Isus jeste Gospod! 1. deo

Pol Bilal Vilijams citira novozavetnog naučnika Džejmsa D. G. Dana, koji tvrdi „da se tokom PRVIH NEKOLIKO DECENIJA hrišćanstva ispovedanje Isusa kao ‘Gospoda’ po svom otvorenom značenju pomeralo sa donjeg kraja ‘spektra dostojanstva’ ka gornjem kraju, postojano prikupljajući oko sebe sve izraženije prizvuke božanstva.”

Zapanjujuće je što Vilijams ne uviđa kakav negativan uticaj Danova tvrdnja ima na njegova uverenja kao muslimana, kao što ćemo uskoro videti. Vilijams je takođe previdio Danovo priznanje da se verovanje u Isusovo božanstvo pojavilo unutar prvih nekoliko decenija hrišćanstva. Ponovo, o tome više kasnije.

Vilijams je od Dana citirao i sledeće:

Da li je ‘Gospod’ već imao više značenje za samog Isusa tokom njegove službe, zavisi od toga kako procenjujemo Marka 12:35-37:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim:“

„Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.“

„Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin?“

Čak i ako sadrži autentičnu reč istorijskog Isusa (što je sasvim moguće), to ne mora značiti ništa više do da je on Mesiju shvatao kao lik nadmoćniji [sic] od Davida po značaju i posebno omiljen kod Jahvea. To ne implicira nužno [sic] da je smatrao da je Mesija božanski lik (Psalam 110 se, uostalom, verovatno odnosio na cara).

Iz: Unity and Diversity in the New Testament: An Inquiry into the Character of Earliest Christianity (naglasak u originalu) str. 53-54.

Obavezno imajte na umu Danove izjave o Marku 12:35-37, jer ćemo o ovom tekstu nešto kasnije imati još mnogo toga da kažemo.

Vilijams Dana razume tako kao da ovaj kaže da se naslov ‘gospod’ isprva odnosio na ljudsko biće i da je tek kasnije, u kontekstu misije među neznabošcima, taj izraz počeo da poprima božanske prizvuke.

Vilijams zatim zaključuje svoj tekst tvrdnjom da je blaženi apostol Pavle bio pravi osnivač hrišćanstva.

Ono što Vilijamsove tvrdnje čini prilično problematičnim jeste činjenica da nije citirao ostatak onoga što Dan kaže, budući da ovaj naučnik zapravo veruje da su prvi hrišćani, a ne Pavle, naslov Gospod razumeli tako da je Isus božanski. Dan dalje tvrdi da su najraniji hrišćani počeli da izraz Gospod tumače u svetlu Sina Čovečijeg iz Danila 7:

12.3 Kao ispovedanje, ‘Isus je Gospod’ potiče PRVENSTVENO iz posle-vaskrsne vere PRVIH HRIŠĆANA. Očigledno je upravo verovanje da je Isus bio podignut iz mrtvih dalo ‘gospodu’ ODLUČUJUĆI PODSTICAJ duž ‘spektra dostojanstva’ KA KONOTACIJI BOŽANSTVA. Prema Delima apostolskim 2:36 i himni koju Pavle navodi u Filipljanima 2:9-11, kyrios je bio naslov dat Isusu pri njegovom vaskrsenju/uzvišenju i na osnovu njega. Upečatljivu potvrdu značaja vaskrsenja na ovom mestu predstavlja Lukina sopstvena upotreba tog naslova. U svom jevanđelju, kada pripoveda neki događaj, on sasvim prirodno naziva Isusa ‘Gospodom’. Ali likovi u tim epizodama nikada ne govore na taj način. Prvi put jedan od Isusovih savremenika naziva ga ‘Gospodom’ neposredno nakon njegovog vaskrsenja (Luka 24:34). Slično je i u Četvrtom jevanđelju. Uprkos visokoj hristologiji Jovanovog prikaza ovaploćenog Logosa (uključujući niz naslova u Jovanu 1 i Isusovu svest o preegzistenciji), kyrios Isusovi savremenici ne koriste sve do Jovana 20:28, a i sam jevanđelist, za razliku čak i od Luke, pokazuje izrazitu uzdržanost u sopstvenoj upotrebi tog naslova za Isusa pre vaskrsenja. Drugim rečima, ono što je ovde sačuvano, kao i izričito na drugim mestima, jeste uverenje da je Isus postao Gospod kao posledica svog vaskrsenja i uzvišenja.

