Isus ispunjava kriterijume za božanstvo
Jesus Meets the Criteria for Deity
Isus i kriterijumi za božanstvo
Dodatni dokazi da novozavetni spisi potvrđuju apsolutno božanstvo Hrista
Prema biblisti Čarlsu A. Gišenu (Charles A. Gieschen), u njegovoj knjizi Angelomorphic Christology: Antecedents and Early Evidence, Deo 1. Uvod, Poglavlje drugo. Nomenklatura i metodologija, C. Nomenklatura božanstva, str. 31-33, u izdanju izdavačke kuće Brill, postoji najmanje pet kriterijuma za utvrđivanje božanstva određenog bića.
Ovi kriterijumi, koje autor koristi pri utvrđivanju da li se određena posrednička figura smatrala božanskom, pomažu nam da bolje razumemo šta NZ uči o Gospodu Isusu. Koristićemo te kriterijume da bismo dokazali da su novozavetni pisci čvrsto verovali u apsolutno božanstvo Hrista.
**
Kriterijum br. 1**
“Prvo, kriterijum božanskog položaja: da li je angelomorfni posrednik smešten uz Boga ili blizu njega, odnosno njegovog prestola? Istraživanje [Alana F.] Sigala o sporu oko ‘dve sile na nebu’ pomoglo je da se istakne koliko su egzegete bile zainteresovane za drugu figuru koja deli božanski presto, u judaizmu, hrišćanstvu i rabinizmu. Božanski presto pripadao je samo Bogu. Stoga se božanski status obično pripisuje jedinom koji sedi na božanskom prestolu, onome koji sedi na božanskom prestolu s Bogom, ili onome koji sedi na sličnom prestolu pored božanskog prestola.”
Isus ne samo da sedi pored Boga na najsvetijem mestu na nebu:
„Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Marko 14:61b-62
„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23
„A od ovoga što govorismo glavno je: Mi imamo takvoga Prvosveštenika, koji sjede s desne strane prijestola Veličanstva na nebesima, Sveštenoslužitelj Svetinje i istinske Skinije, koju postavi Gospod, a ne čovjek.“ Jevrejima 8:1-2
Vaskrsli Gospod zaista deli isti božanski presto sa svojim Ocem i vlada s njim doveka!
„I sedmi anđeo zatrubi, i nastadoše gromki glasovi na nebu koji govorahu: Postade carstvo svijeta Carstvo Gospoda našega i Hrista njegovog, i carovaće u vijekove vijekova.“ Otkrivenje 11:15
„I pokaza mi rijeku vode života, bistru kao kristal, koja izvire od prijestola Božijeg i Jagnjetovog. Nasred trga njegova i sa obje strane rijeke Drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakoga mjeseca svoj rod, i lišće od Drveta bijaše za liječenje naroda. I više neće biti nikakvoga prokletstva; i prijesto Božiji i Jagnjetov biće u njemu, i sluge njegove služiće Mu.“ Otkrivenje 22:1-3
**
Kriterijum br. 2**
“Drugo, kriterijum božanske pojave: da li angelomorfna figura poseduje fizičke odlike Božjeg vidljivog obličja, kako je ono prikazano u raznim teofanijama? Na primer, Isaija 6:1-4 prikazuje Gospoda kako sedi na prestolu, s dugim skutom haljine, dok se dim kovitla naokolo; Jezekilj 1:26-28 prikazuje Slavu JHVH u obličju čoveka, sa blistavim gornjim delom tela i ognjenim donjim delovima, i sa sjajnom dugom oko njega; Danilo 7:9 opisuje Starca danima s odećom belom kao sneg i kosom poput čiste vune. Kada se ovakvi osobeni opisi Božjeg vidljivog obličja upotrebe za opisivanje angelomorfne figure, božanstvo može biti implicirano.”
NZ prikazuje Isusa kao onoga koji nosi fizičke odlike Božjeg vidljivog obličja:
„I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana, brata njegova, i izvede ih na goru visoku same. I preobrazi se pred njima, i zasija se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postadoše bijele kao svjetlost. I gle, javiše im se Mojsej i Ilija koji s njim govorahu. A Petar odgovarajući reče Isusu: Gospode, dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš da načinimo ovdje tri sjenice: tebi jednu, i Mojseju jednu, i jednu Iliji. Dok on još govoraše, gle, oblak sjajan zakloni ih i, gle, glas iz oblaka koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji; njega slušajte.“ Matej 17:1-5
„I obazreh se onamo da vidim glas koji govoraše sa mnom, i obazrjevši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnih, I usred sedam svijećnjaka Nekoga nalik na Sina čovječijega, obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnim. A glava njegova i kosa bijaše bijela kao bijela vuna, kao snijeg, i oči njegove kao plamen ognjeni; I noge njegove kao sjajni bakar kad se zažari u peći; i glas njegov kao huka velikih voda. I imaše u svojoj desnoj ruci sedam zvijezda, i iz usta njegovih izlažaše mač oštar s obje strane, i lice njegovo bješe kao sunce što sija u sili svojoj. I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav, i On položi desnu ruku svoju na me govoreći: Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji I Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla.“ Otkrivenje 1:12-18 – upor. Jezekilj 1:26-28; Danilo 7:9-10
Štaviše, vaskrsli Hrist javio se Pavlu u zaslepljujućoj svetlosti koja je blaženog apostola ostavila slepim tri dana,
„A Savle, još dišući prijetnjom i ubistvom na učenike Gospodnje, pristupi prvosvešteniku, I zatraži od njega poslanice u Damask za sinagoge, da ako koga nađe koji je od ovoga Puta, i ljude i žene, svezane dovede u Jerusalim. A kad putovaše i dođe blizu Damaska, iznenada obasja ga svjetlost sa neba, I padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle, Savle, zašto me goniš? A on reče: Ko si ti, Gospode? A Gospod reče: Ja sam Isus kojega ti goniš“ Dela apostolska 9:1-5
