Isus, Jovanovo jevanđelje i Vilijams

Muslimanski apologeta Pol Bilal Vilijams komentarisao je na jednom hrišćanskom blogu, dovodeći u pitanje istorijsku pouzdanost Jovanovog jevanđelja na osnovu toga što se ono čita drugačije od ostalih jevanđelja i što je nekako više interpretativno i teološki razvijenije od ostalih.

On piše:

1. jul 2012. u 16:47

Kao prvo, Pole (ako nemaš ništa protiv da te oslovljavam tvojim pravim imenom), moraš da dokažeš da je Isus zaista izgovorio reči koje mu se pripisuju u Jovanovom jevanđelju.

Problem je sledeći:

Evangelički naučnik Ričard Bokam u svojoj nedavnoj knjizi o jevanđeljima tvrdi da četvrto jevanđelje potiče od očevica Isusove službe (mir neka je s njim), naime od učenika Jovana. Istovremeno, međutim, Bokam takođe priznaje razlike između četvrtog jevanđelja i sinoptika i tvrdi da je Jovan promišljeniji i u velikoj meri interpretiran izveštaj o Isusovom životu i službi. Što se tiče kanonskih jevanđelja uopšte, on zaključuje:

U sva četiri jevanđelja imamo istoriju Isusa samo u obliku svedočanstva, svedočanstva uključenih učesnika koji su verom odgovorili na Božje otkrivenje u tim događajima. U svedočanstvu su činjenica i tumačenje neraskidivo povezani; u tom svedočanstvu su empirijsko viđenje i duhovno opažanje nerazdvojivi. (Richard Bauckham, Jesus and the Eyewitnesses: The Gospels as Eyewitness Testimony, 2006, Wm. B. Eerdmans Publishing Co., str. 411.)

Što se posebno tiče Jovanovog jevanđelja, Bokam kaže:

Svi naučnici, kakvi god bili njihovi stavovi o redakcijskom radu sinoptičkih jevanđelista i o istorijskoj pouzdanosti Jovanovog jevanđelja, slažu se da ovo poslednje predstavlja mnogo temeljnije i opsežnije interpretiranu verziju priče o Isusu. (Isto, str. 410.)

Dalje:

Podudarnost istoriografskih i teoloških pojmova svedočenja u Jovanovom jevanđelju potpuno je primerena istorijskoj jedinstvenosti predmeta, koji kao istorijski zahteva istoriografsko prikazivanje, ali u svom otkrivanju Boga takođe zahteva da svedok govori o Bogu. U ovom jevanđelju imamo osobeno svedočanstvo učenika čiji je odnos prema događajima, prema Isusu, bio poseban i drugačiji. To je pogled izvan krugova iz kojih većinom potiču druge jevanđeoske tradicije, i to je perspektiva čoveka koji je duboko ali osobeno bio oblikovan sopstvenim iskustvom tih događaja. U svojim počecima i u svom promišljenom sazrevanju ovo svedočanstvo je osobeno, i njegova istina se ne može odvojiti od njegove osobenosti. Kao i kod svakog svedočenja, čak i onog na sudu, postoji tačka iza koje potvrda ne može ići, i samo svedok može jemčiti za istinitost sopstvenog svedočenja. (Isto, str. 411.)

Prema Bokamu, autor Jovanovog jevanđelja, koji je bio očevidac, nije samo prepričavao puke izveštaje očevidaca, već je nudio i svoja izrazito promišljena tumačenja i razumevanja događaja:

