Isus Hristos – božanski Gospod slave, 2. deo

Nastavljamo odande gde smo stali.

Božja slava izjednačena sa njegovom hvalom i čašću

Još jedan pokazatelj da Isus učestvuje u Božjoj slavi jeste to što prima upravo onu čast i hvalu koju treba da prima samo Bog. Prema knjizi proroka Isaije, Jahve kaže da svoju slavu i hvalu neće deliti ni sa jednim drugim takozvanim bogom:

„Ovako govori Bog Gospod, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji je rasprostro zemlju i što ona rađa, koji daje disanje narodu što je na njoj i duh onima što hode po njoj: Ja Gospod dozvah te u pravdi, i držaću te za ruku, i čuvaću te, i učiniću te da budeš zavjet narodu, vidjelo narodima; Da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora i iz tamnice koji sjede u tami. Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome, ni hvale svoje likovima rezanijem. Evo, pređašnje dođe, i ja javljam novo, prije nego nastane kazujem vam. Pjevajte Gospodu pjesmu novu, hvalu njegovu od kraja zemlje, koji se plavite po moru i sve što je u njemu, ostrva i koji živite na njima. Pustinja i gradovi njezini, sela gdje stanuje Kidar, neka podignu glas, neka pjevaju koji žive po stijenama, neka klikuju savrh gora. Neka daju slavu Gospodu, i hvalu njegovu neka javljaju po ostrvima.“ Isaija 42:5-12

Ovde vidimo kako se Božje ime, slava i hvala izjednačavaju jedno s drugim, baš kao i u sledećem tekstu:

„Imena svojega radi ustegnuću gnjev svoj, i radi hvale svoje uzdržaću se prema tebi, da te ne istrijebim. Evo, pretopiću te, ali ne kao srebro, prebraću te u peći nevolje. Sebe radi, sebe radi učiniću, jer kako bi se hulilo na ime moje? I slave svoje neću dati drugome. Čuj me, Jakove i Izrailju, kojega ja pozvah: Ja sam Prvi, ja sam i Pošljednji. I moja je ruka osnovala zemlju, i moja je desnica izmjerila nebesa među; kad ih zovnem, svi dođu.“ Isaija 48:9-13

Ovo ukazuje na to da je slava koju Jahve neće deliti ni sa kim drugim upravo čast i hvala koja pripada njegovom imenu.

Stoga Bog osuđuje svakoga ko bi pao ničice da se pokloni pred idolom ili lažnim bogom i da mu se moli, jer je jedino on pravedan Bog i Spasitelj, i jedino njegovo ime treba obožavati i ispovedati:

„I biva čovjeku za oganj, i uzme ga, te se grije; upali ga, te peče hljeb; i još gradi od njega boga i klanja mu se; gradi od njega lik rezan, i pada na koljena pred njim. Polovinu loži na oganj, uz polovinu jede meso ispekavši pečenje, i biva sit, i grije se i govori: Aha, ogrijah se, vidjeh oganj. A od ostatka gradi boga, rezan lik svoj, pada pred njim na koljena i klanja se, i moli mu se i govori: Izbavi me, jer si ti bog moj!“ Isaija 44:15-17

I:

„Skupite se i dođite, pristupite svi koji ste se izbavili između naroda. Ništa ne znaju koji nose drvo od svojega lika i mole se bogu koji ne može pomoći. Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:20-23

Na kraju:

„Prosipaju zlato iz toboca i mjere srebro na mjerila, plaćaju zlataru da načini od njega boga, pred kojim padaju i klanjaju se.“ Isaija 46:6

Jedan od načina na koji Jahve pokazuje da je on jedini Bog dostojan slave, časti i hvale jeste taj što unapred objavljuje budućnost i čini da se ona ostvari. Na taj način će njegov narod i narodi sveta znati i verovati da je on veliki JA JESAM iz čije ruke niko ne može izbaviti:

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke;“ Isaija 43:10-13

Isus prima upravo onu hvalu i čast koja pripada Bogu

Zapanjujuće je da Isus tvrdi da je dostojan upravo te iste časti i hvale!