„Ljudi, braćo i oci, čujte sada moju odbranu pred vama. A kad čuše da im se jevrejskim jezikom obrati, nastade još veća tišina. I reče: Ja sam čovjek Judejac, rođen u Tarsu kilikijskom, vaspitan u ovome gradu kod nogu Gamalilovih, naučen tačno Zakonu otačkom, i bijah revnitelj Božiji kao što ste vi svi danas. Ja ovaj Put progonih do smrti vezujući i predajući u tamnice i ljude i žene, Kao što će mi posvjedočiti i prvosveštenik i sve starješine; od kojih i poslanice primih na braću u Damasku, i iđah da i one što bijahu onamo svezane dovedem u Jerusalim da budu kažnjeni. A kad iđah i približih se Damasku, dogodi mi se da iznenadno oko podne zablista oko mene velika svjetlost sa neba. I padoh na zemlju, i čuh glas koji mi govori: Savle, Savle, zašto me goniš? A ja odgovorih: Ko si ti, Gospode? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš. A oni koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i biše ustrašeni, ali ne čuše glasa koji mi govoraše. A ja rekoh: Šta da činim, Gospode? A Gospod mi reče: Ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati o svemu što ti je određeno da činiš. I pošto ja obnevidjeh od slave svjetlosti one, povedoše me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i tako uđoh u Damask.“ Dela apostolska 22:1-11
„I tako idući u Damask sa ovlašćenjem i naređenjem od prvosveštenika, U podne, care, vidjeh na putu s neba svjetlost veću od sijanja sunčanoga, koja obasja mene i one što iđahu sa mnom. A kad mi svi padosmo na zemlju, čuh glas gdje govori meni i kazuje jevrejskim jezikom: Savle, Savle, zašto me goniš? Teško ti je protiv bodila praćati se! A ja rekoh: Ko si ti, Gospode? A on reče: Ja sam Isus kojega ti goniš.“ Dela apostolska 26:12-15 – upor. 9:1-5
U svetlu toga zanimljivo je primetiti da Pavle u svojim nadahnutim poslanicama govori o Isusu kao Gospodu slave čije lice objavljuje slavu Božju:
„Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.“ 1. Korinćanima 2:8
„U njima bog ovoga svijeta oslijepi razum nevjernika, da im ne zasvijetli svjetlost Jevanđelja slave Hrista, koji je ikona Boga nevidljivoga. Jer ne propovijedamo sebe, nego Hrista Isusa, Gospoda, a sebe kao sluge vaše Isusa radi. Jer Bog koji reče da iz tame zasija svjetlost, On zasija u srcima našim radi prosvjetljenja znanja slave Božije u licu Isusa Hrista.“ 2. Korinćanima 4:4-6
Čini se prilično izvesnim da takav jezik izražava Pavlovo uverenje da vaskrsli Hrist postoji u slavnom obličju Boga, budući vidljivi izraz same Božje božanske slave – slave koja sada zrači iz Hrista i kroz Hrista u njegovom vaskrslom, besmrtnom telu.
Drugim rečima, Pavle je verovao da je Hrist u svom proslavljenom telu vidljiva fizička pojava Boga!
**
Kriterijum br. 3**
“Treće, kriterijum božanskih funkcija: da li angelomorfna figura vrši neki čin, ili činove, koji se tipično pripisuju Bogu? Postoje mnoga dela povezana s Bogom koja često izvršavaju anđeli: promisliteljska briga o kosmosu, zaštita pravednika, kažnjavanje zla, uslišavanje molitava i slične aktivnosti. Druge funkcije obično su ograničene na samog Boga: među njima su stvaranje sveta, oproštenje greha i izricanje eshatološkog suda. Pripisivanje jedne ili više ovih tipično božanskih funkcija angelomorfnoj figuri predstavlja značajnu izjavu o njenom identitetu i statusu.”
Prema NZ, Isus vrši isključive Božje funkcije, kao što su stvaranje, održavanje, suđenje, iskupljenje i opraštanje greha:
„Jer će doći Sin Čovječiji u slavi Oca svojega sa anđelima svojim, i tada će uzvratiti svakome po djelima njegovim.“ Matej 16:27
„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta.“ Matej 25:31-34
„A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:5-12
„A njoj reče: Opraštaju ti se grijesi. I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: Ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: Vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Luka 7:48-50
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu,“… „I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji.“ Jovan 5:22, 27
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 10, 14
„Jer ne osjećam ništa na svojoj savjesti, ali zato nisam opravdan; a onaj koji me sudi jeste Gospod. Zato ne sudite ništa prije vremena, dokle ne dođe Gospod, koji će i osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti namjere srca; i tada će biti svakome pohvala od Boga.“ 1. Korinćanima 4:4-5
„Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo. Znajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude, a Bogu smo poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima.“ 2. Korinćanima 5:10-11
„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:13-17
„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“… On [Otac] takođe kaže: „Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:1-3, 10-12
Međutim, da bi Gospod Isus mogao da stvori i održava celokupno stvorenje, kao i da razotkrije namere srca svakog čoveka i da svakome uzvrati po njegovim delima, Hrist mora imati sve Božje bitne atribute, kao što su večnost/bezvremenost, sveprisutnost, sveznanje i svemoć.