Nije sasvim jasno kakav je status pripisivan Isusu kao vaskrslom Gospodu u ovom najranijem stadijumu. Ako se sudi po 1. Korinćanima 16:22, Jakovljevoj 5:7id., Otkrivenju 22:20 i 1. i 2. Solunjanima (najranije Pavlove poslanice, u kojima se kyrios često koristi), dostojanstvo i autoritet Isusovog gospodstva bili su dostojanstvo i autoritet sudije koji uskoro dolazi. Ovde je ‘Gospod’ počeo da upija ZNAČENJE DANILOVOG ‘SINA ČOVEČIJEG’, sasvim moguće KROZ KOMBINACIJU PS. 110:1 i DAN. 7:13 U RANOJ HRIŠĆANSKOJ APOLOGETICI. Ne možemo reći koliko se daleko ‘Gospod’ time pomerio duž ‘spektra dostojanstva’, niti da li su prizvuci božanstva već bili prisutni onima koji su tako ispovedali Isusa (up. uostalom Matej 19:28/Luka 22:29id.). S druge strane, smisao ‘Gospoda’ koji su za Isusa koristili njegovi savremenici već je bio daleko iza njih (mada bi se moglo tvrditi da se Isusovo vaskrsenje delimično smatralo božanskim pečatom odobrenja autoriteta koji je vršio kao učitelj i čudotvorac; vidi dalje 50.3). Ono što možemo reći sa više pouzdanja jeste da mara ispovedanje verovatno nije bilo najvažnije ispovedanje najranijih crkava. Naročito, čini se da ono nije pružalo sredstvo evangelizacije u jevrejskoj misiji, kao što su to činila ispovedanje Mesije i ispovedanje Sina Božjeg (kod helenističkih Jevreja) – premda Marko 12:35-37 i Varnava 12:10id. sasvim mogu upućivati na to da se ono pojavljivalo unutar hrišćansko-jevrejske apologetike VEĆ OD PRILIČNO RANOG PERIODA. Međutim, 1. Korinćanima 16:22, Otkrivenje 22:20 i Didahe 10:6 sugerišu da je mara ispovedanje PRVIH HRIŠĆANA pripadalo prvenstveno njihovom sopstvenom obožavanju, gde je ostavilo i svoj najtrajniji trag. Tek je unutar helenističkog hrišćanstva ispovedanje ‘Isus je Gospod’ došlo potpuno do izražaja. (Dan, Unity and Diversity In The New Testament: An Inquiry into the Character of Earliest Christianity [SCM Press, treće izdanje 2006], III Primitive Confessional Formulae, 12. Jesus is Lord, str. 54-55; naglasak velikim slovima naš)

Dan na drugom mestu piše da su prvi hrišćani, koji bi prirodno uključivali i Hristove učenike, propovedali da je Isus umro na krstu da bi izvršio okajanje za grehe i da ga je Bog vratio u život. Čak kaže da su od najranijih dana hrišćanstva prvi vernici iz Psalma 110:1 razumeli da je Isus Davidov Gospod koji se uzneo na nebo kako bi delio Božju suverenu vlast nad celim stvorenjem:

