Isus Hristos – božanski Gospod slave, 1. deo

U onome što se obično naziva njegovom prvosvešteničkom molitvom Ocu, Gospod Isus je izneo tvrdnje kakve nijedno puko stvorenje nikada ne bi smelo da izrekne. Na primer, Hristos moli Oca da mu vrati slavu koju su obojica zajedno delili pre stvaranja sveta:

„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla.“ Jovan 17:5, 8

Odlomak je sasvim jasan. Isus Hristos je lično postojao (premda kao netelesni, bestelesni Duh) sa Ocem u istoj božanskoj slavi još pre nego što je svet nastao. Zatim je izašao iz Očevog slavnog nebeskog prisustva i ušao u svet da bi izvršio volju svoga Oca, što on više puta ističe kroz čitavo ovo jevanđelje.

Isusovo lično predljudsko postojanje

Na primer, Isus kaže da je poslat od Oca da bi ušao u svet i da će se vratiti k njemu na nebo:

„I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji“ Jovan 3:13

„A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio?“ Jovan 6:62

„Ovo sam vam govorio u pričama; ali dolazi čas kad vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam otvoreno javiti o Ocu. U onaj dan ćete u ime moje zaiskati, i ne kažem vam da ću ja umoliti Oca za vas; Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu. Rekoše mu učenici njegovi: Eto sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš. Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe. Isus im odgovori: Sada li vjerujete?“ Jovan 16:25-31

Ovde ne samo da vidimo kako Isus potvrđuje svoje lično preegzistiranje, nego i kako prihvata ispovest učenika da on zna sve, a to je svojstvo koje pripada jedino Bogu:

„Jer ako nas osuđuje srce, Bog je veći od srca našeg i zna sve.“ 1. Jovanova 3:20

Isus takođe govori o tome kako je sišao da bi obznanio ono što je naučio u Očevom prisustvu na nebu:

„Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna šta radi gospodar njegov; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sve što čuh od Oca svojega, objavih vam.“ Jovan 15:15

U sledećem odlomku Isus ne samo da kaže da je došao od Oca, nego i tvrdi da je lično video Avrama koji, za razliku od Jevreja njegovog vremena, nije pokušavao da ubije Hrista, nego se zapravo obradovao susretu s njim:

„Ja govorim što sam vidio od Oca svojega, i vi, dakle, činite što ste vidjeli od oca vašega. Odgovoriše i rekoše mu: Otac naš je Avraam. Isus im reče: Da ste djeca Avraamova, činili biste djela Avraamova. A sada tražite da ubijete mene, čovjeka koji sam vam kazao istinu, koju čuh od Boga. To Avraam nije činio. Vi činite djela oca svojega. Tada mu rekoše: Mi nismo rođeni od bluda; jednoga oca imamo – Boga. A Isus im reče: Kad bi Bog bio otac vaš, ljubili biste mene; jer ja od Boga iziđoh i dođoh; jer nisam došao sam od sebe, nego me On posla. Zašto ne razumijete govor moj? Jer ne možete da slušate riječ moju. Vama je otac đavo, i želje oca svojega hoćete da činite; on bješe čovjekoubica od početka, i ne stoji u istini, jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori, jer je on laža i otac laži. A meni ne vjerujete, jer ja istinu govorim. Koji me od vas kori za grijeh? Ako li istinu govorim, zašto mi vi ne vjerujete? Onaj koji je od Boga riječi Božije sluša; zato vi ne slušate, jer niste od Boga. A Judejci odgovoriše i rekoše mu: Ne kažemo li mi dobro da si ti Samarjanin, i da je demon u tebi? Isus odgovori: U meni demona nema, nego poštujem Oca svojega; a vi me sramotite. A ja ne tražim slave svoje; postoji Onaj koji traži i sudi. Zaista, zaista vam kažem: Ko održi riječ moju neće vidjeti smrti vavijek. Tada mu rekoše Judejci: Sada znamo da je demon u tebi. Avraam umrije i proroci, a ti govoriš: ko održi riječ moju neće okusiti smrti vavijek. Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umrije? I proroci pomriješe. Ko se ti sam praviš? A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš, I ne poznajete ga, a ja ga znam. I ako rečem da ga ne znam, biću laža kao i vi. Nego ga znam, i riječ njegovu držim. Avraam, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj; i vidje i obradova se. A Judejci mu rekoše: Još nemaš ni pedeset godina, a Avraama si vidio? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: prije nego Avraam nastade, Ja jesam. Tada uzeše kamenje da bace na njega; a Isus se sakri, i iziđe iz hrama pa prođe između njih i tako otide.“ Jovan 8:38-42, 56-59

