Isus kao božanski Sin Božji – Markova perspektiva, 2. deo

Nastavljamo tamo gde smo stali.

Da nas ne bi optužili da u tekst Danila učitavamo previše, navodimo reči ortodoksnog jevrejskog naučnika Danijela Bojarina. Iako su njegovi pogledi na Sveto pismo liberalniji i kritičniji nego konzervativni, njegovi opširni komentari o tekstu Danila ipak su relevantni i vredni da se navedu u celini:

“U ovom izuzetnom tekstu, nalazimo proroka Danila kako ima viziju u kojoj se pojavljuju dva božanska lika, od kojih je jedan prikazan kao starac, Starac danima, koji sedi na prestolu. Rečeno nam je, međutim, da tamo postoji više od jednog prestola, i zaista, drugi božanski lik, po izgledu ‘kao ljudsko biće’, biva doveden na oblacima nebeskim i ustoličen od strane Starca danima u ceremoniji veoma sličnoj predaji baklje sa starijeg kralja na mlađeg u drevnom bliskoistočnom kraljevskom ceremonijalu i predaji baklje sa starijih bogova na mlađe u njihovim mitovima…

“Ovde možemo početi da nazremo shvatanje o iskupljenju koje se prilično razlikuje od očekivanja obnove Davidovog kralja na prestolu Jerusalima. Ono što ovaj tekst projektuje jeste drugi božanski lik kome će biti data večna vlast nad čitavim svetom, nad obnovljenim čitavim svetom u kojem će vođstvo i vladavina ovog večnog kralja biti u potpunom i konačnom skladu i sa voljom Starca danima. Iako ovaj Iskupitelj nije nazvan Mesijom – to ime za njega moraće da sačeka kasnija promišljanja o ovoj Danilovoj viziji, kao što ćemo videti u nastavku – on nas približava barem nekim od ključnih odlika lika koji je kasnije nazvan Mesija ili Hristos.

“Koje su to odlike?

• On je božanski.
• On je božanski u ljudskom obliku.
• Sasvim je moguće da je prikazan kao božanstvo koje izgleda mlađe od Starca danima.
• Biće ustoličen na visini.
• Data mu je moć i vlast, čak i suverenitet na zemlji.

“Sve su to odlike Isusa Hrista kakav će se pojaviti u jevanđeljima, a javljaju se u ovom tekstu više od vek i po [sic] pre Isusovog rođenja. Štaviše, one su dalje razvijane unutar jevrejskih predanja između Knjige proroka Danila i jevanđelja. U jednom trenutku ta predanja su se u jevrejskim umovima stopila sa očekivanjem povratka Davidovog kralja i tako se rodila ideja o božansko-ljudskom Mesiji. Taj lik je potom nazvan ‘Sin čovečji’, uz aluziju na njegovo poreklo u božanskom liku nazvanom ‘neko kao Sin čovečji / ljudsko biće’ u Danilu. Drugim rečima, poređenje, Bog koji izgleda kao ljudsko biće (doslovno Sin čovečji), postalo je ime za tog Boga, koji se sada naziva ‘Sin čovečji’, što upućuje na njegovo božanstvo koje se pojavljuje u ljudskom obliku…” (Bojarin, The Jewish Gospels: The Story of the Jewish Christ [The New Press, New York, NY 2012], str. 31-33; podebljanje naše)

I:

“Postoje mnoge varijacije predanja o ovom liku u samim jevanđeljima i u drugim ranim jevrejskim tekstovima. Neki Jevreji su očekivali da će ovaj Iskupitelj biti čovek uzdignut u božansko stanje, dok su drugi očekivali da će božanstvo sići na zemlju i uzeti ljudski oblik; neki vernici u Isusa verovali su da se Hristos rodio kao običan čovek i potom bio uzdignut u božanski status, dok su drugi verovali da je on božanstvo koje je sišlo na zemlju. Kako god bilo, na kraju dobijamo udvostručeno Božanstvo i božansko-ljudsku kombinaciju kao očekivanog Iskupitelja.*…” (Isto, str. 34; podebljanje naše)

U fusnoti kaže:

* U ovim idejama leži seme koje će na kraju izrasti u učenja o Trojstvu i ovaploćenju u svim njihovim kasnijim varijantama, varijantama koje su obojene i grčkim filozofskim mišljenjem; seme su, međutim, posejali jevrejski apokaliptički spisi. (Isto)

Dalje piše sledeće:

“U ovom proročkom narativu, vidimo dva božanska lika, jednog koji je jasno označen kao drevan i drugog koji ima izgled mladog ljudskog bića. Mlađi ima sopstveni presto (zato je od početka i postavljeno više od jednog prestola), i stariji ga ustoličuje vlašću, slavom i kraljevstvom nad svim narodima sveta; ne samo to, već je to večno kraljevstvo u sve vekove. Ovo je vizija koja će u punini vremena postati priča o Ocu i Sinu.