„Tvrdnja o Isusovom gospodstvu jeste ona koju pratimo unazad barem do NAJRANIJIH DANA hrišćanskog promišljanja o Hristovom vaskrsenju. Jedno od mesta Svetog pisma koje je brzo postalo blistavo ZA PRVE VERNIKE očigledno je bio Psalam 110:1: „Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima.“ PRVI HRIŠĆANI su sada znali ko je bio ‘moj Gospod’ kome se obraćao Gospod Bog. To je mogao biti samo Mesija Isus. On je sada bio ‘Božji namesnik’. Taj tekst je jasno bio na umu u nekoliko Pavlovih odlomaka…” (Dan, The Theology of Paul The Apostle [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids MI/Cambridge U.K., izdanje u mekom povezu 2006], Chapter 4. The Gospel of Jesus Christ, 10 The Risen Lord, str. 246; naglasak velikim slovima naš)

I:

„Šta god da možemo ili treba da kažemo o Isusu i njegovoj misiji, gotovo da nema nikakve sumnje da je ono što su PRVI HRIŠĆANI verovali da se dogodilo Isusu nakon njegove smrti potpuno preobrazilo njihovo poimanje njega. JER SU BILI UBEĐENI DA GA JE BOG PODIGAO IZ MRTVIH. To je srž tvrdnje hrišćanske vere, i ona se može pratiti unazad ČVRSTO DO NAJRANIJIH DANA POKRETA KOJI JE POTEKAO OD ISUSA, a posebno do vizionarskih iskustava koja su PRVI HRIŠĆANI imali o Isusu kao vaskrslom iz mrtvih i uzvišenom na nebo. Takvo verovanje bilo je već ispovedanje u vreme kada se sam Pavle obratio, ŠTO JE VEROVATNO BILO MANJE OD DVE GODINE NAKON ISUSOVOG RASPEĆA (1. Korinćanima 15:3-7). A Pavle se verovatno obratio verovanjima koja je progonio, VEROVANJIMA VEĆ DOBRO UTVRĐENIM MEĐU PRVIM ČLANOVIMA SEKTE NAZARENA. NJIHOVO VEROVANJE JE SAMO PO SEBI BILO ZAPANJUJUĆE. Mnogi Jevreji su verovali da će se na kraju vremena, pre dana poslednjeg suda, dogoditi vaskrsenje; to jest, opšte vaskrsenje mrtvih. Ali pomisao da je jedna osoba vaskrsnuta (a ne prosto oživljena za svoj prethodni život) BILA JE NEČUVENA. NEŠTO ZAPANJUJUĆEG ZNAČAJA SE DOGODILO, I ISUS JE BIO U SREDIŠTU.

„Još važnije za našu neposrednu temu, ovi NAJRANIJI VERNICI su takođe bili ubeđeni da je Isus bio uzet, odnosno uzvišen, na nebo. Ono što se dogodilo Isusu nije bilo prosto preseljenje poput Enohovog ili Ilijinog, niti prosto opravdanje kakvo Premudrosti Solomonove 5 obećavaju pravednima da mogu očekivati. Šta onda? Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da su prvi učenici pretraživali Sveto pismo kako bi objasnili i osmislili ono što se dogodilo Isusu. Ključni stih koji im je mnogo toga rasvetlio i koji je očigledno oblikovao i usmerio NAJRANIJE HRIŠĆANSKO promišljanje o toj temi bio je Psalam 110:1…

„Taj stih se poput zlatne niti provlači kroz veliki deo Novog zaveta i toliko je utkan u jezik novozavetnih pisaca da je očigledno bio primarna polazna tačka ili podsticaj za snažnu nit novozavetne hristologije sažetu u ispovedanju ‘Isus je Gospod’. Sam naslov (‘gospod’) nije nužno označavao ništa više od statusa (ljudskog) gospodara prema njegovom sluzi ili robu; ali u kontekstu tog vremena, upotreba tog naslova za Isusa u kultnom okruženju potvrđivala je da se on svrstava uz bogove drugih kultova (Asklepija, Izidu itd.) ili uz cara, u izvesnom stepenu nadmetanja sa božanskim pretenzijama koje su se iznosile za Cezara. A u kontekstu koji naslovu ‘Gospod’ (kyrios) daje Psalam 110:1, njegova primena na Hrista odmah ukazuje da je u NAJRANIJOJ HRIŠĆANSKOJ VERI Isusa trebalo sagledavati na način sličan onom koji se koristio za nebeska bića ranijeg jevrejskog promišljanja, ili, tačnije, sagledavati ga KAO ONOGA KOJI DELI VLAST JEDNOGA BOGA. Sa tim naslovom Isus se vidi VIŠE NA STRANI BOGA koji poseže ka čovečanstvu, nego čovečanstva koje dolazi Bogu. (Dan, Did the First Christians Worship Jesus?, 4. The Lord Jesus Christ, str. 101-103; podebljanje i velika slova naši)