Na primer, Isus kaže da Otac zahteva da svi poštuju Sina na isti način na koji poštuju njega:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Ovo objašnjava zašto je Isus prihvatao obožavanje:

„Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:35-38

To nam takođe pomaže da razumemo zašto bi Isus rekao svojim sledbenicima da mogu sve svoje molitve upućivati njemu u njegovo ime, i da će on lično učiniti sve što od njega zatraže:

„I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:13-14

Kao da ne može biti još neverovatnije, Isus je čak prikazan kako prima slavu, čast i hvalu od svakog stvorenog bića koje postoji!

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

Ne samo da nebeske vojske pripisuju Hristu istu onu slavu i hvalu koju, prema Psalmu 29:1-2, pripisuju Jahveu,

„Dajte Gospodu, sinovi Božiji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu imena njegova. Poklonite se Gospodu u svetoj krasoti.“

nego je celo stvorenje prikazano kako Hristu ukazuje upravo ono obožavanje i hvalu koju treba da prima jedino Bog!

Dakle, ovo ne samo da razlikuje Hrista od celokupnog stvorenja, nego dodatno utvrđuje činjenicu da je slava koju je Isus posedovao (i koju sada poseduje) sa Ocem pre nego što je svet stvoren bila (i jeste) ona koja s pravom pripada jedino Jahveu Bogu. A razlog zbog kojeg je mogao posedovati takvu slavu jeste taj što je Isus upravo Jahve Bog, iako nije ni Otac ni Sveti Duh.

Povrh svega, Isus u nadahnutim Jovanovim spisima čak primenjuje na sebe neke od samih Jahveovih naziva i uloga. Na primer, on je Prvi i Poslednji koji je umro i ponovo oživeo:

„I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav, i On položi desnu ruku svoju na me govoreći: Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji I Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla.“ Otkrivenje 1:17-18 – upor. 2:8; 22:12-13, 16, 20-21; 1:8; 21:6-7

On je takođe Spasitelj sveta, Onaj kome se svako mora obratiti da bi se spasao:

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:16-18

„Te ženi govorahu: Sad ne vjerujemo više zbog tvoga kazivanja, jer sami smo čuli i znamo da je ovo zaista Spasitelj svijeta“ Jovan 4:42 – upor. 12:47; 1. Jovanova 4:14; Isaija 45:21-22

Isus čak unapred objavljuje budućnost kako bi, kada se ona ostvari, njegovi učenici došli do saznanja i vere da je on JA JESAM!

„Ne govorim o svima vama; ja znam koje izabrah; nego da se ispuni Pismo: Koji sa mnom hljeb jede, podiže petu svoju na mene. Od sada vam govorim prije nego se zbude, da, kada se zbude, vjerujete da Ja jesam.“ Jovan 13:18-19

Štaviše, Isus kaže da će čovek umreti u svojim gresima ukoliko ne poveruje da je on JA JESAM koji dolazi odozgo i nije od ovoga sveta:

„I reče im: Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta. Zato vam i rekoh da ćete pomrijeti u grijesima svojim; jer ako ne povjerujete da Ja jesam, pomrijećete u grijesima svojim.“ Jovan 8:23-24 – upor. Isaija 43:10, 25

Čiju su slavu videli Jovan i Isaija?

Jevanđelist pruža dodatne pojedinosti koje ne ostavljaju baš nikakvu sumnju u pogledu toga šta je verovao o ovom pitanju.

Prema njegovom prologu, Hristos je večni, božanski Logos ili Reč koja je postala telo:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe. I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi. I ovo je svjedočanstvo Jovanovo kad poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i Levite da ga zapitaju: Ko si ti? I priznade i ne poreče; i priznade: Ja nisam Hristos. I upitaše ga: Šta dakle? Jesi li ti Ilija? I reče: Nisam. Jesi li ti prorok? I odgovori: Ne. A oni mu rekoše: Ko si? Da odgovor damo onima koji nas poslaše: Šta kažeš o sebi samom? Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji, kao što kaza Isaija prorok.“ Jovan 1:1-4, 9-10, 14-15, 23

Jovan ne samo da identifikuje Hrista kao božanskog Posrednika stvaranja koji je doveo ceo kosmos u postojanje, i koji stoga mora biti večan, nego čak opisuje Isusovu slavu u vezi sa starozavetnim šatorom sastanka/skinijom.

