Isus Hristos – sveznajući Gospod slave! 2. deo
Jesus Christ – The Omniscient Lord of Glory! Pt. 2
Nastavljamo naš odgovor na Zaatarijevo „pobijanje“ mog temeljnog opovrgavanja. Ovde ćemo detaljno razmotriti odlomke iz Jovanovog jevanđelja koji govore o sveznanju Gospoda Isusa, kako bismo pokazali da ti odlomci znače upravo ono što kažu.
Ispitivanje Isusovog sveznanja u svetlu Jovanovog korpusa
Prema Zaatariju, sledeće izjave:
„Rekoše mu učenici njegovi: Eto sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš. Sada znamo da sve znaš.“ (hoti oidas panta), „i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe. Isus im odgovori: Sada li vjerujete?“ Jovan 16:30-31
„Reče mu treći put: Simone Jonin, voliš li me? Petar se ožalosti što mu reče treći put: voliš li me? I reče mu: Gospode, ti sve znaš“ (kyrie, panta su oidas); „ti znaš“ (su ginoskeis) „da te volim. Reče mu Isus: Napasaj ovce moje.“ Jovan 21:17
ne dokazuju da je Isus sveznajući, budući da reč za „sve“ ili „sve stvari“ (pas) ne mora nužno da znači sve ili sve stvari.
Problem sa takvom tvrdnjom jeste u tome što Zaatari zanemaruje činjenicu da Jovan koristi sličan jezik kada opisuje Božje znanje:
„I po tome znamo da smo od istine, i uspokojićemo pred njim srca svoja: Jer ako nas osuđuje srce, Bog je veći od srca našeg i zna sve.“ (kai ginoskei panta). 1. Jovanova 3:19-20
A isto čini i apokrifna jevrejska književnost:
„Ko uziđe na nebo, i zadobio je (premudrost) i snese je sa oblaka? Ko pređe s one strane mora i nađe je, i donese je čistiju od zlata? Nema ga koji poznaje put njen i koji pamti staze njene.“ (alla ho eidos ta panta) „No koji sve znade, nju poznaje, pronađe je rasuđivanjem svojim.“ Varuh 3:29-32
Dakle, ako pas ne mora nužno da znači da Isus zna sve, onda ni Bog ne zna sve, budući da nadahnuti pisac i pojedini jevrejski izvori upotrebljavaju gotovo istovetan jezik da opišu obim znanja i Boga i Hrista.
Štaviše, Zaatari nije obratio pažnju na tačne reči Isusovih sledbenika, koji rekoše:
„Rekoše mu učenici njegovi: Eto sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš. Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe.“ Jovan 16:29-30
Učenici ne samo da su verovali da Isus zna sve, nego su i zaključili da više nema potrebe da mu iko postavlja pitanja. Poenta je u tome da više nema potrebe ispitivati Isusa kako bi se proverilo njegovo znanje, jer su sada uvereni da on zaista zna sve.
Da to kažemo drugačije, kako Zaatari ne bi promašio suštinu: pitanja nisu postavljana radi učenja, nego da bi se videlo da li Isus zna o čemu govori. A pošto su konačno spoznali da je Isus sveznajući, bilo bi uzaludno i nepotrebno dalje ga ispitivati.
Ovo je slično načinu na koji je Isus ispitivao verske vlasti:
„A kada se sabraše fariseji, upita ih Isus Govoreći: Šta mislite za Hrista? Čiji je sin? Rekoše mu: Davidov. Reče im: Kako, dakle, David njega u Duhu naziva Gospodom govoreći: Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim? Kada, dakle, David naziva njega Gospodom, kako mu je sin? I niko mu ne mogaše odgovoriti ni riječ; niti smjede ko od toga dana da ga zapita više.“ Matej 22:41-46
Hristova pitanja imala su svrhu da razotkriju neznanje njegovih verskih protivnika. Njegovo ispitivanje pokazalo je narodu da oni koje su smatrali upućenima u Božje stvari to zapravo nisu bili, jer nisu poznavali Sveto pismo.