Hristos objašnjava zašto je bilo moguće da on i Avram vide jedan drugoga. Za razliku od Avrama koji je postao, tj. bio stvoren, Hristos je oduvek postojao jer njegov način postojanja prevazilazi vreme!

Isus ide čak dotle da kaže da niko osim njega nikada nije video niti spoznao Oca, zbog čega je on jedini beskrajno osposobljen da ga obznani:

„Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: I biće svi naučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca.“ Jovan 6:44-46

„Tada Isus povika u hramu učeći i govoreći: I poznajete me i znate otkuda sam; i sam od sebe nisam došao, nego je istinit Onaj koji me posla, kojega vi ne znate. Ja ga znam, jer od njega jesam, i On me posla.“ Jovan 7:28-29

Stoga ne može biti baš nikakve sumnje da je Hristos zaista postojao uz Oca i uživao prisno, savršeno zajedništvo s njim, još pre nego što je svet sazdan.

Božja slava i njegova nebeska vojska

Što se tiče slave koju je Isus u molitvi tražio da ponovo primi, u kontekstu se ona može odnositi jedino na vidljivo ispoljavanje veličanstva koje je Hristos posedovao uz Oca i po kojem bi posmatrači znali da Onaj koga gledaju nije niko drugi do Svemogući Bog. Ugledni novozavetni naučnik Larry W. Hurtado slaže se da „slava“ u biblijskoj literaturi ima upravo to značenje:

„… Izraz ‘slava’ (doxa) i srodni glagol ‘proslaviti’ (doxazein) upotrebljavaju se s naročitom učestalošću u Jovanovom jevanđelju; božanska slava je očigledno jedna od glavnih tema.52 U tome, kao i u toliko drugih stvari, Jovanovo jevanđelje pokazuje izraženu nameru da se izražava pojmovima i motivima preuzetim iz biblijske tradicije. U Starom zavetu pominjanje Božje ‘slave’ označava ‘svetlosno ispoljavanje njegove ličnosti, njegovo slavno samootkrivenje’. Tako je Božja ‘slava’ karakteristično vizuelni fenomen, i o njoj se često govori kao o nečemu što se pojavljuje, pokazuje, otkriva i vidi (npr. Izlazak 16:7, 10; 33:18; Ponovljeni zakoni 5:23; Isaija 40:5; 60:1).“ (Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Early Christianity [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI/Cambridge, U.K. 2005], 6. Crises and Christology in Johannine Christianity, str. 375-376; podebljanje naše)

52. „Slava“ (doxa) pojavljuje se devetnaest puta kod Jovana, „proslaviti“ (doxazo) dvadeset tri puta, češće nego u bilo kom drugom novozavetnom spisu. Neki slučajevi (Jovan 5:41, 44; 7:18; 12:43a) možda odražavaju uobičajenu grčku upotrebu (npr. „mišljenje“, „ugled“, pa otuda „čast“, „odlikovanje“). Ali na drugim važnim mestima kod Jovana „slava“ i „proslaviti“ odražavaju posebno značenje koje su ti izrazi stekli time što su korišćeni za prevođenje hebrejskog kavod u Starom zavetu. Kao što je Dodd primetio (Interpretation, 206), Božji kavod je „ispoljavanje Božjeg bića, prirode i prisustva, na način dostupan ljudskom iskustvu.“ O „slavi“ u Jovanovom jevanđelju vidi čitavu Doddovu raspravu, Interpretation, 201-208. (Isto, str. 375; podebljanje naše)

