Isus kako su Ga drugi videli [3. deo]

Ispitivanje pogleda Isusovih savremenika prema Jovanovom jevanđelju, 3. deo

Sada dolazimo do završnog dela našeg pobijanja.

Isus – ovaploćeni božanski Sin Božji

Najuznemirujući aspekt svega ovoga jeste to što se Zatari ne trudi da se osvrne na izjave koje je Isus davao tokom celog 6. poglavlja Jovanovog jevanđelja, niti da se sa njima suoči. U tom istom poglavlju Gospod Isus je ponovo izneo određene tvrdnje koje jasno dokazuju da je verovao da je Bog u telu, božanski Sin Božji koga je Otac poslao kao Spasitelja i Održavaoca.

Na primer, Isus sebe poistovećuje sa JA JESAM u kontekstu hodanja po moru:

„Kada pak nasta veče, siđoše učenici njegovi na more, I ušavši u lađu, pođoše preko mora u Kapernaum. I već bješe pao mrak, a Isus ne bješe došao k njima. A more se podizaše od velikoga vjetra. Pošto su, dakle, veslali oko dvadeset i pet ili trideset stadija, ugledaše Isusa kako ide po moru i približava se lađi, pa se prepadoše. A on im reče: Ja sam; ne bojte se! I htjedoše ga uzeti u lađu; i odmah se lađa obrete na zemlji u koju iđahu.“

Isusova upotreba JA JESAM u ovom naročitom okviru funkcioniše kao božansko samootkrivenje, kao način na koji Hristos dodatno otkriva svoj božanski identitet svojim sledbenicima. Isusovo hodanje po moru pokazalo je njegovu vlast nad prirodom, nešto što Stari zavet naziva isključivim pravom koje pripada Jahveu:

„On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;“

„Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih! I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama! Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, Oni su vidjeli djela Gospodnja, i čudesa njegova u dubini. Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu, Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana; duša se njihova u nevolji razliva; Posrću i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje. Ali zavikaše ka Gospodu u tugi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove. On obraća vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele. Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih!“

„Ali sada ovako veli Gospod koji te je stvorio, Jakove, i koji te je sazdao, Izrailju: Ne boj se, jer te otkupih, pozvah te po imenu tvom; moj si. Kad pođeš preko vode, ja ću biti s tobom, ili preko rijeka, neće te potopiti; kad pođeš kroz oganj, nećeš izgorjeti i neće te plamen opaliti. Jer sam ja Gospod, Bog tvoj, Svetac Izrailjev, Spasitelj tvoj; dadoh u otkup za te Misir, Etiopsku i Sevu umjesto tebe. Otkako si mi postao drag, proslavio si se i ja te ljubih; i dadoh ljude za te i narode za dušu tvoju. Ne boj se, jer sam ja s tobom; od istoka ću dovesti sjeme tvoje i od zapada sabraću te. Kazaću sjeveru: Daj; i jugu: Ne brani; dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, Sve koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih. Izvedi narod slijepi koji ima oči, i gluhi koji ima uši. Svi narodi neka se skupe, i neka se saberu plemena; ko je između njih naprijed kazao to ili nam kazao što je bilo prije? Neka dovedu svjedoke svoje i opravdaju se; ili neka čuju, i reku: Istina je. Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti.“

Dakle, Isus je u suštini otkrivao svojim učenicima da je on božansko JA JESAM iz Starog zaveta koje ima potpunu vlast i gospodstvo nad morima i vetrovima. Kao što je pokojni liberalni novozavetni naučnik otac Rejmond E. Braun (Raymond E. Brown) primetio u vezi sa Isusovim izjavama „JA JESAM“ u Jovanovom jevanđelju:

„Jovanovo jevanđelje pruža jasne primere prestvaralačke hristologije. Uvodni stihovi (1,1-2) himne koja služi kao Prolog jasno pokazuju da ne samo da je sve stvoreno kroz Reč (koja je Sin; vidi 1,18), nego je i Reč postojala u Božjem prisustvu pre stvaranja. Ako u Postanju 1,1 ‚U početku‘ znači na početku stvaranja, u Jovanu 1,1 ‚U početku‘ znači pre nego što je bilo šta bilo stvoreno. Da preegzistencija Isusa kao Božjeg Sina u Jovanovom umu nije samo himnički figurativan jezik ili pesnička sloboda jasno je iz 17,5 gde Jovanov Isus doslovno i svesno govori o tome da je imao proslavljeno postojanje sa Ocem pre nego što je svet postao (vidi takođe 16,28; 3,13; 5,19; 8,26.58).

