Otkrivanje identiteta jedinog istinitog Boga [dodatak]

Dodatak

Isus kao istiniti Bog u 1. Jovanovoj 5:20

Evo linkova ka prethodnim delovima serijala: 1. deo, 2. deo.

Sledeći odlomak pruža dodatni dokaz da je Isus, prema Jovanu, istiniti Bog:

„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni.“ 1. Jovanova 5:20

Kontekstualno, najbliži antecedent rečima „on je“ jeste Isus Hristos, što onda znači da je on Onaj koga Jovan identifikuje kao istinitog Boga i Večni Život. To dodatno potvrđuje ono što Jovan kaže na početku svoje poslanice:

„Štobješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; Što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom.“ 1. Jovanova 1:1-3

Ovde se za Sina kaže da je Večni Život koji je bio kod Oca i koji se kasnije objavio svojim sledbenicima, kao što je Jovan.

Zapravo, kroz čitavo Jovanovo jevanđelje Isus sebe naziva Životom i Onim koji daje večni život svima koje mu je Otac dao:

„Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:23-27 – up. 14:6

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“ Jovan 17:1-3 – up. 6:27-29, 32-40, 47-54; 10:28

I evo šta sam Jovan piše u istom onom poglavlju u kojem pominje istinitog Boga i Večni Život:

„I ovo je svjedočanstvo da nam je Bog dao život vječni; i ovaj život je u Sinu njegovom. Onaj koji ima Sina ima život; ko nema Sina Božijega nema života. Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božijega, da znate da imate život vječni i da vjerujete u ime Sina Božijega.“ 1. Jovanova 5:11-13

Jevanđelist iznosi istu misao u svom jevanđelju:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“ Jovan 1:1-4

„A i mnoga druga znamenja učini Isus pred učenicima svojim, koja nisu zapisana u knjizi ovoj. A ova su zapisana da vjerujete da Isus jeste Hristos, Sin Božiji, i da vjerujući imate život u ime njegovo.“ Jovan 20:30-31

Pa ipak, Otac ni jednom nije nazvan Životom, ni u jevanđelju ni u poslanicama.

Stoga se čini razumno izvesnim da Jevanđelist identifikuje Isusa kao istinitog Boga, naročito kada je već na početku svoje poslanice Hrista nazvao Večnim Životom.

Uz to, Isus mora biti istiniti Bog da bi mogao biti Večni Život. Naposletku, za monoteistu Jevrejina kakav je Jovan ne mogu postojati dva različita bića koja se oba nazivaju Večnim Životom, pogotovo ako je jedno od njih konačno stvorenje. Budući da je Jovan jasno rekao da je istiniti Bog ujedno i Večni Život, to znači da je jedini način da Hristos bude Večni Život taj da je i on istiniti Bog.

U vezi s tim, Jovan čak i pridev „istiniti“ (alethinos) primenjuje na Hrista u kontekstima koji opet pretpostavljaju da je Isus istiniti Bog. Obratimo pažnju, na primer, na sledeće mesto:

„U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“ Jovan 1:4-5, 9-10 – up. 8:12; 9:4-5; 12:35-36, 46

Za Isusa kao večnu Reč kaže se da je istinita Svetlost koja svakom čoveku daje osvetljenje da nađe život, život koji dolazi od Hrista.

Međutim, Stari zavet sasvim jasno pokazuje da vernici u Jahvinoj svetlosti i od nje primaju osvetljenje koje vodi u život i spasenje:

„Gospod je vidjelo moje i spasenje moje; koga da se bojim?“ Psalam 27:1

„Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost.“ Psalam 36:9

Dakle, da bi Hristos bio istinita Svetlost, mora biti istiniti Bog; u suprotnom bi Jovan bio kriv za to što jedinstvenu, božansku osobinu Jahvea pripisuje konačnom stvorenju.

Evangelikalni naučnik Robert M. Bowman Jr. sažima razloge zbog kojih 1. Jovanovu 5:20 treba shvatiti kao ukazivanje na Isusa kao istinitog Boga:

10. 1. Jovanova 5:20. Doduše, biblijski naučnici su podeljeni oko toga da li se „istiniti Bog“ u ovom tekstu odnosi na Oca ili na Sina. Tri razloga idu u prilog Sinu. Prvo, najbliži antecedent za „ovaj“ jeste Isus Hristos („u njegovom Sinu Isusu Hristu. Ovaj…“). Drugo, u 1:2 „večni život“ jeste Isus Hristos (koji je bio „kod Oca“), što je očigledan primer inclusio (ponavljanja teme ili misli na početku i na kraju teksta). Treće, ispovedni oblik „Ovaj je…“ (houtos estin) snažno ide u prilog tome da je subjekat Isus Hristos, a ne Otac, budući da Jovan taj izraz više puta koristi u vezi sa Hristom (Jovan 1:30, 33, 34; 4:29, 42; 6:14, 42, 50, 58; 7:18, 25, 26, 40, 41; 1. Jovanova 5:6; o čoveku rođenom slepim, Jovan 9:8, 9, 19, 20; o učeniku, Jovan 21:24; o antihristu, 1. Jovanova 2:22; 2. Jovanova 1:7), ali ni jednom za Oca. Jovan je ovu formulu za Hrista upotrebio malo ranije u istom poglavlju (1. Jovanova 5:6). (Robert M. Bowman, The Biblical Basis of the Doctrine of the Trinity: An Outline Study, Deo IV. Sin, Isus Hristos, jeste Bog; *)