Otuda su učenici, govoreći da Isusa više ne treba ispitivati, jednostavno ponovo potvrdili svoje uverenje da je Hristos zaista sveznajući.
Osim toga, u ovom jevanđelju postoje i dodatni pokazatelji koji dalje potvrđuju da je Isus zaista znao sve. Na primer, rečeno nam je da je Isus poznavao sve ljude i znao šta je u čoveku:
„A kada bješe u Jerusalimu o prazniku Pashe, mnogi vjerovaše u ime njegovo videći znake njegove koje činjaše. A sam Isus ne povjeravaše sebe njima, jer ih je on znao sve.“ (dia to auton ginoskein pantas) „I ne trebaše da mu ko svjedoči za čovjeka; jer sam znadijaše šta bješe u čovjeku.“ Jovan 2:23-25
Isus je takođe znao šta ljudi govore ili misle u sebi, kao što je unapred znao ko istinski veruje a ko ne:
„Tada mnogi od učenika njegovih, čuvši to, rekoše: Ovo je tvrda besjeda. Ko je može slušati? A Isus, znajući u sebi da učenici njegovi ropću zbog toga, reče im: Zar vas ovo sablažnjava? A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio? Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja govorim duh su i život su. Ali ima među vama nekih koji ne vjeruju. Jer znađaše Isus od početka koji su to što ne vjeruju, i ko će ga izdati.“ Jovan 6:60-64**(1)**
U jednom slučaju Hristos je do u pojedinosti poznavao lični život jedne žene:
„Reče joj Isus: Idi, zovi muža svojega, i dođi ovamo. Odgovori žena i reče: Nemam muža. Reče joj Isus: Dobro kaza: nemam muža; Jer si pet muževa imala, i sada koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala.“ Jovan 4:16-18
Znao je i da je njegov prijatelj Lazar umro, iako telesno nije bio prisutan na mestu njegove smrti:
„Ovo kaza, i potom im reče: Lazar, prijatelj naš, zaspao je, no idem da ga probudim. Onda rekoše učenici njegovi: Gospode, ako je zaspao, ustaće. A Isus im bješe rekao za smrt njegovu, oni pak mišljahu da govori o počinku sna. Tada im Isus reče otvoreno: Lazar umrije. I milo mi je zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete; nego hajdemo njemu.“ Jovan 11:11-15
Naposletku, Isus je prorekao svoje izdajstvo jezikom koji podseća na način na koji Stari zavet opisuje Božje znanje:
„Reče mu Isus: Okupani nema potrebe šta da pere osim nogu, jer je sav čist; i vi ste čisti, ali ne svi. Jer znađaše izdajnika svojega, zato reče: Niste svi čisti.“ … „Ne govorim o svima vama; ja znam koje izabrah“ (ekelekamen); „nego da se ispuni Pismo: Koji sa mnom hljeb jede, podiže petu svoju na mene. Od sada vam govorim prije nego se zbude, da, kada se zbude, vjerujete da Ja jesam.“ (hina pisteusete hotan genetai hoti ego eimi). „Zaista, zaista vam kažem: Koji prima onoga koga pošaljem, mene prima; a ko prima mene, prima Onoga koji me je poslao. Rekavši ovo Isus se uzbudi duhom, i posvjedoči i reče: Zaista, zaista vam kažem: jedan od vas izdaće me. Onda se učenici zgledahu među sobom, i bijahu u nedoumici o kome govori. A jedan od učenika njegovih, koga Isus ljubljaše, bješe naslonjen na naručje Isusovo. Njemu, dakle, Simon Petar dade znak da upita ko bi to bio o kome govori. A ovaj, naslonivši se na prsa Isusova, reče mu: Gospode, ko je to? Isus odgovori: Onaj je kome ja umočivši zalogaj dam. I umočivši zalogaj, dade Judi Simonovom Iskariotskom. I po zalogaju tada uđe u njega satana. Onda mu reče Isus: Što činiš, čini brže. A ovo ne razumjede niko od onih što bijahu za trpezom zašto mu reče. A neki mišljahu, budući da u Jude bješe kesa, da mu Isus reče: Kupi što nam treba za praznik; ili da dade štogod siromasima.“ … „Reče mu Simon Petar: Gospode, kuda ideš? Isus mu odgovori: Kuda ja idem ne možeš sada ići za mnom, ali ćeš poslije poći za mnom. Petar mu reče: Gospode, zašto sad ne mogu ići za tobom? Život svoj položiću za tebe. Odgovori mu Isus: Život li ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista ti kažem: neće pijetao zapjevati dok me se triput ne odrekneš.“ Jovan 13:10-11, 18-29, 36-38