**
Kriterijum br. 4**
“Četvrto, kriterijum božanskog imena: da li posrednik poseduje ime Božje ili se na njega gleda kao na hipostazu božanskog imena? Božansko ime JHVH pripada samoj suštini Boga Izrailja. Stoga onoga ko je prepoznat kao nosilac tog božanskog imena treba razumeti kao onoga koji učestvuje u samom autoritetu i suštini JHVH (Izlazak 23:20-21). Kao što će biti pokazano, ovo je vrlo istaknuta ideja u prikazu jevrejskih i hrišćanskih angelomorfnih posrednika. Osim toga, treba biti osetljiv i na mogućnost da lično ime angelomorfnog posrednika podrazumeva božanski status (npr. Jahoel u Apokalipsi Avramovoj).”
NZ uči da je Otac Hristu podario svoje sopstveno ime,
„Ja sam došao u ime Oca svojega i ne primate me; ako drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti. Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite?“ Jovan 5:43-44
„I više nisam u svijetu, a oni su u svijetu, i ja dolazim tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. Dok bijah s njima u svijetu, ja ih čuvah u ime tvoje; one koje si mi dao sačuvah; i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se ispuni pismo.“ Jovan 17:11-12
To bi uključivalo imena kao što su Bog i JA JESAM,
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“… „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1, 18
„I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:28-29
„Zato vam i rekoh da ćete pomrijeti u grijesima svojim; jer ako ne povjerujete da Ja jesam, pomrijećete u grijesima svojim.“… „A Isus im reče: Kad podignete Sina Čovječijega, onda ćete doznati da Ja jesam, i da ništa sam od sebe ne činim; nego kako me nauči Otac moj, onako govorim.“… „A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam. Tada uzeše kamenje da bace na njega; a Isus se sakri, i iziđe iz hrama pa prođe između njih i tako otide.“ Jovan 8:24, 28, 58-59 – upor. 13:19; 18:4-6
Zapravo, ne bi bilo preterano reći da je, prema Jovanovom jevanđelju, Isus ime Božje koje je postalo telo.(1) Kako je jedan prilično liberalan novozavetni autor rekao u svojoj raspravi o tome kako jevrejsko gledanje na anđeoske posredničke figure i pojam božanskog zastupništva utiču na naše razumevanje novozavetnog prikaza Hrista:
“… Ime ‘Ja jesam’ koje Isus nosi jeste Očevo ime, a Otac mu ga je dao zato što je on Očev zastupnik. U Jovanovom izveštaju o Getsimanskom vrtu Isus izgovara božansko ime ‘Ja jesam’, obarajući one koji su došli da ga uhapse (Jovan 18:4-9). To čini, kako nam se kaže, da bi obezbedio oslobađanje svojih sledbenika, ispunjavajući tako ono za šta se molio u prethodnom poglavlju.
“Oznake za personifikovane božanske atribute, kao što su, na primer, ‘Ime’ i ‘Reč’, često su se u jevrejskim spisima prvog veka upotrebljavale naizmenično. Stoga, razmatrajući ova mesta koja Isusa prikazuju kao nosioca imena, gledana kroz prizmu prologa, verovatno ne bismo mnogo promašili ako bismo predložili da je autor Četvrtog jevanđelja gledao na Isusa ne samo kao na onoga koji nosi Božje ime, već kao na Božje ime ‘koje je postalo telo’. To jest, Isus i ime poistovećeni su u Jovanovom jevanđelju u daleko većoj meri nego što je to, kako izgleda, slučaj s anđelom Jahoelom u Apokalipsi Avramovoj…” (James F. McGrath, The Only True God – Early Christian Monotheism in Its Jewish Context [University of Illinois Press, Urbana and Chicago, 2009], Poglavlje 4. Monoteizam u Jovanovom jevanđelju, str. 62-63)
Za Isusa se takođe kaže da nosi Božje sopstveno lično savezno ime Jahve, koje grčki NZ zamenjuje rečju Kyrios (“Gospod”),
“Imajte među sobom isti način razmišljanja koji je bio i u Hristu Isusu, koji, iako je postojao u prirodi Boga i stoga imao isto vidljivo obličje i slavu Božju, nije smatrao da je jednakost koju je imao s Bogom [Ocem] u slavi nešto čega se treba držati po svaku cenu ili što treba iskoristiti; on je, naprotiv, sam sebe ispraznio zastrevši svoju božansku slavu i ostavivši po strani svoj nebeski položaj, da bi uzeo sam izgled i položaj roba postavši sličan ljudima. I ušavši u ljudsko postojanje, ponizio je sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti kakvom se umire na krstu. Zbog tog čina poniznosti, Bog [Otac] ga je visoko uzvisio na najviše mesto koje postoji i darovao mu ime koje je iznad svakog imena – a to je božansko ime Jahve – da bi se u ime Isusovo poklonilo u obožavanju svako koleno onih koji su na nebu, na zemlji i pod zemljom, i da bi svaki jezik ispovedio da je Isus Hrist Jahve, na slavu Boga Oca!” Filipljanima 2:5-11 (Vidi i: Carmen Christi: Obožavanje Hrista kao Boga)
Čini se izvesnim da je ime iznad svih imena, za koje se kaže da ga je Bog dao Isusu, upravo Jahve, budući da je u ovom odlomku Isus prikazan kako prima obožavanje za koje SZ kaže da će biti dato Jahveu, uz priznanje da je on jedini pravedni Bog koji spasava:
„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:21-23
To što je Isus primio ime Jahve objašnjava zašto novozavetni pisci uzimaju starozavetne tekstove koji se odnose na Jahvea i primenjuju ih na Hrista (upor. Rimljanima 10:9-13 – Joil 2:32; Jevrejima 1:10-12 – Psalam 102:25-27; 1. Petrova 2:3, 6-8 – Psalam 34:8; Isaija 8:12-14, 28:16). Ovo nam dalje pomaže da razumemo zašto apostol Pavle uzima veroispovedno ispovedanje iz Ponovljenih zakona 6:4 (poznato kao Šema) i pohrišćanjuje ga tako što Isusa poistovećuje s jednim Gospodom kojeg Šema ispoveda!
