, vrati se slaveći Boga iz svega glasa. I pade ničice pred noge njegove i zablagodari mu. I taj bješe Samarjanin. A Isus odgovarajući reče: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su devetorica? Kako se ne nađe nijedan drugi da se vrati i dade slavu Bogu, nego samo ovaj inoplemenik? I reče mu: Ustani i idi; vjera tvoja spasla te je.“ (he pistis sou sesoken se).” Luka 17:11-19

„A kada se približavaše Jerihonu, slijepi neki sjeđaše kraj puta proseći. Pa kada ču kako narod prolazi, raspitivaše: Šta je to? I kazaše mu da Isus Nazarećanin prolazi. I povika govoreći: Isuse, sine Davidov, pomiluj me! A oni što iđahu naprijed korahu ga da ućuti, a on još jače vikaše: Sine Davidov, pomiluj me! A Isus stade i zapovjedi da mu ga dovedu; a kad mu se približi, zapita ga Govoreći: Šta hoćeš da ti učinim? A on reče: Gospode, da progledam. A Isus mu reče: Progledaj! Vjera tvoja spasla te je.“ (he pistis sou sesoken se).” „I odmah progleda, i pođe za njim slaveći Boga. I sav narod koji vidje, dade hvalu Bogu.“ Luka 18:35-43

I da li je bio Gospod svojih učenika pre svog vaznesenja?

„I ustavši onoga časa, vratiše se u Jerusalim, i nađoše okupljenu Jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Koji govorahu: Zaista ustade Gospod, i javi se Simonu.“ Luka 24:33-34

„Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti Do dana kada se vaznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra, Kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim istinitim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o Carstvu Božijemu. S njima boraveći zapovjedi im da se ne udaljuju iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje Oca, koje čuste, reče, od mene; Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim ne dugo poslije ovih dana. Onda oni koji bijahu sabrani pitahu ga govoreći; Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo? A on im reče: Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti, Nego ćete primiti silu kada siđe Sveti Duh na vas; i bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. I ovo rekavši, dok oni gledahu, podiže se, i uze ga oblak ispred očiju njihovih. I dok netremice gledahu za njim kako ide na nebo, gle, dva čovjeka u haljinama bijelim stadoše pored njih, I oni rekoše: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas vaznese na nebo, tako će isto doći kao što ga vidjeste da odlazi na nebo.“ Dela apostolska 1:1-11

Ili je Isus učinjen Hristom, Spasiteljem i Gospodom pri svom uzvišenju na nebo?

„Ljudi braćo, neka je dopušteno sa slobodom reći vam za praoca Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana. Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu, Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.“ Dela apostolska 2:29-36

„A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Bogu se treba pokoravati više nego ljudima. Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.“ Dela apostolska 5:29-32

Ovi primeri ukazuju na činjenicu da autor nije imao nikakvih poteškoća da iste hristološke titule i funkcije smesti u različite trenutke. Za pisca Lukinog jevanđelja i Dela apostolskih ta različita imena i uloge dobijala su značajan smisao u određenim tačkama Isusovog života, posebno pri njegovom rođenju, krštenju, vaskrsenju i vaznesenju.

Ehrman i sam vidi ovaj obrazac, jer se Lukinom raznovrsnom primenom pojedinih hristoloških titula i funkcija koristi da odbaci one koji kažu da varijanta u Luki 3:22 ne može biti originalno čitanje na osnovu toga što je Isus, prema Luki 1:32-35, rođen kao Božji Sin:

„… Taj argument, dakle, pretpostavlja da Luka ne bi pripisivao Isusu istu hristološku titulu na osnovu različitih kritičnih momenata, odnosno prelomnih tačaka, njegovog postojanja. U stvari, ta pretpostavka je dokazivo netačna. Kada se pogleda dalje od odnosa Luke 3:22 prema 1:32-35 i kada se panoramski obuhvati ovo dvotomno delo, postaje očigledno da reči Psalma 2:7 pri Isusovom krštenju ne stvaraju toliko nedopustivu nedoslednost, koliko osvetljavaju napetosti koje se i inače nalaze – zaista, dosledno nalaze – kroz celo Lukino prikazivanje Isusa.

