Hebrejska Biblija svedoči – Mesija je star koliko i Bog! 2. deo

Nastavljamo tamo gde smo stali.

Sada počinje da ima smisla

Egzegeza Miheja 5:2 koja je ovde ponuđena pomaže nam da shvatimo sve one starozavetne odlomke koji izričito kažu da će sam Jahve sići s neba na Sion kako bi zauvek vladao nad svojim narodom i nad svim narodima. Evo, ponovo, šta sam Mihej kaže o ovom pitanju:

„I učiniću od hromijeh ostatak i od odagnanih silan narod; i Gospod će carovati nad njima na gori Sionu odsad i dovijeka.“ Mihej 4:7

Mihej takođe piše da će Jahve doći iz svog svetog prebivališta kako bi vodio svoj narod kao njihov Car:

„Pred njima će ići koji razbija; oni će razbiti i proći kroz vrata, i izaći će; i car će njihov ići pred njima, i Gospod će biti pred njima.“ Mihej 2:13

„Čujte, svi narodi, slušaj, zemljo i što je na njoj, i Gospod Bog da vam je svjedok, Gospod iz svete crkve svoje. Jer, gle, Gospod izlazi iz mjesta svojega.“ Mihej 1:2-3

Ova tema o Jahveu koji silazi s neba da bi prebivao sa svojim narodom na Sionu ponavlja se kroz starozavetne spise, kao što je Isaija:

„I u to će vrijeme pohoditi Gospod na visini vojsku visoku i na zemlji sve careve zemaljske. I skupiće se kao što se skupljaju sužnji u jamu, i biće zatvoreni u tamnicu, i poslije mnogo vremena biće pohođeni. I posramiće se mjesec i sunce će se zastidjeti kad Gospod nad vojskama stane carovati na gori Sionu i u Jerusalimu, i pred starješinama svojim proslavi se.“ Isaija 24:21-23

„Glas je nekoga koji viče: Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše. Glas govori: Viči. I reče: Šta da vičem? Da je svako tijelo trava i sve dobro njegovo kao cvijet poljski. Suši se trava, cvijet opada kad duh Gospodnji dune na nj; doista je narod trava. Suši se trava, cvijet opada; ali riječ Boga našega ostaje dovijeka. Izidi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glase; podigni silno glas svoj, Jerusalime, koji javljaš dobre glase; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinijem: Evo Boga vašega. Evo, Gospod Bog ide na jakoga, i mišica će njegova obladati njim; evo, plata je njegova kod njega i djelo njegovo pred njim. Kao pastir pašće stado svoje; u naručje svoje sabraće jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“ Isaija 40:3-5, 9-11

„O da bi razdro nebesa i sišao, da se rastope gore od tebe, Kao što se na ognju razgori granje i voda uzavri od ognja, da ime tvoje poznadu neprijatelji tvoji i da narodi drhću od tebe. Kad si činio strahote kojima se ne nadasmo, ti si slazio, i gore se rastapahu od tebe. Otkako je vijeka ne ču se, niti se ušima dozna, niti oko vidje Boga osim tebe da bi tako učinio onima koji ga čekaju.“ Isaija 64:1-4 – upor. 35:1-10

Prorok Jezekilj čak govori o danu u kojem Jahve dolazi da sedne na svoj presto u Hramu koji će se nalaziti u Jerusalimu:

„Potom me odvede k vratima koja gledaju na istok. I gle, slava Boga Izrailjeva dohođaše od istoka, i glas joj bijaše kao glas velike vode, i zemlja se sjaše od slave njegove. I utvara koju vidjeh bijaše kao utvara koju vidjeh kad dođoh da zatrem grad: bješe utvara kao ona koju vidjeh na rijeci Hevaru; i padoh na lice svoje. A slava Gospodnja uđe u dom na vrata koja gledaju na istok. I podiže me duh i odvede me u unutrašnji trijem; i gle, dom bijaše pun slave Gospodnje. I čuh gdje mi progovori iz doma, i čovjek stajaše kod mene. I reče mi: Sine čovječji, ovo je mjesto prijestola mojega i mjesto stopa nogu mojih gdje ću nastavati usred sinova Izrailjevijeh dovijeka; i dom Izrailjev neće više skvrniti svetoga imena mojega ni oni ni carevi njihovi kurvarstvom svojim i mrtvijem tjelesima careva svojih ni visinama svojim. Metaše prag svoj do moga praga, i dovratnike svoje do mojih dovratnika i pregradu između mene i sebe, te skvrniše sveto ime moje gadovima svojim koje činjahu; zato ih satrh u gnjevu svom. Sada neka uklone daleko od mene kurvarstvo svoje i mrtva tjelesa careva svojih i nastavaću usred njih dovijeka.“ Jezekilj 43:1-9