… možemo takođe šire primeniti kontrast između Marka (ili sinoptika uopšte) i Jovana. Veća selektivnost zabeleženih događaja, kontinuiranija naracija sa snažnije ocrtanom radnjom, dugi govori i rasprave – sve te osobene odlike Jovanovog jevanđelja, u poređenju sa sinopticima, jesu ono što omogućava mnogo potpuniji razvoj autorovog sopstvenog tumačenja Isusa i njegove priče, baš kao što uporedive odlike dela grčko-rimskih istoričara omogućavaju izražavanje njihovog sopstvenog razumevanja istorije, čineći njihova dela nečim više od pukih izveštaja o onome što su očevici rekli. Ali u slučaju Jovanovog jevanđelja te su karakteristike povezane s njegovom tvrdnjom da je u celini svedočanstvo autora koji je i sam bio očevidac. U ovom slučaju, ceo istoriografski proces posmatranja i učestvovanja u svojstvu očevica, ispitivanja drugih očevidaca, uređivanja i narativizacije u oblikovanju celovitog i retorički ubedljivog dela – sve je to bio rad očevica, čije je tumačenje, naravno, bilo prisutno na svakom nivou procesa, ali na način koji bi se mogao nazvati kumulativnim, tako da dovršeno jevanđelje ima visok stepen izrazito promišljenog tumačenja. Tvrdnja o očevidnosti opravdava taj stepen tumačenja u kontekstu u kojem su neposredni izveštaji očevidaca bili najviše cenjeni oblici svedočanstva o Isusu. U slučaju drugih jevanđelja bilo je važno da se u jevanđeljima sačuva oblik svedočanstava očevidaca. Promišljenije i interpretativnije Jovanovo jevanđelje, nasuprot tome, ne asimiluje izveštaje očevidaca do neprepoznatljivosti u sopstvenu razradu priče, već jeste, takvo kakvo je, način na koji je jedan očevidac razumeo ono što su on i drugi videli. Autorov status očevica ovlašćuje tumačenje. Tako, dok su naučnici često pretpostavljali da ovo jevanđelje nije mogao napisati očevidac zbog svog visokog stepena tumačenja događaja i Isusovih reči, za razliku od sinoptika, zapravo je visok stepen tumačenja primeren upravo zato što je ovo jedino od kanonskih jevanđelja koje tvrdi da ga je napisao očevidac. (Isto, str. 410–411.)

Primetite da Bokam ne poriče „izrazito promišljeno interpretativni“ status Jovanovog jevanđelja. On ga samo opravdava tvrdeći da je autor bio očevidac.

U svetlu gore navedenog, čak i ako bismo prihvatili četvrto jevanđelje kao delo očevica, to ne znači da možemo jednostavno sa njegove površine iščitavati reči pripisane Isusu kao da ih je Isus doslovno izgovorio u svojoj istorijskoj službi. (Badmanna's Blog, „Sin vidi i čini ono što Otac čini, stoga Sin poseduje istu božansku suštinu kao i Otac“)

Kakva očigledna nedoslednost!

Vilijams dovodi u pitanje verodostojnost Jovanovog jevanđelja, iako je reč o dokumentu iz prvog veka za koji sam autor kojeg Vilijams citira priznaje da ga je napisao očevidac istorijskog Isusa, i to isključivo zato što se čita drugačije od ostalih jevanđelja!

A ipak, Vilijams sledi knjigu koja dolazi više od 600 godina kasnije (što pretpostavlja da je tradicionalno datiranje ispravno, pretpostavka za čije prihvatanje nemamo dobrih razloga), koju je sastavio takozvani prorok koji nikada nije sreo istorijskog Isusa i nikada nije poznavao (a kamoli intervjuisao) očevice Isusa, a čiji stavovi o Isusu protivreče svedočanstvu sinoptičkih jevanđelja!

Zar to sada ne bi značilo da bi Vilijams morao da odbaci Muhamedovo svedočanstvo, baš kao što odbacuje Jovanovo jevanđelje, budući da se Muhamedove izjave o Hristu ne slažu sa sinoptičkim jevanđeljima?

Ironija je u tome što se Jovan, za razliku od Muhameda, barem slaže s ostalim piscima jevanđelja u pogledu Ličnosti i dela Hristovog.