Grčka reč eskenosen jeste glagolski oblik imenice skene, koju grčka verzija hebrejske Biblije koristi za šator sastanka/skiniju koju je Bog zapovedio Mojsiju da sagradi. To je mesto na koje je Jahve silazio u oblaku kako bi govorio neposredno sa Mojsijem.

Hebrejska Biblija kaže da bi se, kad god bi Jahve sišao na šator, on ispunio njegovom slavom:

„Tada oblak pokri šator od sastanka, i napuni se šator slave Gospodnje. I ne mogaše Mojsije ući u šator od sastanka, jer bješe na njemu oblak, i slave Gospodnje bješe pun šator. A kad se podizaše oblak sa šatora, tada polažahu sinovi Izrailjevi, dokle god putovahu. A kad se ne podizaše oblak, onda ni oni ne polažahu do dana kad se podiže. Jer oblak Gospodnji bješe na šatoru danju, a noću oganj bješe na njemu pred očima svega doma Izrailjeva, dokle god putovahu.“ Izlazak 40:34-38 – upor. 33:7-11

Dakle, govoreći o tome da je Isus razapeo svoj šator među nama, jevanđelist je time opisivao Hristovo fizičko telo kao samu skiniju/hram u kojem prebiva punina Božje sopstvene slave.

Sam Isus je govorio o svome telu kao o hramu koji će trećeg dana podići nakon što ga njegovi neprijatelji razore:

„Judejci pak odgovoriše i rekoše mu: Kakav nam znak pokazuješ da to činiš? Isus odgovori i reče im: Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići. A Judejci rekoše: Četrdeset i šest godina zidan je ovaj hram, a ti ćeš za tri dana da ga podigneš? A on govoraše o hramu tijela svojega. Kada pak ustade iz mrtvih, sjetiše se učenici njegovi da ovo govoraše, i vjerovaše Pismu i riječi koju reče Isus.“ Jovan 2:18-22

Jovan takođe pominje Krstitelja koji svedoči o Hristu odmah nakon što je govorio o tome da je video slavu Sina, pa čak navodi Krstitelja kako sebe naziva vesnikom iz Isaije 40:3 koga bi Jahve poslao da pripremi put za njegov dolazak. Evo tog odlomka u kontekstu:

„Glas je nekoga koji viče: Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna. I javiće se slava Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti; jer usta Gospodnja govoriše. Glas govori: Viči. I reče: Šta da vičem? Da je svako tijelo trava i sve dobro njegovo kao cvijet poljski. Suši se trava, cvijet opada kad duh Gospodnji dune na nj; doista je narod trava. Suši se trava, cvijet opada; ali riječ Boga našega ostaje dovijeka. Izidi na visoku goru, Sione, koji javljaš dobre glase; podigni silno glas svoj, Jerusalime, koji javljaš dobre glase; podigni, ne boj se. Kaži gradovima Judinijem: Evo Boga vašega. Evo, Gospod Bog ide na jakoga, i mišica će njegova obladati njim; evo, plata je njegova kod njega i djelo njegovo pred njim. Kao pastir pašće stado svoje; u naručje svoje sabraće jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“ Isaija 40:3-5, 9-11

Isaija je prorekao da će Bog poslati izaslanika da pripremi dolazak Jahvea čiju će slavu videti svako telo. Prema jevanđelistu, taj vesnik je bio Jovan Krstitelj, a on pak jasno kaže da je poslat da pripremi pojavu Hrista.

Isus čak sebe naziva dobrim Pastirom koji dolazi da sakupi svoje stado, što je upravo ona uloga koju Isaija 40 pripisuje Jahveu!