„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“
A sada obratite pažnju na to šta Pavle čini s tim:
„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:4-6
Nakon navođenja mesta na kojima blaženi apostol govori o Isusu i poistovećuje ga s Jahveom, sledeći evanđeoski naučnici pišu:
“Pored ovih mesta koja govore o Isusu kao Gospodu u kontekstima koji ga tretiraju kao božanskog Gospoda Starog zaveta, Pavle više puta govori o Bogu (Ocu) i Gospodu Isusu na načine koji podrazumevaju najtešnje moguće jedinstvo (vidi 1. Korinćanima 1:1-4, 30-31; 3:5-6, 19-20; 6:13; 7:21-24, 39-40; 9:21; 10:4-5; 12:5-6, 27-28; 15:67-58).
“U tom širem kontekstu treba da čitamo ono što je možda najupečatljivije mesto o Isusu kao Gospodu u 1. Korinćanima. Pavle izjavljuje da hrišćani znaju da ‘nema Boga osim jednoga’ (1. Korinćanima 8:4 NIV). ‘Jer čak i ako postoje takozvani bogovi, bilo na nebu bilo na zemlji (kao što ih zaista ima mnogo, „bogova“ i „gospoda“), ipak za nas postoji samo jedan Bog, Otac, od koga je sve i za koga živimo; i postoji samo jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve i kroz koga živimo’ (st. 5-6 NIV). Stih 6 bi mogao biti veroispovedanje ili ispovedanje vere koje Pavle citira ili koje je sam sastavio (prevod naš):
| Jedan Bog, Otac, od koga je sve, i mi od njega; | i | Jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve i mi kroz njega. |
“Ako judaizam ima veroispovedanje, onda su to reči iz Ponovljenih zakona 6:4-5, poznate kao Šema (što znači ‘čuj’, prva reč tog stiha): ‘Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš, Gospod je jedan. Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom’ (ESV). Septuaginta je poslednji deo stiha 4 prevela: ‘Gospod Bog naš jedan je Gospod’ (kurios heis). U judaizmu prvog veka tvrdnje o ‘jednom Bogu’ i ‘jednom Gospodu’ bile su sinonimne i odnosile su se na isto božansko biće, JHVH, Boga patrijaraha, Mojsija i proroka. Isus je potvrdio Šemu kao prvu i najveću zapovest (Matej 22:36-38; Marko 12:28-30; upor. Luka 10:25-28), i u tom pogledu njegovo gledište bilo je u glavnom toku judaizma.
“Pavle i drugi novozavetni pisci odjekuju Šemu kada tvrde da je Bog jedan ili da postoji jedan Bog (Rimljanima 3:30; 1. Korinćanima 12:6; Galatima 3:20; Efescima 4:6; 1. Timoteju 2:5; Jakovljeva 2:19). Jevreji bi, međutim, isto tako sigurno razumeli Pavlovu tvrdnju o ‘jednom Gospodu’ (naročito izrečenu u istom dahu s tvrdnjom o ‘jednom Bogu’) kao odjek Šeme – ali s jednim potencijalno šokantnim obrtom: on tog ‘jednog Gospoda’ poistovećuje s Isusom Hristom.” (Robert M. Bowman Jr. & J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], Deo 3: Ime iznad svakog imena – Isus deli imena Božja, Poglavlje 13. On je Gospod, str. 165-166)
Sledeći liberalni novozavetni naučnik slaže se da je 1. Korinćanima 8:6 u suštini „pohrišćanjenje“ monoteističkog veroispovedanja Izrailja:
24.2. 1. Kor. 8.6. Naširoko se smatra da je ovaj stih Pavlov citat, pa stoga vrlo verovatno i najranija izjava verovanja u Hristovo predpostojanje… Očigledno je da u stihu 6 zaista postoje pretpavlovski i prehrišćanski elementi. Ispovedanje da je Bog jedan jasno je jevrejsko (upor. naročito Ponovljeni zakoni 6:4; Jakovljeva 2:19); ispovedanje ‘Isus je Gospod’ Pavlu je naročito drago, ali je zasigurno bilo karakteristično i za helenističko hrišćanstvo nezavisno od Pavla (Rimljanima 10.9; 1. Korinćanima 12.3; Efescima 4.5; Filipljanima 2.11); a upotreba predloga ‘od’, ‘kroz’ i ‘ka’ kada se govori o Bogu i kosmosu (‘sve stvari’) bila je raširena u antičkom svetu i tipično stoička. Ali ne postoji stvarna paralela Pavlovoj formulaciji (čak ni 1. Timoteju 2.5), i meni se čini verovatnijim da je Pavle sam sastavio te ranije i raširene elemente kao odgovor na situaciju s kojom se suočio u Korintu…