Ponovo:

„U odlomku od velike važnosti, Pavle podseća da je jevanđeoska vera koju je nasledio potvrđivala „da Hristos umrije za grijehe naše po Pismu“ (1. Korinćanima 15:3). On je to ispovedanje primio, pretpostavlja se, neposredno nakon svog obraćenja, ŠTO JE VEROVATNO BILO U ROKU OD DVE GODINE OD ISUSOVOG RASPEĆA. DAKLE, OVO JE BILA JEDNA OD NAJRANIJIH HRIŠĆANSKIH IZJAVA VERE. Da se Isusova smrt tako posmatrala u smislu žrtve za greh, ili kao ekvivalent jarcu na Dan pomirenja, potvrđuju drugi Pavlovi odlomci. Iz toga se može zaključiti da su (mnogi ili većina) PRVIH HRIŠĆANA SMATRALI ISUSOVU SMRT ŽRTVOM, ŽRTVOM KOJA JE UKLONILA, OKAJALA I OČISTILA OD GREHA. Taj zaključak se može proširiti: govoriti o Isusovoj smrti kao žrtvi za greh značilo je implicirati da nakon toga nikakve druge žrtve za greh nisu bile potrebne onima koji veruju u Isusa…” (Isto, 2. The practice of worship, str. 55; podebljanje i velika slova naši)

Zatim sažima svoju raspravu rečima:

„Rezultati ovog pregleda su ZAPANJUJUĆI. Evo čoveka Isusa iz Nazareta, koji je bio pogubljen za života većine onih koji su pisali novozavetne spise. Tokom svoje misije ostavio je ogroman uticaj kao prorok i izuzetan učitelj. Njegovi sledbenici su ga smatrali Mesijom za kojim je Izrael čeznuo. Ali oni su takođe bili ubeđeni da se u njemu već dogodilo vaskrsenje očekivano na kraju veka. Bili su ubeđeni da ga je Bog uzvisio sebi zdesna. Videli su ga kao svoga Gospoda i nisu oklevali da mu kao Gospodu pripišu ono što su razna mesta Svetog pisma pripisivala SAMO Gospodu Bogu. Prizivali su njegovo ime u prizivanju i molitvi. Uloge koje su izrailjski mudraci i teolozi pripisivali Premudrosti i Božjoj Reči, pripisali su njemu, čak i ulogu ove poslednje kao božanskog posrednika stvaranja; u Hristu je personifikacija POSTALA LIČNOST. Pripisali su mu izlivanje Duha i životvornu silu Duha. Vidilac Otkrivenja video je vizije univerzalnog obožavanja koje se prinosi Jagnjetu. Za njega je korišćen naslov ili status B/boga… Jer dominantan utisak koji se probija jeste da se Isus shvatao kao onaj koji otelovljuje sam Božji poseg ka svetu, da je Isus u pravom smislu bio Bog koji poseže ka čovečanstvu; da je, kao Gospod, Isus U PUNOJ MERI DELIO JEDNO GOSPODSTVO Boga; da je, poput Premudrosti/Reči i kao Premudrost/Reč, viđen kao Bog koji sebe obznanjuje svojima; da je Duh Božji sada trebalo prepoznati kao Duh Hristov. Kao što smo u prva dva poglavlja počeli da uviđamo, za PRVE HRIŠĆANE je Hristos bio sredstvo i put kojim je Bog najdelotvornije došao čovečanstvu. Isus je kao posrednik posredovao u oba smera, ne samo ka Bogu nego i od Boga. Isus je za njih sažimao i OTELOVLJIVAO božansko prisustvo.” (Isto, 4. The Lord Jesus Christ, str. 145-146; podebljanje i velika slova naši)