„Naročit vid Jovanove prestvaralačke hristologije pojavljuje se u Isusovoj upotrebi izraza ‚ja jesam‘. Odgovarajuće grčko ego eimi može biti prosto izraz svakodnevnog govora, istoznačan sa ‚To je‘ ili ‚Ja sam taj‘. Međutim, ono ima i svečanu i sakralnu upotrebu u Starom zavetu, Novom zavetu, gnosticizmu i paganskim grčkim religijskim spisima. Za našu potragu je najvažnija Jovanova apsolutna upotreba izraza ‚ja jesam‘ bez predikata… Tako, 8,24: ‚Ako ne poverujete da JA JESAM, umrećete u svojim gresima‘; 8,28: ‚Kada uzdignete Sina Čovečjeg, tada ćete znati da JA JESAM‘; 8,58: ‚Pre nego što je Avraam i postao, JA JESAM‘; 13,19: ‚Kada se to dogodi, možete verovati da JA JESAM‘.“ (Brown, An Introduction to New Testament Christology [Paulist Press; Mahwah, NJ 1994], str. 136-137)

I:

„Uključio bih još dva teksta. Prvi je 6,20 gde su učenici u čamcu uplašeni jer vide nekoga kako im dolazi po vodi, a Isus ih uverava: ‚JA JESAM; ne bojte se.‘ Drugi je 18,5: Vojnici i stražari koji su došli u vrt preko potoka Kedrona da uhapse Isusa objavljuju da traže Isusa iz Nazareta, a on odgovara: ‚JA JESAM.‘ Neki bi nam rekli da prvo prosto znači: ‚To sam ja, tj. neko koga poznajete, a ne natprirodno biće ili duh.‘ I rekli bi nam da drugo prosto znači: ‚Ja sam taj, tj. onaj koga tražite.‘ Bolje rešenje jeste prepoznati igru rečima u izrazu ‚JA JESAM‘ koji ima dvostruko značenje: Iako ima jednostavniji značaj u okviru toka pripovesti (kao što je upravo pokazano), ono ima i više konotativno značenje. U prvom primeru, sakralno proističe iz konteksta koji je obuhvatao Isusovo hodanje po vodi i opasnu oluju iz koje su odmah dovedeni na kopno: u drugom primeru ono proističe iz onih koji, čuvši Isusov odgovor, padaju na zemlju. Oba bi, dakle, bila primeri teofanije ili božanskog javljanja onoga koji je, poput Boga Izrailjevog, gospodar oluja i mora i pred čijim imenom mora prikloniti svako koleno.“ (Isto, str. 137, fusnota 202; podebljani naglasak naš)

Nakon što je pomenuo dokaze da su i Stari zavet i rabinski jevrejski izvori koristili JA JESAM kao božansko ime, Braun se zatim usredsređuje na knjigu proroka Isaije i to povezuje sa Jovanovom upotrebom istog izraza:

„Postoje čak dokazi da je upotreba ego eimi u grčkom tekstu Drugog Isaije počela da se shvata ne samo kao izjava o božanskoj jedinstvenosti i postojanju, nego i kao božansko ime. Hebrejski tekst Isaije 43,25 glasi: ‚Ja, ja sam Onaj koji briše tvoje prestupe.‘ Grčki prevodi prvi deo ove izjave koristeći ego eimi dvaput. To može značiti: ‚Ja sam Onaj, ja sam Onaj koji briše tvoje prestupe‘; ali se može i protumačiti: ‚Ja sam ‚JA JESAM‘ koji briše tvoje prestupe‘, prevod koji od ego eimi čini ime. Isaija 51,12 je slična. Hebrejski tekst Isaije 52,6 kaže: ‚Moj narod će znati moje ime; u onaj dan (znaće) da sam ja Onaj koji govori‘; ali se grčki može čitati: ‚da je ego eimi onaj koji govori‘, tako da ‚JA JESAM‘ postaje božansko ime koje treba upoznati u dan Gospodnji.

„Na ovoj pozadini apsolutna upotreba izraza ‚JA JESAM‘ od strane Jovanovog Isusa postaje sasvim razumljiva; on je govorio na isti način na koji Jahve govori u Drugom Isaiji. Na primer, u Jovanu 8,28 Isus obećava da će, kada Sin Čovečji bude uzdignut (u povratku Ocu), ‚tada ćete znati ego eimi‘; u Isaiji 43,10 Jahve je izabrao Izrailj, ‚da biste znali i verovali mi i razumeli ego eimi‘. Apsolutna Jovanova upotreba izraza ‚JA JESAM‘ ima za posledicu prikazivanje Isusa kao božanskog, sa (pre)postojanjem kao njegovim identitetom, upravo onako kako je grčki Stari zavet razumeo Boga Izrailjevog.