Na primer, sva četiri jevanđelja svedoče da je Isus Božji jedinstveni, ljubljeni Sin:

„I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede na goru visoku, posebno samo njih; i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne, vrlo bijele kao snijeg, kakve ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija s Mojsejem i bijahu u razgovoru sa Isusom. I Petar odgovarajući reče Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti; da načinimo tri sjenice: tebi jednu i Mojseju jednu i Iliji jednu. Jer ne znadijaše šta da kaže; jer bijahu uplašeni. I pojavi se oblak te ih zakloni; i dođe glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega poslušajte. I odjednom obazrevši se nikoga više ne vidješe osim samoga Isusa pored sebe.“ Marko 9:2-8 – uporedi 1:11; 12:1-8

„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Matej 11:27 – uporedi Luka 10:22

„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku. Ko vjeruje u Sina, ima život vječni; a ako je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božiji ostaje na njemu.“ Jovan 3:35-36

„A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite.“ Jovan 5:19-20

Svi se slažu da je Isus Sin Čovečji:

„A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:5-12 – uporedi Matej 9:1-8; Luka 5:17-26

„Jer je Sin Čovječiji gospodar i subote.“ Matej 12:8 – Marko 2:28; Luka 6:5

„Dok on još govoraše, gle narod, i jedan od Dvanaestorice, zvani Juda, iđaše pred njima, i približi se Isusu da ga poljubi. Jer im bijaše dao ovakav znak: koga poljubim, taj je! A Isus mu reče: Judo, zar cjelivom izdaješ Sina Čovječijega?“ Luka 22:47-48

„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.“ Dela apostolska 7:55-56

„I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji koji je na nebu. I kao što Mojsej podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovječiji.“ Jovan 3:13-14

„A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio?“ Jovan 6:62 – uporedi 6:27; 8:28, 9:35; 12:23, 34; 13:31-32

Zapravo, oni se čak slažu i u tome da je Isus danilovski Sin Čovečji (uporedi Danilo 7:13-14) koji sudi i određuje večnu sudbinu svih naroda, uz anđele koji ga prate i služe mu:

„Tada otpusti Isus narod, i dođe u kuću. I pristupiše mu učenici njegovi govoreći: Protumači nam priču o kukolju na njivi. A on odgovarajući reče im: Koji sije dobro sjeme, to je Sin Čovječiji; A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su Carstva, a kukolj sinovi su zla. A neprijatelj koji ga je posijao jeste đavo; a žetva je svršetak vijeka, a žeteoci su anđeli. Kao što se, dakle, kukolj sabira i ognjem sažiže, tako će biti na posljetku ovoga vijeka. Poslaće Sin Čovječiji anđele svoje, i sabraće iz Carstva njegova sve sablazni i one koji čine bezakonje. I baciće ih u peć ognjenu; ondje će biti plač i škrgut zuba. Tada će se pravednici zasjati kao sunce u Carstvu Oca svoga. Ko ima uši da čuje, neka čuje!“ Matej 13:36-43

„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li te vidjesmo stranca, i primismo? Ili naga, i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo ti? I odgovarajući Car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me. Tad će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-34, 41, 46 – uporedi Marko 8:38; 14:61b-62

„Jer ko se postidi mene i mojih riječi, njega će se Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ Luka 9:26 – uporedi 12:40; 17:22-30; 18:8; 21:27, 36

„Odgovori Natanailo i reče mu: Ravi, ti si Sin Božiji, ti si car Izrailjev. Odgovori Isus i reče mu: Zato što ti kazah da te vidjeh pod smokvom, vjeruješ? Vidjećeš više od ovoga. I reče mu: Zaista, zaista vam kažem: od sada ćete vidjeti nebo otvoreno i anđele Božije kako uzlaze i silaze na Sina Čovječijega.“ Jovan 1:49-51

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji.“ Jovan 5:22-23, 27

Svi se slažu da Isus prima poštovanje i obožavanje:

„A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:33

„I dođoše preko mora u zemlju Gadarinsku. I kad iziđe iz lađe, odmah ga srete iz grobova čovjek s duhom nečistim, Koji boravljaše u grobovima i niko ga ne mogaše svezati ni verigama; Jer je mnogo puta bio svezivan u okove i verige, pa je iskidao verige i okove izlomio; i niko ga ne mogaše ukrotiti. I stalno noć i dan on bješe u grobovima i po gorama, vičući i bijući sebe kamenjem. A kad vidje Isusa izdaleka, potrča i pokloni mu se. I povikavši iz sveg glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse Sine Boga Višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!“ Marko 5:1-7

„I gle, dođe jedan od starješina sinagoge po imenu Jair; i vidjevši ga pade pred noge njegove. I moljaše ga mnogo, govoreći: Ćerčica je moja na samrti; da dođeš i metneš na nju ruke, da se spase i da živi. I pođe s njim.“ Marko 5:22-24a

„Jer čuvši za njega žena u čijoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovim. A ta žena bijaše neznaboškinja rodom Sirofeničanka, i moljaše ga da istjera demona iz kćeri njezine.“ Marko 7:25-26

„I izvede ih napolje do Vitanije, i podigavši ruke svoje blagoslovi ih. I dok ih on blagosiljaše, odstupi od njih i uznošaše se na nebo. A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom. I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga.“ Luka 24:50-53

„Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:35-38

Svi se slažu da je Sveti Duh sišao na Hrista i da Isus krštava svoje sledbenike Svetim Duhom:

„A Jovan bijaše obučen u kamilju dlaku, i imaše pojas kožni oko sebe; i jeđaše bilje i divlji med. I propovijedaše govoreći: Dolazi za mnom jači od mene pred kim ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“ Marko 1:6-10 – uporedi Matej 3:11-17; Luka 3:15-17, 21-22

„Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe. I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi. I ovo je svjedočanstvo Jovanovo kad poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i Levite da ga zapitaju: Ko si ti? I priznade i ne poreče; i priznade: Ja nisam Hristos. I upitaše ga: Šta dakle? Jesi li ti Ilija? I reče: Nisam. Jesi li ti prorok? I odgovori: Ne. A oni mu rekoše: Ko si? Da odgovor damo onima koji nas poslaše: Šta kažeš o sebi samom? Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji, kao što kaza Isaija prorok. A izaslanici bijahu od fariseja. I zapitaše ga i rekoše mu: Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos, ni Ilija, ni prorok? Odgovori im Jovan govoreći: Ja krštavam vodom, a među vama stoji koga vi ne znate. To je Onaj što dolazi za mnom, koji preda mnom bi, kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj. Ovo se dogodi u Vitaniji s one strane Jordana gdje Jovan krštavaše. A sutradan vidje Jovan Isusa gdje dolazi k njemu, i reče: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta! Ovo je Onaj za koga ja rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji preda mnom bi, jer prije mene bješe. I ja ga ne znadoh, ali da se javi Izrailju, zato dođoh ja da krštavam vodom. I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. I ja sam vidio i zasvjedočio da je on Sin Božiji.“ Jovan 1:15, 29-34

Svi se slažu da je Isus Spasitelj:

„Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih.“ Matej 1:21

„Jer vam se danas rodi Spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu.“ Luka 2:11

„Jer Sin Čovječiji dođe da potraži i spase izgubljeno.“ Luka 19:10

„Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega.“ Jovan 3:17

„Te ženi govorahu: Sad ne vjerujemo više zbog tvoga kazivanja, jer sami smo čuli i znamo da je ovo zaista Spasitelj svijeta, Hristos.“ Jovan 4:42

„I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.“ Jovan 12:47

Svi se slažu da je Isus došao da spase ljude od njihovih greha prinoseći svoj život kao zamensku žrtvu:

„Kao što ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, nego da služi i dade život svoj u otkup za mnoge.“ Matej 20:28 – uporedi Marko 10:45

„I kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i davaše učenicima, i reče: Uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. I uze čašu i zablagodarivši dade im govoreći: Pijte iz nje svi; Jer ovo je krv moja Novoga zavjeta koja se prolijeva za mnoge radi otpuštenja grijehova.“ Matej 26:26-28 – uporedi Marko 14:22-24; Luka 22:19-20