Drugi naučnik tvrdi da je ovo verovanje u Isusa kao vaskrslog i uzašlog Gospoda započelo među Hristovim jevrejskim sledbenicima, a NE kod apostola Pavla:

„Novozavetni dokazi pokazuju koliko je rano nastala upotreba naslova ho kyrios i koliko je duboko povezana sa obožavanjem PRVOBITNE HRIŠĆANSKE CRKVE. U najranijim poslanicama svetog Pavla ta terminologija, i ideje povezane s njom, slobodno se koriste I BEZ IKAKVOG NAGOVEŠTAJA DA SU NOVINA. Kao što Buse pokazuje, poimanje Isusa kao Gospoda NIJE BILO POSEBNO DELO SVETOG PAVLA NEGO, NAPROTIV, ONO KOJE JE VEĆ POSTOJALO U HRIŠĆANSKIM ZAJEDNICAMA U ANTIOHIJI, DAMASKU I TARSU… Prirodno, ovi dokazi dolaze iz života i prakse neznabožačkih zajednica, ali NEMA OSNOVA, kao što ćemo videti, da se obožavanje Isusa kao Gospoda povezuje isključivo sa životom helenističkih zajednica, za razliku od onih koje su bile jevrejsko-hrišćanske. Zaista, upotreba prizivanja Marana tha „Maran ata.“ (1. Korinćanima 16:22), koje odgovara grčkoj frazi ’Amen, erchou kyrie ’Iesou, „Amin, da dođi, Gospode Isuse!“, u Otkrivenju 22:20, nedvosmisleno pokazuje da je naslov ‘Naš Gospod’ bio u uobičajenoj upotrebi u zajednicama koje su govorile aramejski.

„Činjenica da se taj naslov tako slobodno koristi u Solunskim poslanicama, napisanim 51. godine nove ere, IMPLICIRA DA JE VEĆ DUGO BIO U UPOTREBI U RANOM HRIŠĆANSTVU, BAREM U DECENIJI 40-50. GODINE, A VEROVATNO I MNOGO RANIJE. Liturgijske prakse ne izrastaju preko noći, i možemo S PRAVOM zaključiti da u jevrejsko-hrišćanskim krugovima ONE UPUĆUJU UNAZAD NA DECENIJU 30-40. GODINE. Uzvik ‘Gospod je vaskrsao’ sadrži u najgorem slučaju zanemarljiv anahronizam, i nikako nije isključeno da je istorijski TO NAJRANIJA UPOTREBA TOGA IMENA.” (Vinsent Tejlor, The Names of Jesus [St Martin’s Press Inc, 1954], Part 1: The Principal Names And Titles Of Jesus, str. 45-47; naglasak velikim slovima naš)

I:

„… Verovatnije je, međutim, kao što je već sugerisano, da se uticajnom pokazala činjenica da je Isus komentarisao upotrebu izraza ‘Gospod’ u Psalmu 110:1, jer je ovde nagovestio da je Mesija više od Davidovog Sina, i možda je implicirao, ili se smatralo da implicira, da je On sam bio božanski Gospod. Nije verovatno da se poreklo tog naslova može pratiti do upotrebe ho kyrios za Boga u Septuaginti, i može se priznati Bultmanu da je označavanje Isusa kao Gospoda omogućilo da se na Njega prenesu odlomci u kojima se pominje ‘Gospod’. Pa ipak, čak i tako, malo je verovatno da se kretanje hrišćanske misli odvijalo samo u jednom smeru. PRVI hrišćani su Stari zavet čitali novim očima, i čim je Isus ispovedan kao ‘Gospod’, mnogi drevni odlomci koji su govorili o Gospodu morali su biti primenjeni na Njega. Septuagintska upotreba stoga nije činilac koji se može zanemariti kao podsticaj upotrebi tog naslova. Činjenica da je u mnogim slučajevima u Delima apostolskim sporno da li se navod odnosi na Isusa ili na Boga, pa čak, kao što su neki mislili, i u Marku 5:19 („šta ti je Gospod učinio“), podseća nas na mogućnost prelaznog i formativnog stadijuma u istoriji tog naslova. Ponajviše, prizivanje Isusa u javnom obožavanju, isterivanje demona u Njegovo ime, ispovedanje pri krštenju i zajedništvo u telu Hristovom u Evharistiji potpuno objašnjavaju upotrebu tog naslova, a od svega toga nemamo obavezu da ograničimo čak ni ovo poslednje, ako prihvatimo stanovište da je pripovest o Poslednjoj večeri u Marku 14:22-25 izvedena iz rane palestinske liturgije. Iako ne smatramo nužnim poricati da je atmosfera helenističkog sveta mogla podsticati upotrebu tog naslova, kao alternative oznaci ‘Sin Čovečiji’, koja je Grku bila besmislena, NE MORAMO NAČINITI NI KORAK IZVAN PALESTINE DA BISMO OBJASNILI ISPOVEDANJE ‘ISUS JE GOSPOD’.

„Neizmeran značaj ove činjenice ne može se izmeriti. Prizivanje je na korak od molitve, a ispovedanje od obožavanja. U priznanju Isusovog gospodstva implicitno je priznanje Njegovog suštinskog božanstva. Moramo se složiti sa Rolinsonom da je ‘kult Gospoda Isusa bio svojstven hrišćanstvu OD SAMOG POČETKA’; i ne smemo odbiti da se suočimo sa izazovom da je ‘konačno formulisanje izričitog učenja o božanstvu našega Gospoda kao ovaploćenog Sina Božjeg bilo NEOPHODNO zbog činjenice da je pružalo JEDINO KRAJNJE OPRAVDANJE takvog cultus-a koje je bilo saglasno sa monoteizmom’.” (Isto, str. 50-51; podebljanje i velika slova naši)

Kao što ovi naučnici tvrde, Isusovi prvi sledbenici su verovali i propovedali da je Hristos podignut iz mrtvih i uzet u samo Božje nebesko prisustvo da vlada kao Gospod stvorenja.

Ovi naučnici se takođe slažu da su to primili od samog Hrista, posebno iz njegove upotrebe i objašnjenja Psalma 110:1. Zapravo, sva sinoptička jevanđelja potvrđuju da je upravo Isus tvrdio da je božanski Sin Čovečiji koji vlada sa Božjeg prestola nad celim stvorenjem:

„I stavši prvosveštenik na sredinu, zapita Isusa govoreći: Zar ništa ne odgovaraš što ovi protiv tebe svjedoče? A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim. A prvosveštenik razdrije haljine svoje, i reče: Šta nam više trebaju svjedoci? Čuste hulu na Boga. Šta vam se čini? A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt.“ Marko 14:60-64 – up. 12:35-37; Matej 22:41-46; 26:62-66; Luka 20:41-44, 22:66-71

U ovoj perikopi Isus na sebe primenjuje Psalam 110:1 i Danila 7:13-14, odlomke koji su veoma značajni u potvrđivanju njegovog božanstva:

„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima.“ Psalam 110:1

Kao što ćemo uskoro videti, prema ovom psalmu Mesija, koji je Davidov Gospod, sedi ustoličen uz Boga kako bi delio njegovu suverenu vlast nad svim stvarima. I:

„Posmatrao sam dok se ne postaviše prijestoli, i Starac dana ne sjede, i na njemu odijelo bijelo kao snijeg, i vlasi glave Njegove kao čista vuna, a prijesto Njegov plamen ognjeni, točkovi Njegovi oganj plamteći. Rijeka ognjena je proticala ispred Njega, tisuće tisuća su mu služile, i neizbrojno mnoštvo stajalo pred Njim; sud zasjede i knjige se otvoriše.“… „Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:9-10, 13-14

Danilo ima viziju u kojoj vidi dve veličanstvene i slavne figure, naime Starca danima i Sina Čovečijeg. Takođe vidi prestole postavljene na svoje mesto, koji očigledno pripadaju obojici ovih uzvišenih likova.