„Očigledan primer nalazi se u Lukinom prikazu Isusa kao Mesije. Prema Lukinom izveštaju o detinjstvu, Isus je rođen kao Hristos (2:11). Ali u najmanje jednom od govora u Delima apostolskim shvata se da je postao Hristos pri svom krštenju (10:37-38; možda 4:27); dok na drugom mestu Luka izričito kaže da je postao Hristos pri svom vaskrsenju (2:38). Moguće je da se u još jednom govoru (3:20) smatra da je Isus Hristos samo u svojoj parusiji. Slično su ’nedosledna’ i Lukina pripisivanja titula Gospod i Spasitelj Isusu. Tako je Isus rođen kao Gospod u Luki 2:11, a u Luki 10:1 označen je kao Gospod dok je živeo; ali u Delima apostolskim 2:38 [sic] kaže se da je postao [sic] Gospod pri svom vaskrsenju. Takođe, u Luki 2:11 rođen je kao Spasitelj, a u Delima apostolskim 13:23-24 označen je kao Spasitelj dok je živeo; ali u Delima apostolskim 5:31 kaže se da je učinjen Spasiteljem pri vaskrsenju. Ni titula Sin Božji, titula koja je neposredno relevantna za naše sadašnje razmatranje, ne izbegava ovakvo neujednačeno postupanje: Isus je rođen kao Sin Božji u Luki 1:32-35, po rodoslovu u 3:23-38 je Sin Božji po poreklu, i objavljen je kao Sin Božji dok je živeo (npr. Luka 8:28; 9:35); ali Dela apostolska 13:33 kažu da je postao Sin Božji pri svom vaskrsenju. Ovakva vrsta titularne dvosmislenosti ne uliva pouzdanje u tvrdnje da određena čitanja ne mogu biti Lukina zato što stoje u napetosti sa Lukinom upotrebom hristoloških titula na drugim mestima.” (Ehrman, The Orthodox Corruption of Scripture, str. 64-65; podvlačenje je naše)

Začuđujuće je da Ehrman, uprkos tome što priznaje da se u Lukinom jevanđelju za Isusa kaže da je Božji Sin od svog rođenja, i dalje tvrdi da je varijantno čitanje nekako bilo problematičan tekst za pravoverne pisare. Izgledalo bi da je istina upravo obrnuta, tj. da bi Lukin izveštaj o rođenju predstavljao ozbiljniju prepreku jereticima koji su verovali da je Isus postao Božji Sin samo pri svom krštenju.

Dirks je takođe svestan da je, prema Lukinom jevanđelju, Isus bio Sin Božji od vremena svog začeća od device i rođenja, jer to je ono što piše u jednoj drugoj svojoj knjizi:

„Sinovstvo” Isusa

Navedeni odlomak iz Luke jasno pokazuje da je krštenje Isusa zauzelo centralno mesto u kanonskim jevanđeljima. Sa krštenjem je priznato Isusovo „sinovstvo”, da upotrebimo neologizam (vidi tabelu 1). Trajektorija koja se ovde mapira ima za cilj samo da se razume evolucija [sic] pojma „sinovstva” Isusa. U najranijem jevanđelju, tj. Marku, „sinovstvo” je prvi put priznato u vreme krštenja, sama priroda „sinovstva” bila je tesno prepletena sa krštenjem, i „sinovstvo” je nekako od njega zavisilo. Ukratko, Isus je bio „stvoreni sin” Alaha, budući, tako reći, „posinjen” od Alaha u vreme krštenja. Međutim, do vremena Mateja i Luke „sinovstvo” je pomereno unazad u vreme Isusovog rođenja i povezano sa rođenjem od device. To je dovelo do lažne predstave o „rođenom sinu” [sic]. „Sinovstvo” je sada postalo zavisno od čudesnog začeća i rođenja Isusa. Pojava ovog pojma nije došla iz judaizma niti, uostalom, iz mlade judeo-hrišćanske crkve, već je bila rezultat politeizma, npr. priča o rođenju Herkula.