Uporedite Isusove reči sa sledećim starozavetnim tekstom:
„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah“ (ekelekamen): „da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja“ (hina gnote kai pisteusete kai sunete hoti ego eimi): „prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja.“ Isaija 43:9-11
Dakle, kao što je Jahve izabrao Izrael, tako je i Isus izabrao učenike. I kao što je Jahvino poznavanje budućnosti trebalo da pokaže njegovom narodu da je on JA JESAM, tako je i Isusovo proricanje imalo svrhu da uveri njegove učenike da je i on veliki JA JESAM!
Potkrepljujući dokazi
Jovan nije jedini nadahnuti pisac koji svedoči da je Isus sveznajući. U prvom delu našeg pobijanja izneli smo dokaze iz Marka kako bismo pokazali da su i sinoptička jevanđelja učila ovu istinu. Ovde bismo želeli da iznesemo još neke dokaze koji pokazuju da je to dosledno učenje čitavog Novog zaveta.
Prvi primer dolazi iz nadahnute knjige Dela apostolskih:
„Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus“ (ho Iesous) „i tvoriti i učiti Do dana kada se vaznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra,“ (tois apostolois … hous ekelekato). „Kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim istinitim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o Carstvu Božijemu. S njima boraveći zapovjedi im da se ne udaljuju iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje Oca, koje čuste, reče, od mene; Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim ne dugo poslije ovih dana. Onda oni koji bijahu sabrani pitahu ga govoreći; Gospode,“ (kyrie), „hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo?“ … „I u te dane ustade Petar između učenika, – a bijaše naroda na okupu oko sto dvadeset duša, – i reče: Ljudi braćo, trebalo je da se izvrši ono Pismo što proreče Duh Sveti ustima Davidovim za Judu, koji bješe predvodnik onih što uhvatiše Isusa; Jer se brojaše s nama i bijaše primio udjel službe ove. On, dakle, steče njivu od plate nepravedne, i strmoglavivši se puče po srijedi, i prosu se sva utroba njegova. I to postade znano svima koji žive u Jerusalimu, tako da se ta njiva prozva njihovim jezikom Akeldama, što znači: njiva krvi. Jer je napisano u knjizi Psalama: Da bude dvor njegov pust, i da ne bude nikoga ko bi živio u njemu; i: Episkopstvo njegovo da primi drugi. Treba, dakle, od ovih ljudi koji su bili zajedno s nama za sve vrijeme otkako među nas dođe i iziđe od nas Gospod Isus,“ (ho kyrios Iesous) „Počevši od krštenja Jovanova do dana kada se uznese od nas, da jedan od ovih bude s nama svjedok njegovog vaskrsenja. I postaviše dvojicu: Josifa zvanog Varsava, koji bi nazvan Just, i Matiju. I pomolivši se rekoše: Ti, Gospode, poznavaoče srdaca sviju,“ (su kyrie kardiognosta panton), „pokaži jednoga od ove dvojice koga si izabrao,“ (ekelekto) „Da primi udjel ove službe i apostolstva, iz kojeg ispade Juda, da ide na mjesto svoje. I baciše kocke za njih, i pade kocka na Matiju, i bi pribrojan Jedanaestorici apostola.“ Dela apostolska 1:1-6, 15-26
Iz konteksta je očigledno da je Gospod kome su se učenici molili Gospod Isus, upravo Onaj koji ih je izabrao i od koga su sada tražili da otkrije Judinog zamenika. Ono što ovo čini prilično zapanjujućim jeste to da se prvi hrišćani – od kojih su svi bili Jevreji – nisu samo molili vaskrslom Gospodu, nego su i verovali da on poznaje srca svih ljudi! Prema samim Delima apostolskim, to je znanje koje pripada Bogu!