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. A najamnik, koji nije pastir, kome ovce nisu svoje, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi; i vuk razgrabi ovce i raspudi ih. A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju. Kao što Otac poznaje mene i ja Oca; i život svoj polažem za ovce. I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i te mi valja privesti, i čuće glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir.“ Jovan 10:11, 14-16

Sve ovo pokazuje da je, što se jevanđeliste tiče, Isus ovaploćeni Jahve Bog čiju je slavu trebalo da vidi svako telo!

Jovan tu ne staje, jer će kasnije u svom jevanđelju pokazati da je čak i prorok Isaija video Hristovu slavu:

„Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri? Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu. Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju. A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao.“ Jovan 12:37-45

Jovan navodi Isaiju 53:1 da bi pokazao da je Gospod već unapred objavio preko svog nadahnutog proroka da Jevreji Isusovog vremena neće poverovati u njega, uprkos svim mnogobrojnim znacima koje je na kraju učinio. Jevanđelist dalje citira Isaiju 6:10 da bi objasnio da je razlog zbog kojeg nisu poverovali taj što nisu ni mogli, budući da je Bogu do tog vremena bilo sasvim dosta upornog buntovništva i pokvarenosti njegovog naroda, te je stoga odlučio da im zaslepi oči i otvrdne srca kao deo njihovog suda.

Jovan zatim kaže nešto prilično izuzetno. Tvrdi da je razlog zbog kojeg je Isaija rekao te stvari o Hristu taj što je zaista video Isusovu slavu i govorio o njemu.

Međutim, prema kontekstu Isaije 6, Onaj čiju je slavu Isaija zapravo video i o kome je govorio nije bio niko drugi do sam Jahve Bog!

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima.“ Isaija 6:1-5

Jovanova poenta se ne može poreći niti olako odbaciti. Prema jevanđelisti, kada je Isaija video Jahvea kako sedi na prestolu, on je zapravo gledao Gospoda Isusa Hrista u njegovoj pre-ovaploćenskoj slavi.

Sam Hristos potvrđuje da je Kralj čije carstvo nije od ovoga sveta:

„Onda uđe Pilat opet u sudnicu, pa dozva Isusa i reče mu: Ti li si car judejski? Odgovori mu Isus: Govoriš li ti to sam od sebe, ili ti drugi kazaše o meni? Pilat odgovori: Zar sam ja Judejac? Narod tvoj i prvosveštenici predaše te meni. Šta si učinio? Isus odgovori: Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde.“ Jovan 18:33-36

To znači da Isus tvrdi da je kralj koji vlada sa samog neba, sa samog Božjeg prestola, čime se dodatno povezuje sa Bogom koga je Isaija video kako sedi na svom prestolu. A ipak, i Sveto pismo i jevrejski izvori jasno uče da jedino Jahve sedi ustoličen na nebesima gore, naročito nad Izrailjem, budući da nijednom duhovnom biću nije dao vlast da vlada njegovim narodom:

„I posvetio ga je, i sabrao ga je između sve dece ljudske; jer ima mnogo naroda i mnogo plemena, i svi su njegovi, i nad svima je postavio duhove u vlasti da ih zavode od njega. Ali nad Izrailjem nije postavio nikakvog anđela ni duha, jer je on jedini njihov vladar, i on će ih čuvati i tražiti ih iz ruke svojih anđela i svojih duhova, i iz ruke svih svojih sila kako bi ih sačuvao i blagoslovio, i da oni budu njegovi i on njihov od sada i doveka.“ Knjiga o Jubilejima 15:31-32

Ovo nam pomaže da razumemo zašto je Isus mogao reći u samom kontekstu Jovana 12 da videti njega znači videti Oca, budući da je on Jahve Bog i stoga istovetan Ocu po suštini, slavi i veličanstvu.