Danilov Sin Čovečiji je neporecivo božansko biće koje se pojavljuje kao čovek, budući da se za njega kaže da dolazi sa oblacima, što je nešto što Bog čini i prema jevrejskim Pismima i prema Kuranu:

„Breme Misiru. Gle, Gospod sjedeći na oblaku laku doći će u Misir; i zatrešće se od njega idoli Misirski, i srce će se rastopiti u Misircima.“ Isaija 19:1

„Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:3 – up. Izlazak 13:21-22; 14:19-20, 24; 33:7-11; 40:34-38; Brojevi 10:34; Ponovljeni zakoni 33:26; Psalam 68:4, 33-34; 104:3

„Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i anđeli, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!“ S. 2:210 Muhammad Asad

Takođe se kaže da prima isto obožavanje koje prima Bog:

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27 – up. 3:12, 16-18, 28; 6:16, 20, 26; Psalam 22:27-30; 66:1-4; 86:8-10; 145:13; Isaija 66:23; Zaharija 14:9, 16-17

Prema poznatom liberalnom starozavetnom naučniku Džonu Dž. Kolinsu, svako ko je upoznat sa Starim zavetom i mitologijama drevnog Bliskog istoka razumeo bi iz Danilove slikovitosti da su Starac danima i Sin Čovečiji jasno dve različite božanske figure:

„U Danilu 7:9 postavljaju se prestoli i pojavljuje se sedokosi ‘Starac danima’, okružen hiljadama slugu. Ta figura je očigledno Bog. Iznenađujuće je, dakle, kada se pojavljuje druga figura „sa oblacima nebeskim“. U jevrejskoj Bibliji, figura koja jaše na oblacima uvek je JHVH, Bog Izrailja (up. Psalam 68:5; 104:3). Ipak, u Danilu 7 ta figura je jasno podređena Starcu danima. Jukstapozicija DVEJU BOŽANSKIH FIGURA može se razumeti na pozadini hananskog mita. Tamo je vrhovni bog bio El, dostojanstvena figura sa belom bradom. Mladi bog plodnosti bio je Val, koji se u ugaritskim tekstovima naziva ‘jahačem oblaka’. U jevrejskoj Bibliji JHVH obično objedinjuje uloge Ela i Vala. U Danilu 7 su, međutim, razdvojene. Uticaj hananske mitske tradicije jasno je vidljiv u obrascu odnosa između Starca danima, jahača oblaka i zveri iz mora. Ne znamo u kom je obliku autor Danila poznavao ovu tradiciju. Nešto od nje odražava se u biblijskoj poeziji, ali autor je verovatno imao izvore koji nama više nisu dostupni. Naravno, on je tu tradiciju prilagodio. Jahač oblaka ne napada More kao što je Val napao Jama. Sukob se razrešava božanskim sudom. I naravno, jevrejski autor ne bi identifikovao Drevnoga i jahača oblaka kao Ela i Vala.” (Kolins, Introduction to the Hebrew Bible [Fortress Press, Minneapolis, MN 2004], Part Four: The Writings, 27. Daniel, 1-2 Maccabees, str. 565; podebljanje i velika slova naši)

Dakle, govoreći da je on Sin Čovečiji koji vlada Bogu zdesna na nebu, Isus je u suštini tvrdio da je Bog u ljudskom telu i suvereni Gospod koji poseduje vrhovnu vlast nad celim stvorenjem:

„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28:18

Zapravo, Isus je učio da je on kao Sin Čovečiji Onaj koji dolazi sa svojim anđelima da sedne na svoj slavni presto kako bi odredio večnu sudbinu svakog pojedinca:

„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li te vidjesmo stranca, i primismo? Ili naga, i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo ti? I odgovarajući Car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me. Tad će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-46

Dakle, što se tiče dokaza iz sinoptika, nema sumnje da je sam Isus učio da je on božanski Gospod celog stvorenja.