„A poslije mnogog razmatranja ustade Petar i reče im: Ljudi braćo, vi znate da Bog od prvih dana izabra među nama da iz mojih usta čuju neznabošci riječ Jevanđelja i da vjeruju. I Bog, koji poznaje srca,“ (kai ho kardiognostes theos) „posvjedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama,“ Dela apostolska 15:7-8
I druge novozavetne knjige se slažu:
„A takođe nam i Duh pomaže u našim nemoćima; jer ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh se moli za nas uzdisajima neizrecivim. A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete.“ Rimljanima 8:26-27**(2)**
Otuda su prvi hrišćani jevrejskog porekla obožavali Isusa i priznavali da je on Gospod koji zna sve!
Naši sledeći primeri dolaze iz jevanđelja po Mateju i po Luki, od kojih oba tvrde da je Isus znao misli ljudskih srca:
„A fariseji čuvši to rekoše: Ovaj drugačije ne izgoni demone do pomoću Veelzevula, kneza demonskog. A Isus, znajući misli njihove, reče im: Svako carstvo koje se razdijeli samo u sebi, opustjeće; i svaki grad ili dom koji se razdijeli sam u sebi, neće se održati.“ Matej 12:24-25
„A dogodi se i u drugu subotu da on uđe u sinagogu i učaše, i bješe ondje čovjek kome desna ruka bješe suha. Motrahu pak na njega književnici i fariseji neće li u subotu iscijeliti, da bi našli optužbu protiv njega. A on znađaše pomisli njihove, i reče čovjeku koji imaše suhu ruku: Ustani i stani na sredinu! A on podigavši se stade. A Isus im reče: Zapitaću vas: Šta treba u subotu: dobro činiti ili zlo činiti? Dušu spasti ili pogubiti? A oni ćutahu. I pogledavši na sve njih, reče mu: Pruži ruku svoju. A on učini tako; i ruka mu posta zdrava kao i druga. A oni se napuniše bezumlja, i govorahu među sobom šta bi učinili Isusu.“ Luka 6:6-11
„A uđe pomisao u njih ko bi među njima bio veći. A Isus, znajući pomisao srca njihova, uze dijete i postavi ga kraj sebe,“ Luka 9:46-47
Isus ne samo da zna šta čovek misli, nego će čak i uzvratiti i nagraditi svakog pojedinca za sve što je učinio:
„I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: Tako govori Sin Božiji, čije su oči kao plamen ognjeni, a noge kao sjajni bakar: Znam djela tvoja, i ljubav, i vjeru, i služenje, i trpljenje tvoje, i sadašnja djela tvoja su brojnija od ranijih.“ … „i poznaće sve Crkve da sam ja“ (ego eimi) „koji ispituje bubrege i srca, i daću svakome od vas po djelima vašim.“ Otkrivenje 2:18-19, 23b
To će se dogoditi kada se Gospod Isus vrati s neba da sabere sve narode da stanu pred njegov sudijski presto:
„Jer će doći Sin Čovječiji u slavi Oca svojega sa anđelima svojim, i tada će uzvratiti svakome po djelima njegovim. Zaista vam kažem: Ima nekih među vama što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječijega gdje dolazi u Carstvu svome.“ Matej 16:27-28**(1)**
„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta.“ … „Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim.“ … „I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-34, 41, 46**(1)**