„Ja sam hljeb života. Oci vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta. Judejci se pak prepirahu među sobom govoreći: Kako može ovaj dati nama tijelo svoje da jedemo? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:48-54

Svi se slažu da će Isus (i da jeste) vaskrsnuti iz mrtvih trećeg dana:

„Od tada poče Isus kazivati učenicima svojim da njemu valja ići u Jerusalim, i mnogo postradati od starješina i prvosveštenika i književnika, i ubijen biti, i treći dan da će ustati.“ Matej 16:21 – uporedi 17:22-23; 20:17-19; 27:62-66; Marko 8:31-32; 9:30-31; 10:32-34; 14:58; 15:29

„A u prvi dan nedjelje dođoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, a s njima i neke druge žene; Ali nađoše kamen odvaljen od groba. I ušavši ne nađoše tijelo Gospoda Isusa. I dok se one čuđahu tome, gle, dva čovjeka stadoše pred njih u blistavim haljinama; A kada se one uplašiše i oboriše lica zemlji, rekoše im: Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego ustade; sjetite se kako vam kaza dok bješe još u Galileji, Govoreći kako Sin Čovječiji treba da bude predan u ruke ljudi grješnika i da bude razapet i treći dan da vaskrsne. I sjetiše se riječi njegovih. Pa vrativši se od groba, javiše sve ovo Jedanaestorici i svima ostalima. A to bijahu Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima. I ovima se učiniše njihove riječi kao buncanje, i ne vjerovaše im. A Petar ustade pa otrča na grob, i nagnuvši se vidje samo pokrove gdje leže, i otide čudeći se u sebi tome što se dogodilo. I gle, dvojica od njih iđahu u onaj dan u selo koje bijaše udaljeno od Jerusalima šezdeset stadija i zvaše se Emaus. I oni govorahu među sobom o svim ovim događajima. I dok oni razgovarahu i raspravljahu, približi se i sam Isus i iđaše s njima. Ali oči njihove bjehu zadržane da ga ne poznaju. A on im reče: Kakav je to razgovor koji vodite među sobom idući, i što ste neveseli? A jedan, po imenu Kleopa, odgovarajući reče mu: Zar si ti jedini stranac u Jerusalimu, i zar nisi saznao šta se u njemu zbilo ovih dana? I reče im: Šta? A oni mu rekoše: O Isusu Nazarećaninu, koji bješe čovjek prorok, silan na djelu i u riječi pred Bogom i svim narodom; Kako ga predadoše prvosveštenici i knezovi naši da bude osuđen na smrt, i razapeše ga? A mi se nadasmo da je on taj koji će izbaviti Izrailja. Ali povrh svega toga, ovo je danas treći dan otkako se ovo dogodi. A zaprepastiše nas i neke žene između nas koje su bile rano na grobu, Pa ne našavši tijelo njegovo, dođoše govoreći da su vidjele i pojavu anđela koji govorahu da je on živ. I neki od naših otidoše na grob, i nađoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. A on im reče: O bezumni i sporoga srca za vjerovanje u sve što govoriše proroci! Nije li trebalo da Hristos to pretrpi i da uđe u slavu svoju? I počevši od Mojseja i od sviju Proroka, razjasni im što je u svim Pismima o njemu pisano. I približiše se selu u koje iđahu, i on se činjaše da hoće dalje da ide. A oni ga ustavljahu govoreći: Ostani s nama, jer je dan nagnuo i blizu je veče. I uđe da ostane s njima. I dok on sjeđaše s njima za trpezom, uzevši hljeb blagoslovi i prelomivši ga davaše im. A njima se otvoriše oči i poznaše ga. I on posta nevidljiv za njih. I rekoše oni jedan drugome: Ne goraše li srce naše u nama dok nam govoraše putem i dok nam objašnjavaše Pisma? I ustavši onoga časa, vratiše se u Jerusalim, i nađoše okupljenu Jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Koji govorahu: Zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. I oni ispričaše šta bi na putu, i kako ga poznaše pri lomljenju hljeba. I dok oni ovo govorahu, i sam Isus stade među njih, i reče im: Mir vam! A oni se uplašiše i, budući ustrašeni, pomisliše da vide duha. I reče im: Što ste zbunjeni? I zašto takve pomisli ulaze u srca vaša? Vidite ruke moje i noge moje, da sam ja glavom; opipajte me i vidite; jer duh nema tijela i kostiju kao što vidite da ja imam. I ovo rekavši, pokaza im ruke i noge. A dok još ne vjerovahu od radosti i dok se čuđahu, reče im: Imate li ovdje šta za jelo? A oni mu dadoše komad ribe pečene, i meda u saću. I uzevši jede pred njima. A njima reče: Ovo su riječi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da se mora sve ispuniti što je o meni napisano u Zakonu Mojsejevu i u Prorocima i u Psalmima. Tada im otvori um da razumiju Pisma. I reče im: Tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih trećega dana, I da se u njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima.“ Luka 24:1-9, 13-24, 44-47 – uporedi 9:21-22, 43-45; 18:31-34