“Od najranijih slojeva tumačenja pa sve do modernog doba, neki tumači su ‘nekoga kao sina čovečjeg’ smatrali simbolom kolektiva, naime, vernih Izraelaca u vreme Makavejskog ustanka, kada je Knjiga proroka Danila verovatno napisana [sic]. Drugi tumači su insistirali da je ‘[neko kao] sin čovečji’ drugi božanski lik uz Starca danima, a ne alegorijski simbol naroda Izrailja. Kod Afrahata, iranskog crkvenog oca iz četvrtog veka, nalazimo sledeći napad na tumačenje (verovatno jevrejsko) koje od ‘nekoga kao sina čovečjeg’ pravi narod Izrailj: ‘Jesu li sinovi Izrailjevi primili kraljevstvo Svevišnjega? Nikako! Ili je taj narod došao na oblacima nebeskim?’ (Demonstracija 5:21) Afrahatov argument je egzegetski i veoma na mestu. Oblaci – kao i jahanje na oblacima ili dolaženje sa oblacima – uobičajena su odlika biblijskih božanskih javljanja, koja naučnici nazivaju teofanijama (grčki za ‘Božja javljanja’). Dž. A. Emerton je to izneo odlučno: ‘Čin dolaženja sa oblacima ukazuje na teofaniju samog Jahvea. Ako se Danilo 7:13 ne odnosi na božansko biće, onda je to jedini izuzetak od oko sedamdeset odlomaka u S[tarom] z[avetu].’ Gotovo je nemoguće čitati ovde izneti narativ o postavljanju prestola, o pojavi Starca danima na jednom od njih i o dolasku nekoga kao sina čovečjeg pred njega odvojeno od priča o ustoličenju mladih bogova od strane starijih, bliskih bogova od strane transcendentnih. Neki savremeni naučnici nedvosmisleno podržavaju Afrahata. Kako to novozavetni naučnik Metju Blek otvoreno kaže: ‘Ovo, zapravo, znači da Danilo 7 ZNA ZA DVA BOŽANSTVA, Glavu danima i Sina čovečjeg.’ Ta dva božanstva će, tokom vremena, na kraju postati prve dve ličnosti Trojstva.” (Isto, 39-40; podebljanje i velika slova naši)

Bojarin o ovoj temi ima još mnogo toga da kaže, između ostalog i sledeće:

“Drevni jevrejski čitaoci su sasvim moguće rasuđivali, kao što je to činio crkveni otac Afrahat, da, budući da tema jahanja na oblacima u svakom drugom slučaju u Tanahu (jevrejski naziv za hebrejsku Bibliju) ukazuje na božansko biće, i ovaj odlomak treba da čitamo kao otkrivenje Boga, DRUGOG BOGA, takoreći. Implikacija je, naravno, da na nebu postoje dva takva božanska lika, stari Starac danima i mladi neko kao sin čovečji. Takvi Jevreji bi onda morali da objasne šta znači to da je ovaj božanski lik predat u vlast četvrte zveri na „vremena i vremena i poluvremena.“ Silazak u pakao – ili barem u carstvo mrtvih – na tri dana bio bi jedan dobar odgovor na to pitanje.

“Mesija-Hristos je postojao kao jevrejska ideja mnogo pre nego što se beba Isus rodila u Nazaretu. To jest, ideja o DRUGOM BOGU kao potkralju Boga Oca JEDNA JE OD NAJSTARIJIH TEOLOŠKIH IDEJA U IZRAILJU. Danilo 7 unosi u sadašnjost delić onoga što je možda NAJDREVNIJA RELIGIJSKA VIZIJA IZRAILJA KOJU MOŽEMO PRONAĆI…” (Isto, str. 44; podebljanje i velika slova naši)

I:

“Apokalipsa o dva prestola u Danilu priziva veoma DREVAN sloj u religiji Izrailja, sloj u kojem, kako izgleda, El-oliki nebeski bog pravde i mlađi jahač na oblacima, bog oluje i rata, još uvek nisu istinski stopljeni kao što jesu u većem delu Biblije. Smatram uverljivim da je ovaj veoma značajan odlomak znak religijskih predanja koja su iznedrila shvatanje o božanstvu Oca i božanstvu Sina koje nalazimo u jevanđeljima.