Zanimljivo je da čak i radikalni skeptik poput Barta Ermana priznaje da bi se, ako se može pokazati da su Isus i njegovi sledbenici učili da je Hristos Sin Čovečiji, time ustanovilo da je on božansko biće:

„Drugi put ka sagledavanju Isusovog božanstva ne polazi od ideje o Isusu kao Sinu Božjem, nego od Isusa kao Sina Čovečijeg. Sam Isus je govorio o dolasku Sina Čovečijeg, kosmičkog sudije zemlje koji bi za sobom doneo sud, na osnovu svog razumevanja Danila 7:13-14. Međutim, kada su njegovi sledbenici poverovali da je Isus podignut iz mrtvih, pomislili su da će on sam biti taj koji će doći sa neba da sudi zemlji. To je Pavlovo gledište, izraženo u 1. Solunjanima 4-5. Pavle je pisao neznabošcima, a ne Jevrejima, te stoga ne koristi naslov Sin Čovečiji. Ali tako je on razumeo Isusa: kao budućeg sudiju koji dolazi sa neba. Ako je Sin Čovečiji bio neka vrsta božanske figure, a Isus je bio Sin Čovečiji, to ga čini božanskom figurom koja živi sa Bogom.” (Erman, Jesus, Interrupted: Revealing the Hidden Contradictions in the Bible (and Why We don’t Know About Them) [HarperOne, A Division of HarperCollins Publishers, 2009], Seven. Who Invented Christianity?, str. 253; podebljanje naše)

Erman ide korak dalje i priznaje da je sam Marko verovao da je Isus upravo taj Sin Čovečiji!

„Kako će carstvo doći? Za Marka će ga doneti ‘Sin Čovečiji’, kosmički sudija zemlje koji će suditi ljudima prema tome da li prihvataju Isusova učenja: „Jer ko se postidi mene i mojih riječi u rodu ovome preljubotvornom i grješnom, i Sin će se Čovječiji postidjeti njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima.“ (Marko 8:38). A ko je taj Sin Čovečiji? Za Marka je to sam Isus, koji mora biti odbačen od svog naroda i njihovih vođa, pogubljen, a zatim podignut iz mrtvih (Marko 8:31). Isus će umreti, biće podignut, a zatim će se vratiti na sud, donoseći sa sobom carstvo Božje.” (Isto, Three. A Mass of Variant Views, str. 78; podebljanje naše)

Dakle, Ermanove izjave u suštini potvrđuju da čak i najranije jevanđelje prikazuje Isusa kao potpuno božanskog, nasuprot tvrdnjama desničarskih muslimanskih fundamentalista i skeptika poput Vilijamsa (pa i samog Ermana!).

Novozavetni spisi takođe svedoče da Isusovo ustoličenje Bogu zdesna znači da je on visoko uzvišen nad svim stvorenjem i da je sve podložno njegovoj vlasti:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje.“ … „A kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim? Nisu li svi oni duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslijediti spasenje?“ Jevrejima 1:3-9, 13-14

„Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza, ne kao pranje tjelesne nečistoće, nego obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista, Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:21-22

U svetlu ove objave, da li iznenađuje što su ti isti hrišćani propovedali da je Isus Gospod svih i Sudija živih i mrtvih?

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“ Dela apostolska 10:36-43

Reći da su ove tvrdnje zapanjujuće bilo bi krajnje potcenjivanje, naročito kada ih ispitamo u svetlu njihove starozavetne i jevrejske pozadine, što i nameravamo da učinimo u sledećem delu našeg pobijanja.