„I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih.“ Dela apostolska 10:39-41

„Isus odgovori i reče im: Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići. A Judejci rekoše: Četrdeset i šest godina zidan je ovaj hram, a ti ćeš za tri dana da ga podigneš? A on govoraše o hramu tijela svojega. Kada pak ustade iz mrtvih, sjetiše se učenici njegovi da ovo govoraše, i vjerovaše Pismu i riječi koju reče Isus.“ Jovan 2:19-22

Svi se slažu da je Isus bio razapet zajedno sa još dvojicom, da su rimski vojnici razdelili njegove haljine među sobom i bacali kocku za njegovu odeću, i da je iznad njegove glave bio postavljen natpis s optužbom „Car judejski“:

„I natjeraše jednoga prolaznika, Simona iz Kirine, oca Aleksandrova i Rufova, koji iđaše iz polja, da ponese krst njegov. I dovedoše ga na mjesto Golgotu, što znači: Mjesto lobanje. I davaše mu da pije vino sa smirnom, a on ne uze. I kad ga razapeše, razdijeliše haljine njegove bacajući kocku za njih ko će šta uzeti. A bijaše čas treći, i razapeše ga. I bješe natpis njegove krivice napisan: Car judejski. I s njim raspeše dva razbojnika, jednoga s desne, a jednoga s lijeve strane njemu. I ispuni se Pismo koje govori: I uvrstiše ga među bezakonike. I prolaznici huljahu na njega mašući glavama svojim i govoreći: Ua! Ti što hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, Spasi samoga sebe i siđi s krsta! Tako i prvosveštenici s književnicima rugahu se, govoreći jedan drugome: Druge spase, a sebe ne može da spase. Hristos car Izrailjev, neka siđe sada s krsta da vidimo, pa ćemo mu vjerovati. I oni što bijahu s njim razapeti vrijeđahu ga.“ Marko 15:21-27, 32 – uporedi Matej 27:32-38; Luka 23:32-43

„Tada, dakle, predade ga njima da se razapne. A oni uzeše Isusa i odvedoše. I noseći krst svoj iziđe na mjesto zvano Lobanja, a jevrejski Golgota. Ondje ga razapeše, i sa njim drugu dvojicu, s jedne i sa druge strane, a Isusa u sredini. Pilat pak napisa i natpis, pa postavi na krst; a bješe napisano: Isus Nazarećanin car judejski. I ovaj natpis čitaše mnogi Judejci, jer blizu grada bješe mjesto gdje razapeše Isusa; i bješe napisano jevrejski, jelinski i rimski. A prvosveštenici judejski govorahu Pilatu: Ne piši: car judejski, nego da on reče: ja sam car judejski. Pilat odgovori: Što pisah, pisah. Vojnici, pak, kada razapeše Isusa, uzeše haljine njegove i načiniše četiri dijela, svakome vojniku po dio i dolamu; a dolama ne bješe šivena nego izatkana izjedna. Onda rekoše među sobom: Da je ne deremo, nego da bacimo kocku za nju kome će dopasti. Da se ispuni Pismo koje govori: Razdijeliše haljine moje među sobom, i za dolamu moju baciše kocku.“ Jovan 19:16-24a