Kako to kaže Lari V. Hurtado (Larry W. Hurtado):

„Jedna od tema koje se ponavljaju u Jovanovom jevanđelju jeste božanska ’slava‘; ona se pripisuje i Bogu i Isusu. Jedno od najizuzetnijih mesta nalazi se u 12:37-43. Nakon što je nevericu Isusovih savremenika u 12:37-38 opisao kao ispunjenje reči iz Isaije 53:1, autor (u 12:39-40) navodi Isaiju 6:10 kao dodatno objašnjenje te neverice. Zatim nam se u 12:41 kaže da je Isaija ’video njegovu slavu i govorio o njemu‘. U neposrednom kontekstu, ono na šta se ’njegovu‘ i ’njemu‘ odnosi mora biti Isus. Na primer, u 12:37 stoji prigovor zbog te neverice, uprkos mnogim Isusovim znacima. Možda nije sasvim nedvosmisleno jasno da li autor pod ’Gospodom‘ (Kyrie) kome se obraća u citatu iz Isaije 53:1 u Jovanu 12:38 podrazumeva Boga ili Isusa, ali Isus je zasigurno ’mišica Gospodnja‘ iz Isaijinog odlomka koja se sada otkriva, mada nije ispravno prepoznata. Tako izgleda da 12:41 otvoreno tvrdi da je Isus bio ona slavna ličnost viđena u proročkoj viziji u Isaiji 6:1-5! Jovanovo jevanđelje nije usamljeno u ovom zapanjujućem razumevanju Isaijine vizije, ali je ono najranije izričito upućivanje na ideju da je Isaija video slavnog/proslavljenog Isusa.“ (Hurtado, Lord Jesus Christ, str. 374-375; podebljani naglasak naš)

I:

„Ovo Jovanovo prisvajanje ’slave‘ iz Isaije uklapa se sa hristološkom adaptacijom izraza ’ja jesam‘, koji se takođe tako istaknuto koristi u Isaiji, pružajući (zajedno sa drugim izrazima i motivima korišćenim u Jovanovom jevanđelju) dodatnu naznaku o tome kako Jovanovo jevanđelje odražava snažno prekopavanje odlomaka naročito iz Isaije radi sredstava za razumevanje i objavljivanje Isusovog značaja. Kao i prisvajanje formule ’ja jesam‘, ova Jovanova upotreba Isaijinog motiva ’slave/proslavljenja‘ ukazuje na prisno povezivanje Isusa sa Bogom kome nema premca ni u jednoj poznatoj jevrejskoj tradiciji tog vremena. To je takođe jasno naznačeno u zapanjujućoj Jovanovoj izjavi u 12:41 da je Isaija 6:1-5 bila vizija Isusa. Za autora(e) Jovanovog jevanđelja, Isus je bio ’Gospod‘ (ton Kyrion; Adonaj na hebrejskom) koji sedi u slavi u Isaiji 6:1. Bilo da je autor Jovanovog jevanđelja hteo da kaže da je Isaija video slavu preegzistentnog Sina ili da je imao proročku viziju nebeske slave koja je Isusu data prilikom/nakon njegovog vaskrsenja (a kako Jovan 17:5 pokazuje, autor je razmišljao u okvirima obe faze Isusove slave), u svakom slučaju to je bila potpuno nova tvrdnja u jevrejskoj tradiciji. Kao što sam već rekao, međutim, Jovanovo jevanđelje ne zamenjuje Boga Starog zaveta Isusom. Umesto toga, postoji ovo zadivljujuće povezivanje i prenošenje na Isusa starozavetnih načina govora o Bogu.“ (Isto, str. 379; podebljani naglasak naš)

Hurtado zatim nudi sledeće objašnjenje kako je bilo moguće da monoteistički Jevrejin poput Jovana ukaže Hristu takve božanske počasti i opiše ga na načine koji su bili bez presedana u tadašnjem judaizmu:

„Ipak, Jovanov tretman Isusa svodi se na to da je on onaj u kome se očituje Božja slava, jedinstveno ljudsko otelovljenje Božje slave na zemlji. Zato Isus Jovanovog jevanđelja može da kaže, odgovarajući na Filipov zahtev da mu se pokaže Otac: ’Ko je video mene, video je Oca‘ (14:9). U Jovanovom jevanđelju Isus ne samo da je povezan sa Božjom slavom, on jeste Božja slava očitovana.