Tako on polazi od zajedničke osnove osnovne monoteističke vere (‘Postoji jedan Bog, Otac’); najpre dodaje ‘od koga (dolazi) sve’, tvrdnju koja bi Korinćanima bila poznata i s kojom bi se bez sumnje složili; ali zatim dodaje i ‘i mi ka njemu’ ili ‘od koga postojimo’ (RSV). Potom tome pridodaje osnovno ispovedanje helenističkog ili neznabožačkog hrišćanstva: ‘Isus Hrist je Gospod’. Ali s tim čini tri upečatljive stvari. Prvo, tvrdi da je i Hrist Gospod jedan; time deli Šemu (Ponovljeni zakoni 6.4), jevrejsko ispovedanje monoteizma, između Boga Oca i Hrista Gospoda, na način koji nema ranije paralele. Drugo, dodaje ‘kroz koga (je došlo) sve’; time deli i uobičajeniju stoičku formulaciju između jednoga Boga (‘od njega’, ‘ka njemu’) i jednoga Gospoda (‘kroz njega’; nasuprot Rimljanima 11.36), na način koji najbolju paralelu ima u jevrejskoj tradiciji Mudrosti (kao što smo videli). Treće, ponovo dodaje ukazivanje na sebe i na svoje čitaoce – ‘mi (postojimo) kroz njega’ – koristeći isti predlog kao u prethodnoj frazi. (James D. G. Dunn, Christology in the Making: A New Testament Inquiry into the Origins of the Doctrine of the Incarnation [Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids MI: drugo izdanje, 1996], VI. Mudrost Božja, 24. Hrist kao Mudrost kod Pavla, str. 179-181)
Dunn odmah naglašava da Pavlovo deljenje Šeme između Oca i Sina ne podriva apostolovu privrženost monoteizmu:
(d) Možda bi trebalo da 1. Korinćanima 8:6 posmatramo kao produžetak misli iz 1. Korinćanima 1-2. Kao što tamo tvrdi da je raspeti Hristos onaj koji ispunjava Božji plan spasenja, koji otelovljuje Božju mudrost, tako ovde tu misao proširuje da bi zapravo ustvrdio da je Božji plan spasenja neprekinut sa njegovom silom u stvaranju. Ovde bi ‘ludost’ za neznabošce bila to što je on stvaranje i spasenje tako tesno sjedinio (rušeći helenistički dualizam između duha i materije; upor. 6:12-20). A ‘kamen spoticanja’ za Jevreje bilo bi to što jedno Gospodstvo Božje (Ponovljeni zakoni 6:4) mora da se deli sa raspetim Hristom. Pavle time ne napušta svoj monoteizam (a izgleda da nigde drugde ne prepoznaje takvu napetost u svojoj potvrdi Isusovog Gospodstva – Rimljanima 15:6; 1. Korinćanima 15:24-28; 2. Korinćanima 1:2; 11:31; Efescima 1:3, 17; Kološanima 1:3; čak i Filipljanima 2:11, „je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“), pa onda verovatno mora nameravati nešto isto tako i u 1. Korinćanima 1 – Hristos koji, zato što je sada Gospod, sada učestvuje u Božjoj vladavini nad stvorenjem i nad vernicima, i stoga je njegovo Gospodstvo nastavak i najpuniji izraz Božje sopstvene stvaralačke sile… (Isto, str. 181)
Na drugom mestu Dunn piše:
“U zapanjujućoj adaptaciji Šeme (Ponovljeni zakoni 6:4) Pavle gospodstvo jednoga Boga pripisuje Isusu Hristu. Pa ipak, njegovo ispovedanje da je Bog jedan ostaje potvrđeno. Očigledno se Hristovo gospodstvo nije shvatalo kao ikakva uzurpacija ili zamena Božjeg autoriteta, već kao njegov izraz. Jedan Gospod svedoči o jednome Bogu. Ovo se povezuje i sa Filipljanima 2:10-11. Kao što je gore napomenuto, sveopšte ispovedanje Isusovog gospodstva shvata se kao proslavljanje Boga Oca…
“Jedino očigledno razrešenje napetosti koju stvara Pavlov govor o Isusu kao Gospodu jeste, dakle, da se sledi logika koju sugeriše njegovo primenjivanje tekstova o Jahveu na Isusa kao Gospoda… To jest, Isusovo gospodstvo jeste status koji mu je Bog dodelio, udeo u njegovom autoritetu. Nije da se Bog povukao u stranu a Isus preuzeo. Pre je reč o tome da je Bog svoje gospodstvo podelio sa Hristom, a da ono nije prestalo da bude jedino Božje.