Svi se slažu da je grupa Isusovih sledbenika bila prisutna na njegovom raspeću:

„A bijahu tu i žene gledajući izdaleka, među kojima bješe i Marija Magdalina i Marija mati Jakova Maloga i Josije, i Salomija. Koje i kad on bješe u Galileji iđahu za njim i služahu mu; i mnoge druge i koje bijahu došle s njim u Jerusalim.“ Marko 15:40-41 – uporedi Matej 27:55-56, 61; Luka 23:55-56

„Vojnici, dakle, tako učiniše. A stajahu kod Isusova krsta mati njegova, i sestra matere njegove Marija Kleopova, i Marija Magdalina. A Isus vidjevši mater i učenika koga ljubljaše gdje stoji pored nje, reče materi svojoj: Ženo, eto ti sina! Potom reče učeniku: Evo ti majke! I od onoga časa uze je učenik k sebi.“ Jovan 19:24b-27

Svi se slažu da je Josif iz Arimateje sahranio Isusa u svojoj sopstvenoj grobnici:

„I kad već bi uveče, jer bijaše petak, to jest uoči subote, Dođe Josif, iz Arimateje, ugledan savjetnik, koji i sam čekaše Carstvo Božije, i usudi se te uđe Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. A Pilat se začudi da je već umro; i dozvavši kapetana, zapita ga: Je li davno umro? I doznavši od kapetana, dade tijelo Josifu. I on kupivši platno i skinuvši ga, obavi platnom, i položi ga u grob koji bješe isječen u kamenu, i navali kamen na vrata groba. A Marija Magdalina i Marija Josijina gledahu gdje ga polagahu.“ Marko 15:42-47 – uporedi Matej 27:62-66; Luka 23:50-56

„A potom Josif iz Arimateje, koji bješe učenik Isusov, ali krišom zbog straha od Judejaca, zamoli Pilata da uzme tijelo Isusovo. I dopusti Pilat. Onda dođe i uze tijelo Isusovo. A dođe i Nikodim, koji je prvi put dolazio noću Isusu, i donese pomiješane smirne i aloja oko sto litara. Tada uzeše tijelo Isusovo, i obaviše ga platnom s mirisima, kao što je običaj u Judejaca da sahranjuju. A na onome mjestu, gdje bješe raspet bio je vrt, i u vrtu grob nov, u koji još niko ne bijaše položen. Ondje, dakle, zbog petka judejskoga, pošto bješe blizu grob, položiše Isusa.“ Jovan 19:38-42

Svi se slažu da je upravo grupa Isusovih sledbenica prva otkrila praznu grobnicu:

„I pošto prođe subota, Marija Magdalina i Marija Jakovljeva i Salomija kupiše mirise da dođu da ga pomažu. I vrlo rano u prvi dan nedjelje dođoše na grob oko izlaska sunca. I govorahu među sobom: Ko će nam odvaliti kamen od vrata groba? I pogledavši vidješe da kamen bješe odvaljen; a bješe vrlo veliki. I ušavši u grob, vidješe mladića obučena u bijelu haljinu gdje sjedi s desne strane; i uplašiše se. A on im reče: Ne plašite se. Isusa tražite Nazarećanina, raspetoga. Ustade, nije ovdje; evo mjesta gdje ga položiše. Nego idite i kažite učenicima njegovim i Petru, da će pred vama otići u Galileju; tamo ćete ga vidjeti, kao što vam reče. I izišavši pobjegoše od groba, jer ih uhvati strah i trepet, i nikom ništa ne kazaše, jer se bojahu.“ Marko 16:1-8 – uporedi Matej 28:1-10; Luka 24:1-12, 22-24