„Evo, dolazim uskoro, i plata moja sa mnom, da svakome dam po djelima njegovim. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak.“ … „Govori Onaj koji svjedoči ovo: Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse!“ Otkrivenje 22:12-13, 20
„Jer ne osjećam ništa na svojoj savjesti, ali zato nisam opravdan; a onaj koji me sudi jeste Gospod. Zato ne sudite ništa prije vremena, dokle ne dođe Gospod, koji će i osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti namjere srca; i tada će biti svakome pohvala od Boga.“ 1. Korinćanima 4:4-5
„Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo. Znajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude, a Bogu smo poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima.“ 2. Korinćanima 5:10-11
Svi navedeni stihovi prikazuju Isusa kako vrši upravo ono delo koje Stari zavet pripisuje Jahveu! Uostalom, Jahve je taj koji ispituje srca i umove da bi svakome uzvratio:
„Ja Gospod ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema putovima njegovijem i po plodu djela njegovijeh.“ Jeremija 17:10; up. 11:20; 29:23; Psalam 62:12; Priče Solomonove 24:12; Isaija 40:10-11; 62:11
„A ti, Solomone sine, znaj Boga oca svojega i služi mu cijelim srcem i dušom dragovoljnom; jer sva srca ispituje Gospod i svaku pomisao zna; ako ga ustražiš, naći ćeš ga; ako li ga ostaviš, odbaciće te za svagda.“ 1. Dnevnika 28:9
Jahve je jedini koji zna misli ljudskog srca:
„Ti čuj s neba, iz stana svojega, i oprosti i podaj svakome po putovima njegovijem, što znaš u srcu njegovu, jer ti sam znaš srca sinova čovječijih,“ 2. Dnevnika 6:30
I Jahve je taj koji dolazi da sabere narode pred sebe na sud:
„Jer, gle, u one dane i u ono vrijeme, kad vratim roblje Judino i Jerusalimsko, Sabraću sve narode, i svešću ih u dolinu Josafatovu, i ondje ću se suditi s njima za svoj narod i za našljedstvo svoje Izrailja, kojega rasijaše među narode i razdijeliše zemlju moju;“ … „Skupite se i hodite, svi narodi unaokolo, i saberite se! Tamo svedi, Gospode, junake svoje. Neka se podignu i dođu narodi u Dolinu Josafatovu; jer ću ondje sjesti da sudim svijem narodima unaokolo.“ Joil 3:11-12
Imajući sve prethodno u vidu, može li biti ikakve sumnje da je, što se svedočanstva Novog zaveta tiče, Isus sveznajući na potpuno isti način kao i Bog?
Dolazimo do poslednjeg dela našeg pobijanja.
Ponovo o Isusovom preljudskom postojanju
Zaatari tvrdi da Jovan 16:25-31 dokazuje njegovu tezu da učenici nisu verovali Isusu:
To je uglavnom bilo sve od Šamuna u vezi sa Petrom u Jovanovom jevanđelju. Šamun jeste pokušao da upotrebi Jovana 16:25-31 kako bi nekako pokazao da to dokazuje da je Petar verovao da je Isus Bog, a ja SAM VEĆ CITIRAO TAJ STIH DA BIH DOKAZAO DA ONI NISU VEROVALI DA JE ISUS BOG!
Ti stihovi kažu da učenici veruju da je Isus bio OD BOGA, a ne da JESTE BOG. To su dve različite stvari; da, Isus je bio prorok, pa je stoga bio od Boga, njega je POSLAO BOG, kao što je i sam posvedočio! Dakle, učenici konačno veruju da je poslat od Boga, to jest da je njegov prorok.