Upravo zato proroci objavljuju da će Jerusalim dobiti imena „Presto Jahvin“, „Jahve pravednost naša“ i „Jahve je tamo“, to jest, grad je nazvan po Bogu koji dolazi da tamo prebiva:

„I kad se umnožite i narodite u zemlji, onda se, veli Gospod, neće više govoriti: Kovčeg zavjeta Gospodnjega; niti će im dolaziti na um niti će ga pominjati, niti će hoditi k njemu, niti će ga više opravljati. U to će se vrijeme Jerusalim zvati prijesto Gospodnji, i svi će se narodi sabrati u nj, k imenu Gospodnjemu u Jerusalimu, i neće više ići po misli srca svojega zloga.“ Jeremija 3:16-17

„U te dane i u to vrijeme učiniću da proklija Davidu Klica prava, koja će činiti sud i pravdu na zemlji. U te dane spašće se Juda, i Jerusalim će stajati bez straha, i zvaće se: Gospod pravda naša.“ Jeremija 33:15-16

„Unaokolo će biti osamnaest tisuća lakata, a ime će gradu od toga dana biti: Gospod je tu.“ Jezekilj 48:35

Štaviše, Hebrejska Biblija veoma naglašeno tvrdi da će jedino Jahve biti Car u taj dan i da će od naroda biti traženo da idu u Jerusalim kako bi ga tamo obožavali, priznajući tu činjenicu:

„I Gospod će biti Car nad svom zemljom, u onaj dan biće Gospod jedan i ime njegovo jedno. I sva će se zemlja pretvoriti u ravnicu od Gavaje do Rimona s juga Jerusalimu, koji će se podignuti i naseliti na svom mjestu od vrata Venijaminovijeh do mjesta gdje su prva vrata, do vrata na uglu, i od kule Ananeilove do tijeska careva. I oni će nastavati u njemu, i neće više biti prokletstva, i Jerusalim će stajati bez straha. A ovo će biti zlo kojim će Gospod udariti sve narode koji bi vojevali na Jerusalim: tijelo će svakom posahnuti dok još stoji na nogu, i oči će svakom posahnuti u rupama svojim, i jezik će svakom posahnuti u ustima. I u to će vrijeme biti velika smetnja među njima od Gospoda, i hvataće jedan drugoga za ruku, i ruka će se jednoga podignuti na ruku drugoga. A i Juda će vojevati na Jerusalim, i blago svijeh naroda unaokolo sabraće se, zlato i srebro i odijelo vrlo mnogo. I zlo kao to zlo snaći će konje, mazge, kamile i magarce i svu stoku koja bude u tom okolu. I ko god ostane od svijeh naroda koji dođu na Jerusalim, svak će dolaziti od godine do godine da se pokloni Caru Gospodu nad vojskama i da praznuje praznik sjenica. I ako koji od plemena zemaljskih ne bi došli u Jerusalim da se poklone Caru Gospodu nad vojskama, na njih neće biti dažda;“ Zaharija 14:9, 16-17

S obzirom na sve prethodno, savršeno je smisleno da Vladar iz Vitlejema bude po prirodi potpuno božanski, budući da je očigledno da on ispunjava starozavetna proročanstva o Bogu koji lično dolazi da prebiva sa svojim narodom u Jerusalimu, odakle će vladati čitavim svetom. Kao što to izražava sledeći naučnik:

„Vladar treba da izađe ‚k meni‘ (li), prema hebrejskom tekstu. Ovde je predstavljeno da govori Jahve, i time se podrazumeva blisko poistovećivanje cara sa Božjim namerama. Neki komentatori primenjuju izraz ‚od davnina‘ na daleke početke monarhije, ali to je nezadovoljavajuće. Taj izraz se gramatički odnosi na vladara. On je taj čije aktivnosti potiču iz daleke prošlosti, a čiji je dolazak ipak još uvek budući.