“Izdvajajući viziju o dva prestola iz konteksta Danila 7 u celini, nalazimo nekoliko ključnih elemenata: (1) postoje dva prestola; (2) postoje dva božanska lika, jedan naizgled star i jedan naizgled mlad; (3) mlađi lik treba da bude Iskupitelj i večni vladar sveta. Mislim da svakako ne bi bilo pogrešno reći da, čak i ako pravo shvatanje Mesije/Hrista ovde još nije prisutno, shvatanje o božanski postavljenom božanskom kralju nad zemljom jeste, i da to ima veliki potencijal za razumevanje razvoja pojma Mesije/Hrista u kasnijem judaizmu (uključujući, naravno, i hrišćanstvo). Lik Iskupitelja kao DRUGOG BOGA tako, po mom mišljenju, POTIČE IZ RANIJE ISTORIJE RELIGIJE IZRAILJA. Kada je mesija jednom bio spojen sa mlađim božanskim likom koji smo pronašli u Danilu 7, postalo je prirodno da mu se pripiše i naziv ‘Sin Božji.’ Onaj koji je zauzimao jedan presto bio je drevan, a onaj koji je zauzimao drugi bio je mlad lik u ljudskom obliku. Stariji ustoličuje mlađega sopstvenom vlašću na zemlji u sve vekove, predajući mu žezlo. Šta bi onda moglo biti prirodnije nego prihvatiti stariju upotrebu izraza ‘Sin Božji’, koji je već pripisivan Mesiji u njegovoj ulozi Davidovog kralja Izrailja, i razumeti ga doslovnije, kao znak jednakog božanstva Starca danima i Sina čovečjeg? Tako je Sin čovečji postao Sin Božji, a ‘Sin Božji’ postalo je ime za Isusovu božansku prirodu – I SVE TO BEZ IKAKVOG RASKIDA SA DREVNIM JEVREJSKIM PREDANJEM.

“Teologija jevanđelja, daleko od toga da bude radikalna novina unutar izrailjske religijske tradicije, jeste IZRAZITO KONZERVATIVAN povratak NAJDREVNIJIM trenucima unutar te tradicije, trenucima koji su u međuvremenu uglavnom bili potisnuti – ali ne i sasvim. Poistovećivanje jahača na oblacima sa nekim kao sinom čovečjim u Danilu daje i ime i sliku Sina čovečjeg u jevanđeljima. Iz toga sledi da ideje o Bogu koje prepoznajemo kao hrišćanske nisu novine, već mogu biti duboko povezane sa nekim od NAJDREVNIJIH izrailjskih ideja o Bogu. Te ideje u najmanju ruku sežu do sasvim uverljivog (i posvedočenog) čitanja Danila 7, pa time i najkasnije do drugog veka pre Hrista [sic]. Možda su čak i mnogo starije od toga.” (Isto, str. 46-47; podebljanje i velika slova naši)

U fusnoti Bojarin pominje i komentariše neka od kasnijih rabinskih promišljanja o Danilu 7:13-14:

* Treba primetiti da su barem neki od kasnijih rabina takođe čitali ovaj odlomak kao teofaniju (samootkrivenje Boga). Sledeći odlomak iz Vavilonskog Talmuda (peti ili šesti vek) to jasno pokazuje i navodi ranije rabine, uz uviđanje važnog trenutka u učenju o Bogu koje se ovde pomalja.

Jedan stih glasi: „prijesto Njegov plamen ognjeni“ (Danilo 7:9), a drugi [deo] stiha glasi: „dok se ne postaviše prijestoli, i Starac dana ne sjede“ (7:9). Ovo nije teškoća: jedan je bio za njega, a jedan za Davida.

Kao što učimo iz drevnog predanja: jedan za njega i jedan za Davida; to su reči rabina Akive. Rabin Jose Galilejac mu reče: Akiva! Dokle ćeš skrnaviti Šekinu? Radije: jedan je bio za sud, a jedan za milost.

Da li je to prihvatio od njega ili nije?

Dođi i čuj! Jedan za sud i jedan za milost, to su reči rabina Akive. [BT Hagiga 14a]

Kakvo god bilo precizno tumačenje ovog talmudskog odlomka (a o tome sam opširno raspravljao na drugom mestu), teško da može biti sumnje da su oba prikazana rabina razumela da je odlomak iz Danila teofanija: “Rabin Akiva” opaža dva božanska lika na nebu, jedan je Bog Otac, a drugi apoteozirani kralj David. Nije ni čudo što je “rabin Jose Galilejac” bio šokiran. U članku u Harvard Theological Review izneo sam osnove za sopstveni zaključak da je takvo bilo i izvorno značenje teksta; vidi Danijel Bojarin, “Daniel 7, Intertextuality, and the History of Israel’s Cult,” u pripremi. (Isto, str. 40-41; podebljanje naše)

Zaključne napomene

Videli smo da, suprotno tvrdnjama muslimanskih polemičara, Marko ne prikazuje Isusa kao Božjeg Sina u smislu da bi on bio pravedni sluga i prorok Božji. Nekoliko odlomaka koje smo ukratko razmotrili jasno je pokazalo da je Isus preegzistentni Sin Božji koji je samo ljudsko ispoljenje Jahvea Boga.