Još kasnije, do vremena Jovana, „rođeno sinovstvo” razvilo se u pojam preegzistencije Isusa i jednosti Isusa sa Alahom. Taj pojam je, međutim, bio bogohulan prema odredbama judaizma, islama i mnogih grana ranog [sic] hrišćanstva, posebno rane Crkve u Jerusalimu, čiji su članovi lično poznavali Isusa. Sudeći po hronološkim datumima sastavljanja četiri jevanđelja, može se videti da se ova evolucija u hristologiji odigrala VEOMA BRZO unutar granica najmanje jednog dela ranih hrišćanskih crkava, i to u toku od samo 35 godina. Ovu trajektoriju, budući da je bila formulacija jedne od grana ranih crkava, drugi delovi ranih [sic] hrišćanskih crkava otvoreno su odbacivali vekovima, i te druge grane ranog hrišćanstva nastavile su da definišu „sinovstvo” Isusa samo kao sekundarno u odnosu na Isusovo krštenje. Te crkve koje su odbacile tezu o „sinovstvu” evolucionistički hrišćani su etiketirali kao „adopcioniste”, „subordinacioniste”, „arijance” itd. (Dirks, The Cross and the Crescent [Amana Publications, prvo izdanje: 25. avgust 2001], poglavlje 4. The Baptism of Jesus – The Origin of the „sonship” of Jesus, str. 68-69; velika slova i podvlačenje su naši)

Priznajući to, on uspeva da sam sebi protivreči, jer dalje tvrdi da Lukino jevanđelje odražava adopcionistička gledišta nekih od takozvanih ranohrišćanskih sekti!

„(D)anas te rodih.” Originalni Lukin narativ jasno je dokumentovao da je „sinovstvo” Isusa počelo SAMO sa krštenjem. Uprkos upotrebi reči „rodih” u tekstu, ovo je očigledno bilo „stvoreno sinovstvo”, koje je počelo samo sekundarno u odnosu na to da je Alah dao Isusu poseban odnos sa Sobom, u vreme krštenja. Očigledno, oni među ranim crkvama koji su podržavali pojam „rođenog sinovstva” nisu mogli sebi dozvoliti da ovaj tekst Luke ostane u domenu kanonskog Svetog pisma. Kao rezultat, počeo je proces izmene Lukinog teksta. Činjenica da ovaj proces izmene nije sistematski dovršen u drugim knjigama Novog zaveta jasna je iz toga što je originalni citat reč-za-reč iz Luke 3:22b ostao neizmenjen u Jevrejima 1:5b [sic]. (Isto, str. 99-100; velika slova i podvlačenje su naši)

Čovek se pita kako je ovaj autor mogao tvrditi da Luka „pomera” Isusovo sinovstvo unazad, u njegovo začeće od device i rođenje, a onda to koristiti kao dokaz za evolutivni proces koji se odigravao u jednoj sekti ranog hrišćanstva, kada istovremeno tvrdi da kod tog istog pisca jevanđelja Isusovo sinovstvo počinje samo pri njegovom krštenju?

Kako varijantno čitanje utiče na hrišćansko pravoverje? Šta znači to da je Isusa rodio Bog

Pretpostavimo, radi argumenta, da je varijantno čitanje originalno – kako onda to da uskladimo sa izričitim Lukinim svedočanstvom da je Isus već od svog rođenja bio Božji Sin? Kako je mogao biti rođen pri svom krštenju u svetlu toga što je Gavrilo rekao Mariji da će roditi svetog Sina Božjeg i što je sam Isus u dvanaestoj godini izjavio da mu je Bog Otac?