Zaatari unapred pretpostavlja ono što tek treba da dokaže, ponovo polazeći od unitarijanizma. On pretpostavlja da učenici, budući da je Isus od Boga, nisu mogli verovati da je on takođe i Bog. Pogledajmo najpre ponovo taj odlomak da bismo videli šta Zaatari nije bio u stanju da na odgovarajući način obradi:
„Ovo sam vam govorio u pričama; ali dolazi čas kad vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam otvoreno javiti o Ocu. U onaj dan ćete u ime moje zaiskati, i ne kažem vam da ću ja umoliti Oca za vas; Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu.“ Jovan 16:25-29
Iz svega ovoga možemo izvući nekoliko zaključaka. Prvo, Bog koji je poslao Isusa jeste Otac. Budući da je Muhamed poricao da je njegov bog Otac ili ičiji otac (up. 5:18; 19:88-93; 21:26), to znači da učenici nisu obožavali Alaha iz Kurana.
Drugo, Isus kaže da je došao od Oca i da će se Ocu vratiti, što sve govori o njegovom preljudskom postojanju. Prema Jovanu, Isus je Sin koji je postojao sa Ocem na nebu pre nego što je odande sišao:
„Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla.“ Jovan 6:38
„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:5; up. Jovan 3:13, 17; 6:32-33, 35, 41-42, 62; 8:23-24, 42, 56-59
Treće, ovo jevanđelje dalje svedoči da je Isus i od Boga i da jeste Bog:
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga“ [Otac], „i Logos bješe Bog“ (po suštini, po prirodi)… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“… „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1, 14, 18
„Reče joj Isus: Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao Ocu svojemu; nego idi braći mojoj i kaži im: Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu.“ … „I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:17, 28-29
Dakle, Isus je Bog [Sin] koji je poslat od Boga [Oca], iako postoji samo jedan Bog (up. Jovan 5:44; 17:3).
Četvrto, ova zamisao da Bog šalje Boga nije nešto što je izmislio Novi zavet, nego starozavetna pojava, kao što pokazuje sledeći odlomak:
„Ej, Sione, koji sjediš kod kćeri Vavilonske, izbavi se. Jer ovako veli Gospod nad vojskama: Za slavom posla me k narodima koji vas oplijeniše; jer ko tiče u vas, tiče u zjenicu oka njegova. Jer, evo, ja ću mahnuti rukom svojom na njih, i biće plijen slugama svojim, i poznaćete da me je poslao Gospod nad vojskama. Pjevaj i veseli se, kćeri Sionska, jer evo ja idem i nastavaću usred tebe, govori Gospod. I mnogi će se narodi prilijepiti ka Gospodu u taj dan, i biće mi narod, i ja ću nastavati usred tebe, i poznaćeš da me je poslao k tebi Gospod nad vojskama.“ Zaharija 2:7-11
Ovde Jahve šalje Jahvea da živi usred Jahveovog naroda!
Dakle, ako dopustimo celom Novom zavetu da progovori i ne istržemo stihove iz konteksta, niti prisiljavamo nadahnuto Sveto pismo da se složi sa našim pretpostavkama, onda apsolutno nema nikakvog problema sa tim da Bog [Otac] šalje Boga [Sina].
Toliko o Zaatarijevom „pobijanju“. Ako Gospod Isus da, uskoro slede nova pobijanja.
Napomene
(1) Kao što smo pomenuli u prvom delu našeg pobijanja, Isus se poistovećuje sa Sinom čovečijim proroka Danila, Onim koji vlada zauvek i koga će obožavati celo čovečanstvo:
„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14
Ono što ovog Sina čovečijeg čini izuzetno neobičnim jeste to što on jaše na nebeskim oblacima kao Bog, vlada kao Bog, pa mu se čak i klanjaju kao Bogu! Dakle, ovaj Sin čovečiji mora biti Bog koji se pojavljuje kao čovek, iako je istovremeno lično različit od Starca danima, koji je takođe Bog (up. Danilo 7:9-10, 22, 27)!
Isusov identitet kao upravo tog Sina čovečijeg pomaže nam da bolje razumemo njegove reči u sledećem odlomku:
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ … „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji.“ Jovan 5:22-23, 26-27
Budući da je Božji Sin ujedno i Sin čovečiji, on prima vlast da sudi, što za posledicu ima to da ga svi poštuju na potpuno isti način na koji poštuju Oca.