Ovo pokazuje da je Markov portret Isusa kao božanskog Sina Božjeg u skladu sa Jovanovim prikazom Hrista. Na primer, kao i Marko, Jovan predstavlja Isusa kao Božjeg voljenog Sina i Naslednika kojim je Otac zadovoljan:

„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35

„I Onaj koji me posla sa mnom je. Ne ostavi Otac mene sama; jer ja svagda činim što je njemu ugodno.“ Jovan 8:29

„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide“ Jovan 13:3

„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima. I više nisam u svijetu, a oni su u svijetu, i ja dolazim tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. Dok bijah s njima u svijetu, ja ih čuvah u ime tvoje; one koje si mi dao sačuvah; i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se ispuni pismo. A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi. Ja sam im dao riječ tvoju; i svijet ih omrznu, jer nisu od svijeta, kao ni ja što nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zloga. Od svijeta nisu, kao ni ja što nisam od svijeta. Posveti ih istinom tvojom: riječ tvoja jeste istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji zbog riječi njihove povjeruju u mene: Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu da svijet vjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja sam dao njima, da budu jedno kao što smo mi jedno. Ja u njima i ti u meni, da budu usavršeni u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što mene ljubiš. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:1-2, 10, 24

I, baš kao kod Marka, verske vođe u Jovanovom jevanđelju želele su da Isus bude pogubljen zato što je tvrdio da je Sin Božji:

„Odgovoriše mu Judejci: Mi imamo zakon i po zakonu našemu mora da umre, jer načini sebe Sinom Božijim.“ Jovan 19:7

Razlog zbog kojeg su to činile potpuno je isti kao i kod Marka. Jovanovo jevanđelje objašnjava da je establišment Isusove izjave smatrao bogohulnim jer su mogli videti da on sebe predstavlja kao Božjeg Sina na takav način da je suštinski jedno sa Bogom Ocem, a time i jednak njemu.

Na primer, Isus je tvrdio da kao jedinstveni Sin Božji poseduje isto ono božansko pravo koje ima i Otac da radi u subotu, i da je zaista sposoban da čini sve što čini Otac:

„Čovjek otide i javi Judejcima da je Isus taj koji ga učini zdravim. I zato gonjahu Judejci Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu. A Isus im odgovori: Otac moj do sada djela, i ja djelam. I zato još više tražahu Judejci da ga ubiju, ne samo što narušavaše subotu, nego što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu. A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava.“ Jovan 5:15-21

Isus je takođe učio da je on Sin koji je jedno sa Ocem u davanju večnog života svome stadu i u tome da ga sačuva da nikada ne propadne:

„Isus im odgovori: Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela koja tvorim ja u ime Oca svojega, ona svjedoče o meni, Ali vi ne vjerujete; jer niste od ovaca mojih, kao što vam rekoh. Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo. A Judejci opet podigoše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga dobra djela pokazah vam od Oca svojega, za koje od tih djela me kamenujete? Odgovoriše mu Judejci govoreći: Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog. Odgovori im Isus: Nije li napisano u Zakonu vašemu: Ja rekoh: bogovi ste? Kad one nazva bogovima, kojima riječ Božija bi data, a Pismo se ne može ukinuti, Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji? Ako ne tvorim djela Oca svojega, ne vjerujte mi. Ako li tvorim, iako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da poznate i vjerujete da je Otac u meni i ja u njemu. Tada opet tražahu da ga uhvate; ali im se izmače iz ruku.“ Jovan 10:25-39

Stoga se ne može poreći da su Marko i Jovan (kao i Matej i Luka, koje nismo imali vremena da razmotrimo) u potpunoj saglasnosti u pogledu Isusovog božanskog identiteta.

U svetlu prethodno rečenog, vreme je da ovi muslimanski apologeti smisle bolje argumente, jer je njihova tvrdnja da ranija jevanđelja ne predstavljaju Isusa kao jedinstvenog, božanskog Sina Božjeg u najmanju ruku pogrešna. Činjenica je da sva jevanđelja prikazuju Isusa kao ovaploćenog Jahvea, i stoga se slažu da je on večno preegzistentni Sin Božji koji je postao čovek radi iskupljenja svoga naroda.

Amin! Dođi, Gospode Isuse, dođi! Svedočimo da si ti voljeni Sin Božji i vaskrsli Gospod kome svi narodi moraju, i na kraju će, da odaju obožavanje na slavu Boga Oca! Tvojom savršenom milošću, volećemo te i obožavati kao Gospoda u sve vekove! Amin!

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu, Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:5-11