„A u prvi dan sedmice dođe Marija Magdalina na grob rano, dok još bješe mrak, i vidje da je kamen dignut sa groba. Onda otrča i dođe Simonu Petru i drugom učeniku koga ljubljaše Isus, i reče im: Uzeše Gospoda iz groba, i ne znamo gdje ga položiše.“ Jovan 20:1-2

Ono što sve ovo čini još štetnijim po Vilijamsovu kritiku jeste činjenica da najstariji sačuvani dokument o Muhamedovom životu identifikuje Jovanovo jevanđelje kao upravo ono jevanđelje koje je Bog objavio Isusu i kroz njega!

„Među onim što je do mene doprlo o tome šta je Isus, sin Marijin, izjavio u Jevanđelju koje je primio od Boga za sledbenike Jevanđelja, primenjujući izraz kojim opisuje Božjeg poslanika, jeste sledeće. Ono je izvučeno IZ ONOGA ŠTO JE JOVAN APOSTOL ZAPISAO ZA NJIH KADA IM JE NAPISAO JEVANĐELJE PREMA ZAVEŠTANJU ISUSA SINA MARIJINOG: ‚Ko mene mrzi, mrzi i Gospoda. I da nisam učinio pred njima dela koja niko drugi pre mene nije učinio, ne bi imali greha; ali sada su naduveni od gordosti i misle da će nadvladati mene i takođe Gospoda. Ali mora se ispuniti reč koja je u zakonu: „Mrzeli su me bez razloga“ (tj. bez povoda). Ali kada dođe Utešitelj, koga će vam Bog poslati od Gospodnjeg prisustva, i duh istine koji će izaći od Gospodnjeg prisustva, on (će) svedočiti o meni, a i vi, jer ste od početka bili sa mnom. Ovo sam vam rekao da ne biste bili u sumnji.'

„Munahemana (Bog ga blagoslovio i sačuvao!) na sirijskom znači Muhamed; na grčkom je on paraklet. (The Life of Muhammad: A Translation of Ibn Ishaq's Sirat Rasul Allah, sa uvodom i beleškama Alfreda Gijoma [Oxford University Press, Karachi, deseto izdanje 1995], str. 103–104; podebljanje i verzal naši)

Gore navedeni muslimanski biograf citira Jovan 15:23–16:1 i kaže da je to uzeto iz Hristovog Jevanđelja koje je Jovan zapisao za Isusove sledbenike, bez ijedne reči o tome da je iskvareno ili nepouzdano!

Ono što svedočanstvo Ibn Ishaka čini još važnijim jeste to što je njegova biografija pretrpela čišćenje od strane Ibn Hišama u devetom veku po Hristu. Ibn Hišam je izostavio materijal iz Ibn Ishaka za koji je smatrao da je ili slab ili štetan po Muhamedov ugled. A ipak je ostavio netaknutim svedočanstvo Ibn Ishaka o Jovanovom jevanđelju, što podrazumeva da je ono zadovoljilo njegove zahteve u pogledu autentičnosti.

Sada, ako Vilijams i dalje želi da dovodi u pitanje pouzdanost Jovanovog jevanđelja na osnovu toga što se ono ne čita potpuno isto kao ostala jevanđelja, ili što sadrži izričitije Isusove izjave o njegovom božanskom identitetu koje se ne nalaze u ostalima, uprkos njihovom potpunom međusobnom slaganju u pogledu Ličnosti i dela Hristovog, zar onda doslednost i integritet ne bi zahtevali da odbaci i Kuran, budući da se on potpuno protivi portretu Hrista koji nalazimo u sinoptičkim jevanđeljima?

Nadamo se da će se Vilijams pokazati kao čovek od integriteta i učiniti ono što je pošteno, odbacivši Muhameda kao lažnog proroka. Uostalom, ako bude dosledno primenjivao sopstvene kritike Svetog pisma na Kuran, onda nema drugog izbora nego da napusti islam i prestane da bude musliman. On prosto nema drugog izbora.