Dakle, Isus je u suštini potvrđivao da je njegov način postojanja bio (i jeste) suštinski Božji, a slava koju je delio sa Ocem bila je vidljivo ispoljavanje tog načina postojanja, privremeno zastrto ljudskim telom dok je bio na zemlji. Kao što sledeći komentar objašnjava:

17:5 Pre nego što je Hristos došao na svet, prebivao je na nebu sa Ocem. Kada su anđeli gledali Gospoda, videli su svu slavu Božanstva. Svakom oku bilo je očigledno da je on Bog. Ali kada je došao među ljude, slava Božanstva bila je zastrta. Iako je i dalje bio Bog, to većini posmatrača nije bilo očigledno. Videli su ga tek kao sina drvodelje. Ovde se Spasitelj moli da mu se vrati vidljivo ispoljavanje njegove slave na nebu. Reči „proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga“ znače „proslavi me u svom prisustvu na nebu. Neka se obnovi izvorna slava koju sam delio s tobom pre svog ovaploćenja.“ Ovo jasno uči preegzistenciju Hrista. (William MacDonald, Believer’s Bible Commentary, priredio Art Farstad [Thomas Nelson Publishers, Nashville, TN 1990], str. 1556; kurziv i podvlačenje naši)

Dovoljno je reći da je to slava na koju nijedno stvoreno biće ne bi moglo da polaže pravo niti da je poseduje, a ipak Isus tvrdi da ju je posedovao.

Uostalom, nadahnuto Sveto pismo jasno kaže da, iako je nebeska vojska postojala s Bogom pre nego što je svet sazdan,

„Tada odgovori Gospod Jovu iz vihora i reče: Ko je to što zamračuje savjet riječima nerazumno? Opaši se sada kao čovjek; ja ću te pitati, a ti mi kazuj. Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju? Kaži ako si razuman. Ko joj je odredio mjere, znaš li, ili ko je rastegao uže preko nje? Na čem su podnožja njezina uglavljena? Ili ko joj je metnuo kamen ugaoni? Kad pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.“ Jov 38:1-7

nijedno od nebeskih bića ne učestvuje u Jahveovoj slavi, tj. u njegovom načinu postojanja i vidljivom sjaju koji iz njega izvire.

Štaviše, Sveto pismo izričito tvrdi da među stanovnicima neba nema baš nikoga ko je poput Jahvea ili ko može činiti ono što on čini i na način na koji on to čini:

„Nebo kazuje čudesa tvoja, Gospode, i istinu tvoju sabor svetijeh. Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? Ko će se izjednačiti s Gospodom među sinovima Božijim? Bogu se valja klanjagi na saboru svetijeh, strašniji je od svijeh koji su oko njega. Gospode, Bože nad vojskama! Ko je silan kao ti, Bože? I istina je tvoja oko tebe.“ Psalam 89:5-8

I:

„Nema među bogovima takvoga kakav si ti, Gospode, i nema djela takvijeh kakva su tvoja. Svi narodi, koje si stvorio, doći će i pokloniti se pred tobom, Gospode, i slaviti ime tvoje. Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 86:8-10

Nadalje, tim bićima je zapoveđeno da pripisuju hvalu i slavu Jahveu, jer njemu to pripada:

„Dajte Gospodu, sinovi Božiji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu imena njegova. Poklonite se Gospodu u svetoj krasoti. Glas je Gospodnji nad vodom, Bog slave grmi, Gospod je nad vodom velikom.“ Psalam 29:1-3

Osim toga, Sveto pismo prikazuje Jahvea kako sedi na svom prestolu, nasuprot nebeskoj vojsci koja je predstavljena tek kao sluge što stoje u Jahveovom prisustvu, spremne da revno izvrše njegovu volju:

„A Miheja reče: Zato čujte riječ Gospodnju; vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu svom, a sva vojska nebeska stajaše mu s desne i s lijeve strane; I Gospod reče: Ko će prevariti Ahava, cara Izrailjeva, da otide i padne kod Ramota Galadskoga? Još reče: Jedan reče ovo, a drugi ono. Tada izide jedan duh i stavši pred Gospoda, reče: Ja ću ga prevariti. A Gospod mu reče: Kako? Odgovori: Izići ću i biću lažljiv duh u ustima svijeh proroka njegovijeh. A Gospod mu reče: Prevarićeš ga i nadvladaćeš, idi učini tako.“ 2. Dnevnika 18:18-21 – up. 1. Carevima 22:19-23

„Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada. Blagosiljajte Gospoda anđeli njegovi, koji ste silni krjepošću izvršujete riječ njegovu slušajući glas riječi njegove. Blagosiljajte Gospoda sve vojske njegove, sluge njegove, koje tvorite volju njegovu.“ Psalam 103:19-21

„Posmatrao sam dok se ne postaviše prijestoli, i Starac dana ne sjede, i na njemu odijelo bijelo kao snijeg, i vlasi glave Njegove kao čista vuna, a prijesto Njegov plamen ognjeni, točkovi Njegovi oganj plamteći. Rijeka ognjena je proticala ispred Njega, tisuće tisuća su mu služile, i neizbrojno mnoštvo stajalo pred Njim; sud zasjede i knjige se otvoriše.“ Danilo 7:9-10

Novi zavet ide čak dotle da kaže da ova duhovna bića služe i Božjem izabranom narodu, tj. svima koji su iskupljeni krvlju Gospoda Isusa Hrista:

„A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti. A kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim? Nisu li svi oni duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslijediti spasenje?“ Jevrejima 1:7, 14

Isus je potpuno isti kao Otac i nadmoćan nad nebeskim vojskama

Za Isusa se, s druge strane, kaže da je potpuno isti kao Otac, budući da je tačan odraz same Očeve nestvorene suštine. Hristos se dalje prikazuje kao onaj koji može činiti sve što čini Bog Otac, kao što je stvaranje i održavanje čitavog svemira svojom moćnom rečju, kao i davanje života onome kome želi da ga da. Za Isusa se čak kaže da sedi na Božjem nebeskom prestolu da bi zauvek vladao kao Bog nad celokupnim stvorenjem:

„I zato gonjahu Judejci Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu. A Isus im odgovori: Otac moj do sada djela, i ja djelam. I zato još više tražahu Judejci da ga ubiju, ne samo što narušavaše subotu, nego što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu. A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:16-21, 25-26, 28-29

I:

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti. A kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?“ Jevrejima 1:1-3, 6, 8-13

Ono što citat iz Poslanice Jevrejima čini naročito zadivljujućim jeste to što je nadahnuti pisac uzeo sledeći psalam, koji ističe Jahveovu nepromenljivost i govori o njegovoj ulozi Tvorca i Održavaoca neba i zemlje,

„Rekoh: Bože moj, nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena. Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:24-27

te ga primenio na Hrista!

Niti je ovo jedini put da Novi zavet tako postupa. Na primer, apostol Pavle uzima sledeći starozavetni citat,

„Kola Božijih ima sila, tisuće tisuća. Među njima je Gospod, Sinaj u svetinji. Ti si izašao na visinu, doveo si roblje, primio darove za ljude, a i za one koji se protive da ovdje nastavaš, Gospode Bože!“ Psalam 68:17-18

te ga primenjuje na Hristovo uzašašće na nebo nakon njegovog silaska na zemlju:

„A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ Efescima 4:7-10

Ono što Pavlovu upotrebu ovog citata čini još upečatljivijom jeste to što je blaženi apostol uzeo tekst koji kaže da nebeska vojska pripada samome Bogu i primenio ga na Hrista. To znači da, za Pavla, nebeske vojske zapravo pripadaju samome Hristu!

Drugim rečima, Isus nije jedna od Božjih bojnih kola niti član njegove nebeske vojske. Naprotiv, Isus je zapravo Gospod Bog nebeskih vojski!

Ovim dolazimo do kraja prvog dela. Pređite na drugi deo.