“U tom svetlu postaje malo iznenađujuće to što Pavle podjednako može reći „sudu Hristovom“ (Rimljanima 14:10) i, na ravnopravan način, „sudu Hristovom“ (2. Korinćanima 5:10). Hristos se predstavlja kao onaj koji dela kao Božji predstavnik. U poslednji dan Bog će suditi tajne ljudskog roda „kroz Isusa Hrista“ (Rimljanima 2:16). Drukčije rečeno, Gospod će pri svom dolasku „će i osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti namjere srca“; ali pohvala koja iz toga proističe biće od Boga (1. Korinćanima 4:5). Slično tome, Pavlov govor o ‘danu Gospodnjem’ očigledno je oblikovan prema tradicionalnom eshatološkom očekivanju. Ali Pavle je to očito posmatrao kao usredsređeno na Hrista. Otuda varijacije: ‘dan Gospoda našega Isusa Hrista’, ‘dan Gospodnji’, ‘dan Isusa Hrista’, ‘dan Hristov’. U Hristu Božja namera dostiže svoj vrhunac. Slično tome, u Rimljanima 11:26 nada u konačnog izbavitelja (Isaija 59:20) prenosi se sa Jahvea na Hrista, mada je u preostalim stihovima pažnja usmerena isključivo na Boga (Rimljanima 11:28-36). Ovo hristologizovanje tradicionalne teističke eshatologije najbolji je primer jedne difuznije pojave u kojoj ‘govor o Bogu’ postaje implicitno hristološki, a da hristologija pri tom ne prestaje da bude teocentrična.
“U svemu tome jasno je da su Pavlovo razumevanje Božje namere i Božjeg otkrivenja radikalno izmenjeni, ali ne i njegovo razumevanje Boga kao jednoga i konačno suverenoga. Isus kao Gospod učestvuje u tom suverenitetu i vrši ga bar delimično. Ako se bar uzvišeni Hristos shvata kao Božji vicekralj, nije jasno na šta se svodi ono podrazumevano ‘više od (vicekralja)’.” (Dunn, The Theology of Paul The Apostle [William B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, MI: izdanje u mekom povezu, 2006], Poglavlje 4. Jevanđelje Isusa Hrista, 10. Vaskrsli Gospod, 10.5 Isus kao Bog?, str. 253, 254-255; podvlačenje naše)
Dakle, jasno je da je prema Novom zavetu Isus Jahve, iako on nije Otac (niti Sveti Duh).
**
Kriterijum br. 5**
“Peto, kriterijum Božanskog poštovanja: Da li je angelomorfna figura predmet nekog oblika poštovanja? Ograničeni smo na književne dokaze, koji obično ne otkrivaju religijsku praksu neke grupe u pogledu poštovanja anđela. Ipak, nekoliko tekstualnih pojedinosti može ukazivati na poštovanje. Da li se prema angelomorfnoj figuri pokazuje držanje kakvo priliči obožavanju? Da li mu se prinose hvala i molitva (njemu samome ili zajedno sa Bogom)? Da li angelomorfna figura prihvata ili odbija poštovanje? Da li njegovo ime dobija kultski status uporedo sa Božanskim Imenom? Treba imati na umu da u ovim tekstovima može postojati različit stepen poštovanja.”
Jedna od stvari za koje jevrejsko Sveto pismo kaže da ih samo Bog može činiti jeste to da čuje molitve svega svog naroda.
„U tebi je uzdanje, Bože, tebi pripada hvala na Sionu, i tebi se izvršuju zavjeti. Ti slušaš molitvu; k tebi dolazi svako tijelo.“ Psalam 65:1-2
„Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate. Tada ćete me prizivati i ići ćete i molićete mi se, i uslišiću vas. I tražićete me, i naći ćete me kad me potražite svijem srcem svojim.“ Jeremija 29:11-13
U svetlu toga zaista je zapanjujuće otkriti da Isus podstiče svoje sledbenike da se mole neposredno njemu i u njegovo ime!
„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14
Isus obaveštava svoje učenike da će moći da čine veći broj dela nego što ih je on činio dok je bio na zemlji, jer se on vraća Ocu. Isusova poenta jeste da će, kada se vrati u Očevo nebesko prisustvo, lično odgovarati na sve molitve koje mu budu upućene u njegovo ime i da će osposobiti svoje učenike da čine više dela nego što ih je on sam činio.
Drugim rečima, Isus tvrdi da je u stanju da odgovori na sve molitve i da osposobi druge da čine silna dela u njegovo slavno ime. To pokazuje da je Hristos sveprisutan, sveznajući i svemoguć — a sve su to božanska svojstva koja pripadaju isključivo Bogu!
Kao da to nije dovoljno zapanjujuće, umesto da učenike podstakne da se mole u ime Oca ili na osnovu Očevog autoriteta, Isus ih izričito poziva da se mole njemu, u njegovo sopstveno ime i na osnovu njegovog sopstvenog autoriteta!
U Delima apostolskim nalazimo nekoliko primera hrišćana koji se mole svome vaskrslom Gospodu:
„Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti Do dana kada se vaznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra,“ (hous exelexato). „Kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim istinitim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o Carstvu Božijemu. S njima boraveći zapovjedi im da se ne udaljuju iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje Oca, koje čuste, reče, od mene; Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim ne dugo poslije ovih dana. Onda oni koji bijahu sabrani pitahu ga govoreći; Gospode“ (Kyrie)„hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo? A on im reče: Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti, Nego ćete primiti silu kada siđe Sveti Duh na vas; i bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ … „Treba, dakle, od ovih ljudi koji su bili zajedno s nama za sve vrijeme otkako među nas dođe i iziđe od nas Gospod Isus,“ (ho kyrios ‘Iesous) „Počevši od krštenja Jovanova do dana kada se uznese od nas, da jedan od ovih bude s nama svjedok njegovog vaskrsenja.“ … „I pomolivši se“ (proseuxamenoi) „rekoše: Ti, Gospode“ (Kyrie)„poznavaoče srdaca sviju“ (kardiognosta panton)„pokaži jednoga od ove dvojice koga si izabrao,“ (exelexo) „Da primi udjel ove službe i apostolstva, iz kojeg ispade Juda, da ide na mjesto svoje. I baciše kocke za njih, i pade kocka na Matiju, i bi pribrojan Jedanaestorici apostola.“ Dela apostolska 1:1-8, 21-22, 24-26
Prvi hrišćani ne samo da su se molili Isusu, već su i ispovedali da je on Onaj koji poznaje srca svih ljudi — nešto što su takođe pripisivali Bogu!