„Reči ‚čiji su počeci‘ predstavljaju prevod hebrejske reči mosa’otayw (dosl. ‚njegovi izlasci‘). Izraz ‚izaći‘ znači prvenstveno ‚obavljati svoje delatnosti‘ (upor. 2. Carevima 19:27). Osim toga, taj izraz ima vojnu konotaciju koja se odnosi na polazak vojske u bitku (2. Samuilova 3:25; upor. 3:22; 5:2; 10:16; Brojevi 27:17; Isaija 43:17) i može govoriti o carskim delatnostima Mesije u smislu njegove moći i sile, što je prikladan kontrast slabosti i potčinjenosti izrailjske monarhije opisanoj u prethodnom stihu.

„Izrazi ‚od starine‘ (qedem) i ‚od dana večnih‘ (yeme ‘olam) mogu označavati ‚veliku drevnost‘ kao i ‚večnost‘ u najstrožem smislu. Kontekst mora odrediti raspon vremena naznačen tim izrazima. U Miheju 7:14, 20, na primer, yeme ‘olam se koristi za najraniju istoriju Izrailja. Ali reč qedem se povremeno u Starom zavetu koristi za samog Boga (Ponovljeni zakoni 33:27; Avakum 1:12), za Božje namere (Isaija 37:26; Plač Jeremijin 2:17), za Božje objave (Isaija 45:21; 46:10), za nebesa (Psalam 68:33 [34 MT]) i za vreme pre Stvaranja (Priče Solomonove 8:22-23). U svakom slučaju, reč qedem može označavati jedino veliku drevnost, a njena primena na budućeg vladara – onoga koji se tek treba pojaviti na pozornici izrailjske istorije – snažan je dokaz da je Mihej očekivao natprirodnu ličnost. To je u skladu sa očekivanjima iz Isaije 9:6, gde se budući Car naziva el (‚Bog‘), naziv koji Isaija koristi samo za Boga. To je takođe u skladu sa uobičajenom proročkom tradicijom o Božjoj konačnoj vladavini nad domom Izrailjevim (Isaija 24:23; Mihej 4:7; itd.). Jedino u Hristu ovo proročanstvo nalazi svoje ispunjenje.“ (Thomas E. McComiskey, „Micah“, u The Expositor’s Bible Commentary with the New International Version: Daniel and the Minor Prophets, gl. ur. Frank E. Gaeblein [Zondervan, Grand Rapids, MI 1985], tom 7, str. 427; podebljanje naše)

Večni je došao!

I gle, upravo to Novi zavet uči o Ličnosti Gospoda Isusa Hrista, tj. da je on Bog, a da je istovremeno različit od Boga koji ga je poslao u svet da postane čovek kako bi pastirio svoj narod i vladao nad narodima:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 10, 14

„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju. Kao što Otac poznaje mene i ja Oca; i život svoj polažem za ovce. I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i te mi valja privesti, i čuće glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir.“ Jovan 10:14-16

„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:5

„Reče joj Isus: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao Ocu svojemu; nego idi braći mojoj i kaži im: Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu. A Marija Magdalina otide i javi učenicima da je vidjela Gospoda i da joj ovo reče. A kad bi uveče onoga prvoga dana sedmice, i dok su vrata bila zatvorena, gdje se bijahu učenici njegovi sakupili zbog straha od Judejaca, dođe Isus, i stade na sredinu i reče im: Mir vam! I ovo rekavši, pokaza im ruke i rebra svoja. Tada se učenici obradovaše vidjevši Gospoda. A Isus im reče opet: Mir vam! Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas. I ovo rekavši, dunu i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su. A Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama njegovim rane od klinova, i ne metnem prst svoj u rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici njegovi i Toma s njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:17, 27-31

Još nismo završili, jer nam je ostao još jedan poslednji deo.