Jovan nije izmislio ovu upotrebu, jer postoje primeri koji se približavaju apsolutnoj upotrebi ego eimi kod sinoptika iako se može tvrditi da se predikat podrazumeva. Na primer, u Mateju 14,27 (Marko 6,50): Dok Isus dolazi hodajući po vodi, on kaže učenicima u čamcu: ‚Ego eimi; ne bojte se.‘ To je ista upotreba koju smo videli u Jovanu 6,20 (fusnota 202). Da Matej u ovoj sceni podrazumeva više od prostog ‚To sam ja‘ nagoveštava ispovedanje vere koje se izmamljuje od učenika (Matej 14,33): ‚Zaista si Sin Božji!‘ Ili opet, govoreći o znacima poslednjih dana Isus upozorava: ‚Mnogi će doći u moje ime govoreći ego eimi‘ (Marko 13,6; Luka 21,8). Kontekst ne ukazuje jasno na predikat (iako Matej 24,5 ima: ‚Ja sam Mesija‘); a spajanje ego eimi i ‚moje ime‘ dovodi nas blizu Jovanove upotrebe. Tako, Jovanova apsolutna upotreba izraza ‚JA JESAM‘, umesto da je stvorena ni iz čega, možda je razrada ranog predanja koje je ostavilo neke tragove i u sinoptičkim jevanđeljima.“ (Isto, str. 138-140; podebljani i podvučeni naglasak naš)

Isus je nastavio govoreći i da je on Živi Hleb koga je Bog poslao sa neba da spase svet i da dâ večni život svima koji veruju u njega:

„A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao?“

Reakcija Isusovih savremenika pokazuje da je Hristov jezik značio da je on istinski verovao da je zaista bio tamo na nebu sa Ocem još pre nego što je sišao na zemlju. On ponavlja ovu misao o silasku sa neba tokom celog ovog poglavlja:

„A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“

„A Isus, znajući u sebi da učenici njegovi ropću zbog toga, reče im: Zar vas ovo sablažnjava? A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio? Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja govorim duh su i život su.“

Izjavom da svi koji dolaze k njemu nikada neće ogladneti ni ožedneti Isus je očigledno verovao da ima moć da se stara o svim svojim sledbenicima i da ih održava, moć koju ima jedino Bog. Zapravo, dodatnom tvrdnjom da će vaskrsnuti mrtve u poslednji dan Isus je ponovo poistovećivao sebe sa Bogom Svemogućim, budući da hebrejski spisi izričito uče da je Jahve taj koji daje i održava život, kao i da vaskrsava mrtve:

„Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlači.“

„Ali će ih kao ovce zatvoriti u pakao, smrt će im biti pastir; i ujutru hodiće po njima pravednici, i oblik njihov zbrisaće pakao rastavivši ih s naseljem. Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku paklenih; jer me on prima.“

„I Gospod će nad vojskama učiniti svijem narodima na ovoj gori gozbu od pretila mesa, gozbu od čista vina, od pretila mesa s moždanima, od vina bez taloga. I pokvariće na ovoj gori zastirač kojim su zastrti svi narodi, i pokrivač kojim su pokriveni svi narodi. Uništiće smrt zauvijek, i utrće Gospod Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuće sa sve zemlje; jer Gospod reče. I reći će se u ono vrijeme: Gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo; radovaćemo se i veselićemo se za spasenje njegovo.“

Sam Kuran se slaže sa istinskom Rečju Božjom da Bog, ili Alah, vaskrsava mrtve i daje život:

„Zato, pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon njenog mrtvila! On će, uistinu, i mrtve da oživi, On sve može.“ Pickthall

„On je Živi, nema istinskog boga osim Njega, pa, molite Ga, ispovedajući Mu iskreno veru. Svaka hvala pripada Allahu, Gospodaru svetova! Reci: „Meni je zabranjeno da obožavam one koje vi mimo Allaha molite, nakon što su mi došli jasni dokazi od moga Gospodara, i naređeno mi je da se predam Gospodaru svetova.“ On vas stvara od zemlje, zatim od kapi semena, zatim od ugruška, zatim čini da se kao dojenčad rađate, i da do muževnog doba stignete, i da starci postanete – a neki od vas umiru pre – i da do određenog roka poživite kako biste mogli shvatiti. I On daje život i smrt! A kad nešto odluči, samo kaže: „Budi“, i ono bude.“ Y. Ali

Islamska religija dalje uči da se određena imena ili svojstva u svojim određenim oblicima ne mogu pripisati nikome osim Alahu:

5. Očuvanje jedinstva Alahovih imena takođe znači da se Alahova imena u određenom obliku ne mogu davati njegovom stvorenju osim ako im ne prethodi prefiks ‘Abd koji znači „rob“ ili „sluga“. Mnoga božanska imena u svom neodređenom obliku, poput Ra’oof i Raheem, dozvoljena su imena za ljude jer je Alah neka od njih upotrebio u neodređenim oblicima da bi ukazao na Poslanika …

„Došao vam je poslanik iz vaših redova kome je teško sve što vas opterećuje. On brine za vas i pun je samilosti (Ra’oof) i pun milosti (Raheem).“

Ali ar-Ra’oof (Onaj koji je najpuniji samilosti) i ar-Raheem (Najmilostiviji) mogu se koristiti da ukažu na ljude samo ako im prethodi ‘Abd, kao u ‘Abdur-Ra’oof ili ‘Abdur-Raheem, budući da u određenom obliku predstavljaju stepen savršenstva koji pripada jedino Bogu. Slično tome, imena poput ‘Abdur-Rasool (rob poslanika), ‘Abdun-Nabee (rob Poslanika), ‘Abdul-Husayn (rob Huseina) itd., gde ljudi sebe nazivaju robovima nekoga drugog osim Alaha, takođe su zabranjena. Na osnovu ovog načela, Poslanik je zabranio muslimanima da one koji su im povereni nazivaju ‘Abdee (moj rob) ili Amatee (moja robinja). (Philips, The Fundamentals of Tawheed (Islamic Monotheism) [Islamic Book Service, New Delhi, India, pretisak izdanja: 2004], 1. Poglavlje o kategorijama tevhida, str. 14-15; podvučeni naglasak naš)

Dakle, imena kao što su ONAJ Prvi i ONAJ Poslednji, ONA Istina, ONO Vaskrsenje, ONAJ Život ili ONAJ Živi ne mogu se pripisati nijednom stvorenju budući da su to svojstva koja s pravom pripadaju samo istinskom Bogu:

„Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Samoopstojeći Održavatelj! Ne obuzima Ga ni dremež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! Ko može pred Njim da se zauzima bez Njegovog dopuštenja?! On zna šta je bilo pre i šta će da bude posle njih i oni ne mogu da obuhvate od Njegovog znanja osim koliko On želi. Njegov Kursij obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu nije teško da ih održava! On je Svevišnji i Veličanstveni!“

„Allah, osim Koga drugog boga nema, Živi je i Samoopstojeći Održavatelj.“ up. 20:111

„Tako je jer Allah postoji, i što On može mrtve da oživi, i što On sve može.“

„On je Prvi i Poslednji, i nad svime Dominantni i u biti svega Pronicljivi; i On sve zna!“

A ipak je Isus upravo ova svojstva i imena primenio na sebe!

„Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“

„Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“

„I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav, i On položi desnu ruku svoju na me govoreći: Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji I Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla.“

Dakle, u svetlu svega ovoga, zar to ne dokazuje da je Isus, pripisujući ove božanske titule i imena svojoj sopstvenoj Ličnosti, sebe predstavljao kao Boga? Zar to ne pokazuje neoborivo da je Isus verovao da je Bog kada je tvrdio da je Sin Božji koji može da čini sve što Bog čini?

Ovo nas sada vodi ka našem završnom odeljku.

______________________________________________________

Nevernici su bili u pravu – Isus jeste tvrdio da je Bog!

Sa svime gore rečenim pred očima, sada možemo potpunije razumeti zašto su Jevreji tražili da Isus bude ubijen zato što je tvrdio da je Sin Božji:

„Odgovoriše mu Judejci: Mi imamo zakon i po zakonu našemu mora da umre, jer načini sebe Sinom Božijim.“

Oni su mogli da vide da je Isus ovu titulu koristio da bi izrazio svoje apsolutno božanstvo, da je sebe činio Bogom i jednakim Bogu, upravo kao što pokazuje sledeći odlomak:

„A ondje bijaše neki čovjek koji trideset i osam godina bješe bolestan. Kad vidje Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već mnogo godina bolestan, reče mu: Hoćeš li zdrav da budeš? Odgovori mu bolesnik: Gospode, čovjeka nemam, da me spusti u banju kada se uzburka voda; a dok ja dođem, drugi siđe prije mene. Reče mu Isus: Ustani, uzmi odar svoj i hodi! I odmah ozdravi čovjek, i uze odar svoj i hođaše. A taj dan bješe subota. Tada govorahu Judejci iscijeljenom: Subota je, nije ti dopušteno da nosiš odar. On im odgovori: Koji me učini zdravim on mi reče: Uzmi odar svoj i hodi. A oni ga zapitaše: Ko je taj čovjek koji ti reče: Uzmi odar svoj i hodi? A izliječeni ne znađaše ko je; jer se Isus bješe udaljio zbog mnogog naroda na onome mjestu. Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto, postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi. Čovjek otide i javi Judejcima da je Isus taj koji ga učini zdravim. I zato gonjahu Judejci Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu. A Isus im odgovori: Otac moj do sada djela, i ja djelam. I zato još više tražahu Judejci da ga ubiju, ne samo što narušavaše subotu, nego što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu.“

Govoreći da ima isto pravo da radi u dan subotni kao i Otac, Isus je u suštini tvrdio jednakost sa Bogom, upravo onako kako su Jevreji ispravno razumeli.

A kao odgovor na reakciju Jevreja, Isus je nastavio da potvrđuje da sebe čini Bogom i jednakim Ocu po suštini i časti:

„A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“

U svetlu gore rečenog, može li Zatari da navede izjavu iz Svetog pisma ili Kurana gde je neko pravedno, bogobojazno stvorenje ikada reklo da može da čini samo ono što Bog čini, i da može da čini sve što Bog čini na isti način na koji to Bog čini? Može li da pruži mesto gde je neko od Božjih slugu, poput Gavrila ili Mojsija, izjavio da može da daje život kao što ga Bog daje ili da zahteva da ljudi njega poštuju tačno na isti način na koji poštuju Boga? Ako ne može (a ne može), šta to onda govori o Isusovoj samosvesti, o njegovoj svesti o sebi? Je li to jezik osobe koja misli da je samo prorok, apostol ili pravedni Božji rob?

Isus je takođe ponovio misao da je on Onaj koji će vaskrsnuti mrtve silom svoga glasa budući da ima život u samome sebi (tj. samopostojeći je i Izvor Života), upravo kao što ga i Otac ima:

„Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“

Kao što smo ranije videli, ovo je delovanje za koje se i hebrejska Biblija i Kuran slažu da pripada jedino Bogu. Opet, može li Zatari da citira ijednog od istinskih Božjih slugu gde su izričito rekli da će vaskrsnuti mrtve iz njihovih grobova silom svoje reči ili glasa?

Niti je ovo jedina prilika u kojoj su Jevreji razumeli da Isus sebe predstavlja kao Boga:

„Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo. A Judejci opet podigoše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga dobra djela pokazah vam od Oca svojega, za koje od tih djela me kamenujete? Odgovoriše mu Judejci govoreći: Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog. Odgovori im Isus: Nije li napisano u Zakonu vašemu: Ja rekoh: bogovi ste? Kad one nazva bogovima, kojima riječ Božija bi data, a Pismo se ne može ukinuti, Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji? Ako ne tvorim djela Oca svojega, ne vjerujte mi. Ako li tvorim, iako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da poznate i vjerujete da je Otac u meni i ja u njemu. Tada opet tražahu da ga uhvate; ali im se izmače iz ruku.“

Ovde, još jednom, Isus kaže da on daje večni život i da ima moć da zauvek sačuva svoje sledbenike budući da je Sin koji je jedno sa Ocem! On čak koristi sasvim isti jezik koji Stari zavet koristi u kontekstima koji potvrđuju da je jedino Jahve Bog i da drugi bogovi ne postoje:

„Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.“

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko će smesti?“

Zar je onda čudo što su Jevreji mislili da Isus tvrdi da je Bog kada je rekao da je Sin Božji? I zar svi ovi dokazi iz Jovanovog jevanđelja neoborivo ne dokazuju da su Isus i njegovi najraniji sledbenici, kao što je Krstitelj, učili i verovali da je Hristos Bog, objavljujući da je on preegzistentni Sin Božji koji je sišao sa neba i koji čini upravo ona dela koja jedino Bog može da čini? Onima koji imaju oči da vide i uši da čuju odgovor je očigledan.

Stoga se molimo da vaskrsli Gospod i besmrtni Spasitelj, Isus Hristos, podari Samiju Zatariju oči kojima će videti i uši kojima će čuti kako bi prihvatio istinsko jevanđelje i prigrlio Hrista kao svoga Gospoda Boga, da bi primio večni život i bio spasen od gneva koji dolazi. Amin.

Srodni članci

http://answering-islam.org/Shamoun/q_jews_misunderstood.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/q_jesus_forgives.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/jesus_god_the_son.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/unique.htm
http://answering-islam.org/Responses/Ataie/divine_attributes.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/jesus_divine_functions_quran.htm