„I Bog, koji poznaje srca“ (kai ho kardiognostes theos), „posvjedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama“ Dela apostolska 15:8
Vernici bi se Isusu molili i u času svoje smrti, i molili bi ga da oprosti onima koji ih progone:
„I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:59-60
Stefan se molio uzvišenom i vaskrslom Gospodu na isti način na koji se psalmista u nastavku molio Jahveu!
„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5
Štaviše, Stari zavet uči da sva zemlja mora da obožava Jahvea i da mu peva hvale:
„Poklikni Bogu, sva zemljo! Zapjevajte slavu imenu njegovu, dajte mu hvalu i slavu. Recite Bogu: Kako si strašan u djelima svojim! Zbog velike sile tvoje laskaju ti neprijatelji tvoji. Sva zemlja nek se pokloni tebi i poje tebi, neka poje imenu tvojemu.“ Psalam 66:1-4
„Nema među bogovima takvoga kakav si ti, Gospode, i nema djela takvijeh kakva su tvoja. Svi narodi, koje si stvorio, doći će i pokloniti se pred tobom, Gospode, i slaviti ime tvoje. Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 86:8-10
„I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod.“ Isaija 66:23
„I ko god ostane od svijeh naroda koji dođu na Jerusalim, svak će dolaziti od godine do godine da se pokloni Caru Gospodu nad vojskama i da praznuje praznik sjenica. I ako koji od plemena zemaljskih ne bi došli u Jerusalim da se poklone Caru Gospodu nad vojskama, na njih neće biti dažda“ Zaharija 14:16-17
Pa ipak, prema Novom zavetu svi pravi vernici se podstiču da pevaju himne i psalme Isusu!
„I ne opijajte se vinom, u čemu je razvrat, nego se ispunjavajte Duhom, Govoreći među sobom u psalmima i himnama i pjesmama duhovnim, pjevajući i pojući Gospodu u srcu svome; Zahvaljujući svagda za sve Bogu i Ocu u ime Gospoda našega Isusa Hrista, Pokoravajući se jedan drugome u strahu Božijem.“ Efescima 5:18-21
Novi zavet takođe beleži slučajeve u kojima je Isus primao obožavanje od ljudi i od zlih duhova:
„A u četvrtu stražu noći otide k njima Isus hodeći po moru. I vidjevši ga učenici gdje ide po moru, uznemiriše se govoreći: To je utvara; i od straha povikaše. A Isus im odmah reče govoreći: Ne bojte se, ja sam“ (ego eimi) „ne plašite se! A Petar odgovarajući reče mu: Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi. A on reče: Hodi! I izišavši iz lađe, Petar iđaše po vodi da dođe Isusu. No videći jak vjetar uplaši se, i počevši tonuti, povika govoreći: Gospode, spasi me! I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga, i reče mu: Malovjerni, zašto posumnja? I kad uđoše u lađu, presta vjetar. A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:25-33
„A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se.“… „A Jedanaest učenika otidoše u Galileju, na goru kuda im je zapovijedio Isus. I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a neki posumnjaše.“ Matej 28:9, 16-17
„Jer mnoge iscijeli, tako da navaljivahu na njega koji imahu rane da ga se dotaknu. I nečisti duhovi kad god bi ga vidjeli, pripadahu k njemu i vikahu govoreći: Ti si Sin Božiji. I mnogo im prijećaše da ga ne razglašavaju.“ Marko 3:10-12
„A kad on iziđe na zemlju, srete ga neki čovjek iz grada u kome bijahu demoni dugo vremena, i u haljine ne oblačaše se, i ne življaše u kući, nego u grobovima. A kad vidje Isusa, uzviknuvši pade pred njim i iz svega glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Boga Višnjega? Molim te, ne muči me! Jer on zapovjedi duhu nečistome da iziđe iz čovjeka; jer ga mučaše mnogo godina, i vezivahu ga verigama i lancima čuvajući ga, i kidaše veze, i tjeraše ga demon po pustinjama. A Isus ga zapita govoreći: Kako ti je ime? A on reče: Legion; jer mnogi demoni bijahu ušli u njega. I moljahu ga da im ne zapovjedi da idu u bezdan.“ Luka 8:27-31
Zapanjujuće je da sâm Bog zapoveda svim svojim anđelima da obožavaju njegovog Sina!
„I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ Jevrejima 1:6
Još zapanjujuća je činjenica da nadahnuti hrišćanski spisi objavljuju da svako stvorenje mora i da će naposletku obožavati Hrista, ukazujući mu potpuno istu čast koja treba da se ukazuje Jahveu Bogu!
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11
„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14
Sledeći silogizam trebalo bi jasnije da pokaže kako rano hrišćansko poštovanje Isusa snažno utvrđuje njegovo apsolutno božanstvo:
- Prema Starom zavetu, jedini legitimni primalac kultskog obožavanja, koje uključuje molitve, pesme, himne itd., jeste Jahve Bog.
- Novi zavet uči da je Isus legitimni primalac kultskog obožavanja.