Sledeći odlomak nam donekle pokazuje kako da razumemo Isusovo rođenje u ovom određenom trenutku njegovog života:

„Isus pak pun Duha Svetoga vrati se sa Jordana, i bi odveden Duhom u pustinju. I četrdeset dana kuša ga đavo, i ne jede ništa u te dane; i kad se oni navršiše, onda ogladnje.“… „I kada završi đavo sve kušanje, otide od njega za neko vrijeme. I vrati se Isus u sili Duha u Galileju; i otide glas o njemu po svoj okolini. I on učaše po sinagogama njihovim, i svi ga hvaljahu. I dođe u Nazaret gdje bješe odgajen, i uđe po običaju svome u dan subotni u sinagogu, i ustade da čita. I dadoše mu knjigu proroka Isaije, i otvorivši knjigu nađe mjesto gdje bješe napisano: Duh Gospodnji je na meni; zato me pomaza da blagovijestim siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovijedam zarobljenima da će biti pušteni, i slijepima da će progledati; da oslobodim potlačene; I da propovijedam prijatnu godinu Gospodnju. I zatvorivši knjigu, vrati je služitelju pa sjede; i oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. A poče im govoriti: Danas se ispuni ovo Pismo u ušima vašim.“ Luka 4:1-2, 13-21

Ponovljena pominjanja Isusa i Duha ukazuju na to da je Luka pod rođenjem podrazumevao da je Bog upravo u tom trenutku izveo svog Sina u sili Svetog Duha da izvrši svoju službu. Sledeći citat kao da potvrđuje ovo objašnjenje:

„Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko, Nego je u svakom narodu mio njemu onaj koji ga se boji i tvori pravdu. Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“ Dela apostolska 10:34-43

Petar objavljuje da je Bog upravo pri krštenju pomazao Isusa Svetim Duhom i silom da bi ispunio svoju mesijansku ulogu.

U svetlu ovih tekstova opravdano je razumeti da se akt rođenja u ovom određenom kontekstu ne odnosi na vreme kada je Hristos postao Božji Sin. Pre je to Lukin način da istakne trenutak koji je Bog izabrao da Isus započne svoju mesijansku službu u sili Svetog Duha.

Čak i da se naše tumačenje pokaže pogrešnim, ostaje činjenica da, što se Lukinog jevanđelja tiče, Isusovo krštenje nije od njega učinilo Sina Božjeg. Prema Luki, Hristos je već bio sveti Sin Svevišnjeg, najmanje od vremena svog začeća i rođenja.

Osim toga, čak i da neko tvrdi da je Isus zaista postao Božji Sin u nekom određenom trenutku, to ne bi poništilo izričito učenje Luke i Dela apostolskih da je Hristos preegzistentno nebesko božansko Biće. Kao što smo dokumentovali u sledećim člancima (*; *; *), svedočanstvo Luke i Dela apostolskih je da je Isus ljudska pojava Jahvea Boga i stoga potpuno božanska Osoba.

Dakle, čak i da se moglo konačno dokazati da je Isus postao Sin Božji samo u nekom određenom trenutku, npr. pri svom krštenju ili začeću, to nimalo ne bi opovrglo jasno i naglašeno svedočanstvo pisca Luke i Dela apostolskih da je Hristos potpuno Bog – i stoga večan – koji je sišao s neba da postane čovek od blažene device Marije. Jedino što bi to podrazumevalo jeste to da, iako je Hristos uvek postojao, nije uvek bio Sin Božji.

Ovim završavamo naš odgovor. Ako Gospod Isus dozvoli, uskoro slede novi odgovori na Dirksove tvrdnje.

**
Beleške**

(1) Objavljujući blaženoj devici rođenje Gospoda Isusa, anđeo Gavrilo je aludirao na sledeće starozavetno proroštvo:

„Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama.“ Isaija 9:1-2, 6-7

Isusovo rođenje ispunjava Božje obećanje da će se roditi dete koje će vladati na Davidovom prestolu kao Silni Bog doveka!