Dr Robert A. Morey se slaže sa Bowmanom i pruža poduže izlaganje koje pokazuje zašto ovo treba posmatrati kao izjavu o Hristu:

„Ovaj odlomak, više nego ijedan drugi, pokazuje koliko je važno slediti uobičajena pravila grčke gramatike. Reč houtos je zamenica. S tim se niko ne može ne složiti. Kao zamenica, houtos bi se prirodno odnosila na osobu koja je upravo pomenuta. Ni s tim se niko ne može ne složiti. Robertson navodi pravilo:

Houtos se, po pravilu, odnosi na ono što je blizu ili poslednje pomenuto, a ekeinos na ono što je udaljeno.

„Ali šta je sa ono nekoliko izuzetaka u kojima se houtos ponaša kao ekeinos i ne odnosi se na osobu koja je neposredno u vidokrugu, već na nekoga pre nje? Svako ko je iole upoznat sa antičkom književnošću zna da takvi „izuzeci“ ne obaraju opšte pravilo da se rod i broj moraju slagati.

„To što možda postoji nekoliko retkih izuzetaka od opšteg pravila ne znači da tekstu Svetog pisma treba pristupati sa a priori pretpostavkom da će on biti izuzetak od uobičajenih gramatičkih pravila. Naprotiv, tekstu treba pristupati sa a priori pretpostavkom da važe uobičajena pravila gramatike i sintakse, osim ako ne postoje jasni gramatički razlozi za odstupanje od tih pravila.

„Obratite pažnju na to da smo rekli ‚gramatički‘ – a ne ‚teološki‘ – razlozi. Samo zato što gramatika nekog teksta vodi do ideje koja protivreči onome u šta verujete, to vam ne daje pravo da gramatiku bacite u vetar. Teologija ne može oboriti niti zanemariti gramatiku svetog teksta. Ona pred njom može samo da se pokloni…

„Grčki tekst 1. Jovanove 5:20 jednostavan je i jasan. Jovan je houtos upotrebio pedeset pet puta u svojim spisima. Dakle, ne govorimo o retkoj upotrebi retke reči. U Jovanovim spisima ima mnogo mesta na kojima je houtos upotrebljen u istoj vrsti konstrukcije kao u 1. Jovanovoj 5:20, i niko nema nikakav problem s tim da se houtos odnosi na antecedent… Zašto onda sva ta histerija oko toga da li se houtos u 1. Jovanovoj 5:20 odnosi na Isusa? Očigledno, nije grčka gramatika ili sintaksa ono što navodi ljude da preispituju da li se houtos odnosi na Isusa Hrista per se. Reč je o tome što se odnosi na Njega kao na _B_oga. To je pravo pitanje.

„Kada bi tekst glasio ‘Iesou Christo. houtos estin zoe Aionios („Isus Hristos. Ovaj je Večni Život“), ne bi bilo nikakve polemike. Smatralo bi se da se houtos odnosi na ‘Iesou Christo. Ali čim toj frazi dodate ho alethinos theos, polemika počinje.

„Dokazi da je Isus nazvan „istinitim Bogom“ i „Večnim Životom“ prilično su snažni:

1. Opšte pravilo o zamenicama jeste da zamenica određuje neposredni antecedent. To znači Isusa Hrista…

3. Iako Jovan na drugom mestu Isusa naziva „Večnim Životom“ (1. Jovanova 1:2), Otac se nikada ne naziva „Večnim Životom“. Još važnije, u neposrednom kontekstu, budući da je Isus „večni život“, imati Njega u svom srcu znači imati večni život (1. Jovanova 5:11-12). U Jovanovim spisima se zoe Aionios „Večni Život“ odnosi na Isusa.

4. Jovan mnogo puta primenjuje pridev alethinos „istiniti“ na Isusa…

5. To što se Otac naziva „istinitim Bogom“ u Jovanu 17:3, a Sin „istinitim Bogom“ u 1. Jovanovoj 5:20, nije ništa veća protivrečnost od činjenice da se obojica nazivaju „Istinitim“ (1. Jovanova 5:20; up. Otkrivenje 3:7).

6. Tumačenje da se „istiniti Bog“ odnosi na Oca vodi u besmislenu tautologiju. Lenski objašnjava:

Kao prvo, ako houtos ima za antecedent ‚istinitog Boga‘ (Oca), onda je ta izjava tautologija; Jovan bi rekao: ‚Ovaj istiniti Bog jeste istiniti Bog.‘ I to bi rekao nakon što je dvaput rekao: poznajemo istinitog Boga i u istinitom smo Bogu.“ (Morey, The Trinity: Evidence and Issues [World Bible Publishers, Inc., Iowa Falls, IA 1996], Part IV: The New Testament Evidence, Chapt. 17. God the Son, str. 354-357)

Dakle, 1. Jovanova 5:20 pruža dodatni dokaz da i Otac i Sin čine identitet jednog istinitog Boga.