- Dakle, Isus je Jahve Bog (a ipak nije ni Otac ni Sveti Duh).
James Dunn nam dalje pomaže da uvidimo zašto je takvo rano hrišćansko poštovanje Isusa toliko značajno:
(c) značaj poštovanja koje se ukazuje uzvišenom Hristu. Sama upotreba reči kyrios za Hrista sugeriše da je poštovanje zaista bilo ukazivano uzvišenom Gospodu u najranijem hrišćanskom bogosluženju. Sasvim izvesno postoje dokazi da je Isus prizivan ili moljen u hrišćanskom bogosluženju i molitvi. 1. Korinćanima 1:2 i Rimljanima 10:13 pokazuju da su se vernici od vrlo ranog vremena identifikovali kao ‘oni koji prizivaju ime Gospoda (Isusa Hrista)’. Kao što je već napomenuto, 1. Korinćanima 16:22 očigledno je već dobro ustaljen priziv, ustanovljen i sačuvan na aramejskom: ‘Maranatha (Dođi, Gospode naš!)’. A Pavle svedoči da je i sam ‘tri puta molio Gospoda’ da mu se ukloni trn u telu (2. Korinćanima 12:8). Implikacija bar ovog poslednjeg jeste da je uzvišeni Gospod mogao da izvede promenu u Pavlovim ličnim okolnostima. Po značaju je slično i to kako se u uobičajenom obliku Pavlovog pozdrava govori o ‘Bogu Ocu našemu i Gospodu Isusu Hristu’ kao zajedničkim darodavcima milosti i mira. Završni blagoslovi isto tako pretpostavljaju zajednički autoritet, naročito 1. Solunjanima 3:11-13: ‘„A sam Bog i Otac naš i Gospod naš Isus Hristos da upravi put naš k vama. A vas Gospod neka obogati i preispuni ljubavlju jednih prema drugima“’ Sve ovo je u najmanju ruku saglasno sa visokom hristologijom Isusa kao veoma uzvišenog Gospoda. (James D. G. Dunn, The Theology of Paul The Apostle, str. 257-258; podvlačenje naše)
128. Usmeravanje nečijeg puta jeste božanski prerogativ (Bruce, 1 and 2 Thessalonians 71, s pozivom na Psalam 32:8; 37:23; Priče Solomonove 3:6b; 16:9). Zapaziti takođe 2. Korinćanima 13:14: ‘„Blagodat Gospoda našeg Isusa i ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha neka bude sa svima vama.“’; i 2. Solunjanima 2:16. Davis, Name 153, napominje da ‘nema primera takve binitarne molitve unutar predhrišćanskog monoteizma’. (Isto, str. 258; podvlačenje naše)
**
Zaključak**
Nakon što je izložio ovih pet kriterijuma, Gieschen piše:
“Prisustvo jednog ili više od ovih pet kriterijuma u nekom tekstu može ukazivati na to da se za angelomorfnu posredničku figuru smatralo da deli Božji status, autoritet i prirodu…”
Pošto Novi zavet svih pet ovih kriterijuma pripisuje Isusu, ne ostaje apsolutno nikakva sumnja da su prvi hrišćani — od kojih je većina bila jevrejskog porekla — verovali da je Isus Bog. Činjenica da svi najraniji hrišćanski dokumenti koji su do nas došli iz prvog veka nove ere odlučno objavljuju da Isus u potpunosti deli Božji status, autoritet i prirodu trebalo bi da uznemiri muslimane i druge grupe koje poriču božanstvo Hrista. Uostalom, najraniji i najpouzdaniji istorijski podaci o počecima hrišćanstva nedvosmisleno pokazuju da verovanja takvih zastranjenih grupa nisu delili ni Isus ni njegovi najraniji sledbenici. Naprotiv, dokumentacija dokazuje da su prvi hrišćani verovali ono što savremeni konzervativni hrišćani koji veruju Bibliji potvrđuju o Hristu, tj. da je Isus božanski Sin Božji koji je postao telo da bi nas iskupio od naših grehova umirući na krstu i telesno vaskrsnuvši iz mrtvih trećega dana.
Amin! Dođi, Gospode Isuse, dođi! Ispovedamo da si ti večni Sin Božji koji je postao čovek radi našeg spasenja. Volimo te i obožavamo te, o Suvereni Gospode slave i vaskrsli Care vekova! Amin.
Dodatak: Kritika procene Pavlovog obožavanja Hrista koju daje James D. G. Dunn
Napomene
(1) Ako je Isus zaista ovaploćeno Ime Božje, onda to podrazumeva da je Hristos oduvek otelovljavao Božansko Ime. To potvrđuje i činjenica da se za Isusa kaže da je bio Bog čak i pre nego što je stvaranje bilo dovedeno u postojanje kroz njegovo posredništvo (upor. Jovan 1:1-3). U svetlu toga, ne treba da shvatimo da se davanje Imena Sinu dogodilo u nekom određenom trenutku u vremenu, budući da je on oduvek postojao kao Bog. Pre bi iz toga trebalo da razumemo da Ime koje Sin večno nosi potiče od Ličnosti Oca, koji je Izvorište ili Izvor božanstva. Drugim rečima, Otac je Onaj od koga božanska suština i svojstva teku i potiču, a u njima Sin i Duh potpuno učestvuju usled svog večnog odnosa sa Ocem. To je ono što će kasniji teolozi nazvati večnim rađanjem Sina i večnim ishođenjem Svetoga Duha.