„Ali kako su rani hrišćani poput autora Jovanovog jevanđelja mogli da izvrše ovo zapanjujuće prisvajanje građe iz odlomaka koji se uopšteno smatraju izrazom naglašene jedinstvenosti Jahvea, Boga Izrailjevog? Posebno, kako su mogli tako neposredno da povežu Božju ’slavu‘ sa Isusom (npr. 11:4, 40)? Kako su mogli da idu tako daleko da tvrde da je ’Otac‘ dao nebesku slavu Isusu (17:5, 24) i proslavio Isusa (npr. 7:39; 12:16; 13:31-32; 14:13), kada izjave u tim istim Isaijinim odlomcima izričito kažu da je Božja slava jedinstveno njegova? Dvaput, u Isaiji 42:8 i ponovo 48:11, Jahve izjavljuje: ’Slavu svoju neću dati drugome.‘ Teško je pomisliti da je autor Jovanovog jevanđelja nekako propustio ove naglašene izjave. Čak i da ih je propustio ili odlučio da ih zanemari, možemo biti sigurni da bi jevrejski kritičari Jovanovih hristoloških tvrdnji, za koje se obično smatra da se ogledaju u prigovorima izrečenim protiv Isusovih tvrdnji u Jovanovom jevanđelju, ukazali na ove izjave u Isaiji.

„Stoga predlažem da Jovanova ukazivanja na to da Bog daje slavu Isusu možda zapravo predstavljaju namerne aluzije na te Isaijine odlomke u kojima se kaže da Bog svoju slavu ne daje drugome, i da Jovanove izjave odražavaju stvaralačko i osobeno ranohrišćansko čitanje tih Isaijinih izjava i šireg korpusa građe u Isaiji 40-66. Konkretno, predlažem da je iza (tj. i ranije od) Jovanovog jevanđelja postojao hrišćanski obrazac čitanja naročito Isaije 40-55 koji je podrazumevao viđenje dve božanske figure, Gospoda Boga i druge figure kojoj je Bog, kako se shvatalo, dao jedinstven status koji je uključivao učešće u Božjoj slavi. Široko se smatra da Jovanovo jevanđelje i drugi ranohrišćanski tekstovi svedoče o tumačenju ’sluge‘ iz Isaije 40-55 kao (ispunjenog u) Isusu. Ja, međutim, tvrdim da je Isaija čitan još mnogo stvaralačkije i smelije. Predlažem da su sluga i druge odlike Isaijinih odlomaka kombinovani tako da se odnose na Isusa na način koji je potvrđivao ranohrišćanska shvatanja da on učestvuje u božanskom statusu i da je dostojan obožavanja, i da je ovo čitanje Isaije olakšalo napor hrišćana prvog veka da izraze ta shvatanja biblijskim rečnikom i pojmovnim kategorijama…“ (Isto, str. 380-381)

Za više o pitanju Isaije koji vidi slavu preljudskog Hrista preporučujemo čitanje sledećeg članka.

Zaključna razmatranja

Naše ispitivanje Isusovih reči u Jovanu 17:5 pokazalo je da je Hristos tvrdio da je učestvovao u vidljivom veličanstvu i sjaju koji pripadaju Jahveu Bogu. Ta slava, koje se Hristos odrekao dok je bio na zemlji, navela bi sve one koji su ga gledali na nebu da shvate da gledaju u Jahvea Boga.

Naša analiza je takođe pokazala da bi Isus mogao posedovati takvu slavu jedino ako je zaista Bog, i jednak Ocu po suštini, budući da nadahnuto Sveto pismo izričito uči da se takav vidljivi sjaj i veličanstvo nikada ne mogu pripisati nijednom stvorenju, ma koliko uzvišeno bilo.

Dakle, Jovan 17:5 pruža dodatni dokaz da je istorijski Isus tvrdio da je ovaploćeni Jahve Bog, dok je istovremeno naglašeno poricao da je ista Osoba kao Otac ili Sveti Duh.