Štaviše, nakon svog vaskrsenja Isus je uzvišen da postane Gospod nad celim stvorenjem, kako bi primao obožavanje od svakog stvorenja:
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11
Isus je prikazan kako prima upravo ono obožavanje koje prima Sin čovečiji i koje će narodi jednoga dana uzneti samome Bogu:
„Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga. Nijesam govorio tajno ni na mračnu mjestu na zemlji, nijesam rekao sjemenu Jakovljevu: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam što je pravo. Skupite se i dođite, pristupite svi koji ste se izbavili između naroda. Ništa ne znaju koji nose drvo od svojega lika i mole se bogu koji ne može pomoći. Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:18-23
Sledeći evanđeoski naučnik pomaže nam da sve to sagledamo zajedno:
„… Oblaci su u drevnom svetu često povezivani sa božanstvom, a ovo biće nije bilo puki smrtnik… Još jedna teškoća sa poistovećivanjem sina čovečijeg sa Božjim narodom jeste to što se u 14. stihu kaže da svi narodi zemlje ‘obožavaju’ sina čovečijeg, a Sveto pismo je jasno da se jedino Bog sme obožavati (up. Otkrivenje 19:10). Još jedan pokazatelj njegovog božanstva jeste to što oblaci prate sina čovečijeg dok silazi, a oblaci se uobičajeno povezuju sa božanstvom. Lacocque primećuje: ‘Od ukupno oko stotinu pojavljivanja u Svetom pismu, u 70% slučajeva oblaci se odnose na Sinaj ili na Hram (vidi 1. Carevima 8.10-11; 2. Dnevnika 5.13-14; 2. Makavejska 2:8; up. viziju Merkabe u Jezekilj 1:4 i 10:3-4), ili na eshatološke teofanije (Isaija 4.5; Psalam 97.2; Naum 1.3).’ Čini se opravdanim što Young tvrdi: ‘Ne može biti nikakve sumnje da se ovde misli na Božanstvo’, a Baldwin primećuje: ‘Sin čovečiji nije samo car, nego i Bog, mada je to, kao što je svojstveno apokaliptičkom stilu, izraženo zastrtim rečima.’ Četrnaesti stih dalje otkriva da će ‘celo’ čovečanstvo obožavati sina čovečijeg, a ‘celo’ čovečanstvo bi prirodno uključivalo i svete.“ (The New American Commentary An Exegetical and Theological Exposition of Holy Scripture – Daniel, Stephen R. Miller [Broadman & Holman Publishers, 1994], tom 18, str. 207-209)
I:
„Prema ovom stihu, Božje carstvo je ‘večno’ i sveopšte. Sveto pismo je jasno da je Onaj koji će vladati Božjim carstvom i primati obožavanje od svih stanovnika zemlje Bog Sin, Isus Hristos (npr. Filipljanima 2:9-11), i upravo se na njega ovaj odlomak odnosi.
„Stihovi 13-14 kazuju da će ‘sin čovečiji’ biti krunisan kao vladar velikog carstva, da će ga obožavati svi narodi zemlje i da će imati večnu vlast. Stih 27 pokazuje da je carstvo o kome je reč carstvo ‘Svevišnjega’. Stoga se Sin čovečiji, Isus Hristos, izjednačava sa Svevišnjim Bogom.“ (Miller, Daniel, str. 217)
(2) Novi zavet ovo delo ispitivanja pojedinaca dalje pripisuje Svetom Duhu, koji zna čak i same Božje misli:
„A nama Bog otkri Duhom svojim; jer Duh sve ispituje, i dubine Božije. Jer ko od ljudi zna šta je u čovjeku osim duha čovjekova koji je u njemu? Tako i šta je u Bogu niko ne zna osim Duha Božijega. A mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je darovano od Boga;“ 1. Korinćanima 2:10-12
Dakle, Sveti Duh je sveznajući baš kao i Otac i Sin.